Broj žena u Ujedinjenom Kraljevstvu u višim nivoima pravosuđa, obrazovanja, umjetnosti, financija, civilnih servisa i vlade pada, prema novom izvješću zvanom “Sex and Power” iz 2013. godine. Reprezentativnost žena je otišla u nepovrat, a time i oštetila socijalni, kulturni i politički život zemlje.
Izvještaj govori o tome kako žene gube pozicije moći.
Napredak žena u višim nivoima politike (što je postalo evidentno prije nekoliko godina kada je Gordon Brown imao osam kabinetskih ministrica i 31 ženu u vladi) je otišao u nepovrat, a Britanija ubrzano pada na internacionalnim okruglim stolovima za žensku demokratsku reprezentativnost.
Zemlja je pala za 37 mjesta, odnosno s 33. mjesta u 2001. godini na 60. mjesto 2010. godine. U zapadnim vladama, samo su Irska i Italija imale manje ženskih predstavnica 2010. godine.
Dokaz šokantnog brisanja žena iz javnog života (uključujući više pozicije u pravosuđu, obrazovanju, umjetnosti, financijama, civilnoj službi, gradu, medijima i vladi) je prezentirano u istraživanju “Sex and Power” iz 2013. godine pod nazivom: “Tko vodi Britaniju?” Izvještaj je dopunjen s “Counting Women In” koalicijom koja objedinjuje pet organizacija, kao na primjer “Fawcett Society” i “Hansard Society“.
Grupa je kreirana nakon nacionalnih izbora 2010. godine, u kojima su ženske kandidatkinje bile rijetke. “Sex and Power” izvještaj je modeliran po revizijama javnog života koje je izdala Komisija za jednake prilike.
Izvještaj pokazuje šokantan nedostatak žena iz moćnih uloga u Britaniji, rekao je Nan Sloane iz Centra za žene i demokraciju. “Rečeno nam je da se promjene ne događaju preko noći; pa ispostavilo se da je ovo jedna jako duga noć. Kvaliteta donošenja odluka u našoj demokraciji nije reprezentativna i pati kao rezultat toga”, kaže Sloane.
Izvještaj naglašava kako žene čine samo 22.5 posto zastupnika u parlamentu, a od toga su 12.3 posto voditeljice vijeća (u Engleskoj) i 17.4 posto voditeljice kabineta. Samo trećina javnih imenovanja su žene, odnosno 15.6 posto sutkinja na visokom sudu i pet posto urednica dnevnih novina. U mnogim područjima, napredak je išao unazad, pa tako se naprimjer u regionalnim političkim tijelima manje žena vratilo na posljednjim izborima.
I u Walesu je postotak žena pao s 50 posto 2004. godine na 40 posto prošle godine, a u Škotskoj s 39.5 posto na 34.9 posto. U šačici drugih područja je napredak napravljen, ali još je dugi put pred nama.
Žene sada vode u tri od 10 sindikata, a članstvo po spolu je 50-50. Frances O’Grady, generalna sekretarica TUC-a, je rekla: “Užasno je što žene padaju na okruglom stolu za žensku demokratsku reprezentativnost. Ministri i vođe businessa često govore o potrebi da se vidi više žena na vrhu odlučivanja, no ne prijeđu s riječi na djela, već se usprotive mjerama poput jačih obiteljsko-prijateljskih prava i kvota.”
Nedostatak reprezentativnosti nije samo demokratski deficit, već se time ignorira bazen talenta i različitih pogleda koji obogaćuju ekonomiju. Deloittov izračun je pokazao da su 2011. godine europske kompanije sa ženama managerima i ženama u upravnim odborima imale 10 posto veći povrat uloženog novca od kompanija u kojima žene nisu bile na većini visokih pozicija.
“Žene su većina (51 posto) populacije, ali je moć koncentrirana u rukama manjine” kaže izvještaj. “Time se šteti interesima i muškaraca i žena kao i zemlji kao cijeloj”.
Izvještaj daje savjete bazirane na poboljšanju puta ka moći, uključujući poboljšanje civilnog obrazovanja u školama, stvaranje proaktivnih prvaka manjinskih grupa koji bi poticali participaciju, ustanovljavanje jednake reprezentativnosti u medijima, uvođenje kvota u izbor kandidata, te lansiranje vladine kampanje za povećanje reprezentativnosti žena u državnim izborima 2015. godine i poboljšati monitoring za postajanje kandidatom.
Claire Annesley predaje političku znanost na Manchesterskom sveučilištu. Rekla je da je 2008. godina obilježila provirivanje žena na visokim političkim pozicijama i to kada je Brown imenovao Jacqui Smith prvom ženskom sekretaricom, te promaknuo nekoliko žena u vladi.
Prije prvog premijerskog mandata Tonyja Blaira, samo je 40 žena ikada držalo ministarske urede. Do početka trećeg njegovog mandata, broj se poduplao na 80, a žene su držale 1/3 svih vladinih mjesta.
Danas je situacija bitno drugačija. Annesley kaže da danas mnogi odjeli nemaju žena, uključujući odjel državne blagajne.
Puno resursa za promoviranje participacije žena je napušteno ili stavljeno po strani: Uredu za jednakosti su srezana sredstva, Ženskoj nacionalnoj komisiji također, Komisija za jednakost i ljudska prava je unazađena, a zaboravljen je i inspiracijski cilj od 50 posto žena u javnim odborima do 2015. godine.
A-lista Davida Camerona s kandidatkinjama za posljednje izbore je napuštena, a nije se mnogo čulo ni od Laure Trott – njegove savjetnice o ženama, a njegovo obećanje da će kabinet činiti 1/3 žena je samo san. Usprkos velikom ulijevanju žena u sve profesije, stakleni strop nije puknuo. Lady Hale je ženska sutkinja na najvišoj poziciji, te smatra da Ujedinjeno Kraljevstvo gubi korak sa svijetom kada se radi o pozitivnoj diskriminaciji. Što je napravilo razliku drugdje u svijetu?
Puno zemalja ima sada zakonske spolne kvote. U Irskoj je određeno da 30 posto političkih kandidata moraju biti žene. U Belgiji je to 40 posto a ako se ne poštuju kvote sankcije su novčane. Da li su kvote poštene?
Sloan kaže: “Od žena se uvijek traži da se opravdavaju. Nitko ne pita muškarce jesu li dovoljno dobri. Imamo 650 zastupnika u parlamentu i populaciju od 30 milijuna žena. Tražimo samo 325 žena koje su kompetentne. Je li to moguće?” Ironično, ono što je napravilo razliku u promociji žena u drugim europskim državama je politička volja jakih, uglavnom muških vođa.
U Francuskoj, Španjolskoj i Čileu vlade s jednakom zastupljenošću oba spola su postignute jer predsjednik ili premijer treba ili želi imenovati žene, tvrdi Annesley. Kada to žele, postiže se veliki napredak. Izvještaj još tvrdi da je praćenje napretka žena i etničkih manjinskih grupa bespotrebno ograničen. “U puno slučajeva, statistike potrebne za razumijevanje onoga što se događa u našoj demokraciji ne postoje. To također šalje poruku.”, rekla je Charlie Woodworth iz Fawcett Society-ja.
Cheri Goddard, također iz Fawcetta, dodaje: “Ne manjka rješenja, nego političke volje. Nakon godina polaganih promjena ovaj izvještaj i svi koji slijede će osigurati da pomanjkanje akcija neće proći bez provjere.”
Sloane je rekla: “Sve stranke su se obvezale da će postati više reprezentativne, ali ne rade ono što je potrebno da to i uspiju. To uključuje moć, a moć se nikada ne daje spremno. To se mora promijeniti.”
Žene imaju što reći na to.
Heather McGregor vodi uspješnu firmu za “lov na glave” i također je autorica knjige “Mrs Moneypenny’s Careers Advice for Ambitious Women” (Savjeti gospođe Moneypenny za ambiciozne žene).
Kaže da voli sve preporuke – imaju sve smisla. Sve organizacije moraju uložiti više truda. Ali ono što nedostaje u drugoj polovici argumenta je to da žene moraju same podići ruke za određene uloge. 50 posto odgovornosti za napredak u karijeri leži na ženama samima.
Sigurna je da svi razumiju i vjeruju da problem postoji, Britaniju vode muškarci. Ali možda ljudi ne razumiju koliko akutno to jest, koliko ukorijenjeno. Na primjer, pogledajte činjenicu da ne postoje ženski biskupi, a kada se bolje razmisli: biskupi sjede u House of Lords (op. a. Gornji dom britanskog parlamenta) i prema tome muškarci imaju ugrađenu spolnu pristranost na svojoj strani.
Stella Creasy je zastupnica Laburističke stranke za londonski okrug Walthamstow u parlamentu. Izabrana je kao kandidatkinja s liste na kojoj su bile samo žene.
Misli da su žene ispustile loptu. Bile su uvjerene da su na konju nakon eksplozije aktivizma, no ovo je otrijeznujući podsjetnik da ova generacija feministica ima još mnogo posla za napraviti. Imamo 80-20 društvo, a trebali bismo imati 50-50 društvo, društvo jednake reprezentativnosti. To je u interesu svih. Pomaknule smo se od staklenog stropa do staklene menadžerije gdje je jedna mala grupa žena kojima ide dobro, no domet se ne proširuje na druge žene. Nije samo politika problem – politika se ne događa u vakumu. To su i mediji, panel emisije, sport i sportske emisije – svugdje dominiraju muškarci. Moramo koračati u promjenu.
Samantha Mangwana je zaposlena odvjetnica u firmi Slater Gordon.
Smatra da je generalna percepcija ljudi o problemu takva da vide nejednakost kao nešto što se dogodilo u 70-ima, a danas više nije problem. No zapravo je sve gore.
Nakon financijskog kraha kroz vrata njenog ureda konstantno prolaze žene koje su bolje u poslovima od muškaraca iz njihovog tima, no često završe kao suvišne, za razliku od muškaraca. Jedna je žena rekla da se zaručila, pa postoji rizik od trudnoće. To su simptomi okruženja u kojem žene jesu.
To su stvari koje viđamo stalno ispočetka – a tiču se majčinstva i plaće.
Žene su jako dobre u svojim karijerama dok ne zatrudne, a onda dolazi do pretpostavke da se njihova obveza prema poslu smanjila.
Kenny Frederick je ravnatelj škole George Green u Londonu.
Navodi kako oko nas ima puno uspješnih žena čija postignuća treba slaviti i dopustiti im da mentoriraju naše mlade ljude, ali također moramo preusmjeriti naš trud u školama i fakultetima i vratiti na dnevni red ženska pitanja, te izazvati stereotipe i tradicije koje drže žene postrani. Postoji toliko puno žena koje neće moći dosegnuti svoje potencijale u svijetu, jer svijet debelo ide u korist muškarcima – a to je stvarno uzaludno traćenje resursa.
U njegovoj školi se je mnogo vremena radilo na obrađivanju problema rasizma i homofobije. Shvatili su da nisu dovoljno gledali na seksizam i nisu osigurali da se djevojke osjećaju udobno takve kakve jesu, a ne da se ograničavaju karijernim izborima po tome kako očekuju da će ih muškarci tretirati. Šokiralo ga je negativno ponašanje djevojaka. Dječaci također moraju biti izazvani da shvate da njihovo ponašanje nije primjereno.
Jude Kelly je direktorica u kazalištu i trenutno umjetnička direktorica Southbank centra u Londonu.
Bila je šokirana kada je vidjela ovaj izvještaj. Toliko posla se napravilo u posljednjih 10 godina oko pitanja reprezentacije, no čini se da se je nazadovalo.
Snažne žene se probijaju u umjetnosti, gleda ih kako se razvijaju, no podsjeća ju to na činjenicu da i dalje postoje snažne muške tradicije i mreže.
Ne postoje ženske mreže koje promoviraju, mentoriraju i ohrabruju žene da slijede ove uloge. Također se ne može pobjeći od ravnoteže posao – život i činjenice da su žene uvijek češće nego muškarci ostavljeni da balansiraju te dvije stvari.
Ali najvažnije je da jednakost i reprezentativnost zahtijevaju muškarce i žene zajedno. Ne može biti samo ženska pažnja usmjerena na ta pitanja, mora biti pažnja cijeloga društva. Pitanje je kada to prestaje biti ženska briga i počinje biti pitanje svih. Žene to ne mogu same.
Prevela i prilagodila: Ela Naranđa
