Pitanje majčinstva je izbor i odluka koja bi trebala biti isključivo osobne prirode, no tradicionalno društvo i norme koje su postavljene pred žene svakodnevno nas razuvjeravaju u tome. Zbog odluke da ne postanu majkama žene se osuđuje i etiketira kao neostvarene, a najvažniji aspekti tog izbora kao da su izostali. Njih se ne pita kako se osjećaju zbog načina na koji ih društvo percipira, niti kako se nose s odlukom koju su donijele. Upravo o toj problematici, stereotipima i osobnim pogledima na odluku da ne postane majkom, pisala je kanadska autorica Lucie Joubert u svojoj zadnjoj knjizi ‘S onu stranu dječjih kolica’.
Lucie Joubert profesorica je već 20 godina, a glavno područje istraživanja joj je ženski humor u književnosti. Uz predstavljenu knjigu u Zagrebu, iza sebe ima još dva objavljena naslova, ‘Le Carquois de velours: l’ironie au féminin dans la littérature québécoise’ posvećen ženskoj ironiji u kvebečkoj književnosti, te ‘L’Humour du sexe: le rire des filles’, gdje je pisala o ženskom humoru i razlici između komedijaša i komedijašica. Trenutno se bavi korespodencijom između dva važna imena u kvebečkoj književnosti, pisca Jacquesa Ferrona i njegove sestre Madeleine, koju uređuje sa suprugom Marcelom. Tijekom našeg razgovora, Lucie je otvoreno govorila o detaljima iz njezine knjige i problemima s kojima se suočavaju žene koje se ne odluče na majčinstvo.
Nakon uspješne kanadske promocije i nagrade ‘Prix du livre d’Ottawa’, knjiga ‘S onu stranu dječjih kolica’ stigla je u Hrvatsku. Kada ste odlučili napisati knjigu o ženama koje nemaju djecu i svim poteškoćama s kojima se suočavaju kada donesu takvu odluku?
Puno sam razmišljala o toj temi, jer sam i ja žena koja je odlučila ne imati djecu. Mali poticaj zbog kojeg sam odlučila napisati knjigu bio je i zadatak koji sam dala svojim studenticama. Predajem feminističku kritiku i tijekom jednog predavanja odlučila sam im zadati dvije, tri stranice teksta koje trebaju biti povezane s činjenicom da su žene. Kao primjer sam navela odlazak u kino: gledaju film u kojem vide ženski lik koji je slab, glup i prepun stereotipa i to ih zasmeta, no zašto je tako? Drugi primjer je seksistička šala na koju inače možda i ne obraćaju pozornost, no ovoga puta reagiraju i pitanje je zašto? Tema je bila jako otvorena, i kad sam počela čitati njihove tekstove bila sam poprilično iznenađena jer je od 40 studentica, pet napisalo: znam da ne želim djecu, ali već osjećam pritisak obitelji i društva da bi trebala činiti što i svi drugi – imati obitelj. Bila sam zapanjena time, jer smo se tijekom 70-tih godina borile za žensko pravo na izbor, a među tim izborima je i odluka o majčinstvu. Dok sam čitala njihove zadatke, zapitala sam se vraćamo li se u povijest ili je to nešto što se događa sada? Odlučila sam to detaljnije istražiti, a glavna stvar koju sam htjela povezati je problematika odluke o majčinstvu i moje mišljenje o ženama bez djece u 2010. godini.
Knjiga je zapravo esej temeljen na osobnim razmišljanjima, ali se oslanja i na brojne publikacije i istraživanja. Što bi naveli kao najveće predrasude i klišeje o ženama bez djece?
Postoji jako puno klišeja, a neki od njih su svakako da te žene uopće nisu majčinski tipovi, da su lijene ili oportunistice koje žele karijeru, a karijeru žele da bi imale novac i kupovale sofisticiranu odjeću i sve što ide uz to. Sve stereotipe sam izlistala u knjizi, i oni nisu novost, jer tako govore o ženama bez djece. Također sam proučavala pitanja koja se postavljaju isključivo ženama koje nisu majke, a to je ‘zašto nisi odlučila imati djecu?’ Ženama koje imaju djecu neće postaviti pitanje zašto su odlučile imati djecu jer se to smatra normalnim. Takva i slična pitanja i stereotipe sam istraživala i navela u knjizi.
Kada ste odlučili da ne želite imati djecu; u ranoj mladosti ili je ta odluka došla puno kasnije? Kakva je bila reakcija okoline, ponajviše vaše obitelji?
Imala sam šest godina kada sam znala da neću postati majka. Baš kao što majke znaju da su oduvijek htjele biti majke, tako smo i mi sigurne u svoju odluku i ne možemo objasniti zašto je to tako. Moja najuža obitelj, majka i otac, nikada nisu dovodili u pitanje moj izbor. No kad se udaljimo malo dalje, i prijeđemo na ujake, tete i rođake, priča postaje potpuno drugačija. Toliko puta su mi rekli da pogledam kako su oni sretni sa svojom djecom, da je to najbolja stvar na svijetu i zašto i ja to ne poželim. Pitanje nije uvijek bilo tako formulirano, no značenje je bilo uvijek jednako. Kad sam bila mlađa, ljudi bi me pitali: ne misliš li da ćeš požaliti? Danas kada imam više od 50 godina, ljudi pitaju: jesi li zažalila? Jednostavno ne mogu prihvatiti činjenicu da sam odlučila ne imati djecu i da nemam problema s tom odlukom. Sretna sam zbog majki koje odluče imati dvoje, troje djece i smatram da je to sasvim u redu, no i ja sam veoma sretna zbog svog izbora. Ipak, ljudi još uvijek ne shvaćaju da je moguće imati ispunjen život i bez djece, i to je zaista veoma čudno.
Često možemo čuti kako je majčinstvo uloga života. U društvu u kojem je takva uloga jako bitna, žene koje odluče da ne žele imati djecu osjećaju se izolirano i neshvaćeno. Što mogu učiniti kako bi “preživjele” u obiteljski orijentiranom svijetu?
To je veliko pitanje jer između klišeja o kojima smo maloprije razgovarale postoji i činjenica da žena koja nema djecu mora briljirati u profesionalnom svijetu. Ne može biti prosječna jer mora postojati kompenzacija za ono što ne pridonosi društvu, iako pridonosi time što je sjajna istraživačica ili posvećena profesorica. To nikada neće biti dovoljno, osobito u obiteljski orijentiranom društvu koje si spomenula. Ne mogu pronaći prave riječi jer ne mogu niti zamisliti koliko veliki pritisak može biti.
Žene se često osjećaju nekompletno ili kao da zbog te odluke propuštaju najbolji dio života. Kada upoznam mlade žene koje još uvijek razmišljaju o majčinstvu, katkad im želim reći da je bolje, ako nisu 100 posto sigurne, da imaju djecu jer je pritisak prevelik. Ženama se govori da je majčinstvo nešto najljepše na svijetu i da ti ništa drugo ne treba jer ti se dogodila najbolja stvar na svijetu. To je vjerojatno istina, no meni je jako teško uvjeriti ljude da sam i ja zadovoljna i sretna sa svojom odlukom. Zapravo, ne želim ih niti uvjeravati, jer kad žena ili muškarac pokušava objasniti kako je to kad nemaš djecu i otvoreno govori o tome, ne znači da se opravdava. Oni samo žele objasniti svoj kut gledanja.
Kakvo je kanadsko društvo po pitanju žena bez djece? Osuđuju li takvu odluku?
Dobra je stvar što ne osuđuju jednako kao u tradicionalnijim društvima. U svojoj knjizi spomenula sam jednu ženu koja je napisala da je kanadsko društvo veoma tolerantno jer prihvaćamo gayeve, istospolne brakove, adolescenti mogu imati djecu, ljudi s mentalnim poremećajima i ograničenjima mogu imati djecu, a jedina stvar koja je problem za društvo je žena ili par koji odluči ne imati djecu. Pritisak se osjeća, no iako nismo osobito osuđujuće društvo, mislim da mlade žene često same vrše pritisak na sebe kako bi se uklopile u model društva i ulogu majke koja je jako bitna da bi bile bolje prihvaćene.
Kada razmišljamo o ženama bez djece u medijima, gotovo kao da ne postoje. Bilo da se radi o filmovima, TV serijama ili reklamama, uglavnom smo suočeni s mladim parovima ili obiteljima. Koje je vaše mišljenje o tome?
Potpuno si u pravu, jako je malo takvih slučajeva na Quebec televiziji i u Kanadi općenito. Primjer poput Glenn Close u filmu ‘Fatale Attraction’ koja poludi jer nema djecu i obitelj i ubija druge ljude je stereotip, no moram spomenuti da sam gledala ‘Seks i Grad 2’. Ne kažem da je film dobar, ali kad sam gledala scenu u kojoj Carrie kaže Mr. Bigu da će biti samo njih dvoje i upita je li to u redu, a on potvrdno odgovori, mislim da sam aplaudirala u sebi u kinu. Čini mi se da je to prvi put da filmski lik kaže da je u redu da naprave tako i da će biti par bez djece. To je zaista rijetkost jer u filmovima obično žene nemaju djecu i na kraju ih odluče imati. Postoji nekoliko knjiga na tu temu, preporučila bih: Anthea Taylor ‘Single Women in Popular Culture. The Limits of Postfeminism’ i Suzanne Ferris/ Mallory Young ‘Chick Lit. The New Woman’s fiction’.
Uvriježeno je mišljenje da žene bez djece imaju višak slobodnog vremena. Očekuju li poslodavci da više/duže rade jer ih kod kuće ne čeka obitelj? Možda možete govoriti iz vlastitog iskustva ili nekog istraživanja koje ste proveli.
Kada govorim iz vlastitog iskustva, kao profesorica se ne susrećem s tim problemom. Obično su kolege/ice ti koji računaju na pomoć od žena koje nemaju djecu, a situacije koje se događaju su da zbog kolegica koje odlaze na porodiljni preuzimate više posla. Ne mogu govoriti za svaki tip posla, ali u mom sektoru se mogu nositi s time. Tvrdoglava sam osoba i jednostavno bi odbila odraditi tuđi dio posla. No to pitanje bi svakako moglo biti problem u određenim područjima i sektorima posla.
U svijetu je velik broj žena i parova koji se ne odlučuju na roditeljstvo i mnogi su dio udruga i društvenih klubova za ljude bez djece poput Childfree Networka, No Kidding i National Alliance for optional parenthood. Što mislite o takvim udrugama i postoji li nešto slično u Kanadi?
Nedavno je započeo sličan projekt u Kanadi, no sve je još na početku i da budem iskrena, takve udruge me ne privlače jer nemam potrebu družiti se s ostalim ljudima koji nemaju djecu kako bih imala društveni život. Prijateljstvo mi je jako važno u životu, i nikad se nisam udaljila od svojih prijatelja, čak niti kada su odlučili imati djecu i bili zauzeti s obiteljskim obavezama. Ne mogu reći da nikada ne bih otišla u takve udruge, ali mi to nije prioritet u životu. Takva mjesta su sasvim u redu, no mišljenja sam da možeš imati društveni život bez takvih udruga i to je ono što ja preferiram. U Montréalu će se 2015. godine prvi put održati “Childfree day” i biti će to prvi takav događaj u Quebecu.
Nakon francuskog i hrvatskog izdanja, planirate li promociju knjige i u drugim dijelovima svijeta?
Uskoro izlazi englesko izdanje, pa će knjiga biti dostupna široj javnosti i anglofonskoj zajednici u Kanadi. O daljnjem objavljivanju još uvijek ne mogu ništa reći, ali vidim da je puno ljudi zainteresirano za tu temu. Na sveučilištu predajem na francuskom odjelu, no članica sam i Instituta za ženske studije i znam da je puno pisano o tome kako je biti žena u tradicionalnom okruženju. Preporučujem studiju Tanye Watson iz 2013. godine ‘Hungarian Representations of Motherhood and Childlessness An Analysis of Post-Communist Developments with a Focus on Nök Lapja Magazine’. Dokument je dostupan u online knjižnici sveučilišta.
