Ovo je post blogerice Ellie Kilburn. Kad su je tražili da opiše samu sebe, Ellie je rekla: Imam sedamnaest godina i trenutno ignoriram činjenicu da moram ponavljati povijest, latinski i književnost na razini A, koje upravo slušam u šestom razredu. Kad ne radim to, provodim vrijeme natjerujući ljude oko rokova za predaju članaka za školski časopis The Beaver, koji pomažem voditi.
Feminizam je bitan za tinejdžerice. On je osnaživanje; to je pokret koji nam govori da nas se ne treba tjerati da prihvatimo svoju sudbinu. Hodnici su puni djevojaka koje se ne osjećaju ugodno u svojoj koži, među kojima će jedna od pet iskusiti seksualno nasilje jednom kad napuste školu, gdje se sve ‘drolje’ među njima posramljuje.
Mnogi tinejdžeri smatraju ‘feminizam’ prljavom riječju i stranim pojmom. Prema njima, on se vrti oko ženske ljutnje i kastracije muškaraca bujnim dlakama ispod pazuha. Malo njih shvaća da feminizam nije udaljen sve do iza zidova sveučilišta, nego da ima utjecaja u njihovim svakodnevnim životima.
Svim mojim prijateljicama vičući su dobacivali radnici sa skela ili su imale priliku vidjeti razne gestikulacije s prozora automobila, ili se pak njihov izgled procjenjuje ocjenama na ljestvici do deset čim uđu u školu. Možda je to zbog toga što odjednom imamo cice, koje očito izgledaju vrlo privlačno ispod sakoa školske uniforme vozačima koji prolaze kraj nas. Ili je to, kako je moja prijateljica rekla, ‘jednostavno tako’? Da kao mlade žene to jednostavno moramo prihvatiti? Da se moramo naviknuti da smo vrijedne samo toga da se za nama fućka?
Ušećite u ženski wc i čut ćete beskrajnu listu svih stvari koje nas sprečavaju u tome da budemo savršene. Razgovor se okreće prema temi plastičnih operacija kojima bi se cure podvrgnule. Smanjile bi trbuhe, slomile noseve i ponovo ih oblikovale. Nikad nećete biti djevojke iz časopisa. Od trenutka kad primijetite da vam se bedra lagano njišu dok hodate ili da vam se trbuh prelijeva preko ruba traperica, pokušavat ćete dostići taj Sveti Gral nemogućeg savršenstva. Kao kuga obuzimaju nas crveni krugovi iz časopisa koje proždiremo, prestrašeni da svi oko nas zaokružuju nesavršene dijelove naših tijela.
Na stražnjim stranama vrata wc-a imena su posljednjih ‘kuja’ i ‘drolja’. Apsolutna potreba posramljivanja drolja čini se da je instinktivna od trenutka u kojem se cura u drugom razredu po drugi put poljubi. Prljava kurva. Jako je važno da se drolju pretuče za njene zločine, zbog toga što se osuđuje da izađe i ‘dobije’ na tulumu zato što to želi. Ako se djevojke u dobi od petnaest godina uči da zbog toga posramljuju jedne druge, kakve šanse imamo kasnije u životu? Ideja da je savršeno u redu da cura iziđe, ljubi se s dečkima i uživa, da žena iziđe i seksa se i uživa nikad nije uzeta u obzir.
Ovaj se problem ne pojavljuje u nekoj od mnogih lekcija koje su me informirale o strašnim posljedicama seksa. Pristajemo – svojevoljno, i prilično često radosno – u nametanju sve više restrikcija za sve žene poput nas. Svi znaju za argument o ‘frajeru/drolji’, konstantnu jeku oko hodnika moje škole: dečko spava s mnogim curama i štuje ga se kao novog kralja, frajera, dok su djevojke s kojima je spavao drolje, one koje čine krivo. I svejedno nijedna od nas nije pokušala izazvati tu ideju, pitati zašto je to tako. Tinejdžerice moraju znati da nema razlike između njihova ponašanja i ponašanja tinejdžera.
Ti će nas problemi pratiti do odrasle dobi. Uvijek ću se sjećati prvog puta kad je auto usporio na zavoju kraj mene dok sam se pješice vraćala kući, u školskoj uniformi, kako mi je čovjek dobacivao dok se pretvarao da masturbira preko prozora.. Nema ničeg više omalovažavajućeg od toga. Ostavljen si da se osjećaš prljavo i iskorišteno u dobi od četrnaest godina. I to se događa svaki dan. Istraživanja CKS-a (Clinical Knowledge Summaries, koje osigurava NHS evidence) pokazuju da najviše stope anoreksije postoje među tinejdžericama u dobi između trinaest i devetnaest godina. To su stvarni problemi.
Kako reći curama da imaju jednake šanse kao dečki kad te cure muškarci mogu tako lako i toliko često reducirati na objekt? Kad cura ne može naći sličnost sa samom sobom ni u jednoj od tisuću slika u medijima koje vidi svaki dan? Baš se i ne uklapa pa se treba promijeniti. I jednom će raditi u ovoj ekonomiji u kojoj postoji, kako je BBC izvijestio u studenom, razlika u plaćama između muškaraca i žena od 20,4 posto u privatnom i 14,9 posto u javnom sektoru.
Nas se ne uči o tim stvarima, mi ne znamo da su to pravi problemi. Kako onda možemo biti spremne s njima se suočiti? Po meni nema smisla ostaviti mlade žene i muškarce needucirane o problemima povezanima s rodnom jednakosti. Kako se od nas može očekivati da promijenimo velike stvari kad se cure ne educira o tome kako se nositi sa stvarima koje ih ponižavaju na dnevnoj bazi?
Obrazovanje se bori s neznanjem. Tinejdžere će se gurnuti u svijet nakon što im se proda ideja da ih se već gleda kao jednake, da je feminizam mrtav. To je razlog zbog kojeg mislim da je nova izjava za tisak Generation F-a, da su škole ‘nova linija borbe feminizma’ nedvosmisleno točna.
Prevela i prilagodila Ana Stipković
