Nakon što je u javnosti popraćen sramotan i rekordno nizak broj žena u Saboru, novinari/ke su zajedno s novim mandatarom krenuli, kako je to jedan mainstream medij nazvao, u veliku potragu za ženama. Pronaći ministrice među endemskom vrstom kakva je Žena u Visokoj Politici nije bio lagan posao, ali članovi nove Vlade u formiranju uvjeravali su nas da će ‘biti i žena’. Pitanje rodne ravnopravnosti tako je dobilo svoj trenutak pod blještavim svjetlima medijske pozornice, pa je čak i Andrej Plenković, prilikom predstavljanja svoje buduće Vlade, istaknuo: “Imamo četiri žene u budućoj Vladi. S time sam osobito zadovoljan i mislim da moramo voditi računa da se ta ravnopravnost u budućnosti još više učini u konkretnom broju”. Što nam zaista govori broj žena u novoj Vladi i je li to pitanje presudno za ostvarenje prava žena u Hrvatskoj? Što znamo o članovima i članicama nove Vlade i povijesti njihovog političkog djelovanja kada je riječ o pravima žena?
Usporavanjem procesa retradicionalizacije hrvatskog društva te postupnom demilitarizacijom politike, broj žena u Vladama RH postepeno je i stabilno rastao, da bi svoj vrhunac dosegao na 27,78% u prvoj Vladi Ive Sanadera i tako se približio današnjem prosjeku Europske unije. Ako pogledamo posljednje tri Vlade, 20% žena u Plenkovićevom sastavu vrhunac je nakon rekordno niskih postotaka od 9.52% u Vladi Jadranke Kosor i nešto višem udjelu od 13% u Vladi Zorana Milanovića, a viši je i od prethodne Vlade Tihomira Oreškovića. Zanimljivo je istaknuti da se socijaldemokratske Vlade nisu baš proslavile kada je riječ o ravnopravnom sudjelovanju muškaraca i žena, a jedina premijerka u povijesti Republike Hrvatske, Jadranka Kosor, bila je na čelu ‘najmuškije’ Vlade od sredine 90-ih naovamo.
{slika}
Broj žena na visokim političkim funkcijama važna je preslika stupnja patrijarhalnosti nekoga društva, i u tom smislu je važno i značajno pratiti kako se on mijenja. Istovremeno, veći broj žena u politici ne znači i veću progresivnost javnih politika te feminističku orijentaciju zakonodavne i izvršne vlasti. Nažalost, predstavnička demokracija nije jamstvo da će zastupnice predstavljati i zagovarati interese žena. Andrea Dworkin bavila se desničarkama i ustvrdila da desnica privlači žene nudeći im strukturu, pravila, sigurnost i ljubav u društvu temeljenom na obiteljskim vrijednostima i vladavini reda. Najbolji suvremeni primjer jer Beata Szydło, predsjednica poljske Vlade i članica ultrakonzervativne stranke Pravda i pravednosti koja je inicijalno svesrdno podržala prijedlog zakona o potpunoj zabrani pobačaja u Poljskoj.
Izbjegavanje otvorene homofobije i seksizma…
No što očekivati od Vlade Andreja Plenkovića? Možemo li se nadati umjerenijoj politici od krajnjeg desničarenja Karamarkovog HDZ-a i što to zapravo znači za žene i druge manjine u društvu? Europski pedigre novog premijera, njegova umjerenost i pomirljivost lako će smiriti prosječnog liberala u Hrvatskoj. Novi premijer dolazi kao melem na ranu koju je na hrvatskoj ‘uljudbi’ ostavio Karamarkov HDZ. Plenkovićev mandat u Europskom parlamentu daje nam neke značajne indicije o njegovom političkom stajalištu kada je riječ o rodnoj ravnopravnosti. Pregledom Plenkovićevih aktivnosti u EP-u nailazimo na neke naizgled ohrabrujuće i iznenađujuće poteze: “Postoje li primjeri preporuka i dobre prakse koje bi pomogle u povećanju broja žena u procesu donošenja ekonomskih i političkih odluka na najvišoj razini i time pomogle u dostizanju načela ravnopravnosti spolova u praksi i probijanju staklenog stropa?”, upitao je Plenković Europsku komisiju u lipnju ove godine, a sljedeće pitanje postavio je u listopadu 2015: “Može li Komisija navesti koje su najbolje prakse i preporuke EK-a koje bi RH trebala slijediti u području zaštite žena od supruga zlostavljača kako bi se što efektivnije spriječile moguće tragične posljedice?”.
Za hrvatsku nacionalnu politiku, ovakav rad jednog hadezeovca je kuriozitet koji se ne sreće često. Međutim, institucije Europske unije podrazumijevaju nešto drugačiju agendu, namećući minimalni diskurs političke korektnosti i liberalizma kojeg se sve značajne opcije (osim euroskeptičnih) moraju pridržavati i usvojiti kao dio vlastite političke kulture. Glatko funkcioniranje tržišta, a time i ispravljanje patrijarhalnih obrazaca koji mu u određenim područjima smetaju, temeljna je pretpostavka liberalnog konsenzusa Europske unije.
{slika}
Europskoj pučkoj stranci (EPP), koje je HDZ dio, nije nimalo strano zagovaranje rodne ravnopravnosti u području zapošljavanja i obrazovanja, (barem retorička) borba protiv nasilja nad ženama pa čak i promicanje ravnopravnije podjele kućanskih poslova. Ipak, a i dalje u skladu s ideologijom EPP-a, Plenković je glasao protiv dva važna prijedloga Europskog parlamenta: Strategije za jednakost žena i muškaraca nakon 2015. te Izvješća o planu EU protiv homofobije i diskriminacije na temelju spolne orijentacije i rodnog identiteta (poznatiji kao Lunacek report). Strategija je pučanima bila neprihvatljiva jer zadire u ‘etička pitanja’ i pitanja obiteljskog prava, a njihovo protivljenje usmjereno je prije svega protiv mogućnosti da se reproduktivna prava žena zaštite na razini EU. Slična umivena argumentacija kojom se štiti pravo država članica da samostalno odlučuju o određenim osjetljivim pitanjima vidljiva je i u izjavi Davora Ive Stiera, Plenkovićevog kolege i novog ministra vanjskih poslova, povodom glasanja o izvješću zastupnice Lunacek: “Kao kršćanski demokrat naravno da se zalažem za poštovanje dostojanstva svake ljudske osobe i ne smije biti tolerancije prema homofobiji. No kada čujem kolegu iz Španjolske kako kritizira referendum u Hrvatskoj gdje su dvije trećine građana koji su izašli na taj isti referendum glasovale za takvu ustavnu definiciju braka, doista se pitam, koja je namjera ove rasprave?“. U svakom slučaju, bit će korisno zapamtiti ovu izjavu i držati ministra Stiera za riječ kada kaže da ‘ne smije biti tolerancije prema homofobiji’. Možemo zaključiti da su se Plenković i Stier odlično uklopili u EPP-ovu mašineriju koja izbjegava otvorenu homofobiju i seksizam, a isti vjerojatno zaista i nisu dio njihovog vrijednosnog mentaliteta. Ipak, njihove konzervativne, kršćanske vrijednosti zaogrnute pozivanjem na obitelj uvijek će spriječiti progresivnu politiku i daljnji napredak rodne i LGBT ravnopravnosti. Posebice kada su pod pritiskom sve snažnije krajnje desnice.
Četiri ministrice u novoj Vladi
Što je pak s novim ministricama, resorima i politikama nove Vlade u pogledu rodne ravnopravnosti? Kada je riječ o resorima koji pripadaju ženama u Hrvatskoj, samo donekle možemo tvrditi da postoji stereotipna rodna dodjela koja bi ženama dopustila samo ministarstva poput prosvjete i socijale. Naime, uz Ministarstvo obrazovanja, najviše žena vodilo je Ministarstvo graditeljstva i pravosuđa, što nisu tipično ‘ženski resori’. Ipak, najmanje je žena zauzelo ‘najvažnije’ resore, dakle one koji čine kostur državne suverenosti: gospodarstvo, financije, obrana i uprava.
{slika}
Ovdje je Plenkovićeva Vlada naizgled ostvarila jedan korak naprijed – Ministarstvo gospodarstva po prvi je put preuzela žena, i to bivša HDZ-ova ministrica financija, Martina Dalić. Možemo li od nje očekivati vodstvo koje će se uhvatiti u koštac s nezaposlenošću žena, rodnim jazom u plaćama, radničkim i socijalnim pravima žena? Gotovo je sigurno da ne možemo. Naime, Martina Dalić bila je jedna od glasnijih zagovarateljica mjera štednje i neoliberalne politike u Vladi Jadranke Kosor. Zdušno se borila zagovarati upravo one mjere i procese koji dovode do nepovoljnog položaja žena u društvu, konkretnije, do feminizacije siromaštva, individualizacije kućanskog i brižnog rada, napada na javni sektor i nezapošljivosti žena te ugrožavanja radne sigurnosti i prava majki. Riječ je o ženi koja je u jednom intervjuu otvoreno rekla da je “s obzirom na visinu duga i deficita” čak i srednji put u politici danas nemoguć, da se socijalna politika mora temeljiti na “načelu osobne odgovornosti za vlastitu sudbinu” te da su naši problemi posljedica socijalističkog mentaliteta “koji Hrvatsku sprečava da nedvosmisleno prihvati pravile igre tržišne ekonomije…”. Martina Dalić stoga je samo još jedna u nizu žena čija (neo)liberalna politika vodi u daljnji regres položaja žena, ali i ne samo žena, u društvu u kojem živimo.
{slika}
Gabrijela Žalac, ministrica regionalnog razvoja i fondova EU, novo je lice u hrvatskoj politici. Godinama je radila u sektoru razvoja, provedbe i evaluacije fondova Europske unije te se zasada o njoj ne može doznati puno, ako zanemarimo da joj “ne bi škodila manje agresivna šminka”, što je samo jedan u nizu seksističkih natpisa o novim ministricama koji se mogu pronaći na web portalima (Martina Dalić se primjerice javlja u ulozi ‘bankarice u štiklama’). U svakom slučaju, ministrica Žalac je članica Odbora za praćenje Operativnog programa “Konkurentnost i kohezija” te je u tom pogledu dužna osigurati promicanje ravnopravnosti žena i muškaraca te poštivanje načela jednakih mogućnosti u provedbi svih projekata unutar ovog programa i pratiti podršku ženskom poduzetništvu u okviru Piroritetne osi Poslovne konkurentnosti. U tom pogledu, značaj njezinog resora se vjerojatno neće uzdići iznad standardnih mantri zagovaranja poduzetništva, iako postoji predviđeni prostor za rad na poboljšanju životnih uvjeta skupina s rizikom od socijalne isključenosti te na promicanju rodne ravnopravnosti.
{slika}
Novo lice je i Nada Murganić, ministrica demografije, obitelji, mladih i socijalne politike, sektora koji je možda i najbitniji kada govorimo o pravima žena, ali i oduzimanju istih. HDZ-ov program demografske revitalizacije već se neko vrijeme oglašava na sva medijska zvona, a zauzeo je i mjesto u samom nazivu Ministarstva. Dok će se god nova Vlada fokusirati na povećanje samog broja djece, postojat će opasnost da se demografska politika prelama na leđima (bolje reći maternicama) žena, da se pravo na pobačaj dovodi u pitanje kao jedno od zala koje vodi u demografsku propast, da se stavlja teret i krivnja na žene koje odlučuju ne imati djecu. U svakom slučaju, trebalo bi inzistirati na zapošljivosti majki i očeva, radnoj sigurnosti, boljem rješavanju stambenog pitanja, predškolskog i školskog odgoja te roditeljskog dopusta. Politika poticanja povratka Srba te primanje i integracija izbjeglica također su dobrodošle, ali teško zamislive mjere s obzirom na stajalište HDZ-ovog demografa Stjepana Šterca da se zapravo i ne radi o izbjeglicama već “smišljenoj seobi naroda, odnosno ideji džihadista da Europu ispune muslimanima”.
Kao pozitivnu preporuku novoj ministrici možda bismo mogli uzeti činjenicu da se na par izraženo desničarskih portala kritizira njezin izbor na ovo mjesto te ju se proziva kao nekompetentnu za demografska pitanja i ne može se prežaliti da na njeno mjesto nije došao upravo Šterc. Za novu ministricu barem možemo reći da joj politika neće biti molitva, a nadređeni Svevišnji. Također, ministrica Murganić u nedavnom je intervjuu dala do znanja da ne smatra da su socijalne naknade prevelike, već da su plaće i mirovine premale i jamči da se naknade neće smanjivati. Od nove ministrice očekujemo da iskoristi svoje znanje i iskustvo stečeno članstvom u saborskom Odboru za ravnopravnost spolova te predsjedavanjem Povjerenstvom za ravnopravnost spolova Karlovačke županije, te da i na nacionalnoj razini zagovara prevenciju obiteljskog nasilja i rodno osviješteno obrazovanje. Konačno, ostaje otvoreno kako će se Murganić postaviti prema izmjenama Obiteljskog zakona, za koje tvrdi da nisu ideološki opterećene, posebice kada znamo da su obiteljaši ovim izmjenama naumili ograničiti i spriječiti proširenje prava na posvajanje na istospolne zajednice. U tom kontekstu, treba istaknuti da je ministrica Murganić, kao članica saborskog Odbora za ravnopravnost spolova, glasovala protiv konačnog prijedloga Zakona o životnom partnerstvu u lipnju 2014. godine.
{slika}
Last but not least, odabir Nine Obuljen Koržinek za ministricu kulture zabio je čavao u lijes proustaških i radikalno desničarskih krugova u HDZ-u ali i širem društvu. Ministrica Obuljen odiše stručnošću kojoj bi većina kolegica i kolega nove Vlade moglo pozavidjeti, a plus joj je i znanstveno bavljenje temama poput uključenosti civilnog društva u proces formuliranja politika i donošenja odluka, važnosti kulturne raznolikosti i naglašeno bavljenje javnim potrebama u kulturi. Pravi test za ministricu bit će pitanje vraćanja sredstava neprofitnim medijima. Podsjetimo se, ukidanjem Stručnog povjerenstva za neprofitne medije, Hasanbegović je nanio veliku štetu medijskom pluralizmu, a među opravdanjima i primjerima sektaškog ljevičarenja i uhljebništva u ovoj orbanovskoj hajci našli su se upravo nezavisni feministički portali.
Ministarske fotelje nekompetentnim plagijatorima koji su bliski klerikalnim krugovima, posjetiteljima groba Ante Pavelića ili pak potpisniku pučističkog generalskog pisma iz 2000. Plenkoviću se zaista ne uklapa u diskurs umjerenog i reformiranog HDZ-a. S obzirom da dio članstva ove stranke nikada neće biti ni umjeren ni reformiran, ovo nas ne treba čuditi. Nije dovoljno zadovoljiti se umjerenošću reformiranih demokršćana, jer krajnja desnica sigurno nije zadovoljna, a neće ni mirovati. Nije dovoljno zadovoljiti se činjenicom da HDZ-ovi čelnici ne žele zabraniti pobačaj, moramo inzistirati na boljem provođenju postojećeg zakona. Nije dovoljno zadovoljiti se ženskim kvotama i povećanju broja žena u politici. Identitetska politika kvota se pokazuje potpuno nemoćnom u kontekstu sustavne sprege patrijarhalnih i kapitalističkih društvenih procesa. Kada je riječ o pravima žena, rodnoj ravnopravnosti, zaštiti manjinskih prava i očuvanju socijalne države, tek kada pređemo iz defanzive u ofenzivu i povećamo očekivanja od nove Vlade možemo možda očekivati pomicanje s desnice prema desnom centru. Istovremeno, naravno, radimo na progresivnoj alternativi.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
