U rujnu je svijet zabilježio deset godina od smrti sjajnog intelektualca, znanstvenika, uglednog profesora, zagovarača obrazovanja i humanizma, Edwarda Saida. Nije se zapravo radilo ni o kakvoj velikoj obljetnici, Said je spomenut kroz nekoliko crtica, uglavnom u minornim medijima. Jednom od najvećih umova dvadesetog stoljeća i njegovom kapitalnom djelu, Orijentalizam, danas je, uz konstantna previranja na Bliskom istoku, možda više nego ikada važno posvetiti pažnju.
Prognanik bez domovine
Tony Judt je u predgovoru Saidovoj knjizi Od Osla do Iraka o Saidovom kapitalnom djelu Orijentalizam napisao: “Orijentalizam, njegov kontroverzni zapis o prihvaćanju Istoka u tijekove suvremene europske misli i književnosti, začeo je novi akademski podsmjer: čak i četvrt stoljeća nakon prvog izdanja, knjiga i dalje rađa nelagodu, štovanje i oponašanje. Sve i da njezin pisac nije napisao ništa više – da se okrenuo samo svojim predavanjima na njujorškom Sveučilištu Columbia gdje je radio do 1963. sve do smrti – ostao bi jedan od najutjecajnijih znanstvenika kraja dvadesetog stoljeća”.
Said se nije zaustavio nakon Orijentalizma. Njegov se moralni i politički angažman nastavio kroz kontinuiranu kritiku Zapada, postao je jedan od vodećih zagovaratelja palestinskog pitanja te znatno pridonio suvremenim raspravama o analizi diskursa, postkolonijalizmu, imperijalizmu, kulturologiji.
Kao ustrajan zagovornik ljudskih prava i humanističkog pristupa, Said je većinu života živio kao prognanik, što iz rodne Palestine, što iz mainstream promišljanja države u kojoj je živio, SAD-a. Saidov rad zapravo je pokušaj premošćivanja jaza između privatnog i javnog. Njegova književna kritika uvijek je bila usuglašena s njegovim osobnim političkim iskustvom i oporbenim držanjem u kojem je nastojao moćnicima govoriti istinu. Kako piše Judt: “U ovom dobu raseljenih, čak nije bio ni tipičan prognanik, budući da većina koja je prisiljena napustiti svoju domovinu nalazi mjesto s kojeg se mogu osvrnuti (ili pogledati prema naprijed), zapamćenu – doduše, prečesto pogrešno zapamćenu – domaju koja prognanog pojedinca veže u vremenu, ako ne već u prostoru. Palestinci i Palestinke nemaju čak ni to. Palestina nikad nije formalno utemeljena, stoga palestinskom identitetu manjka taj uobičajeni čimbenik koji prethodi. Posljedično tomu, kao što je primijetio samo nekoliko mjeseci prije smrti ‘Nisam još uvijek pojmio što znači voljeti domovinu'”.
Ipak, možda ga je upravo to činilo izuzetnim. Oslobođen okova nacionalizma, svjestan svih patnji svog naroda, uspio je vidjeti dalje od ‘nas’, imajući uvijek na umu širu sliku, ali ne gubeći iz vida onaj dio (što krivnje, što nedužnosti) koji pripada ‘njegovu narodu’. Svoju je kritičnost usmjerio i prema sunarodnjacima/kinjama, uporno ponavljajući: “Nije na nama suditi jesu li izraelski/e intelektualci/ke uspjeli/e u svojem naumu. Nas se tiče jadno stanje diskursa i analize u arapskom svijetu”.
Značaj i značenje orijentalizma
Orijentalizam je termin koji Said koristi za opisivanje zapadnjačkog pristupa Orijentu. Pišući o orijentalizmu, neprestano ponavlja kako je dužnost istraživača/ica, teoretičara/ki i analitičara/ki da prošire polje diskusije, a ne da postavljaju granice u skladu s prevladavajućim autoritetom. U Orijentalizmu objašnjava kako je orijentalizam oduvijek bio znanstveni predmet prožet interesima, dobro promišljen unaprijed, s motivima osvajanja te vođen mišlju kako bi se nove zemlje mogle zaposjesti i kako bi se njima moglo upravljati. Orijent je zapravo pomagao definiranju Europe kao njena kontrastna slika, ideja, osobnost.
Said navodi tri vrste orijentalizma. Prva definira orijentalizam kao akademsko proučavanje Orijenta od strane zapadnih znanstvenika/inja. Druga definicija vezana je za prvu, a odnosi se na stjecanje moći pomoću znanja, odnosno način na koji zapadni/e materijalisti/kinje i pragmatičari/ke koriste akademska proučavanja Orijenta u svrhu stjecanja moći. Tu se Said koristi Foucaultovim analizama znanja i moći, koje višestruko koristi pri interpretiranju razvoja orijentalizma. Treća definicija vezana je za stvaranje epistemoloških i ontoloških distinkcija između Istoka i Zapada, koje dalje razvijaju nove i ‘cementiraju’ postojeće stereotipove. Britanija i Francuska za Saida su pionirske nacije u orijentalnim studijama, a njihovu ulogu značajno je preuzeo SAD nakon Drugog svjetskog rata.
Gotovo od najranijeg doba u Europi, Orijent je viđen kao nešto više od onoga što je empirijski bilo poznato o njemu. Drame i literarni radovi, još od starih Grka, Europu su prikazivale kao snažnu i artikuliranu, a Aziju poraženu i daleku. Time se lagano kreiralo tiho i opasno područje između poznatih granica.
{slika} Said piše: “Orijentalizam je, naposljetku, bio politička vizija stvarnosti čija je struktura promovirala razliku između poznatog (Europa, Zapad, ‘mi’) i stranog (Orijent, Istok, ‘oni’)”. Kada govorimo o trenutnim previranjima na Bliskom istoku, ali i Saidovoj rodnoj Palestini, upravo ovdje se može povući paralela s izraelsko-palestinskim sukobom. Parafrazirajući Saida, mogli bismo reći kako se u ovom slučaju radi o političkoj viziji stvarnosti čija struktura promovira razliku između poznatog (Izrael, Zapad, ‘mi’) i stranog (Bliski istok, islam, palestinski narod, ‘oni/e’). Takav orijentalizam živi akademski kroz doktrine i teze o Orijentu i orijentalnom, ali u današnje, moderno vrijeme značajno i kroz medijsku propagandu. Kao što Orijent postoji u diskursu o Orijentu, vrlo često Palestinci/ke postoje u pomno kreiranom diskursu o Palestincima/kama. Nešto izvan toga, realan doticaj i samopredstavljanje često izostaju. Takvo posredničko predstavljanje kroz dominantne okvire ustvari nije način primanja ili odašiljanja novih informacija, koliko je metoda kontroliranja onoga što izgleda kao prijetnja uspostavljenom pogledu na stvari. Upravo zbog orijentalizma, Orijent nije bio (i nije) slobodan subjekt misli i djela.
Pitanje islama
Veliki orijentalistički problem kroz povijest bila je upravo percepcija islama, a ona je i danas problematična kao oblik percipiranja palestinskog naroda i Bliskog istoka općenito. Islam je od početka ‘pakiran’, njegova novost i sugestivnost stavljani su pod kontrolu. Nerijetko je islam viđen tek kao promašeni orijentalni pokušaj utjelovljavanja grčke filozofije. Za Europu, islam je bio drugotrajna trauma, naročito period Osmanskog Carstva, koje je predstavljalo konstantnu prijetnju kršćanskoj civilizaciji. Tako se primjenjivao ograničeni vokabular i slike koje se povezuju s islamom – nije se radilo o istinskom, potpunom predstavljanju islama, već predstavljanju islama srednjovjekovnom kršćaninu. Takve se prezentacije nastavljaju i danas, uz konstantnu tendenciju ignoriranja značenja Kurana i onoga što Kuran znači muslimanima.
Orijentalizam postoji kao zatvoren sustav u kojemu su objekti to što jesu zato što su to što jesu, jednom i zauvijek, zbog ontoloških razloga koji često nemaju potvrdu u empirijskom. Saidovim riječima: “Ono što se pokušava učiniti, baš kao što je Dante uradio u Infernu, istovremeno je karakterizirati Orijent kao stran i inkorporirati ga sistematski na pozornicu teatra čiji su publika, menadžer i glumci za Europu i samo za Europu”. Ovdje bi, dakako, uz Europu, nakon Drugog svjetskog rata valjalo dodati i SAD. Kroz vrijeme se mijenjao samo izvor zapadnih ideja o Orijentu, ali ne i njihov karakter.
Dakako, Saidova knjiga je daleko od kompletne povijesti ili općeg pregleda orijentalizma. Problem je i Saidova kritičnost spram kanona, dok istodobno duboko vjeruje u neka velika zapadna djela i autore. Mnogi mu spočitavaju i brojne metodološke probleme te, mora se priznati – veliku generalizaciju. Međutim, sam se Said ograđuje od ideje da je knjiga ‘alfa i omega’ orijentalizma. Jasno mu je kako se i u njegovom slučaju radi o prikazu, o predstavljanju. Nadalje, iako postoje određeni problemi, Orijentalizam je izuzetno značajna knjiga koja je prvi put donijela sustavno izlaganje i razotkrivanje orijentalističke misli. Smatram da je nekoliko Saidovih zaključaka od posebne važnosti. “Budući da se podrazumijeva da su jedine vrijedne poveznice Islama one sa Zapadom, važnost i utjecaj Afrike ili Trećeg svijeta redovno se ignorira”. Nadalje, Said upućuje na činjenicu da dok u SAD-u postoje brojne organizacije posvećene proučavanju arapskog i islamskog svijeta, u arapskom svijetu je kronični manjak organizacija koje se bave proučavanjem SAD-a, ekonomski i politički jedne od najvećih sila svijeta. To rezultira stereotipiziranjem SAD-u i reduciranjem kompleksnog američkog društva na nekoliko slika i fraza. Sama prisutnost ‘polja’ kao što je orijentalizam, bez odgovarajućeg ekvivalenta na samom Orijentu, govori i o relativnoj snazi Orijenta i Ocidenta.
Prije svega – velik čovjek
Što više čitam Saidove knjige i njegove radove (neke iznova, neke tek otkrivene), što više doznajem o njegovoj ličnosti (kao i to da je uz sve čime se bavio – knjigama, aktivizmom, profesorskom karijerom – bio vrsni pijanista i napisao pokoju dobru i o umijeću baratanja crno-bijelim tipkama), više sam svjesna koliko je izuzetan čovjek bio Edward Said. Koliko predanosti, truda i nadjačavanja onih trenutaka ‘što ja to uporno pričam, nitko ne sluša, ništa se ne mijenja’ koji su mu se zasigurno događali milijun puta (kako to i obično biva kada vodite bitke protiv svijeta čiji sat kuca drugačije). Koliko mira, jasnoće i posvećenosti onomu što ti znaš i vidiš kao bitno, koliko uviđavnosti i kritičnosti prema svim ‘strujama’, a opet, sve sa srcem, sve upozoravajući na onu ljudsku stranu priče. Stavio je u znanstveno i dimenziju osjećaja, nije se libio uz činjenice iznijeti i priče ljudi, i svoju vlastitu priču, jer, na kraju krajeva – zbog ljudi, zbog patnje, zbog toga se i proučavaju i pokušavaju zaustaviti sukobi. Kako piše u predgovoru jedne od njegovih knjiga “smatrali su ga jednim od najumnijih ljudi svoga vremena, imao je skladnu obitelj, i skoro da je bio sretan čovjek. Izuzetnim ga je među ljudima, velikim i malim, učinilo upravo to – skoro… Njegova ga je borba učinila duboko nesretnim čovjekom, jer je bila uzaludna – malo je ostalo onih koji su nakon svih revolucija na strani prezrenih, ali po toj je nesreći bio veći nego po bilo čemu drugome. Zato što je njegova nesreća bila časna. Njegova je nesreća svjetlo jedinog časnog izbora”.
Edward Said je i u zadnjim mjesecima života, bolujući od leukemije, koja ga je lagano ubijala čitavo jedno desetljeće, snimao dokumentarac u Palestini, davao trosatne intervjue i ponavljao – ponavljao po milijunti put. Ako to nije predanost, ja ne znam što je.
