Na ovogodišnjem Vox Feminae festivalu zagrebačkoj se publici predstavila umjetnica iz Sarajeva, Adela Jušić.
Adela je od početka svog stvaranja, 2007. godine, izlagala na više od 100 međunarodnih izložbi te je jedna od osnivačica Udruženja za kulturu i umjetnost CRVENA. Brojne radove ove talentirane umjetnice prepoznala je publika i struka te je dobitnica nagrada poput – YVAA 2010, Henkel Young Artist Price CEE 2011 i Specijalne nagrade Oktobarskog salona u Beogradu 2013. godine.
Na Vox Feminae festivalu predstavila se uz performans čitanja prepiski sa suđenja i memoara Biljane Plavšić, bivše predsjednice Republike Srpske koju je ICTY optužio za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. Tim smo povodom s Adelom pričale o važnosti njenih radova, poruci koju šalje, stavu prema umjetnosti u njenoj zemlji, položaju žena u društvu te o važnosti borbe protiv fašizma.
Prije dvije godine izlagala si u Zagrebu. U suradnji s Lanom Čmajčanin u dvorani Jedinstvo priredile ste zanimljivu instalaciju ‘Priče za laku noć’. Njome ste tematizirale iskustvo podrumskog života za vrijeme 1.425 dana opsade Sarajeva. Ove godine si gostovala na Vox Feminae festivalu, a u performansu ‘Svilena košulja boje lavande’ služila si se memoarima Biljane Plavšić. Koliko su različita ta dva rada i kakvu poruku šalješ ovog puta?
Prvi rad, ‘Priče za laku noć, u suradnji s Lanom Čmajčanin bio je predstavljen u okviru izložbe koju je kurirala Marijana Stanić u galeriji 90-60-90, odnosno u Pogonu Jedinstvo . Bila je to 6-okanalna audio instalacija u prostoru koji je imao 6 kreveta poredanih u krug. Sjećam se da je bilo jako hladno dok smo postavljale i da nije došlo puno ljudi. Nisam sigurna da li je to bilo zbog hladnoće ili zato što ratna tematika možda nije toliko privlačna zagrebačkoj publici, kako sam kasnije čula iz nekih privatnih konverzacija.
Kako god, nismo se obeshrabrile i smatram da je postavka bila odlična, te smo dobile dosta pozitivnih komentara na otvaranju. Rad se zasniva na intimnim pričama drugova i drugarica naše generacije, te su sve priče smještene u period rata i u prostor podruma, haustora i drugih vrsta ratnih skloništa. Narative prati muzika, koju je kreirao naš prijatelj Ognjen Šavija. Neke od priča su potresne, ali neke su na izvjestan način i komične, te pokazuju ljudsku sposobnost preživljavanja, dječju dovitljivost i kreativnost, ali i emocije kao što su stid, strah, tjeskoba i slično. Ovaj rad je prvi put bio izložen u Fargfabrikenu u Stockholmu u okviru grupne izložbe Ja više nikad neću pričati o ratu , nazvane tako po video performansu koji samo također radile Lana Čmajčanin i ja i koji je bio dio izložbe. Drugi put rad je pokazan u Mariboru, u Kibli, kada je ista izložba ‘prenesena’ tamo. Obje izložbe kurirao je Vladan Jeremić i on je zaslužan što je taj rad, na kojem smo već dugo radile, konačno bio produciran. Sva tri puta rad je bio postavljen potpuno drugačije. U Stockholmu, gdje smo imale dosta novaca, vremena, prostora i tehničkih mogućnosti za produkciju Priče za laku noć su bile izgrađene kao replika podrumskih ostava, koje su nam u ratu služile kao spavaonice, te je unutar šest takvih prostora bio postavljen po jedan madrac, a na mjestu gdje bi publika spustila glavu, nakon što bi legla u ‘spavaonicu’, su bili ugrađeni zvučnici.
Ideja je bila da se stvori atmosfera ugodne nelagode, gdje je bio izražen kontrast tog ugodnog ležanja, odmaranja na mekanom madracu i priča koje nisu priče za laku noć, niti uspavljuju.
U Mariboru smo rad postavile u pravi podrum u blizini galerije Kibla, gdje smo madrace poredale po podu, kao što je to zaista bio slučaj u većim prostorijama nekih skloništa u kojima je znalo spavati i po 40-ak i više ljudi. Ta postavka je za mene bila naročito potresna, jer me je najviše podsjećala na podrumski enterijer u kakvom sam provela ratne godine.
U Zagrebu, obzirom da smo na raspolaganju imale ogroman prostor, odlučile smo koristiti šest kreveta poredanih u krug, te zvuk puštale sa šest različitih izvora, tako da se on negdje sudarao, miješao u zanimljiv spoj glasova i muzičkih podloga. I ta mi je postavka bila zanimljiva, jer je podsjećala je na neku teatarsku scenografiju u kojoj je mislim, praznina kreveta i odsutnost tijela dobro funkcionirala sa prisustvom glasova i muzike. Osvjetljenje je bilo usmjereno samo na kružnu kompoziciju kreveta, čime smo uspjele skratiti taj veliki prostor i tako ga na neki način osvojiti.
Htjele smo publici prenijeti iskustva života u podrumu, u izvanrednim, ratnim uvjetima.
Razlika između ovog rada i performansa koji sam nedavno radila je u tome što je instalacija Priče za laku noć više bazirana na ličnom iskustvu, nego što je to performans Svilena košulja boje lavande. Ipak, i u ovom performansu emocija koju sam pokušala prenijeti je opet jako lična, emocija koju imam kada pomislim na sve ratne zločince i zločinke kojima se ne sudi, na one koji su dobili blage kazne ili na one koji te kazne nisu ni dočekali, jer su umrli prije kraja suđenja.
Narod u Bosni i Hercegovini i regiji je polagao velike nade u to da će pravda biti zadovoljena, ako je tako nešto uopšte i moguće, i da će oni, koji su krivi za genocid, zločine protiv čovječnosti i slično, biti kažnjeni prema težini svojih nedjela te da će to možda poslužiti kao primjer za budućnost naših naroda ili barem donijeti utjehu preživjelima. Nažalost, vidimo kako te nade lagano nestaje, a ulicama bivše Jugoslavije hodaju oni koji bi trebali hodati samo po zatvorskim ćelijama. Oni/e su čak visoko pozicionirani političari/ke, bogati vlasnici/e kompanija i slično. Oni su policajci, državni službenici/ce i slično. Samo pomislite kako se osjeća jedna žena koja je preživjela silovanje i koja svog silovatelja svaki dan gleda kako paradira njenom ulicom u policijskoj uniformi. Stoga, mislim da je ova tema još aktualna.{slika}
Do sada si izlagala na više od 100 izložbi diljem svijeta, od New Yorka, Albanije, Češke do Rusije. Cijene li te i u tvojoj zemlji? Je li obrazovanje u Bosni i Hercegovini bilo dostatno za tvoj umjetnički razvoj?
Ne znam cijene li u mojoj zemlji kulturne radnike/ce uopće, pa zašto bi cijenili mene? Mi smo samo dodatni trošak za siromašnu državu, iako smo vjerojatno bolji/e ambasadori/ce svoje zemlje, nego oni koji to zaista jesu. Mislim da me cijene moje mlađe i neke starije kolege i kolegice koji su u kulturnoj branši, ali to je sve. Ne mislim da je situacija u regiji nešto puno bolja. Razlog su naravno, tako mali budžeti koji se izdvajaju za kulturu. O mojim izložbama se ne piše baš mnogo, iako do informacija o njima nije teško doći. Kao članica Udruženja za kulturu i umjetnost CRVENA mogu reći da imamo jako mali odziv medija kada radimo programske aktivnosti. Iako uredno pošaljemo newsletter dugačkom spisku medija, odziv je sramotan. I na to smo navikle i ne damo se zbuniti. Sreća da danas postoje socijalne mreže, Internet, pa do publike možemo doći i bez medijske kampanje.
Obrazovanje na Akademiji nije bilo ni blizu dovoljno za ono što me čekalo kada sam sa diplomom izašla na vrata te institucije, ali to je predugačka priča u kojoj ne znam koga da krivim najviše. Mislim da smo svi i sve pomalo krivi/e, pa i mi umjetnici/ce koji/e ni ne pokušavamo da se zaposlimo tamo i promijenimo situaciju. Korak po korak, ali sigurna sam da bi te promjene bile moguće. Jednostavno nisam sigurna bi li bi sada, u ovom trenutku mog života to bio pravi potez – zaposliti se u jednoj instituciji i raditi na njenim promjenama, jer imam osjećaj da bi me ta atmosfera progutala i da bi uskoro izgubila nadu, polet, da bi mi to popilo energiju. Ne isključujem tu mogućnost, ali sada nisam spremna za tako nesebičnu žrtvu za opće dobro budućih generacija. Voljela bih predavati, to je istina. Mislim da bi uživala ako bi imala par studenata i studentica koji/e su gladni/e znanja, vrijedni, marljivi/e, kreativni/e, talentirani/e.
Smatraš li da festivali koji promoviraju žensku aktivističku umjetnost privlače dovoljan broj posjetitelja i posjetiteljica?
Situacija je, čini mi se, bolja u Hrvatskoj. Barem je to moje iskustvo ovogodišnjeg Festivala VoxFeminae. Koliko sam vidjela, projekcijske sale su bile pune, a i moj performans je bio relativno posjećen. Zaista sam zadovoljna organizacijom i njihovim gostoprimstvom. Novaca nedostaje, čini mi se, ali takva je situacija u cijeloj regiji, pa i šire, kada je ova scena u pitanju. Novaca uvijek i svima nedostaje. Ali cure su dale sve od sebe i napravile super stvar. Vratila sam se iz Zagreba zadovoljna i s mnogo novih kontakata, te upoznala i novu mlađu feminističku scenu.
U Sarajevu je situacija nešto lošija, ali mislim da napredujemo. Trudimo se i sigurna sam da će stvari ići na bolje. Na europskoj sceni situacija je naravno mnogo bolja. Razlog je opet novac, ništa drugo. Novcem se plaćaju galerije, produkcije, put, smještaj, PR. Stvar je jasna. I s najboljom voljom, stvari koje radimo sa malo novca, nisu osuđene na potpuni neuspjeh, ali nisu ni blizu ostvarenja naših ideja i želja.
Prvi radovi na tvojoj stranici datiraju iz 2006. godine. Prolazeći kroz njih dobiva se dojam kako je rat na ovim prostorima obilježio veći dio tvog stvaranja. Ipak, u posljednjih godinu dana čini se kako si više orijentirana na problematiziranje sveobuhvatnog položaja žena. Znači li to da ćeš smanjiti udio ratne tematike?
Mislim da već jesam. Performans u Zagrebu je bio odgovor na temu, što naravno, ne znači da je nije vezan za teme mojih prethodnih radova, Naprotiv, kad se bavim npr. ekonomskim položajem žena ili djelovanjem AFŽ-a i dalje je rat kao kontekst u kojem je npr. nastao AFŽ, prisutan, samo što je fokus više na ekonomskom položaju i/ili emancipaciji. Uvijek sam zainteresirana za položaj žena u društvu, a on je uvjetovan ekonomskim prilikama koje su često posljedica ratova, nacionalističkih politika itd. Ne mislim da su ove teme tako lako razdvojive.
Današnje globalne prilike nam pokazuju da je rat skoro pa neprekidno stanje koje je uzrokovano ekonomskim posljedicama neoliberalnog kapitalizma. I rat, sukobi, neće stati. Vodit će se i na raznim drugim novim frontovima i ljudi će stradati od drugačije vrste oružja. Situacija koja je sada najaktualnija je priljev milijuna izbjeglica u EU, masovna raseljavanja stanovništva radi ratova, ali i radi ekonomija uništenih u tim ratovima. To često nisu ratovi vođeni samo pravim oružjem, već ratovi za ekonomsku prevlast vladajućih sila, vođeni specifičnim oružjima internacionalnih korporacija koje danas diktiraju svjetski ekonomski poredak. Ne moramo se osjećati kao da živimo u pravom ratu, ali u nekoj vrsti rata živimo i čim prije to shvatimo, drugačije ćemo promatrati svoju realnost. Živimo u svijetu u kojem se svaki dan negdje ponovo postavljaju granice, dižu ograde. Berlinski zidovi se nalaze svuda i bit će ih sve više. Rat je. Stalno. Htjeli se mi baviti njime ili ne.
Jedan od vaših radova zove se ‘Rad ljubavi’. U njemu stoji: ‘Ženski rad je maskiran u rad iz ljubavi, pa se kao takav ne razmatra kao društveno – ekonomska djelatnost koja ima vrijednost’. Na što se točno sve tu referirate?
Taj rad sam radila u suradnji s Andrejom Duganžić, također mojom suradnicom iz CRVENE. Inspiracija je potekla od Knjige za svaku ženu, jugoslavenskog izdanja, tako reći priručnika o tome kako biti savršena domaćica, koji jasno pokazuje da vođenje domaćinstva nikako ne može biti prirodna uloga žene, jer ono zahtjeva bezbroj vještina koje svaka žena mora savladati kako bi domaćinstvom dobro upravljala. Upravljanje domaćinstvom ne uključuje, naravno, samo rad u kuhinji, već i brigu o djeci, odgoju djece, brigu o bolesnim, starim, iznemoglim, ali svakako i brigu o ekonomiji domaćinstva, što je i jedan od uvodnih tekstova knjige. Jako je bitno shvatiti da je taj nevidljivi, kućni, neplaćeni, reproduktivni rad koji žena, domaćica i majka obavlja, stup kapitalističkog sistema i bez ove eksploatacije sistem bi teško opstao. Još važnije je da nisu samo žene eksploatirane na ovaj način, već naprotiv, ovo je problem cijelog društva, odnosno problem koji bi se trebao ticati i muškaraca. Zašto? Zato jer sistem plaća jednu plaću muškarcu (u prilikama u kojima živimo uglavnom malu platu s’ kojom se jedva preživljava), dok je rad koji žena obavlja kod kuće i reproduktivni rad, prikazan kao ‘rad ljubavi’, ‘prirodan’ ženi, te stoga ostaje neplaćen. Tako imamo situaciju da jedna mala plata koju muškarac donosi kući mora biti dostatna za barem tri ili četiri člana jedne porodice. Zato ovo nije problem samo domaćice, ovo je problem cijele porodice, koja je u ovoj formi i upravo radi svega navedenog neophodna sistemu. On se bez nje ne bi mogao održati.{slika}
Rad je inspiriran pisanjima i djelovanjem Mariarose DallaCoste, Selme James, Silvie Federici i pokreta Nadnice za kućni rad. Uzimajući u obzir da samo u Bosni i Hercegovini danas većina žena ne radi, već se upravo nalazi u ulozi domaćice, smatrale smo da je tema više nego aktualna. Ova vrsta eksploatacije podrazumijeva se kao nešto neupitno. Posebno imajući na umu nacionalistički, etnički kontekst koji uopće ne tretira pitanja položaja žene danas, osim ako su to ‘žene Bošnjakinje’, ‘žene Hrvatice’, odnosno samo u okviru nacionalnih i etničkih krda.
Primjera radi, brojni vjernici okupljeni pred nekim od islamskih predavača na jednom videu koji sam nedavno gledala online, vijećaju da li žena smije sama putovati od Sarajeva do Zenice (pola sata vožnje na ono malo autoputa što imamo). Jako je bitno da edukativno djelujemo gdje god, kad god i koliko god možemo. Trebamo uporno nametati svoje politike patrijarhalnom opresivnom sistemu, onako kako se nama nameću njegove.
Nema predaha u našoj borbi. Svaki naš predah bit će korak nazad.
Prije nekoliko mjeseci, Libela je razgovarala s vama o programu ‘Što je nama naša borba dala’ i Udruženju za kulturu i umjetnost CRVENA, čija ste pokretačica. CRVENA je osnovana na 8. mart koji svake godine obilježavate kao dan kad slavimo mukom zaslužena prava. Prošle godine ste predstavile online Arhiv koji sadrži informacije o Antifašističkom frontu žena. Zna li se već što spremate ove godine?
Ogroman broj dokumenata koje imamo digitalizirane trenutno su u procesu obrade, te će jedan veći broj njih do kraja godine biti i online. Pripremamo i publikaciju o kojoj sad još ne mogu puno reći jer ideju tek razvijamo. Svakako ćemo narednog 8. marta napraviti javni događaj koji će biti neka vrsta updata i na kojem ćemo, nadamo se, već moći predstaviti osnovni koncept publikacije i prezentirati barem jedan njen dio. Također, u komunikaciji smo sa drugim arhivama u Bosni i Hercegovini kako bi digitalizirale dostupne materijale.
Smatraš li da si nekom od svojih izložbi poslala posebno jaku poruku te ima li neko pitanje koje još niste imala priliku problematizirati, a voljela bi?
Trudim se svakako, no ne mogu znati koliko zaista uspijevam prenijeti poruke, izraziti svoje političke stavove i koliko to utiče na publiku. Te stvari su nekako nemjerljive. Ja sam presretna ako svojim radom izazovem neku emociju, ako publika ne izađe potpuno ravnodušna iz galerije, ako učinim da neko nešto razmotri sa druge tačke gledišta, ako se zapita, preispita, zamisli, razmisli. Ne želim da mislim da je sve što radimo uzaludno. Moram da vjerujem da sve to ima smisla. Ipak, naravno da ponekad sumnjam i to nije nikakva slabost, već potpuno prirodna stvar. Bilo bi neljudski ne sumnjati.
Voljela bih se baviti mnogim temama, ali stignem koliko mogu i bavim se onima koje su mi najbliže, koje proživljavam u datom momentu. Mislim da jedino tako mogu ostati iskrena u onom što radim.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
