Asbjørn Wahl je poznata osoba u Norveškoj, a između više funkcija koje tamo obnaša on je i direktor Kampanje za državu blagostanja koju organizira nacionalni sindikat za borbu protiv privatizacije i liberalizacije. Njegova posljednja knjiga se zove Rast i pad države blagostanja (The Rise and Fall of the Welfare State (Pluto Press, 2011).
Suvremenu Europu obilježava akutna ekonomska i politička drama. Europa je teško ozlijeđena financijskom krizom i suvremenom dužničkom krizom. U najugroženijim državama napadnuti su javni servisi, plaće, mirovine, sindikati i socijalna prava – politike štednje gurnule su te države u još dublju depresiju, još ozbiljniju socijalnu i političku krizu. Masovna nezaposlenost raste, u Grčkoj i Španjolskoj prešla je 50 posto. U EU se zbog nezaposlenosti sve su intenzivniji unutarnji sukobi – socijalni i politički.
Suočeni s ovim problemima, tradicionalni radnički pokreti su djelomično paralizirani. Socijaldemokracija je u ideološkom rascjepu i zbunjena. U jednu ruku su socijaldemokrati izveli napad na sindikate i državu blagostanja u državama gdje su bili na vlasti, u drugu ruku su bili glavni u osudi političkog kursa koji trenutno EU slijedi. Sindikati su također zbog krize nemoćni – masovna nezaposlenost je oslabila njihovu moć za pregovaračkim stolom. Dodatno je tom slabljenju pridonijelo restrukturiranje industrija, privatizacija javnih servisa i povećanje privremenog rada.
Paraliza je prvi puta ilustrirana prosvjedima u Španjolskoj, Grčkoj, Portugalu i Italiji 2011. godine, a inspirirani su bili događajima u Kairu umjesto političkim strankama ili sindikatima. Kapitalističke su snage izvele ofenzivu na sindikate, na kompromis između rada i kapitala i riješili se time najboljih dijelova države blagostanja.
Iako je ovo najdublja i najozbiljnija ekonomska kriza od depresije 1930-tih godina, kritike kapitalizma su gotovo nečujne. Sindikati i radnički pokreti više ne predstavljaju generalne, vjerodostojne alternative kapitalizmu koji stvara krizu i generira masovnu nezaposlenost, siromaštvo, patnju i bijedu u velikim dijelovima europskog kontinenta. Sindikati u Europi su zaoštrili svoju retoriku, ali oklijevali kada je bilo potrebno mobilizirati se u otporu kapitalizmu.
Kako je to moguće u dijelu svijeta koji je nekada imao najjače sindikate i radničke pokrete na svijetu? Zašto opozicija i otpor nije snažniji? I kako smo došli do točke gdje su socijaldemokratske vlade Grčke, Španjolske i Portugala odgovorne za neke od najozbiljnijih napada na sindikate i državu blagostanja – pa ih je otpor populacije zamijenio s vladama desnog krila koje su još vjernije financijskom kapitalu?!
Ovaj članak se bavi izazovima i barijerama kojima se sindikati sada suočavaju u Europskoj uniji. EU kao supranacionalna institucija ima puno strukturnih barijera, kao i unutarnjih političko-ideoloških barijera koje sprječavaju sindikate u ispunjavanju njihove uloge u trenutnoj situaciji. Prije nego se članak posveti napadima na socijalnu Europu: napadima na javne servise, mirovine, plaće, uvjete rada i antidemokratske tendencije, mora se posvetiti ulozi socijaldemokracije u Europi danas.{slika}
Povijesna uloga socijaldemokracije
Puno činjenica sugestira da je era socijaldemokracije završila. To ne znači da stranke koje u nazivima nose socijaldemokraciju neće moći osvojiti vlast i formirati vlade same ili u koalicijama. Međutim, povijesna uloga socijaldemokracije kao strukture političkih stranaka koje nose progresivne socijalne projekte je gotova. Originalni ciljevi socijaldemokracije – razvoj demokratskog socijalizma kroz postupne reforme, stavljanje ekonomije pod političku kontrolu i ispunjavanje socijalnih i ekonomskih potreba većinske populacije – su odbačeni odavno. Umjesto toga socijaldemokracija se usredotočila na ulogu koju igra doba kapitalizma blagostanja – kao unutarkapitalistička politička stranka sa socijalnim projektom.
Zbog preuzimanja mjera štednje i ostalih mjera kapitalističkog karaktera, socijaldemokracija više nije na vlasti u EU, nisu ni predstavljeni u većini europskih vlada. U zlatno doba socijaldemokracije ona nije predstavljala radnike protiv kapitala, već je bila posrednik između klasa unutar regulirane kapitalističke ekonomije. Rezultat toga je da gdje su socijaldemokratske stranke bile na vlasti, pretvorile su se iz masovnih radničkih organizacija u one birokratske, integrirane u državni aparat uz drastičan gubitak članstva postale su pozornica za političke karijeriste i kampanjsku mašineriju za nove političke elite.
Tonuti je počela još više kada su se u krizi vlasnici kapitala počeli povlačiti iz kompromisa dogovorenog 80-ih. Pošto su socijaldemokratske stranke postale jako vezane uz državu, one su se počele mijenjati zajedno s državama koje su pak pod utjecajem neoliberalne hegemonije. Zajedno s državama pogodovale su deregulaciji, privatizaciji i napadima na javno blagostanje u posljednjim desetljećima. U Ujedinjenom Kraljevstvu to se zvalo ‘politika trećeg puta’, u Njemačkoj ‘nova sredina’ pod vladavinom Gerharda Schrödera, a u Švedskoj ‘dom ljudi’. Posljednji puta kada su socijaldemokratske vlade tvorile većinu u EU krajem 1990-ih nikakav odmak od neoliberalnih politika nije se dogodio.
Ubrzo su i političari, novine, portali počeli davati izjave poput “Sada smo svi socijalisti” i pridonositi propadanju ljevice, podupirući primjerice spašavanje banaka. Generalni tajnik Europske konfederacije trgovinskih sindikata (ETUC) je tako izjavio: “Posvuda po Europi, svi su socijaldemokrati i socijalisti danas – Merkel, Sarkozy, Gordon Brown… Vjetar je u našim jedrima.” Socijaldemokrati su sami sebe potjerali u kut i stisnuli između sve jače socijalne pobune i njihove lojalnosti prema EU.{slika}
Stranke koje su ljevije od socijaldemokrata, a s istima su u koaliciji (primjer Francuske, Italije, Norveške, Danske) su također prouzročile negativne posljedice. Te male stranke su često proglašene neprijateljima neoliberalizma, a same ne mogu pružiti konzistentnu kritiku ili vjerodostojnu alternativu. To znači da ne postoji nijedna politička ili socijalna sila danas u Europi, koja bi mogla preuzeti vodstvo u organiziranju i koordiniranju socijalnog otpora koji izbija protiv mjera štednje i povećanja nejednakosti i bogatstva. Posljedica je pad povjerenja u političku ljevicu, a rast desničarstva, populizma i ekstremizma.
Masivni napad na javne servise, plaće i mirovine
Mnogi su očekivali da će financijska kriza zbog svojih razarajućih posljedica dovesti do propasti neoliberalizma, špekulacijske ekonomije i hegemonije slobodnog tržišta. Te su politike dovele do dramatične redistribucije socijalnog bogatstva od radništva na kapital, od javnoga na privatno i od siromašnih na bogate. Na Islandu je cijela ekonomija pretvorena u kasino te se je mala grupa ljudi kockala na trošak cijele populacije. I nakon novih mjera i zakona, vladajuća se garnitura nije promijenila – neoliberalni špekulanti su ostali u foteljama.Špekulativna se ekonomija mogla spriječiti: jačanjem demokratske kontrole nad bankama i drugim financijskim institucijama, zabranom kratkoročne prodaje i poslovanja u visokom riziku – ukratko ograničavanjem moći banaka, restrikcijama slobodnog kretanja kapitala i reformom poreznog sustava koji trenutno ne opterećuje bogate.
Umjesto kažnjavanja špekulativne ekonomije koja je dovela do krize, države su krenule u spas banaka, a neoliberali zanijekali odgovornost da je redistribucija bogatstva od dna prema vrhu kriva. Tvrde kako su ‘ljudi živjeli iznad svojih mogućnosti‘. O Grcima se priča kako su si dopuštali privilegije bez ekonomskog pokrića – propaganda za napad na državu blagostanja, dok je financijski kapital zaštićen.
Europski sindikatski institut (ETUI) je zato proveo neke testove. Na primjer, radna produktivnost se dvostruko brže povećala u Grčkoj nego u Njemačkoj od 1999. do 2009. OECD-ove statistike kažu da Grci godišnje odrade više sati (2.152) od Norvežana (1.422) i Nijemaca (1.430). Grci ne idu rano ni u mirovinu – 30-ak atenskih vozača autobusa su otišli u ranu mirovinu, od ukupno 20.000 vozača autobusa koliko ih grad ima. Prosječna dob za umirovljenje za Grke je 62,4 godine, a za Grkinje 60,9 godina – više od njemačkog prosjeka. Prema pričama koje i danas čitamo i slušamo o Grčkoj u medijima, može se vidjeti odnos i utjecaj moći i elita.
Europska komisija, Europska centralna banka i MMF se nisu ni u krizi vratili kejnezijanskim mjerama i re-regulaciji, već su nastavili s daljnjom transformacijom društva prema potrebi financijskog kapitala. MMF-ova politika masovne privatizacije koja se prije primjenjivala na istočnu Europu danas se koristi u Grčkoj, Irskoj, Portugalu i Italiji – željeznice, zalihe vode, luke, aerodromi, telekomunikacije – danas se privatiziraju, a to je recept za depresiju i socijalnu krizu. U Bugarskoj, Grčkoj, Irskoj, Portugalu, Rumunjskoj, Španjolskoj i Mađarskoj plaće, uvjeti rada i mirovine slabe. Mirovine su smanjene 15 do 20 posto, a plaće u javnom sektoru od 5 do 40 posto, ovisi o državi. U Grčkoj se broj radnika u javnom sektoru smanjio za 20 posto, u Njemačkoj je 10.000 radnika javnog sektora ostalo bez posla, a u Ujedinjenom Kraljevstvu planiraju otpustiti pola milijuna ljudi.{slika}
Porez na dodanu vrijednost (PDV) se dramatično povećao, socijalne beneficije smanjile (posebno za nezaposlene i osobe s poteškoćama), zakoni o radu su oslabljeni, minimalne plaće smanjene. Međutim, porez na kapital je ostao isti ili se smanjio, kolektivni ugovori su raskinuti vladinim odlukama, a ne pregovaranjem sa sindikatima. Sva socijalna prava su podređena kompetitivnosti europskog poslovnog sektora. Suočavamo se s porazom radničkih pokreta, porazom povijesnih dimenzija koji će imati ogromne posljedice na razvoj naših društava.
Pomak prema autoritarnoj Europi
Uloga EU je ključna u svemu ovome. Uz demokratski deficit koji imaju, institucije EU su oblikovane u neoliberalnoj eri. Njima dominira interes kapitala. Sve više moći se premješta na neizabrane institucije u Bruxellesu. Europski parlament, kao jedino izabrano tijelo, se stavlja sa strane i ne uključuje u proces.
Novi razvoj i politike:
– Bruxelles će morati odobravati budžete nacionalnim vladama svake godine
– Euro Plus Pakt donosi državama koje imaju valutu euro više deregulacije i mjera štednje, napad na radne sate, plaće i mirovine
– Pakiranje od šest zakona – još nametanja mjera štednje
– Fiskalni paket – centraliziranje moći EU, mogućnost kažnjavanja članica koje ne zadovolje
EU kao barijera
Može li se ovo zaustaviti? Mogu li se mobilizirati socijalne snage u Europi koje će masovno napasti kapitalističke sile i njihove političke sluge?
Za odgovor na to moramo zaviriti u barijere s kojima se suočavaju sindikati. Postoji šest barijera:
– demokratski deficit: EU i vlade tvrde da se nakon Lisabonskog ugovora potpisanog 2007. demokratski deficit smanjio. U drugu ruku, moć se miče prema Komisiji, Centralnoj banci i MMF-u, a dalje od Parlamenta.
– konstitucionalizirani neoliberalizam: stavljen je u ‘ustav’ EU kroz Lisabonski ugovor kroz slobodu kretanja kapitala, slobodno natjecanje i mobilnost rada. Socijalizam je zabranjen tako što su tradicionalne kejnezijanske mjere od deficita u budžetu većeg od 0,5 posto i javnog duga većeg od 60 posto BDP-a zabranjene.
– nepovratna legislacija: način donošenja odluka u EU čini ovaj proces nepovratnim. 100 posto država, odnosno svih 28 članica bi se morale složiti da bi promijenile neki od ugovora EU.
– Euro: 17 od 28 zemalja članica ga ima. Ako ga ostale žele, moraju igrati po pravilima monetarne politike koja je nametnuta. Dok Njemačka od eura profitira, Grčka, Italija, Irska, Portugal, Španjolska i Cipar više nemaju domaću valutu koju bi mogli devalvirati, pa čine internu devalvaciju podižući kompetitivnost kroz smanjenje plaća i rezove u javnim troškovima.
– nedostatak simultanosti u procesima odlučivanja i implementacije: zbog toga se ne mogu sindikati u više država mobilizirati, jer se nepovoljni zakoni u različito vrijeme implementiraju u različitim državama članicama. Uz to, europsko je zakonodavstvo pisano pretjerano birokratskim jezikom koji iskorištavaju političari i nacionalne vlade.
– povećana uloga Europskog suda pravde: odluke koje je sud donosio između 2007. i 2008. u slučajima Viking, Lavan, Rüffert i Luxemburg ograničile su prava sindikata – poput prava na štrajk. Prije tih odluka, države članice su odlučivale o tim pitanjima. Dolazi do pojave ‘socijalnog dumpinga’ u zapadnoj Europi, mnogi radnici iz istočne Europe koji rade u zapadnoj su izloženi eksploataciji, a sindikati su oslabljeni.
EU prijeti jedinstvenosti Europe
Prethodnice EU – Europska zajednica i Europska zajednica za ugljen i čelik – su imale za cilj poslijeratni mir, a danas EU ima za cilj socijalnu, ekonomsku i političku polarizaciju. Ona je prijetnja danas socijalnoj jedinstvenosti. Možda se EU ne može promijeniti iznutra, već pojedine članice moraju napustiti i euro i samu Uniju da bi spasile svoje ekonomije i blagostanje naroda.
Interne političko-ideološke barijere
Na situaciju utječe kriza na ljevici. Socijalni dijalog je pokazivao rezultate nakon Drugog svjetskog rata, kada se moć u društvu pomaknula u korist radničke klase. Kompromis klasa i socijalni dijalog su bili rezultati mobilizacije, žestokih konfrontacija i pomaka ravnoteže moći. Nema sumnje da su se danas snage kapitala povukle iz povijesnog kompromisa s radničkom klasom te napadaju sporazume i institucije koje su prije prihvaćali u ime kompromisa. Možda bi se sindikati trebali pomaknuti s uličnih prosvjeda ka zahtjevima za okvire povlastica blagostanja, poštenijih platnih sistema i smanjenja nejednakosti?
Europski sindikat je u tim pokušajima 2010. godine potpisao s EU strategiju Europa 2020, u vrijeme kada su grčki sindikati organizirali nekoliko štrajkova, francuski su se borili protiv mirovinske reforme, a španjolski su se pripremali na prosvjede. Između ostaloga, EU 2020 strategija donosi pojam fleksisigurnosti – fleksibilne sigurnosti za radništvo. To je bio dokaz da se socijalnim dijalogom ne može boriti protiv socijalne regresije.
Sindikati su također previše vezani za tradicionalne radničke stranke – ili su još uvijek partneri sa socijaldemokratskim strankama (Norveška, Švedska, UK), ili nisu (Danska) ali nisu ni zauzeli radikalnije lijeve pozicije. Primjerice, socijalno-zelena Schröderova koalicija u Njemačkoj je donijela mnoge negativne zakone za radništvo. Grčka, Španjolska i Portugal su se najviše opekle sa socijaldemokratskim strankama u vladama.
Povećani otpor
Za borbu potrebna je koordinacija otpora preko granica država članica. Trenutno ne postoji globalna borba protiv krize i neoliberalizma. Drugim riječima, organiziranje otpora i izgradnja potrebnih saveza su odlučujući za prvi korak. U Europi zbog sve jače krize organiziraju se generalni štrajkovi, a onaj koji je najviše obećavao odvio se 14. studenog 2011. u šest zemalja EU: Portugalu, Španjolskoj, Italiji, Grčkoj, Cipru i Malti. Ishod je neizvjestan, ali male bitke su ključne.
Pozitivni primjeri europeizacije socijalne borbe su EU lučka direktiva koju je Parlament dvaput odbio zbog socijalnih pokreta koje su sindikati organizirali u državama članicama. Postojala je i borba protiv Direktive o servisima koja je izmijenjena, te prosvjedi protiv Lisabonskog ugovora koji su uspjeli u Francuskoj, Nizozemskoj i Irskoj.
No unutar europske socijaldemokracije i sindikata postoje kontradikcije koje su izašle na vidjelo 2011. kada su pojedine sindikalne sekcije prosvjedovale protiv ETUC-a. Kapitalisti su promijenili strategiju – sindikati nisu. Priznanje toga je jedan od najvećih izazova sindikata danas.{slika}
Što se mora učiniti?
Sindikati moraju igrati ofenzivniju političku ulogu u smislu zauzimanja šire političke perspektive u socijalnoj borbi. Veći dio sindikata danas nije spreman na tu ulogu. U međuvremenu se treba reorganizirati i politička ljevica. Zadatak koji mora biti što prije obavljen je sukob sindikata s napadima kapitalista na plaće, mirovine i javne servise. Dugoročno to neće biti dovoljno jer kako je škotski socijalist Murray Smith objasnio – ne postoji dovoljno jaka politička alternativa neoliberalizmu, što prouzrokuje demobilizirajući efekt. Program koji bi mogao dobiti potporu većine populacije morao bi sadržavati plan za produkciju dobara i usluga dovoljnih za potrebe populacije. To znači trganje financijskog i ekonomskog obruča oko vrata, stvaranje financijskog sektora u javnom vlasništvu, renacionalizacija javnih servisa, progresivni porezni sustav i mjere koje izazivaju pravo na vlasništvo.
Vizija alternativnog razvoja društva mora pružiti smjer borbi protiv krize i socijalne regresije. Alternative postoje. Alternativa privatizaciji je ne privatizirati, alternativa birokraciji i kontroli odozgo je demokratizacija i sudjelovanje odozdo, alternativa nejednakosti i siromaštvu je redistribucija, progresivni porezi i besplatne, univerzalne povlastice blagostanja, alternativa destruktivnoj špekulativnoj ekonomiji je socijalizacija banaka i kreditnih institucija, uvođenje kapitalnih kontrola i zabrana sumnjivih financijskih instrumenata.
Pitanje je sposobnosti i volje za mobilizacijom i korištenjem resursa koji su neophodni za provođenje ovih alternativa. Došlo je vrijeme za novi smjer borbe sindikata. Basque sindikat su dobro opisali taj novi smjer 2011. za vrijeme svojeg generalnog štrajka:
“Došli smo na ulice i nastavit ćemo se mobilizirati. Jer ne želimo budućnost siromaštva koju su nam priredili. Prijetili su nam govoreći da poslije krize ništa neće biti isto. Mijenjanje stvari je u našim rukama. Nužno je nastaviti boriti se za realne promjene, drugačiju ekonomiju i socijalni model u kojemu ekonomija radi u korist društva.”
Vidjeli smo već da socijalne borbe razvijaju novo vodstvo i nove organizacije. Iako desne populističke i autoritarne opcije dominiraju Europskom unijom danas, antisocijalne politike elita također mogu izazvati socijalne eksplozije, posebice u jugoistočnoj Europi. To može otvoriti mogućnost za drugačiji razvoj, u kojem su temeljni cilj fundamentalne promjene moći i odnosa vlasništva te produbljivanje demokratizacije društva. Bitka se vodi za više autoritarnu ili više demokratsku Europu. Zasada autoritarne tendencije imaju prednost, no odnosi moći se ponovno mogu promijeniti.
Prevela i prilagodila Ela Naranđa
{slika}Članak je objavljen u okviru projekta Europske mogućnosti za ruralne žene koji provodi CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje u partnerstvu s Udrugom žena Hera, Prostorom rodne i medijske kulture K-zona i Radijom Kaj. Projekt financira Europska Unija u okviru IPA INFO 2012. Mišljenja i stavovi izneseni u ovom članku ne izražavaju mišljenje i stavove Europske unije.
