Novi Zakon o zaštiti zviždača u Bosni i Hercegovini jedan je od najboljih u Europi. Nudi rješenje problema sveprisutne korupcije i nepovjerenja u javne institucije. Premda građani i građanke još uvijek vide zviždače/ice ili kao junake/inje ili kao “cinkaroše” – to se polako mijenja.
U državi s možda najneprikladnijim i najfragmentiranijim pravnim sustavom u Europi, prilično je iznenađujuće što postoji zakon koji je funkcionalan i koji može aktivno promijeniti stvari na bolje. Bosna i Hercegovina sada ima jedan od najpotpunijih i najusklađenijih zakona o zaštiti zviždača u Europi, i zasigurno je jedna od prvih država na kontinentu koja je usvojila takav zakon.
Kao rezultat gotovo četverogodišnje aktivne građanske kampanje i potpore USAIDA-a (Američka agencija za međunarodni razvoj), Zakon je donešen 2014. godine s velikim odobravanjem i dobrim rezultatima nakon usvajanja. Od USAID-a slavljen kao priča o uspjehu, Zakon o zaštiti zviždača nudi, pa makar marginalno, poslovično svjetlo na kraju tunela za kompliciranu institucionalnu strukturu u Bosni.
Jedan od najpoznatijih slučajeva u posljednjih nekoliko godina koji se tiču “zviždanja” bio je slučaj Višnje Marilović – koji je pomogao u pokretanju implementacije donešenog zakona. Marilović je bila zaposlenica Centra Skenderija u Sarajevu, kulturnog i sportskog centra pod ingerencijom gradske uprave. Unatoč neprekidnom fizičkom propadanju posljednjih godina, Centar je poslovao neobično dobro bez vanjske financijske pomoći.
Od 2007. godine, Marilović, knjigovotkinja po struci, počela je primjećivati velike nedosljednosti i raskorake u izvještajima o troškovima koje je podnosio njezin tadašnji direktor, Suad Džindo. Odnosno, podnešeni izvještaji o troškovima nisu objašnjavali velike manjkove u proračunu. Marilović je otkrila da Džindo, koji je koristio novac tvrtke za financiranje svog rastrošnog životnog stila, što je uključivalo sve od renoviranja stana do iznajmljivanja neumjereno skupih hotelskih soba na privatnim putovanjima, nije podnosio stvarne račune računovodstvenoj službi Skenderije. U nekoliko navrata, Marinović je tražila od Džinde službene potvrde i račune, što je odbijeno.
Nakon što je sve prijavila kantonalnom tužiteljstvu, Marilović je dobila otkaz nakon 12 godina na tom radnom mjestu.
Budući da je bila zaposlenica u javnom sektoru koji je iznimno decentraliziran u smislu regulacije te podliježe nezadovoljavajućoj i sporadičnoj kontroli, ovakav je ishod za Vesnu Marilović bio očekivan i neizbježan.
Međutim, Marinović je sljedeće tri godine, zajedno s građanskim udrugama kao što su Centar za odgovornu demokraciju Luna i Centar za civilne inicijative, bila pogonska snaga u guranju i stvaranju prijedloga novog Zakona o zaštiti zviždača. Bez obzira što je ovaj Zakon stupio na snagu nakon njezinog otkaza, Marilović se nada da više nitko neće morati prolaziti kroz ono što je ona prošla nakon što je prijavila nezakonite radnje kojima je izravno svjedočila na svom radnom mjestu.
Priča o zviždačima u Bosni nije novost. Nakon rata devedesetih, u Bosnu su bile poslane privatne sigurnosne/vojne tvrtke kako bi navodno osiguravale i održavale sigurnost i stabilnost. Jedna od tih tvrtki bila je DynCorp sa sjedištam u SAD-u, čija je britanska podružnica DynCorp Aerospace imala ugovor od milijun dolara kako bi zaposlila i obučila policijske službenike u Bosni. Kathryn Bolkovac, policajka iz Nebraske, bila je jedna od zaposlenica sa zadaćom stručnog praćenja u okviru UN-ovog mandata. Ubrzo nakon dolaska, uočila je da zaposlenici DynCorpa plaćaju prostitutke te da čak provode operacije stvaranja prstena prostitucije i seksualnog traffickinga, što uključuje fizičko i seksualno iskorištavanje mladih žena u Bosni, posebno u ruralnim područjima – u kojima je nedavno bjesnio sukob u kojemu je seksualno nasilje bilo uobičajeno.
Bolkovac je to prijavila i smjesta je otpuštena. Tužila je DynCorp za nepošten otkaz koji je bio posljedica “zviždanja”, i nakon nekoliko godina sudskog procesa i svjedočenja u njenu korist osoba kao što je aktivistkinja za ženska prava Madeleine Rees, sud je jednoglasno presudio u korist Bolkovac. Ovi su događaji prikazani u filmu iz 2010. godine, The Whistleblower (Zviždačica), s Rachel Weisz koja glumi Bolkovac.
Međutim, unatoč novijim obrascima koji ukazuju na smjer sve većeg razumijevanja zviždača, socijalistička prošlost Bosne, sa svim svojim kompleksnostima, još uvijek je prisutna u potiskivanju takve prakse. Radi se o osjećaju koji prožima čitavu regiju, istaknuo je Yavor Siderov, savjetnik bugarskog premijera o pitanjima zviždača, na konferenciji Međunarodne mreže podrške zviždačima (WIN – Whistleblowing International Network), koja je u lipnju ove godine održana u Sarajevu – još uvijek se na zviždače gleda “ili kao na heroje ili kao na izdajnike”. Na području bivše Jugoslavije, zviždače/ice se uglavnom još uvijek smatra cinkarošima/cama. Takvo gledište je posebno ukorijenjeno u bosanskim institucijama, koje imaju 150 ministara koji su u neprekidnom strahu da bi netko mogao poremetiti status quo koji im svima u određenoj mjeri omogućava da se ponašaju kako žele.
Na društvenoj razini, važno je osvijestiti širu javnost da bi upravo zviždači i zviždačice mogli/e na bolje promijeniti strukture institucionalizirane korupcije, posebno u javnim institucijama. Zato što, u najmanju ruku, dokazuju da prijetnja sankcijama može smanjiti zloupotrebu moći koju najviši ministri i direktori provode u bosanskim javnim institucijama. No, možda je još važnije što pokazuju da obični zaposlenici u tim institucijama mogu postati junaci/kinje koji prijavljuju kriminalne radnje u svrhu društvenog dobra, usprkos opasnosti da izgube posao i sredstva za život – i da su ti junaci i te junakinje sada zaštićeni/e jednim takvim sveobuhvatnim zakonom.
Mark Worth, koji je inicirao ideju o održavanju konferencije o zviždačima u Sarajevu i koji radi za Blueprint for Free Speech, aktivno radi na stvaranju koalicije koja će u skoroj budućnosti zaštititi zviždače i zviždačice na prostoru jugoistočne Europe. Ističe kako je važno održati relevantnost zakona unutar suvremenog institucionalnog okvira te podsjetiti ljude da postoji izlaz. Nadasve je važno osvijestiti građane i građanke da mogu prijaviti i spriječiti kriminal.
Konkretni primjeri zviždača i zviždačica koji služe pravdi pomažu u borbi s kulturalnim problemima u Bosni koji su povezani s ovim pitanjem. Postoji Certifikat o zaštiti zviždača putem kojeg pojedinac/ka ili institucija može odmah prijaviti nepošteni otkaz. Danas postoje slučajevi u kojima su zaposlenici/e vraćeni na posao u roku jednog dana nakon otkaza, zbog toga što se poslodavci boje velikih novčanih kazni.
Kao što Worth kaže, sada vidimo početke povratka povjerenja u vladajuće institucije. A u zemlji koja je toliko duboko u glibu temeljnog nepovjerenja u one koji imaju moć, “zviždanje” bi moglo biti upravo onaj faktor koji će obnoviti nadu u dobro upravljanje.
Prevela i prilagodila Sanja Kovačević
