Zagrebački Pride 2015. bio je poseban po jednoj stvari: na njega su po prvi puta došli libertarijanci/ke kao organizirana skupina, noseći sa sobom anarho-kapitalističku zastavu i natpise poput “Kapitalizam je gej friendly”.
Tu libertarijansku avanturu blogerski je popratila jedna od njenih inicijatorica i sudionica, Luna Morado. [1] Morado je u svom blogerskom zapisu nadugo i naširoko objasnila svoju poziciju po pitanju nužnosti povezivanja kapitalizma i LGBT aktivizma, uz obilate greške i nezavidno nepoznavanje tematike za koju se navodno zanima. S obzirom na to da su hrvatski libertarijanci/ke postali pojava koja se sve više pokušava uvući u javni diskurs o temama koje smatraju bitnima, vrijedi potrošiti nešto vremena na krčenje te logičke i ideološke džungle koju je Morado uzgojila u svom zapisu. Pa krenimo.
Odmah pri početku je jasno da Morado ne barata osnovnim podacima, kao ni terminologijom. Citirajući izjavu jednog od organizatora Pride-a koji je izrazio svoju skepsu naspram sudjelovanja libertarijanaca/ki u ovogodišnjoj povorci, ona vadi njegovu izjavu “antifašizam mora podrazumijevati i antikapitalizam” i kontrira mu sa “Antifašizam je prazan pojam, kao i ateizam, i postoji samo u odnosu na pojam kojemu je suprotstavljen. Govori samo to da netko nešto nije, a ništa o tome što taj netko jest.”. To je, dakako, besmislica. Ateizam uistinu postoji kao pojam koji je suprotstavljen teizmu, tj. vjeri u Boga. Ateizam implicira izostanak vjere u Boga. No osim ateizma postoji još i antiteizam. Antiteizam ide dalje od ateizma- on se aktivno protivi vjeri, smatra ju štetnim utjecajem u društvu i inzistira na aktivnom djelovanju protiv nje. Upravo bi antiteizam bio daleko bolja paralela antifašizmu nego ateizam. Antifašizam nije jednostavno izostanak fašizma, antifašizam je inzistiranje na štetnosti fašizma, na antifašističkim vrijednostima. Antifašizam je aktivno lobiranje protiv fašizma i protiv fašističkih pojava u društvu. Antifašizam ne znači sjediti doma i ne bivati fašistom, antifašizam znači doći na Trg bana Jelačića i suočiti se licem u lice s HČSP-om koji obilježava datum osnivanja NDH. “Antifašizam je” , kako kaže Viktor Zahtila u svom članku, “sabotirati Thompsonov dernek u Berlinu, što su učinili Jerko Bakotin, Ilija Grašić i Sead Husić; antifašizam je izaći iz okvira onoga što je dopušteno i pretvoriti jednu javnu kulturnu ustanovu i fizičku građevinu u bedem borbe protiv nacionalizma, šovinizma, seksizma i homofobije, kao što je učinio Oliver Frljić; boriti se protiv starozavjetnog klerofašizma u školskom kurikulumu, poput Nade Topić Peratović, [to] je antifašizam; antifašizam je,također, stajati ispred katedrale – upravo tamo i nigdje drugdje! – s nekolicinom istomišljenika/ca, u prkos pozivima na pogrom lgbt osoba od strane crkvenih njuški i pred deseterostruko brojnijem neprijatelju koji bi te samljeo da nema policijskog kordona” [2] Nije antifašizam samo ne biti fašist kao što Morado misli, ležati doma na kauču, gledati dokumentarce o Drugom svjetskom ratu navijajući za naše (ali ne za *naše* naše jer su *naši* naši bili komunjare) – biti antifašist/kinja jest shvaćati da fašizam jača kada se u isti kotao ubace mržnja, utjecaj i kapital, slično kao onom kotlu koji kuha u Savskoj, i suprotstaviti se tom fašizmu. Antifašizam je u 21. stoljeću, više nego ikada, spoj kritičke misli i analitičkog pristupa prema strukturama društva koje dozvoljavaju fašizam (jer fašizam danas dolazi zamaskiran perfidnim izlikama), a jedna od tih struktura je itekako i kapitalizam, te potom i djelovanje po tim pitanjima.
No, Morado ne samo da ne shvaća antifašizam, ona ne shvaća ni kapitalizam, što je mnogo tragičnije jer dok je antifašizam samo usputni termin kojeg spominje, kapitalizam je nešto za što se aktivno zalaže. Naime, ona tvrdi da je “kapitalizam društveni sustav utemeljen na principu individualnih prava“. Nije baš jasno otkuda je iskopala tu definiciju kapitalizma budući da Merriam-Webster rječnik [3], Wikipedia [4], kao i Enciklopedija Britannica [5] opisuju kapitalizam isključivo kao ekonomski sistem baziran u tržišnoj ekonomiji. I upravo na toj banalnosti, na samom početku početaka pada teza o kapitalizmu kao gej friendly pojavi.
Kapitalizmu puca prsluk za LGBT zajednicu. Kapitalizam nije sistem socijalnih vrijednosti kojem je stalo do toga je li gej friendly ili ne. Dapače, kada već plovimo anarho-kapitalističkim, libertarijanskim vodama slobodnog tržišta, kako bismo objasnili gdje točno LGBT aktivizam leži u cijeloj toj priči, valjalo bi objasniti do čega je to slobodnom tržištu uistinu stalo. Odgovor je zaista banalno jasan: stalo mu je do slobodnog protoka kapitala, bez interferencije državnih struktura. Takvu ideju najbolje bi bilo objasniti na primjeru, pa stoga možemo krenuti od nama najbliže (potencijalne) slobodnotržišne pojave: Liberlanda.
Liberland je libertarijanska mikrodržava osnovana od strane Čeha Vita Jedličke koji tvrdi da polaže pravo na jedan močvarni otočić na zapadnoj obali Dunava između Hrvatske i Srbije. Stvar je poprilično bizarna, naime riječ je o jednom od teritorija za koje Hrvatska inzistira da su srpski dok Srbija inzistira da su Hrvatski. Budući da se otočića u osvježavajuće nestandardnoj maniri odriču i Hrvatska i Srbija, Jedlička ga je odlučio posvojiti. Na teritoriju otoka osnovao je mikronaciju koju je odlučio urediti po libertarijanskim principima slobodne trgovine računajući da će teritorij postati porezna oaza. Ima geslo “Živi i pusti druge da žive”, a za državljanstvo se može prijaviti bilo tko, samo s jednom cakom: ne smijete imati povijest simpatiziranja komunizma ili nacizma.
{slika}
Jedlička je to sve fino zamislio, dobio je gotovo stopostotnu podršku hrvatskih libertarijanaca/ki, ušao je na nekoliko dana u svjetske vijesti, ali do samog teritorija nije uspio doći budući da ga hrvatska granična policija na njega ne pušta iz sigurnosnih razloga. Za očekivati je da se na šengenskoj granici ne mogu baš prešetavati Česi koji su navodno osnovali svoju vlastitu državu na 7 kilometara kvadratnih močvare, no Jedlička i njegovi hrvatski simpatizeri svejedno taj potez policije vide kao nasilje protivno međunarodnim zakonima.
Nesputani tehnikalijama poput nemogućnosti stupanja na teritorij vlastite države, Liberlanđani/ke i njihovi simpatizeri/ke pokrenuli su viralnu kampanju u kojoj reklamiraju Liberland, a koja je kulminirala “ask me anything-pitaj me bilo što” seansom na društvenoj mreži Reddit tijekom koje je Niklas Nikolajsen, predsjednik Liberlandske Naseljeničke Asocijacije, društva koje se bavi reklamiranjem Liberlanda, odgovarao na pitanja zainteresiranih o Liberlandu. [6] Tako su zainteresirani saznali da Liberland neće imati vlastitu valutu kontroliranu od strane Vlade, bit će zabranjeno fizičko nasilje protiv ljudi i njihovih posjeda, država neće napraviti obrazovnu infrastrukturu i marihuana će biti legalna. Jedno od pitanja na koje Niklas nije znao odgovoriti je hoće li biti legalno prodati samog sebe u ropstvo. Navodno se još vodi debata oko toga u zakonodavnim krugovima Liberlanda. Naime, prodaja samog sebe u ropstvo je sasvim legitimna stvar na slobodnom tržištu. Ne vršite nasilje ni nad kime, samo poslovnu transakciju. Prodajom bilo čega, makar i svoje slobode, ne kršite zakone Liberlanda poput onih o vršenju nasilja, krađi ili bivanju demokratskim socijalistom.
Slobodno tržište je svetinja u kapitalizmu, onaj vrhovni cilj prema kojem treba težiti. Takav sustav nužno ima svoja vlastita pravila. Luka Popov, asistent na odsjeku za fiziku na zagrebačkom PMF-u, zaljubljenik u slobodno tržište i veliki fan Liberlanda, na svojem je popularnom i utjecajnom slobodnotržišno orijentiranom blogu “Katkapital” poprilično dobro objasnio prava u slobodnom tržištu. [7] On prava dijeli na temeljna prava (pravo na to da te nitko ne pretuče, ubije ili pokrade- esencijalno pravo na život bez nasilja) i pozitivna prava (pravo na *nešto*- obrazovanje, zdravstvenu zaštitu). Ova prva prava svatko mora imati. Ova druga ne. Tom logikom, logikom slobodnog tržišta, država ne može braniti ni nametati nekome stvari koje izlaze iz sfere temeljnih prava. To objašnjava zašto bi u Liberlandu, ako bi on slijedio pravila istinski slobodnog tržišta, prodaja samog sebe u roblje bila legalna. No Popov vadi i druge primjere. Zašto bi država morala kazniti vlasnika ako ne želi zapošljavati primjerice crnce ili gay osobe? Vlasnik ima puno pravo diskriminirati na temelju rase ili seksualnog opredjeljenja jer je on vlasnik. Ionako ne vrši nasilje ni nad kime.
No što kada se dogodi da svi diskriminiraju? Što kada nitko u državi ne želi zaposliti gej osobe ili ljude druge rase? Što ako, ajmo proširiti malo teoriju, nitko ne želi pustiti ljude druge rase i gej osobe u dućan? Naposljetku, dućan je njihovo vlasništvo, oni mogu određivati tko smije ući u njega, a pritom ne vrše nikakvo nasilje, ne kradu i ne ubijaju. Slobodno tržište je progovorilo- nema usluge za gej osobe i osobe druge rase. A možda ni za neke druge skupine građana/ki. Juden-Zutritt verboten. Svaka prisila na davanje usluge bila bi državna intervencija i kršenje slobodnotržišne doktrine – nasilje države nad pojedincima/kama i njihovom slobodom. Tu leži sva čar kapitalizma u kojem, ako ćemo vjerno slijediti pravila slobodnog tržišta, država neće ulaziti u krevete ni u bračne ugovore gej parova, ali isto tako neće ulaziti ni u arbitriranje situacije u kojoj taj isti gej par nema gdje kupiti hranu jer mu je nitko ne želi prodati. Ukratko, možete biti u braku s kim god želite, ali samo na otprilike mjesec dana. Medicina je utvrdila da je teško ostati živ dulje od toga bez unosa hrane u organizam.
Takve utopijske (ili distopijske, ovisno o tome želi li vas itko nahraniti ili zaposliti) fantazije na stranu, valja pogledati kako LGBT zajednica stoji u realno postojećem kapitalizmu. U dvjema vodećim državama na indeksu ekonomskih sloboda biti gej osobom kažnjava se s dvije godine zatvora (Singapur), a ako pak nije ilegalno, LGBT zajednice zakonski uopće se ne prepoznaju (Hong Kong). U desetoj zemlji na ljestvici, Mauricijusu, nije definirano zakonom niti se priznaju LGBT zajednice, ali se zato analni seks kažnjava s pet godina zatvora. Litva, petnaesta ekonomski najslobodnija zemlja na svijetu ima Markićkinu ustavnu zabranu gej braka još od davne 1992. U skupinu zemalja koje još spadaju pod ekonomski slobodne tu su i Ujedinjeni Arapski Emirati u kojima se gej osobe kažnjiva s do 14 godina zatvora, potencijalno i smrću, Bahrain koji ne priznaje LGBT zajednice kao ni Gruzija te Malezija u kojoj je kazna bičevanje i na koncu Katar sa smrtnom kaznom. [8] [9]
Vrijedi pogledati i u povijest, primjerice u Čile sedamdesetih. Nakon što je CIA 1973. organizirala vojni puč protiv demokratski izabranog socijalističkog predsjednika Salvadora Allendea, na vlast je postavila vojnu huntu predvođenu generalom Augustom Pinochetom. Vojnom diktatoru su u ekonomskim reformama pomogli Milton Friedman i njegovi Chicago boysi i uveli slobodnotržišne mjere i pretvorili Čile u prvi neoliberalni eksperiment (ovdje valja napomenuti da Morado posprdno kritizira optužbe da u Hrvatskoj vlada neoliberalni kapitalizam, što je točno, no zanemaruje činjenicu da se u Hrvatskoj svejedno već 20 godina uvode neoliberalne mjere poput sveopće privatizacije i konstantnog uništavanja socijalne države i dostupnosti javnih usluga poput obrazovanja i zdravstva). Od ekonomije je u Čileu više porasla samo ekonomska nejednakost i rezultirala ogromnim raslojavanjem društva, a dok su slobodnotržišni mađioničari instruirali vojnoj hunti kako da vodi svoju ekonomiju, LGBT osobe, pogađate, nisu magično dobili svoja prava u kapitalističkom raju. LGBT zajednica nije bolje prolazila ni u drugim tadašnjim neoliberalnim utvrdama poput Reaganovog SAD-a i Thatcheričine Velike Britanije. SAD je tek pred neki dan legalizirao gej brakove dok je Velika Britanija civilno partnerstvo legalizirala 2005. godine, a bračne zajednice tek prošle godine.
Ukratko, kapitalizam nije gej friendly. Nije gej friendly ni u teoriji, ni u praksi. Istina, nije da mu se nužno protivi, stvar je samo u tome da se kapitalizam ne bavi LGBT pravima. Bavi se ekonomijom i tržištem, dionicama, obveznicama, dugovima i profitom. Gdje je LGBT zajednica uspjela u svojim namjerama, bilo u cijelosti ili parcijalno, to nije bio rezultat kapitalizma nego njihove vlastite borbe unutar sistema. Kapitalizmu je u najboljem slučaju bilo svejedno. Tvrditi suprotno je ili ne poznavati kapitalizam ili namjerno obmanjivati javnost u svrhu promocije vlastitih stajališta. Ništa manje i ništa više.
[1] http://lunamorado.com/politika/zagreb-2015-povorka-ponosa-i-slobode/
[3] http://www.merriam-webster.com/dictionary/capitalism
[4] https://en.wikipedia.org/?title=Capitalism
[5] http://www.britannica.com/topic/capitalism
[6] https://www.reddit.com/r/iama/comments/38jawf/im_the_president_of_the_liberland_settlement/
[7] http://katkapital.com/2015/06/07/ljudska-prava-in-a-nutshell/
[8] https://en.wikipedia.org/wiki/Index_of_Economic_Freedom
[9] https://en.wikipedia.org/wiki/LGBT_rights_by_country_or_territory
