Stanovnici hrvatskih gradova ostaju bez neprocjenjivih resursa. Nema drugog Srđa, nema drugog Muzila, nema drugog Velikog Kaptola. To možeš upropastiti samo jednom i nikad više. Svjedoci smo da su ovih dana svi hrvatski mediji zabavljeni smjenom ministra financija, da smo upućeni što je tko kome rekao – Milanović Liniću i Linić Milanoviću – da znamo što je tko kojeg dana jeo, a Muzil je eto dobio po nekoliko redaka, da bi se već sutra na tu priču u široj javnosti zaboravilo
D ogađa se u svakom kutku Hrvatske, u najvećim i najmanjim gradovima, da gradske vlasti daju i rasprodaju najvrjednije gradske resurse kao da su njihova ćaćevina, kao da im mandat koji su dobili na izborima daje za pravo da rade što god hoće. Prije dvije godine radili smo reportažu iz Siska, gdje su nam domaći pričali kako su gradske vlasti Crkvi darovale prekrasnu zgradu u centru grada, poznatu kao Veliki Kaptol. Crkva je tu zgradu svojevremeno prodala sisačkim trgovcima, koji su u njoj otvorili hotel, da bi je ponovno, u svijetla demokratska vremena, dobila na dar. Ključeve Velikog Kaptola, jedne od najljepših sisačkih zgrada, crkvenjacima je predao gradonačelnik Dinko Pintarić. Mogao je u Velikom Kaptolu biti sisački kulturni centar, moglo se u toj zgradi otvoriti kino, knjižnica ili što već gradu nedostaje, ali eto, nije se dogodilo. Uselili su crkvenjaci, zgrada je zauvijek izgubljena. Za pedeset i stotinu godina gradonačelnika Pintarića u Sisku će se malo tko sjećati. Tek će neki ljubitelj povijesti znati da je riječ o čovjeku koji je Veliki Kaptol dao crkvi na dar, kao da mu ga je mama izgradila, kao da jednom nije bio u vlasništvu svih građana/ki. Za pedeset i stotinu godina neće noga građana/ki Siska slobodno kročiti u Tabor, ako crkvenjaci ne dopuste. Sve zato jer je neki tamo Pintarić jednom davno dobio mandat.
S isak i Veliki Kaptol na pamet su nam pali dok smo pratili priču s drugog kraja Hrvatske, iz Pule, gdje gradska vlast predvođena IDS-ovim gradonačelnikom Borisom Miletićem namjenjuje prekrasni poluotok Muzil za gradnju golf igrališta. Muzil će, ako bude po volji IDS-a, otići u koncesiju na 66 ili 99 godina, a nije isključeno niti da će biti prodan. Kažu – to će otvoriti radna mjesta. Za pedeset godina, dok po Muzilu budu skakutali preplanuli gosti naoružani golf palicama, dok ih u stopu bude pratila domaća posluga, malo tko će pamtiti da je jednom davno neki Miletić dobio mandat pa taj komad raja prepustio investitorima/icama, umjesto da ga iskoristi kako bi unaprijedio životni standard svojih sugrađana/ki. Malo tko će pamtiti da je taj Miletić u jednom trenutku imao moć da na Muzilu napravi nešto uistinu posebno, nešto u čemu bi podjednako uživali i građani/ke Pule i njihovi gosti. Malo tko će uopće pamtiti tog Miletića i s pravom će ovaj gradonačelnik biti zaboravljen. Moglo se na tom poluotoku napraviti nešto što nema niti jedan grad na svijetu, ali Miletić i IDS su, evo, izabrali golf igralište, zabavu kakvu dokoni i bogati turisti/kinje mogu naći u bilo kojoj državi i bilo kojem gradu. Isti slučaj nedavno smo imali s dubrovačkim Srđem, a koliko je tek takvih slučajeva po malim gradovima iz kojih dobivamo samo vijesti što slave lokalnu vlast koja će koliko sutra biti zaboravljena. Eto, oni su dobili mandat i mogu raditi što hoće.
S tanovnici/ce hrvatskih gradova ostaju bez neprocjenjivih resursa. Nema drugog Srđa, nema drugog Muzila, nema drugog Velikog Kaptola. To možeš upropastiti samo jednom i nikad više. Svjedoci smo da su ovih dana svi hrvatski mediji zabavljeni smjenom ministra financija, da smo upućeni što je tko kome rekao – Milanović Liniću i Linić Milanoviću – da znamo što je tko kojeg dana jeo, a Muzil je eto dobio po nekoliko redaka, da bi se već sutra na tu priču u široj javnosti zaboravilo. Svjedoci smo neumorne trke za informacijama o unutarstranačkoj borbi u redovima takozvanih socijaldemokrata i sumanitim javnim istupima oporbenog prvaka Tomislava Karamarka, a s ovog mjesta tvrdimo da ni Milanović, ni Karamarko, ni Linić nisu vrijedni jednog pedlja pulskog poluotoka na kojem lokalne vlasti žele graditi još jedno istarsko golf igralište. Na žalost, takvih kao što su Milanović, Karamarko i Linić Hrvatska će se još nagledati, a Muzil je jedan, o njemu se odlučuje jednom za idućih stotinu godina. Građani/ke Pule aktivni u borbi protiv golfa na Muzilu gube bitku. Oni organiziraju prosvjede i traže ostavke. Vijećnici/ice pulski izlaze na stražnja vrata nakon što su učinili prvi korak u izručenju prekrasnog poluotoka investitorima, a hrvatska javnost bruji o Milanoviću i Liniću, ljudima koji ničim nisu, niti će zaslužiti da ih se zapamti. Ako ikad to naše ludilo stane, osvrnut ćemo se oko sebe i zaključiti da su najljepši krajolici u privatnim rukama, da u najljepše dijelove naših gradova pristup imaju samo odabrani. U te dijelove pristupat ćemo samo u bijelim uniformama, spremni uslužiti bogatog gosta. Na kraju ćemo se pitati gdje smo pogriješili, ali bit će kasno. Zato, kad gleda što se dogodilo s Velikim Kaptolom, što se dogodilo sa Srđem i što se događa s Muzilom – čovjeka uhvati tuga, kao da je rođen usred Siska, Dubrovnika i Pule.
