Grozna sam po pitanju dijeljenja kreveta. Kada moj dečko otputuje iz grada, prva mi je pomisao koliko ću imati mjesta u krevetu dok ga nema. Neki ljudi tvrde da spavaju na istoj, svojoj strani kreveta kada im nema partnera, a druga strana je rezervirana za tijelo osobe koju vole poput mjesta za stolom za Elijaha. Ja spavam s raširenim nogama preko cijelog kreveta, koliko god je to moguće, a moj sebični kompas me vodi do samih rubova karte. Kada se dečko vrati kući, sretna sam što ga vidim, ali nedostaje mi cijeli taj prostor u krevetu samo za mene. Nevoljko mu vraćam njegovu polovicu i niti najmanje ne skrivam kako više volim spavati sama.
One noći kada sam se preselila u prvi stan u kojemu sam živjela sama, raspakirala sam kutije i naručila sam pizzu. Kada je stigla pizza, preplavila su me sjećanja iz života u predgrađu. Kada sam išla u više razrede osnovne škole, moji roditelji bi znali izaći van i ostavit me samu u kući s uputom da za večeru naručim pizzu. Zvuk zatvaranja vrata za njima predstavljao je malu sebičnu slobodu: bila sam potpuno sama, nitko me nije vidio i pripadala sam samo sebi. Moja apsolutna radost zbog jednostavne činjanice što sam sama bila je savršena i može se usporediti tek s nekolicinom većih radosti iz odraslog života.
Tijekom tih samostalnih noći, nikada nisam napravila ništa transgresivno, pa čak ni ništa posebno zanimljivo – gledala bih film i zaspala na kauču. Stvar je bila u samoći: u tome što nemaš obavezu namjestiti određeni izraz lica tako da ga netko drugi može razumjeti. Prema mi je bilo samo dvanaest godina, shvaćala sam težinu tog tereta i olakšanje kada ga nema. Žudim upravo za banalnošću takvih noći, da ne radim ništa, ali da to radim potpuno sama. Zamišljala sam kako će odrasli život biti jedna takva duga noć, naručivanje pizze u praznoj kući – zauvijek.
Bila sam jedinica i bila sam usamljena, što znači da sam provodila mnogo vremena čitajući knjige. Klasična književnost bila je puna junaka – velika većina su bili muškarci – i bili su heroji zato što su bili sami. Narativ potrage bio je onaj u kojemu muškarac odbaci sve društvene lance i tada, zahvaljujući toj samoći, usavrši samoga sebe i trijumfalno se vraća društvu. Društvo će i dalje biti tu, čekat će na njega, jer uobičajeno je da su žene te koje nikada nisu same.
U popularnoj kulturi imamo izraze kao što su “momački stan” i “životni stil neženje”, no ne postoje takvi izrazi za žene. Žene koje žive same su objekti straha i sažaljenja, vještice u šumi ili iz stripova o Cathy. Čak i današnja popularnost ženskog prijateljstva ukazuje na to kako još uvijek ne želimo prihvatiti žene bez društvenog okvira; žena koja je “sama” je žena koja ide na brunch s hrpom drugih žena. Kada je žena stvarno sama, to je posljedica krize – žaluje, nešto/nekoga je izgubila, ima problem koji treba riješiti. Obitelj, ta fundamentalna društvena jedinica, nastanjuje tijelo žene i emanira iz njega. Žene su sidra društvenog rada, ljepilo koje okuplja obitelj, a onda i zajednicu, uz čavrljanje i lijepo ponašanje i društvenu ljupkost. Živjeti sama kao žena nije samo luksuz već i čin otprora prema tome da te oblikuju patrijarhalnim pretpostavkama i očekivanjima.
* * *
Kao privatna mentorica i studentska savjetnica u europskim internatima, zahvaljujući nizu sretnih slučajnosti, moj posao često uključuje duga putovanja, seljenje iz jednog studentskog doma u drugi, otprilike u istoj vremenskoj zoni kako bih sa studentima/cama mogla raditi putem Sypea i tijekom školskih praznika. U vezi putovanja najviše volim samoću. Samoća me veseli, poput velikog hotelskog kreveta – praznog i luksuznog i beskrajno udobnog. Ta poslovna putovanja znače i provođenje vremena na kolodvorima i aerodromima, gdje primjećujete kako su mjesta dolaska i odlaska također mjesta ljudskih odnosa; parovi se rastaju i sastaju; obitelji trče jedni prema drugima ili jedni od drugih; osoba se odvaja ili vraća nekoj jedinici (skupu) kao u nekom matematičkom zadatku iz relacijske geometrije, s putanjama dvaju objekata mapiranim točkastim linijama – uvijek se vraćaju jedno drugomu. Krećem se kroz te scene poput duha, no osjećam se nevjerojatno ispunjenom. Nisam sama zato što sam htjela biti s nekim i to propustila – kako se često prikazuje ženska samoća – već zato što sam jednostavno htjela biti sama, i u tome sam uspjela.
Živjela sam sama u Barceloni nekoliko mjeseci. Stan mi je bio na sedmom katu u staroj, čudnoj zgradi, s ogromnim predvorjem i stepeništem kao u nekoj oronuloj, napuštenoj opernoj kući, s tragovima blagostanja i oguljenom zlatnom bojom. Moj posao je značio provoditi neke čudne sate s nekim gradom, a i grad sa mnom, i često se upuštam u slučajan i nemaran odnos sa spavanjem i hranjenjem. Često upoznajem ljude i budem pozvana u neku grupu ljudi. No nikada ne nastavljam s tim prijateljstvima. Samoća je za mene projekt kojemu sam se potpuno posvetila.
Odlazila sam na duge šetnje po Barceloni, često ostavivši telefon u stanu i namjerno se izgubivši kako bih se pokušala vratiti po orijentirima. Marljivo sam prisluškivala razgovore u kafićima i barovima, popunjavajući rupe u jeziku koji sam još uvijek učila, nastojeći naštimati sluh na imenice i glagolska vremena. Slušala sam kako stranci flertuju, kako ulaze u i izlaze iz prostora druge osobe. Slušala sam kako naručuju pića i kako se po restoranima širi smijeh na na kraju večeri. Slušala sam sve osim sebe.
Dopustila sam si da se iz sudionice pretvorim u promatračicu. Poput heroja u pričama koje sam čitala kao dijete, smjestila sam se na rub društva, i počela sam shvaćati kako to funkcionora kada prestanem nastojati uklopiti se. Otplutala sam nevidljivo u pozadinu, učinivši priče svih drugih važnijima od moje. Slušala sam bez želje, učivši da je svijet veći, bogatiji i složeniji od reakcija koje mogu dobiti od ljudi u njemu.
Terasa u mom stanu je smještena među obližnjim zgradama u mreži konopa na kojima se suši veš, dimnjaka i stolova, s krovnim vrtovima i roštiljima i dvorišnim zabavama, to je otvoreni labirint života drugih ljudi. Gledala sam jato ljudskosti, sparivanja i grupiranja koja povezuju ljude, svjesna da se ta samoća, to luksuzno i ograničeno vrijeme koje mi je ponudio posao šaljući me u Europu, bliži kraju, da nije održiva, premda je dio mene želio da bude.
Vrativši se u New York, bila sam prisiljena raditi polagani, mali, neglamurozni posao kako bih bolje živjela. Čistila sam svoj stan u koji nitko nije dolazio, kuhala komplicirane obroke samo za sebe. Počela sam učiti kako reći “ne” stvarima, kako definirati prostor za sebe. Duže sam razmatrala odluke, manje sam provrjeđivala ljude, Bez potreba drugih u koje bih pobjegla, postalo je mnogo teže kliziti kroz život u kojemu obmanjueš samoga sebe i uživaš u ugodnom neznanju. Živjeti sam znači suočiti se s ogledalom, odmaknuti se barem na nekoliko sati dnevno, od društvenog ugovora, izvan sustava ponašanja kakva rastu oko žena poput vitica vinove loze. To znači postati vještica u šumi, moćna i budna i tiha, mičući posjetitelje na ivicu šume.
* * *
Živjela sam sama u Brooklynu godinu i pol dana kada smo moj dečko Thomas i ja odlučili živjeti zajedno. Počeli smo vezu na daljinu otprilike u isto vrijeme kada sam konačno pronašla stan za sebe. Premda sam od prvoga dana, dok sam vukla namještaj uz stepenice i ignorirala njegove sms-ove, znala da je to vjerojatno prava veza za mene. Imala sam onaj osjećaj nemira i neizbježnosti, strepnju od trajnosti, u dnu svog stomaka. U to vrijeme, Thomas nije živio u New Yorku, a meni je to odgovaralo. Kada pogledam izravno na našu vezu, morala sam priznati da sam željela doći kući svaki dan toj osobi. Ali isto tako sam željela doći kući sebi. Ideja da napredujemo po jasnoj putanji iz samostajne jedinice u formu para, i da tako postižemo neku vrstu emocionalnog uspjeha, činila mi se pogrešnom. U ljubavi se radi o tome od čega odustajemo kada izabaremo da ćemo gradit život oko nekoga drugog – da ćemo stvoriti dom sa zajedničkim krevetom i uživati u razgovoru tijela u tom naseljenom prostoru. Život u paru nije zemlja snova, već kompromisa. Samoća nije teror od kojega bježimo; to je zapravo nagrada od koje odustajemo kada vjerujemo da je nešto drugo vrijedno te žrtve. S Thomasom, svijet izgleda manje nemilosrdan, više opraštajući, s manje zamki i opasnosti. Pletemo niti s drugim kroz njegove/njene probleme, nudimo odgovore do kojih ne možemo doći sami/e, štitimo se u svakodnevnom zajedništvu. Živjeti s partnerom, kada je veza stvarno dobra, lakše je u gotovo svakom aspektu, od lekcija opraštanja, gomile čestitki koje društvo nudi tradicionalnim parovima, pa do doslovne koristi spajanja resursa i podijeljenih plaćanja troškova.
Ljubav u svom zatvorenom krugu može biti antidruštvena kao i kad ostaješ kod kuće sama i ne pričaš naglas danima. U svom najboljem izdanju, ljubav ne zanimaju pristojni maniri, dokazujući da je opozit čavrljanju. Često sam govorila Thomasu da volim provoditi vrijeme s njim na isti način na koji volim i biti sama. Iznenadilo me je koliko su lekcije razmjenjive, kako partnerstvo zahtijeva isto suočavanje s ogledalom.
Nekada sam mislila da ljudi ulaze u veze kako bi se sakrili od sebe, kako bi uronili u opsjednutost nekim drugim i izbjegli suočavanja s vlastitim nedostacima. Voljeti nekoga drugog, i udružiti život s njim, zahtijeva od nas da se suočimo s brutalnim činjenicama o samima sebi, da fino prosijemo i odvojimo istinu od onoga što bismo htjeli da je istina, kako bismo shvatili što želimo i što možemo ponuditi. Ljubav je oslanjanje na sebe i na partnera/cu, brisanje isprika i izbjegavanja, inzistiranje na odgovornosti.
No, ipak mi nedostaje mnogo toga. Ne mogu se probuditi usred noći u domu koji dijelim s i provesti te beskrajne sate ne brinući da ću nekog probuditi. Sada jedem tri obroka dnevno i mrzim to. Pijem manje kave. Često se gnušam nad svojim običnim, dosadnim zdravljem i nad očitim zadovoljstvom. Premda sam sretna sa svojim izborima, znam da oni slijede narativ koji su odobrile sile koje su veće i koje su manje dobronamjerne od mene, i nisam sretna što perpetuiram taj narativ.
Stvari koje mi nedostaju možda su djetinjaste, nedostaje mi stanje u kojemu nisam imala obavezu brinuti se o ičijim potrebama osim vlastitih. Žene se tako brzo izgura iz djetinjstva, gurne ih se bez ikakve ceremonije u teške društvene obaveze odraslosti. Živjeti sam/a je podsjetnik da možemo svoja tijela učiniti nesocijalnima, čuvajući našu sebičnost i našu tišinu. Usamljenost i samoća su privilegije neobazrivog i grubog odraslog života koje su tradicionalno namijenjene muškarcima, a držane podalje od žena. To su bogati i neobični užici svijeta onkraj društva, onkraj struktura doma i obitelji. Aktivan izbor kućanskog života, zbog ljubavi, žrtva je koju vrijedi podnijeti, bez obzira radi li se o stvaranju obitelji s djecom ili samo s partnerom/icom, no to je i dalje žrtva.
Živjeti sama kao žena iznimno je važno, jer ti nudi pravo da ne nikome ništa ne duguješ osim samoj sebi – niti obitelji, niti ljubavi. Zato što nam je često uskraćeno ovakvo potpuno oblikovano i sebično iskustvo, jednom kada ga otkriješ teško je od njega odustati. Prisutno je žalovanje, no ne prolazim prirodno iz jedne faze sazrijevanja u drugu, vraćam se nečemu rijeđem i dragocjenijem, nečemu što bismo trebali pažljivo čuvati. Bez obzira koliko sam posvećena životu koji gradim s osobom koju volim, jedan dio mene uvijek se osvrće prema moćnom trijumfu samoće.
Prevela i prilagodila Sanja Kovačević
