Hladnog i oblačnog dana, 6. prosinca 1989. godine naoružani muškarac je upao u predavaonicu fakulteta École Polytechnique u Montrealu u Kanadi. Šezdesetak studenata i studentica, koji su se tamo našli, imali su jako malo vremena za bilo kakve reakcije prije nego je muškarcima naređeno da napuste prostoriju, nakon čega je napadač počeo pucati po studenticama. Šest studentica je na mjestu ubijeno, dok su tri studentice ranjene.
Ubojica, dvadesetpetogodišnji Marc Lépine bio je naoružan s Mini-14 puškom koju je legalno kupio i lovačkim nožem. Ranije tog dana rekao je prodavaču da pušku kupuje jer ide u lov na malu divljač. Lépine je bio odbijen prilikom prijave na navedeni fakultet, a kasnije se saznalo da je također bio uzrujan zbog činjenice da su žene radile na pozicijama na kojima su dotad uobičajeno radili muškarci. Prije nego je počeo pucati Lépine se proderao: “Vi ste sve jedna hrpa feministkinja, a ja mrzim feministkinje”. Jedna studentica, Natalie Provost, na to je rekla: “Ja nisam feministkinja. Nikad se nisam borila protiv muškaraca”. Bez obzira na to Lépine je pucao i u nju.
Nakon toga napadač je krenuo hodnicima fakulteta, prošao je kroz kantinu i još jednu predavaonicu tražeći isključivo studentice u koje bi pucao. Prije nego je napadač okrenuo oružje na sebe, 14 je studentica ubijeno, a još 10 je bilo ozlijeđeno. U toj pucnjavi četiri muška studenta su također bili ozlijeđeni, nenamjerno.
Francine Pelletier, feministička aktivistica i kolumnistica novina La Presse iz Montreala, opisala je šok koji ju je pogodio kad je saznala za masakr, ali ništa ju nije moglo pripremiti na saznanje činjenice da se i ona našla na popisu kojeg je policija pronašla u džepu ubojice. Na popis je ubojica također napisao: “Zamalo sam umro danas. Nedostatak vremena (jer sam započeo prekasno) je omogućio ovakvim radikalnim feministkinjama da prežive.”
Odmah nakon napada i pucnjave razni su medijski komentatori i kvazi-psiholozi izjavljivali da je Lépine luđak i da su mu se žene slučajno našle na putu, što je u suprotnosti s činjenicom da su jedino one bile na nišanu ubojice. Psihijatar iz bolnice Hôtel-Dieu za La Presse je izjavio da je Lépine “nevin kao i njegove žrtve” te da je “i sam žrtva rastuće nemilosrdnosti u društvu”. Martin Dufresne tada je rekao: “To je bilo vrijeme značajnog porasta broja grupa za promicanje prava muškaraca”. Međutim, politička objašnjenja slučaja izazivala su osjećaj neugode kod građana.
Policija je odbila javno objaviti ubojičino oproštajno pismo argumentirajući na tiskovnoj konferenciji kako bi to moglo dovesti do nastanka imitatora ubojice. Time su se prikrivali pravi motivi ubojice, a to je pojačalo odlučnost Francine Pelletier da sazna sadržaj tog oproštajnog pisma. Nakon nekoliko mjeseci dobila je poštom kopiju pisma od anonimnog pošiljatelja.
“Upamtite, ako da. Razlog tome je da sam odlučio poslati feministkinje njihovom Stvoritelju, odlučio sam stati na kraj tim muškaračama”, napisao je.
Mélissa Blais, predavačica i doktorandica na Sveučilištu u Quebecu, vodeća je državna učnjakinja na temu ovog masakra i njegovog anti-feminističkog konteksta. Intervjuirala je brojne žene koje su bile aktivne feministkinje te 1989. godine i saznala je da su se mnoge osjećale odgovornima za to što se dogodilo u Montrealu.
“Nakon tog događaja odlučile su biti tihe kako bi izbjegle daljnje napade. Kad sam postala feministkinja, oko 2 000 godine, bila sam zbunjena vidjevši da neki još uvijek nerado, u političkom smislu, govore o tom napadu. Činilo se da je najučinkovitiji način da se odbaci feminističko objašnjenje bilo da se sve reducira na psihologiju o ludom pojedincu”, pojasnila je Blais.
Pelletier se slaže da je Lépineov akt bio izrazito politički i vjeruje da je Lépine točno znao što je tog dana radio.
“Uvijek sam imala osjećaj da su te studentice umrle i u moje ime. Neke od njih vjerojatno nisu ni bile feministkinje, samo su se usudile vjerovati da su bile jednake, a ne podređene u odnosu na njihove muške kolege“, naglasila je Pelletier.
Pokret za pravo izbora je jačao u vrijeme masakra. Šest mjeseci ranije, žena iz Quebeca, Chantale Daigle ostvarila je bitnu sudsku pobjedu uspjevši okrenuti pred Vrhovnim Sudom Kanade, u svoju korist, nalog ishodovan od strane bivšeg partnera koji joj je zabranjivao da prekine svoju trudnoću. Više od 10.000 žena izašlo je prosvjedovati na ulice Montreala dajući tako potporu spomenutoj Chantale Daigle.
Taj je masakr pokrenuo mnoge kampanje s ciljem zaustavljanja muškog nasilja te je došlo i do velike međunarodne solidarnosti. Ja sam bila dio grupe koja je dva dana nakon masakra organizirala bdijenje na trgu Trafalgar u Londonu. Međutim, kako kaže Pelletier, učinak na ženski pokret u Kanadi je bio značajan.
“Do tog 6. prosinca 1989. sve je bilo lako, ali poslije toga sam ostala bez svih iluzija. Nakon masakra smo shvatile da je postojala tiha i rastuća ljutnja i zamjerke usmjerene od strane mnogih muškaraca prema feministkinjama, a za nas je postojala velika cijena koju smo morali platiti za sva naša dosadašnja postignuća”, istaknula je Pelletier.
Nedavno sam provela neko vrijeme u Montrealu i naišla na jak i rastući feministički pokret koji uključuje starije žene odlučne da budu mentorice mlađim generacijama potičući povratak radikalizmu koji je bio tipičan za kanadski feminizam prije 1989. godine.
U Kanadi je 6. prosinca obilježen Dan sjećanja i akcije protiv nasilja nad ženama i 23. obljetnica tog zločina. Bilo je prosvjeda, proslava i suza u sjećanju na preminule. Riječima pokojne feminističke spisateljice Andrea-e Dworkin: “Dužnost je svake od nas biti žena koju je Marc Lépine želio ubiti. Moramo živjeti s tom časti, tom hrabrosti. Moramo istjerati strah. Moramo izdržati. Moramo stvarati. Moramo se oduprijeti”.
Prevela i prilagodila Petra Kontić
