Predsjednički izbori su iza nas, a mi smo doista umorni/e od licemjerja kojom je okružena domaća politička scena.
Na društvenim mrežama smo svakodnevno, a pogotovo u vrijeme kampanja i izbora, obasuti/e rafalnim paljbama i s jedne i s druge strane te ogromnom količinom mržnje, neznanja, netolerancije i licemjerja.
I dok se tako ‘lijeve’ identificira kao jugofile, komunjare, nevjernike/ce, a ‘desni’ sebe identificiraju kao domoljube, kršćane/ke i velike Hrvate i Hrvatice, možemo ići do kraja, pa reći da ‘ljevičari’ sebe poimaju kao napredne, moderne, inteligentne, a ‘desničare’ se označava kao zadrte, seljačine i neobrazovane.
“Zavadi pa vladaj”, rekao je Julije Cezar nekada davno, ali ta taktika očigledno pali i danas. Pa tako ‘desnica’ diže svoje biračko tijelo na način da proziva ‘crvene vragove’, ‘Jugofile’, ‘partizane’ (čija djeca danas umiru prirodnom smrću), dok ‘ljevica’ plaši narod dolaskom ‘zločinačke organizacije’ na Vlast (“a Vlast ta je bogata i Vlast ta te časti”). Za HDZ znamo da je nepravomoćnom presudom osuđen za političku korupciju, a baš i da nije ne treba nam sud reći što su nam napravili, znamo to i sami, i to puno prije nego perjanice ovakvog SDP-a: SDP-a koji nas trenutno ‘vodi’ i uvjerava da će se pozitivni pomaci vidjeti za dva ili tri mandata, a mi bismo im trebali slijepo vjerovati na osnovu ničega jer do sada nisu pokazali da bog zna što znaju i/ili mogu.
No, pravo pitanje je jesu li, bilo jedni bilo drugi, učinili išta u ovih 25 godina kako bi život građana i građanki bio bolji? Koja je razlika između njih i što nam to nude za bolji život svih nas? Kako poštuju građane i građanke?
Osim klicanja mrtvom čovjeku, podizanja nacionalnih tenzija te neprestanog kopanja po prošlosti, kakav nam je to gospodarski program ponudio HDZ? Kako nas misle izvući iz ovoga živog blata za koje su velikim dijelom baš upravo oni zaslužni iz vremena kada ‘nitko ništa nije znao’, a sve u cilju osobnog bogaćenja i financiranja HDZ-a i njegovih istaknutih pojedinaca/ki. Pa čak nam nisu ponudili ni neka nova, svježa lica koja nisu bila direktno ni indirektno povezna sa Sanaderovom Vladom. Martina Dalić je izašla iz HDZ-a jer je zapravo ustvrdila kako HDZ nema gospodarski program i nikakav plan za provođenje reformi koje su našoj napaćenoj Zemlji prijeko potrebne.
S druge strane, imamo Kukuriku Vladu, tzv. ‘ljevicu’ koja se, u prevelikoj želji da ostane na Vlasti (“a Vlast ta je bogata i Vlast ta te časti”), ne usudi obračunati s kriminalom, ne želi provesti reformu javne uprave, dodvorava se desnici ne bi li pridobili koji glasić od njih, iako se to još nije dogodilo u ljudskoj povijesti. Pa je tako, primjerice, SDP-ov gradonačelnik Splita, Ivo Baldasar, prisustvovao i tako dao legitimitet otkrivanju spomenika ustaškog zločinca Rafaela Bobana, i bezobrazno pljunuo na antifašističke temelje Hrvatske dok istodobno nije imao hrabrosti ulicu nazvati po prvom splitskom partizanskom odredu. Splitski mladići, kao članovi tog odreda, stradali su u prvom okršaju s fašistima.
I tako je SDP, nevoljan i nesposoban da provede reforme, ne bi li se održao na Vlasti još koji dan dao šansu da se ‘ludilo ozvaniči’, a sad su ‘prosto zgranuti’. HDZ nemajući što drugo ponuditi, podriva nacionalističke ispade ne bi li još jednom zavadio pa zavladao.
Sjećamo se vremena kada je SDP iz oporbe glasno prozivao HDZ zbog političkog kadroviranja podobnih, a ne sposobnih. Pomladak SDP-a organizirao je tada simpatičnu akciju ‘I ja želim pos’o u državnoj upravi’, da bi dolaskom na vlast učinili gotovo isto te kadrovirali i namještali posao ‘svojim’ klimoglavcima bez obzira kakva znanja, sposobnosti i iskustva postavljeni imaju za određene pozicije.
Predstavlja sve ovo kolektivno izrugivanje građanima i građankama Hrvatske.
Pri tome, vojnici i vojnikinje partije, iliti članovi i članice stranke (a ponekad je teško uvidjeti razliku) jedva čekaju da netko iz kontra tabora izvali neku glupost kojoj će se slatko narugati, a da pri tome nekoga svoga brane svom silom ili pak mudro šute.
Na domaćoj političkoj sceni okruženi smo licemjerjem, neznanjem, lažima i poltronstvom.
Opća definicija licemjerja ili hipokrizije jest da je to čin kojim se osuđuje ili poziva na osuđivanje drugog dok je kritičar/ka i sam/a kriv/a za ono za što osuđuje drugog/u. Licemjerje je pretvaranje da se netko drži uvjerenja, standarda, vrlina ili drugih karakteristika kojih se osoba zapravo ne pridržava. Osoba je u stanju kritizirati nekoga drugog za isto ono što i sama čini. U moralnoj psihologiji, to je nepridržavanje vlastitih moralnih pravila i načela. Jednostavno rečeno, licemjer je onaj tko se pretvara da je nešto što nije.
Političari i političarke nas često uvjeravaju da je nešto baš dobro za nas, uvjeravaju nas (već nekih šest godina) kako ‘samo što nismo izašli iz recesije’, a time zapravo prikrivaju vlastite nedostatke sugerirajući nam da je ono što je u njihovom interesu i u interesu javnosti.
Ulizivanju na bilo kojoj razini, a kojemu svakodnevno svjedočimo, kao i licemjerju, neznanju i nestručnosti kojima pojedinci i pojedinke dolaze na određene političke funkcije, malo tko se unutar stranaka usudi reći ‘popu pop, a bobu bob’, a vidjeli smo i iz nekoliko primjera kako su takvi slučajevi završili. Da nam je više Aleksandri Kolarić, Mireli Holy, Jadranki Kosor, Martini Dalić i nekolicine drugih, vjerojatno bi nam svima skupa bilo bolje. Samo je pitanje kako spriječiti da ono malo dobrih ljudi pogine dok mediokriteti i dalje vladaju? Možda je krajnje vrijeme da građani i građanke preuzmu stvar u svoje ruke i naprave očiglednu stvar.
