Centar za dramsku umjetnost iz Zagreba održao je, 14. prosinca, okrugli stol ‘Poljubi zeku: društvene dinamike online aktivizma i izvedbe identiteta’, u književnom klubu Booksa, a u sklopu serije Razgovori radnika u kulturi. Bio je to, ujedno, i posljednji okrugli stol iz ove serije. Okrugli stol se bavio uzorcima socijabilnosti na društvenim mrežama, kao i online konstrukcijom sebstva u kontekstu aktivističkih praksi, odnosno pitanjem što se događa našem samorazumijevanju kada je posredovano organizacijom socijalnih odnosa umreženih javnosti.
Gošće okruglog stola bile su Tanja Oblak Črnić, s Fakulteta društvenih znanosti u Ljubljani (katedra za medijske i komunikacijske studije), Tatjana Tucić – kazališna pedagoginja i aktivistkinja civilnog društva – dakle, kako bi ona sama rekla, kategorije koje na Zavodu za zapošljavanje ne postoje, te Sajber Vanderlast – netizenka, net-art umjetnica i sajberfeministička aktivistkinja.
Diskusiju je započela Tanja Oblak Črnić tražeći paradokse i probleme, s obzirom da, kako je sama istaknula, problemi u e-demokraciji nisu novi, a pozornost u javnim/aktivističkim krugovima u Sloveniji počeli su privlačiti unatrag desetak godina. S druge strane, broj osoba koje se u akademskom području bave ovom temom je zanemariv.
Dajući povijesni pregled online aktiviranja u Sloveniji i šire, Tanja je istaknula način na koji je ova tema isplivala na površinu. Dakle, koncem 90-ih godina bile su iznimno utjecajne političke smjernice koje su Sloveniju propagirale kao dobro informatički razvijeno društvo. Tanja to označava političkom agendom u skladu s EU politikama.
Elektronska demokracija kao pojam star je 30-40 godina, a rođen je u Americi u vojnom kontekstu, a ne kao projekt civilno-društvenih organizacija. No, ipak su postojale civilno-aktivističke inicijative koje su upotrijebile upravo internet i tehnologiju kao oružje protiv države, a na strani građana. Elektronska demokracija nije homogen pojam, različiti autori definiraju je različito, istaknula je Tanja.
Skeptici su, ipak, kritično smatrali da tehnologija nije lijek za sve boljke demokracije. Na trećoj strani pojavili su se teoretičari koji su proučavali online komunikaciju, te uveli pojam deliberativnog komuniciranja – koje teško funkcionira kako u online tako i u offline svijetu, naročito u parlamentima, napomenula je. No, ideja neposredne demokracije u online smislu ima daleko više problema kada se govori o antagonizmu građanin vs. država. “U smislu linearne pozicije komuniciranja, postavlja se pitanje jesmo li mi kao državljani moćni i emancipirani radi naših Facebook profila ili biranja informacija preko googlea i sl.”, eksplicirala je.
Pri definiranju i uklapanju u kontekst deliberativnog komuniciranja, referirala se na Habermasa, Dryzeka, Bohmana koji ističu emocije, refleksiju i identitet u sustavu (političke) komunikacije.
Tanja, također, ističe kako smo prošli vrijeme normalizacije interneta, već se nalazimo u trenutku komercijalizacije i nacionalizacije interneta, regulacije nekih struktura na koje mi kao korisnici nemamo nikakvog efekta. Na samim počecima internet je promatran kao medij koji omogućuje heterogeno pojavljivanje različitih skupina – grupe u civilno-društvenoj sferi, na državnoj razini, individualne grupe. Danas, s druge strane, ideja Facebook revolucije/demokracije ostaje na lajkanju/dislajkanju – logika koja nema veze s dijalogom, argumentima te bilo kojim drugim demokratskim komponentama.
Nakon Tanje, riječ je preuzela Sajber Vanderlast nadovezujući se na moment komercijalizacije i nacionalizacije interneta i referirajući se na situaciju u Srbiji tijekom političkih izbora 2009. godine. Tada su se formirale razne aktivističke grupe koje su počele koristiti novu tehnologiju (Twitter, Facebook), što je kreiralo svojevrsnu novu situaciju na internetu. Usporedo s tim, razvijao se i novi civilni sektor koji se angažirao putem interneta, posebice Facebooka.
Ipak, Sajber je istaknula mnoge nedostatke Facebooka kao demokratskog sredstva komuniciranja, s obzirom na njegovo ograničavanje korisnika te velikog utjecaja SAD-a i njihove politike. Tu je istaknula i probleme konstrukcije svojeg online entiteta u smislu nužnosti odabira muškog ili ženskog spola na facebooku, kao bitnog segmenta u obliku mogućnosti komuniciranja s drugima. Ipak, Sajber kao online aktivistkinja upravo Facebook koristi kao svoje aktivističko sredstvo putem online identiteta (pseudonima), koji je između ostaloga, i jedna vrsta zaštite od medijskog linča ili napada javnosti.
Kao jedan od problema navodi i to da su društvene mreže izvor kreiranja informacija i vijesti u mainstream medijima.
Potom su predstavljene dvije potpuno različite grupe, nastale na različitim osnovama, na različitim motivima za samo osnivanje, kao što je različita i sudbina tih grupa – to su Žene sa interneta i Novosadsko ubrojčavanje.
Sajber je predstavila Žene sa interneta (osnovane 2012. godine), koje se između ostaloga bave i prisustvom ženskih i feminističkih organizacija na internetu/društvenim mrežama, a nastale su organiziranjem raznih aktivistkinja i blogerica koje su se već bavile određenom vrstom feminističkog online aktivizma, na inicijativu Sajber Vanderlast a kao odgovor na tzv. ‘kulturu skandala’.
Žene sa interneta djeluju isključivo na internetu, koji ujedno koriste kao sredstvo edukacije, borbe protiv mizoginije i općenito feminističkog (cyber)aktivizma te nemaju iza sebe konkretnu organizaciju.
Cilj ove grupe jest ukazivanje na i borba protiv mizoginije i govora mržnje na internetu, u skladu s čim su se Žene sa interneta ove godine uključile u svjetsku inicijativu koja je od facebooka otvorenim pismom zahtijevala reguliranje i sankcioniranje govora mržnje. Jedan od aspekata ove grupe jest i edukacija kojom se želi osnažiti bezglasne žene, te ukazati da virtualni svijet ima mnogo utjecaja u stvarnom življenju. Taktika kojom Žene sa interneta ukazuju na problematična i mizoginična mjesta na internetu jest printscreen (‘printscreen je moj sajbermač’), objasnila je Sajber.
Tatjana Tucić je, potom, predstavila Novosadsko ubrojčavanje – inicijativu pokrenutu nakon negativne reakcije urednika Kulturnog Centra Novog Sada, Andreja Fajgelja, na sliku umjetnice Danijele Tasić na kojoj je prikazana ljudska figura raširenih ruku u kojima drži novčanice. Andrej Fajgelj je, naime, nedozvoljeno objavio ovu sliku na svom Facebook profilu, izjavivši kako potonja vrijeđa stavove kršćana. Uskoro je KCNS zabranio izlaganje spomenute slike, za što je uvelike odgovoran A. Fajgelj, a zbog čega ga je ova inicijativa prozvala.
Ubrzo nakon cenzure navedene slike, osnovana je Facebook i Twitter stranica (Novosadsko ubrojčavanje), ali su pokrenuti i performansi podrške cenzuriranoj umjetnici – poput fotografiranja ispred KCNS-a s raširenim rukama. Ubrzo su se informacije počele prenositi virtualnim putem, preko društvenih mreža, što je dovelo do masovne akcije podržavatelja inicijative Novosadsko ubrojčavanje, istaknula je Tatjana. Upravo je ta interakcija offline i online djelovanja specifičnost ove inicijative i aktivizma.
Ipak, nakon medijske popularizacije samog događaja, pojavila se i kontrainicijativa koja je zauzimala stranu KCNS-a i Andreja Fajgelja, a čiji je cilj bio prikazati, raznim malverzacijama i nelegalnim putevima, aktiviste iz Novosadskog ubrojčavanja “prostim vandalima koji remete političku volju, a koja je ipak ustanovljena vrlo mutnim putem”, istaknula je Sajber.
Sajber i Tatjana su na kraju konstatirale da online djelovanje može uvelike utjecati na ponašanja i mišljenja ljudi, na akcije pojedinaca te transponiranje ideja iz virtualnog u stvarni svijet, u čemu se nazire sva snaga virtualnog komuniciranja. To komuniciranje čini veliki udio i u samom političkom djelovanju. Također, kroz primjer Novosadskog ubrojčavanja znakovit je odnos performativnog djelovanja, odnosno izvedbene umjetnosti koja je imala velike efekte na sam politički rad.
Na samome kraju Tanja je zaključila da internetski prostor zapravo konstantno održava svojevrsni antagonizam, odnosno da se online sustavi mogu koristiti prema dva antagonistička modela – model zlouporabe, napada, fašizma i populizma, dok je drugi model mobilizacije, emancipacije i demokratizacije. Oba ta modela mogu imati veliki utjecaj na javne medije (medije spektakla), koji imaju velikog udjela u kreiranju mišljenja javnosti. Upravo zbog toga, istaknula je Tanja, trebamo što više raditi na ovome drugom modelu, kako bi se ostvarila istinska online demokracija, koja je još uvijek ipak nije potpuna.
