Da smo u 1925. godini, ovo bi bila priča o prvom filmskom studiju na našim prostorima. Danas, gotovo 90 godina kasnije jedino o čemu se može govoriti su ostaci tzv. filmskog grada i spomen na kinematografiju u to vrijeme. Nedavni televizijski prilog obratio mi je pozornost da istražim što se nalazi u pozadini zaraslog dvorišta pored kojeg prolazim godinama.
Da, Zagreb je jedan od tri europska grada gdje je sačuvan prvi filmski studio, i iako ovo što možemo vidjeti u Zagrebu svjedoči o velikoj umjetničkoj baštini, sve je samo ne sačuvano. Ono što je Georges Méliès bio za Francusku, kompanija Bioscop za Njemačku, braća Havel za Češku, Franjo Dedić je za naše prostore. Dok šira javnost samo nagađa tko se krije iza tog imena, filmski svijet kako u Europi, tako i na području naše regije dobro poznaje ovog čovjeka. Godine 1920. pokrenuo je svoju filmsku industriju u Berlinu koja je tada bila meka za kinematografiju.
U Zagreb dolazi s nacrtom i namjerom da ovdje pokrene filmsku proizvodnju, te 1925. godine otvara firmu Ocean film, koju ubrzo preimenuje u Jadran film. Na lokaciji blizu Savskog mosta u Horvaćanskoj ulici započinje priča o prvom filmskom studiju na našim prostorima gdje je Franjo Dedić, poznat po nadimku Dervenćanin, 1926. snimio svoj prvi film Dobrotvorka Balkana- Ciganska krv. Film nije doživio veliki uspjeh, a nakon njega snima još dva manja filma, koja također nisu imali veliki odjek. Ovdje objavljuje i svoju prvu knjigu, te pokreće prvi filmski časopis. Sudbina filmskog grada završena je prodajom zemljišta, koje je jedno vrijeme služilo kao svinjac, te nakon toga imalo stambenu namjenu sve do kraja 80-tih godina. Danas postoje samo siluete nečega što je nekada bilo važno filmsko središte. {slika}
Odmah na ulazu bilo mi je sasvim jasno kako se radi o neprocjenjivoj građevini, koja arhitektonski ne nalikuje niti jednoj građevini u Europi. Iako na samom rubu propadanja, čak i u svom tom očaju krije nevjerojatan potencijal. Glavna zgrada je sačuvala svoj prepoznatljivi izgled, poneki lukovi i ostaci ograda odaju tragove života, dok je sve ostalo vrlo otužno ponajviše zbog činjenice da se radi o spomeniku kulture u neposrednoj blizini Save i centra grada, koji je osuđen na propadanje. Ono što je nekada bio prvi filmski studio, danas je po svemu sudeći utočište beskućnika i ovisnika, a da žive u nezamislivim i zdravstveno nehigijenskim uvjetima svjedoči gomila smeća i užasnih mirisa koji se provlače kroz cijelo imanje. Iako nije bilo nikoga tijekom mog boravka tamo, osobne stvari, ostatci namještaja i hrane govore priču sami za sebe.
Povjesničar filma, Daniel Rafaelić u prilogu za Novu TV govorio je koliko je važno sačuvati ovakav spomenik kulture koji bi bio idealan za muzej filma. I zaista, grad ima potencijal da postane kulturno središte i ponosi se jedinstvenim primjerkom filmskog studija u ovom djelu Europe, no on je i dalje zaboravljen. Ako uzmemo u obzir kako postojeća arhitektura vizualno komunikacija između prošlosti i sadašnjosti te između ljudi koji su pridonijeli u njenom stvaranju i onih koji su je sačuvali, nije jasno zašto se nešto ne napravi u vezi ovako važnog kulturnog, arhitektonskog i povijesnog ostatka.
Možemo prolaziti pored starih fasada i arhitekture bez da pridajemo ikakvog značaja ili im možemo pružiti priliku da ispričaju svoju priču. Možda je vrijeme da to i učinimo. Čekajući riskiramo da u potpunosti izgubimo svaki kontakt i poveznicu sa spomenikom kulture koji ispisuje našu i europsku filmsku povijest.{slika}
