Koji je cilj hrvatskog obrazovnog sustava? Kakve građane ‘stvaramo’? – želimo li takve građane ili jednostavno ne znamo drugačije?
Koji god bio odgovor na posljednje pitanje, podjednako je zastrašujući, upozorava Mreža mladih Hrvatske čije je priopćenje u cijelosti prenio GONG.
Mreža mladih Hrvatske prilikom početka nove školske godine ovim putem izražava zabrinutost oko postupaka trenutne Vlade i vodećih osoba u formiranju obrazovne politike Republike Hrvatske.
Hrvatski obrazovni sustav, kao i svaki drugi koji djeluje pod Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, želi stvarati mlade ljude spremne da aktivno sudjeluju u društvu. Demokracija podrazumijeva da iz tog sustava izlaze ljudi svjesni svojih prava i odgovornosti, sa znanjima i vještinama kojima bi mogli utjecati na pozitivne promjene u zajednicama.
No, istovremeno, uzmemo li u bilo kojem trenutku studenta/icu završne godine fakulteta, učenika/icu koji završava srednju strukovnu školu, ili osobu koja tek ulazi u mladost završavajući osnovnu školu, i pitamo je: “Što mislite da je bio cilj ovog sustava u kojem ste sada bili? Razmislite tko ste, i recite nam, što su svi uključeni željeli postići da vi znate i/ili možete?”, odgovori ni u kom slučaju ne bi bili ujednačeni, niti slični gore navedenim načelnim očekivanjima jednog demokratskog obrazovnog sustava.
Ovaj nesrazmjer načelnih ciljeva obrazovne politike i pojedinaca koji izlaze iz sustava dovodi nas do promišljanja, imamo li odgovor na pitanja: koji je cilj hrvatskog obrazovnog sustava?; kakve građane “stvaramo”?; te želimo li takve građane ili jednostavno ne znamo drugačije?. Koji god bio odgovor na posljednje pitanje, podjednako je zastrašujući.
Posljedice manjkavosti hrvatske obrazovne politike vidljive su svakodnevno u medijima, gdje nas izneseni rezultati istraživanja te odluke onih zaduženih za oblikovanje tih politika, plaše i tjeraju na razmišljanje. Prema novim EUROSTAT-ovim rezultatima nezaposlenost mladih diže na skoro pa 50 posto[1], mladima s teškoćama u razvoju se uskraćuje mnoga zanimanja[2], a građanski se odgoj i obrazovanje uvodi u škole u tragovima[3].
Ovakvi potezi donositelja odluka u području obrazovanja, sve više udaljavaju hrvatsku realnost od davno ratificirane Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te čine obrazovnu politiku diskriminatornom, a relevantne informacije za djelovanje u demokratskom društvu mladima nedostupnima. Mladi se sve više udaljavaju od uloge aktivnih i odgovornih građana te postaju osobe koje poslušno slijede loše odluke svoje Vlade.
Odustajanje od predloženog modela uvođenja građanskog odgoja i obrazovanja kao obaveznog predmeta u više razrede osnovne škole i niže razrede srednje škole, te međupredmetne teme tijekom cijelog školovanja, dodatno nas obeshrabruje u vjerovanju da vodeći donositelji odluka znaju kako razvijati društvo ljudskih prava i potaknuti svoje građane na aktivno sudjelovanje u zajednicama.
Postavlja se pitanje želi li hrvatska Vlada upravo ovakve građanine, koji neće preispitivati koliko negativne posljedice manjkavog sustava utječu upravo na njih same na svakodnevnoj bazi?
Kobne posljedice ovakvog ne-strateškog i ne-kompetentnog djelovanja bombardiraju nas svakog dana. Dok vodeće strukture tragaju za odgovorima na gore postavljenim pitanjima, novih 41.000 djece ulazi u školske klupe, a mi si samo možemo postaviti pitanje:
Bojimo li se kakvi će iz hrvatskog obrazovnog sustava izaći?
[1] http://www.monitor.hr/vijesti/eurostat-na-samom-smo-dnu-europe-bez-posla-polovica-mladih-hrvata/270822/
[2] http://public.mzos.hr/Default.aspx?art=13222
[3] http://public.mzos.hr/Default.aspx?art=13279&sec=1933
