Statistike su neumoljive. Svakih 15 minuta u Hrvatskoj je fizički zlostavljana jedna žena tj. stotinjak dnevno. Dvadesetak puta godišnje u Hrvatskoj smo vidimo senzacionalističke novinske naslova jer je pronađena mrtva žena, ubijena od strane partnera zbog kojega je često tražila policijsku zaštitu. Svaka druga žena u Srbiji je žrtva psihičkog, a svaka treća fizičkog nasilja u obitelju. U Velikoj Britaniji četvrtina svih kriminalnih djela odnosi se na nasilje nad ženama. U Kanadi je svaka deseta žena žrtva nasilja svog partnera, a u SAD-u svaka šesta….
“Zašto jednostavno ne odu?” pitanje predstavlja prevladavajući socijalni stav kada je riječ o zlostavljanim ženama. Najveći problem s tim pitanjem je što stavlja uzrok i rješavanje problema na teret žrtve. Drugim riječima, odgovornost za zaustavljanje nasilja u obitelji leži na ženama koje su zlostavljane, jer kada bi one samo učinile ono što trebaju i ostavile zlostavljače , problem ne bi postojao.
Nasilje u obitelji još uvijek gledamo kao individualan problem čije rješavanje je u rukama žrtve a ne kao društveni problem koji se mora rješavati sprječavanjem tj. edukacijom putem društvenih, socijalnih i političkih institucija. Nasilje nema opravdanja, to je ozbiljan društveni problem i u civiliziranome društvu svi smo odgovorni za njegovo sprječavanje.
Zašto jednostavno ne odu? Zašto se vraćaju zlostavljačima?
Jednostavan odgovor ne postoji i ono što je potrebno je suosjećanje i razumijevanje, ne osuda koja žene ostavlja još više izoliranima. Potreban je ljudski i prijateljski pristup, razumijevanje za njezine potrebe, strpljivost i empatija.
Jedan od čestih razloga je zato što osjećaju da nemaju gdje otići. Prema istraživanju Ženske sobe, objavljenom u publikaciji Organizacije civilnog društva (2010.), navodi se 12 organizacija koje imaju skloništa za žene žrtve nasilja međutim njihov kapacitet je ograničen i nerijetko se dešava da su zbog nedostatka prostora primorani odbiti one koji traže smještaj.
Zlostavljači imaju praksu izoliranja svojih žrtava od ostatka obitelji i prijatelja. Žene u nasilnim vezama često postaju otuđene od članova obitelji i prijatelja koji su frustrirani što ona ne napušta zlostavljača. Kada žena ima obitelj i prijatelje koji su voljni pružiti smještaj to je često prvo mjesto gdje će ju zlostavljač tražiti. Tu je riječ o nasilnim i opasnim osobama i upravo iz tog razloga se štite lokacije sigurnih skloništa.
Istodobno mnoge žene ne žele ometati školovanje svoje djece, napustiti posao, obitelj i prijatelje kako bi otišle u sklonište.
Dio žena posjeduje financijska sredstva i uvjete za samostalan život, ali mnoge ne. Nasilje u obitelji nadilazi klasne granice, ali logično što s manje novca žrtva raspolaže to su joj opcije ograničenije. Prosječno hrvatsko kućanstvo zahtijeva dva prihoda kako bi opstalo financijski. Mnoge žene ne mogu uzdržavati sebe i djecu samo s vlastitim prihodima. U dobrostojećim obiteljima zlostavljač će pokušati kontrolirati ženine financije, često joj dajući samo minimalni džeparac i strogo kontrolirajući na što troši novac, čineći ju ovisnom o sebi.
Američka udruga psihijatara smatra da mnoge žene ostaju u nasilnim vezama zbog niza razloga, nedostatka financijskih sredstava, niskog samopoštovanja, djece, pa čak iz vjerskih i kulturnih vrijednosti. A veoma često žena osjeća da je učinila nešto loše i da je to zaslužila.
Obiteljsko nasilje je zločin jedinstven po tome što je počinitelj netko tko vas navodno voli i/ili koga vi volite. Žrtva osjeća povezanost sa zlostavljačem, počinitelji ne zlostavljaju stalno, nakon nasilnog incidenta, često slijedi period “medenog mjeseca” u kojem se zlostavljač može ispričavati, biti veoma šarmantan, pažljiv, poklanjati darove i uvjeriti žrtvu da ostane, a osobito su vješti u svaljivanju osjećaja krivice na žrtvu.
Žrtava napušta zlostavljača ili iz straha, ljutnje ili ogorčenosti, ali onda, nakon što strah, bijes ili ljutnja počinju opadati, osjećaju se krivnja, sram, tjeskoba, te ih to tjera na povratak. Dio žena ne želi da njihova priča postane javna jer to smatraju vlastitom sramotom, mnoge nemaju povjerenja u institucije, ne vjeruju da će im policija, pravosuđe, liječnik ili socijalni radnik pomoći ili uopće razumjeti njihov problem. Mnoge zlostavljane osobe se nadaju da će se počinitelj promijeniti ili prestati sa zlostavljanjem zato jer ih voli. Međutim danas imamo dovoljno razloga da vjerujemo kako se nasilnik može oporaviti samo ako to doista sam želi, uz dugoročno psihološko savjetovanje i druge rehabilitacijske mjere.
Može li postojati “happy end” za nasilnu vezu? Stručnjaci se slažu da je to rijetko, ali odnos u kojem je partner bio nasilan može postati ponovno zdrav, ako i samo ako, osoba zlostavljač potraži stručnu pomoć kako bi promijenio svoj način razmišljanja. Ako ne vjerujete da imate problema, ako vjerujete da vas je druga osoba natjerala na to, idući puta ćete se jako teško suzdržati da ponovno ne učinite isto.
Naravno da žrtve u nasilnim vezama imaju ključnu ulogu u poboljšanju svoje situacije. Nitko drugi ne može ostaviti zlostavljača umjesto njih. Međutim, ono to ne mogu učiniti same. One trebaju podršku i resurse, podršku i resurse koji su još uvijek uglavnom nedostatni u većini mjesta.
