Dolazim iz doba u kojem nisam pronašla svoju srodnu dušu u književnosti. Dok sam odrastala, pročitala bih svaku knjigu koju bi mi preporučili. Zaveli su me pronicljivi zapisi Nicka Carrawaya iz 20-ih godina. Putovanje Huck Finna uzvodno niz rijeku pokazalo mi je usku poveznicu između zrelosti i mladenaštva, a Ray Bradbury me naučio da se čuvam velikih vlada, kao i temperature na kojoj se pali papir. I dok su muški likovi u književnosti osnivali zemlje, vodili ratove, putovali zloupotrebljavajući mnoge nezakonite supstance, ženski su likovi posve dosadni.
Zadane knjige, one nagrađivane ili pak zbirke o ženama, bile su o ženama kakvima ja nisam htjela postati. Jane Eyre je zaslijepila ljubav prema g. Rochesteru, kao i sve sestre Bennet u romanu Ponos i predrasude. Hester Prynne, iz Grimiznog pisma (The Scarlet Letter), bila je izrazito majčinski tip, a nitko baš ne želi odrasti da bude Ana Karenjina. Ove žene su se htjele udati i imati djecu. Željele su oplakivati muškarce koji nisu htjeli biti s njima na 300 stranica. Željele su, čini mi se, biti sporedne glumice u svojim vlastitim životima. Njihove priče su podjednako o muškarcima koji su ih oblikovali kako su sami htjeli.
Ovi ženski likovi doživjeli su ljubavne priče sa slomljenim srcima, ali ne i priče o samootkrivenju u samoći. Kao i mnogi mladi, nisam nužno čeznula za stabilnošću. Htjela sam se spremiti Na put (On The Road) i zastajati u malim gradovima te popiti i više nego što je primjereno. Željela sam preispitati tko sam i sama biti svoj Lovac u žitu. Ne postoje ženski Jack Kerouacs ili Holden Caulfields. Djevojke iz romana ne odlaze na putovanja kako bi pronašle sebe, one odlaze na putovanja kako bi pronašle muža.
“Velike” knjige, kako ih definira Zapad, nisu sadržavale ženske protagonistkinje kojima bi se mogla diviti. Zapravo, jedva da je i bilo ženskih protagonistkinja. Od sto najboljih romana, prema Modern Library, u samo devet žene imaju vodeću ulogu, i samo u jednoj od tih devet knjiga, The Prime of Miss Jean Brodie, koju je napisala Muriel Spark, glavna junakinja teži za nečim većim od toga da pronađe muža i podigne djecu. Statistički, u samo jedan posto od najboljih svjetskih romana se spominju žene koje rade nešto, osim što ljube.
Da budem jasna, ja volim prekrasno ispričane ljubavne priče. Plakala sam dok sam čitala The Notebook i obožavam Mr. Darcyja. Jednako bih se zalagala za zabranu metafora, kao i za knjige o ljubavi (što će reći: nikada). Ljubavne priče su potrebne jer odražavaju stvarni život. Muškarci i žene podjedanko traže i pronalaze partnerice i partnere – bili oni za neko vrijeme ili čitavu vječnost. Ljubavne priče predstavljaju veliko područje u našem životu, ali se život ne vrti samo oko njih.
Danas većina žena prije izgrađuje osobni život, nego ljubavni. Bore se, donose odluke i rastu puno prije nego se počnu brinuti o pronalasku životnog partnera. Prema najnovijim izvješćima žene sve kasnije stupaju u brak, s prosjekom od 27 godina. To je četiri godine kasnije nego 1990. godine. Također, uloga žena u radnoj snazi se drastično promijenila u posljednjih 50 godina. Iako su dohoci muškaraca i žena i dalje nejednaki, više se žena odlučuje za posao i vraćanje poslu, čak i nakon rođenja djeteta. Ali zato njihovi književni pandani ne odražavaju isto.
Knjiga Marilynne Robinson Sluškinje (Housekeeping) je drugačija. Sluškinje su prva knjiga koju sam pročitala o ženama, a da ne uključuje ljubavnu notu. U Sluškinjama nema ljubavnog interesa, vođenja ljubavi ili bitnog muškarca. To je samo knjiga o odrastanju, koje je samo po sebi jedna priča.
Prevela i prilagodila Marija Miljković
