Danijela Dolenec je docentica na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. U njezinom znanstveno-istraživačkom fokusu su demokratizacija post-socijalističkih država, održivi razvoj, politička ekonomija tranzicije te politike osporavanja i društveni pokreti. Danijela je i kandidatkinja za dogradonačelnicu Grada Zagreba platforme ‘Zagreb je NAŠ’. U predizbornoj kampanji za lokalne izbore ova platforma istaknula se promicanjem rodne ravnopravnosti i participacije građana. S njom smo razgovarali o društveno-političkoj situaciji u Zagrebu, feminizmu i potencijalima suvremene ljevice.
Na Fakultetu političkih znanosti ste pokrenuli projekt ‘Disobedient Democracy’. Opišite nam ukratko njegove ciljeve i ideju koja stoji iza projekta. Na koji način politike osporavanja funkcioniraju u praksi i što točno znači želja platforme Zagreb je NAŠ da ‘jednom nogom bude na ulici, a drugom u institucijama’?
Unutar petogodišnjeg projekta pod nazivom Buntovnička demokracija izrađujemo veliku bazu podataka za komparativno istraživanje političkih procesa u Hrvatskoj, Srbiji, Španjolskoj i Portugalu. Uz mene za sada na projektu rade Ana Balković i Karlo Kralj, s tim da planiramo širenje tima na druge zemlje. Glavni nam je istraživački interes istražiti ulogu prosvjednih pokreta i novih političkih aktera u suvremenoj krizi liberalnih demokracija, promatrano iz perspektive europske periferije.
Što se tiče formulacije koju spominjete – jednom nogom u institucijama, drugom na ulici – ona potiče od platforme Barcelona en Comu, a nama se čini da je to upravo ono što nam treba. Aktivistički pritisak na institucije je nužan i nezamjenjiv, ali dobar dio europske ljevice se, s obzirom na svoju objektivno slabu poziciju, pomirio s djelovanjem izvan institucija. Mi smatramo da ljevica mora biti puno ambicioznija, a to nije moguće bez ulaska u institucije. S tim da, kada uđemo u institucije, moramo ih “otvoriti”, odnosno ljudima omogućiti nove prilike za uključivanje – kroz povećanje ovlasti mjesnoj samoupravi, kroz participativni proračun, lokalne referendume i druge mehanizme.
Koje konkretne politike platforma Zagreb je NAŠ želi provoditi na lokalnoj razini kako bi ostvarila rodnu ravnopravnost?
Rodna ravnopravnost je jedan od ključnih principa po kojima suvremena ljevica mora biti drugačija od one u 20. stoljeću. Feminizam je imperativ da bi ljevica znala oblikovati egalitarne politike koje teže ukidanju dvostruke osi nejednakosti – klasnih i statusnih, gdje pod statusnim nejednakostima mislim na razne diskriminirane identitete, od rodnih i seksualnih, do etničkih i rasnih. Prevedeno na jezik javnih politika, to znači da želimo uvesti socijalne i ekonomske politike koje potiču egalitarnu raspodjelu rada i skrbi između muškaraca i žena, te koje podržavaju raznolikost suvremenih kućanstava – od samohranih roditelja, preko istospolnih parova do proširenih obitelji. Na gradskoj razini su to odnosi prije svega na programe jačanja kvalitetne skrbi za najmlađe i najstarije, osobe s invaliditetom i druge ranjive skupine. Kao što znamo, žene nose lavovski dio sve te skrbi, što ih stavlja u neravnomjeran položaj i s obzirom na sudjelovanje u tržištu rada, a otežava im i javno i političko djelovanje.
Smatrate li da feministička politika može biti ‘lijeva’ i ‘desna’ i znači li više žena u politici ujedno i više rodno osviještene politike?
Meni je osobno jako važno potaknuti druge žene da se bave politikom. Moje iskustvo i u ovoj kampanji za zagrebačke lokalne izbore, a i u ranijim pothvatima, je da žene često odrade ogroman dio posla, a ostanu nevidljive široj javnosti. Mi želimo to mijenjati. Na našim listama za vijeća gradskih četvrti i za mjesne odbore imamo više žena nego muškaraca, a listu za zagrebačku skupštinu smo složili po zip modelu, što znači potpuni rodni paritet – od 51 osobe na listi, 26 su žene. Istovremeno, svjesni smo da kvote čine samo dio priče. Očekivati da nečiji biološki spol predstavlja dispoziciju za progresivnu politiku je u najmanju ruku naivno, tako da se slažem s vama da više žena u politici ne znači nužno više rodno osviještene politike. Pada mi na pamet Nancy Fraser koja kaže da patrijarhalne obrasce doista dekonstruiramo tek kad uspješno potaknemo muškarce da se mijenjaju. Prema tome, od brojčane zastupljenosti žena, za razvoj doista feminističke političke organizacije puno je važniji razvoj socijalnih i ekonomskih programa koji će omogućiti ravnopravnije uključivanje žena u sve sfere javnog života.
Smatrate li da je Zagreb siguran grad za žene, LGBT osobe i pripadnike/ce drugih manjina? Kako učiniti Zagreb otvorenijim i inkluzivnijim mjestom koje potiče i promovira različitost?
Solidaran i otvoren grad također predstavlja temeljno načelo platforme Zagreb je NAŠ, koje je potrebno prožeti kroz razne gradske politike: obrazovne, kulturne, socijalne, zdravstvene, stambene i tako dalje. Iako je načelno gledano Zagreb relativno siguran grad, još uvijek se ne možemo smatrati sigurnim mjestom za LGBT osobe: sjetimo se samo napada koji se ove veljače odvio na LGBT tulumu u klubu Super Super.
Sadašnji gradonačelnik i gradska uprava ne potiču u dovoljnoj mjeri otvorenost različitostima. Nije dovoljno samo sramežljivo ‘tolerirati’ Povorku ponosa u Zagrebu kako se to sada radi već bi se Grad trebao njome ponositi, kao i činjenicom da ima snažnu i aktivnu LGBT zajednicu, s njom surađivati i aktivno je podupirati. Osim toga, Grad bi mogao puno više napraviti na podizanju vidljivosti i integraciji LGBT tema u svoju svakodnevicu, kroz događanja kao što su festivali, izložbe, tribine, kao i većim i sustavnim financiranjem Povorke ponosa. U sferi rada Grad Zagreb bi kao poslodavac mogao ugraditi u kolektivne ugovore bolju zaštitu prava LGBT osoba i odredbe protiv diskriminacije, kao i provoditi edukacije za svoje zaposlenike.
Naša platforma nosi dugine boje – ponosni smo što možemo podržati LGBT zajednicu i što među našim članovima ima pripadnika LGBT zajednice. Želimo graditi grad koji se temelji na kulturi poštivanja različitosti i bezuvjetnoj zaštiti temeljnih prava i sloboda svakog čovjeka bez obzira na porijeklo, nacionalnost, vjeru, političko opredjeljenje, spol, seksualnu orijentaciju i druge osnove.
Uključivanje građana i građanki u lokalno odlučivanje ključni je dio programa platforme Zagreb je NAŠ. Je li šire građanstvo spremno i voljno aktivnije se uključiti u politiku? Kako se boriti protiv klijentelističkog mentaliteta koji je brižno razvijan u proteklim desetljećima?
Ono što političku platformu Zagreb je NAŠ fundamentalno razlikuje od ostalih političkih aktera na našoj sceni je povjerenje u demokratski princip su-odlučivanja. Naše su političke elite samo deklaratorno demokratične. Kao zalažu se za demokraciju, ali istovremeno tvrde da naši sugrađani tobože nisu dovoljno politički “pismeni”, da ih treba najprije informirati i odgajati, pa im tek u nekoj apstraktnoj budućnosti dati više prostora za su-odlučivanje. Ta je pozicija bila posebno jasna za vrijeme javnih rasprava o promjeni zakona o referendumu. Naša je pozicija upravo suprotna; smatramo da kad ljudima otvorite kanale da se uključe tamo gdje njihovo odlučivanje ima stvarne učinke na njihov život – oni te prilike i koriste. Kroz same te prilike se informiraju, time se podiže njihova politička kompetentnost. Znači, u nekoj sekvenci prvo treba otvoriti prilike za djelovanje i samo-određenje, pa će iz toga proizići jačanje političke kompetentnosti i razvoj demokratske političke kulture.
Kao politologinja ste se bavili strankama, predstavništvom i rascjepima u hrvatskom društvu. Možete li iz te perspektive procijeniti količinu potpore u našem društvu za vrijednosti koje zastupa platforma Zagreb je NAŠ? Može li ljevica biti uspješna bez da se okrene populizmu i mislite li da je populizam nužno negativna pojava?
Smatram da doista postoji značajan birački potencijal za zelenu ljevicu. Ideje egalitarizma i društvene pravednosti u našem su biračkom tijelu široko prisutne, usprkos tome što se one u javnosti sustavno demoniziraju kroz pojmove kao što je “egalitarni sindrom”. Što se pak tiče populizma, plašenje populizmom dolazi s istih adresa liberalnih komentatora kao i bauk egalitarnog sindroma. U korijenu jednog i drugog je tzv. Volksphobie, svojevrsni klasni prijezir, a politička funkcija plašenja populizmom se sastoji u tome da se ideja demokratskog samoodređenja poistovjeti s iracionalnom i opasnom masom.
Često se pod populizmom misli i na demagošku politiku, odnosno oslanjanje na karizmatske vođe koji imaju plebiscitarnu podršku naroda. Takav koncept politike potpuno je inkompatibilan s temeljnim principima suvremene ljevice, koja je nužno emancipatorna. Mi kao svoju temeljnu zadaću vidimo širenje prostora slobode pojedinca, odnosno širenje mogućnosti za samoodređenje i jačanje kapaciteta djelovanja svakog pojedinca da odlučuje o svom životu. Mi želimo potaknuti ljude da se mobiliziraju i uključe u politički život, otvoriti im prostore gdje mogu su-odlučivati, a to je pak moguće jedino uz ekonomske i socijalne politike koje omogućavaju dostojan život svima. Bez ekonomske demokracije, formalna politička prava su samo smokvin list.
Smatrate li koaliranje lijevih opcija na nadolazećim lokalnim izborima temeljem za buduće suradnje i potencijalnu promjenu pozicija među akterima na političkoj sceni Hrvatske?
Apsolutno. Izgradnju političke organizacije vidimo kao dugoročni projekt, svjesni toga koliko je trenutno pozicija ljevice slaba. U tom svjetlu činjenicu da su se sve stranke lijevo od SDPa – dakle Za grad, Orah, Nova ljevica i Radnička Fronta zajedno sa Zagreb je naš – po prvi put ujedinile i zajedno izlaze na izbore smatramo važnim uspjehom.
No, da bismo ljevicu oblikovali u politički relevantnog aktera, ostaje još puno posla. Namjerno smo krenuli s lokalne razine, jer u tome vidimo nekoliko prednosti. Prvo, izgradnja ljevice mora krenuti iz neposredne okoline, a za nas su ta okolina kvartovi u kojima živimo i grad Zagreb. Drugo, natjecanje na lokalnoj razini omogućilo nam je da krenemo s “ad hoc” formacijom, oblikovanom samo za ove izbore, samo za Zagreb. Smatramo da na taj način smanjujemo rizik novim ljudima da se uključe u politiku, jer se mogu angažirati na puno neposredniji način, bez da ulaze u klasičnu logiku stranačke politike. No, najvažnije je to da, budući da želimo promijeniti to kako se politika radi, ali i teme o kojima se u politici govori – grad predstavlja odlično mjesto da dotrajale političke podjele na ustaše i partizane zamijenimo razgovorom o tome koliko vam treba da doputujete do posla, o zelenoj javnoj nabavi ili o problemu Jakuševca. U rješavanje tih pitanja želimo ugraditi progresivne vrijednosti koje teže zaštiti javnih usluga i infrastrukture, jačanju rodne ravnopravnosti, razvoju lokalne ekonomije i ekološke održivosti.
