Ljutnja je bila sveprisutna tema predsjedničkih izbora. Svaki muški predsjednički kandidat se direktno i previše stopio s vidljivim bijesom Amerikanaca. Gazeći podije, dižući glasove, psujući i vičući bez da ih se zove divama, kreštavcima, bezglavima, ružnima ili nedopadljivima. Doslovno dobivajući veću moć. S druge strane, Hillary Clinton ima uži put za utrti izražavajući, ili samo reagirajući, na pravedan bijes. Nakon više desetljeća pred očima javnosti Clinton zna da treba pažljivo baratati otvorenošću i snažnim osjećajima.
Većina djevojčica i žena svjesne su rizika pokazivanja ljutnje. Bez obzira koliko opravdano, iskazivanjem ljutnje ne čine si uslugu i čak potkopavaju percepciju drugih o svojoj sposobnosti i dopadljivosti. Istraživanja pokazuju da, kada su muškarci ljuti, ljudi uključeni u situaciju gube samopouzdanje i popuštaju muškarčevom mišljenju. Kada su žene ljute, događa se suprotno. Istraživanja također pokazuju kako će ljudi radije izabrati raditi za muškarca koji ostavlja dojam ljutog agresivca nego za ženu koja ostavlja isti dojam.
Problem s takvim istraživanjima koja nam pokazuju ono što već znamo je taj da će se žene još više ustručavati i da će roditelji učiti kćeri da je nabolje biti pristojna. Baš zbog toga je bitno vidjeti javne i opravdane ljute žene kojima nije važno što se možda nekome neće svidjeti.
Prema American Psychological Association, iako i muškarci i žene osjećaju i ljutnju i sram zbog ljutnje, različito pokazuju ono što osjećaju. Kod muškaraca ljutnja pojačava tradicionalna spolna očekivanja , a kod žena se javlja osjećaj zbunjenosti. Takav sukob osjećaja sam je po sebi izvor tjeskobe.
Djevojčice će češće biti naučene da je njihov osjećaj ljutnje, bez obzira na razlog istog, pogrešan i nesukladan s njihovim ženskim identitetom. Također će češće osjetiti da će pokazivanjem ljutnje narušiti odnose s ljudima. Stvar čini još gorom to što će naučiti ljutnju povezivati s neprivlačnošću u društvenoj sredini gdje su neke stvari lošije za ženu. Takve poruke počinju odmah. Ideje o ljutnji kod djece su brzo nadjačane roditeljskim pristranim rodnim očekivanjima. U jednom istraživanju, novorođenčad su obukli u odjeću koja nije otkrivala spol djeteta, tako uspijevajući zavarati odrasle. Djecu za koju su smatrali da su dječaci, roditelji su češće opisali uznemirenijima i ljućima nego onu za koju su mislili da su djevojčice, koje su opisali kao dobre i sretne.
U pravilu, počevši od malih nogu, dječaci u Sjedinjenim državama slobodniji su biti ‘izvan kontrole’. Roditelji i učitelji/ce očekuju od djevojčica da imaju kontrolu nad sobom i imaju veća očekivanja od njih, tako da se djevojčice ponašaju prema propisima. Mnogi roditelji ne samo da misle kako se dječaci ne mogu kontrolirati, nego i podsvjesno očekuju ljutnju kod dječaka, a društvenost kod djevojčica. Kada se djeca ne drže takvih stereotipa, roditelji reagiraju, često nesvjesno, na načine koji razvijaju takve osobine. To je puno sublimacije za djevojčice.
Autorice knjige ‘The anger advantage’ Deborah Cox, Karin Bruckner i Sally Stabb pišu: “Nepisana rodna pravila odvraćaju pažnju sa ženske ljutnje”.
Ljutnja je preusmjerena kod žena, koje su još kao djevojčice prestale biti svjesne svoje ljutnje kao ljutnje. Djevojčice su kroz norme pristojnosti koje suzbijaju poremećeno ponašanje naučene koristiti indirektne metode nošenja s bijesom. Primjerice, nije ‘damski’ biti glasna, ‘vulgarno’ je psovati, vikati ili biti neprivlačna. Prilagodljive djevojčice nalaze društveno prihvatljive načine da internaliziraju ili preusmjere svoju nelagodu i gnjev, često uz velik utjecaj na osobnost. Pasivno-agresivno ponašanje, tjeskoba i depresija uobičajene su posljedice. Sarkazam, apatija i zlobnost povezani su s potisnutim bijesom. Problematično ponašanje, poput laganja, izostajanja iz škole, maltretiranja drugih ljudi, čak i socijalne neprilagođenosti znakovi su koji ukazuju na tinejdžera/icu koji/a se nosi s ljutnjom koju niti ne prepoznaje kao ljutnju.
Djevojčice, koje su naučene ignorirati svoju ljutnju, udaljuju se od sebe
Ljutnja je toliko uspješno sublimirana da djevojčice gube sposobnost razumijevanja kako ljutnja izgleda ili kako se osjeća dok je ljuta. Udara li joj srce brže? Zarumeni li se ili trese? Stišće li čeljust noću? Izbija li joj osip? Plače li bez razloga? Smije li se neprikladno vodeći ozbiljne razgovore? Uznemiri li se zbog nečega naizgled beznačajnog? Razumijete o čemu govorim…ti ludi djevojački hormoni, zar ne? Najvjerojatnije je samo faza.
Za prevelik broj žena ta faza nikad ne završi. Provedu živote nikad ne pokazujući ljutnju i vjerujući da na to nemaju prava niti sposobnosti bez velikih posljedica.
Zanimljivo, muški i ženski razlozi za ljutnju razlikuju se. Petnaestogodišnje istraživanje djevojčica i žena otkrilo nam je tri najčešća razloga koji nisu isti kao kod muškaraca: osjećaj nemoći, nepravda, neodgovornost drugih.
Prije nego postanu tinejdžerice, osjećaj ljutnje kod mnogih djevojčica preusmjeren je u iskrivljene oblike koji nisu standardni (čitaj: muški) načini na koje doživljavamo i razumijemo ljutnju.
Većina ljudi, razmišljajući o upravljanju ljutnjom, pomišlja na ono vidljivo: frustrirani ljudi koji ljuto hodaju, često muškarci, bacaju stvari, možda čak viču ili udaraju u nešto. 2004. istraživači koji su radili na poveznica između roda i ljutnje zaključili su da žensko složeno upravljanje ljutnjom nije ‘objašnjivo postojećim primjerima ljutnje’. Drugim riječima, koristeći muški standard za razumijevanje problema znači, za mnoge djevojčice i žene, jednostavno nerazumijevanje problema. Nakupljanje ljutnje je štetno, štetnije od nasilnih ispada ljutnje. ‘Upravljanje ljutnjom’ također bi trebalo označavati razmatranje onoga što nije vidljivo, onog tipa ljutnje koji češće pogađa žene. Ono što smatramo ‘upravljanjem ljutnjom’ trebalo bi uključivati učenje djevojčica da je u redu osjećati ljutnju.
Nekolicina roditelja uzima u obzir dugoročne efekte kada nesvjesno oblikuju i uče djecu o pristojnosti i društvenosti. Kroz odrastanje, djevojčice su naučene da tuđe potrebe stavljaju ispred svojih i za to su nagrađene i kasnije u životu. Rezultat toga za mnoge djevojčice i žene su, čak i u dubokoj starosti, fizička, psihološka i emotivna oštećenja. Ljutnja šteti imunitetu, povisuje krvni tlak, oštećuje srce, uzrokuje migrene, promjene na koži i kroničan umor. Neriješen gnjev povećava stres, napetost, tjeskobu, depresiju i pretjeranu nervozu. Procjenjuje se da 30% djevojčica u tinejdžerskim godinama pati od tjeskobnih poremećaja.
Između 12. i 15. godine života, broj djevojčica koje pate od depresije utrostručio se i tri puta je veći nego kod dječaka istih godina. Osjećaj nemoći i ljutnje također su sastavni dio razvitka poremećaja u prehrani. U posljednjih 15 godina broj djevojčica između 10 i 14 godina koje su počinile samoubojstvo utrostručio se.
Prije puberteta djevojčice i dječaci jednako učestalo proživljavaju depresiju. ‘Društveni pritisak’ veći je za djevojčice i svi smo školovani o utjecaju ‘hormona i osjećaja’. No, djevojčice nisu depresivne samo u tinejdžerskim godinama. Depresivnije su u dvadesetima, tridesetima, četrdesetima, pa i dalje.
Depresija je komplicirana – dijelom genetska, dijelom hormonalna, dijelom pod utjecajem okoline, dijelom ekonomska. Primjerice, žene koje zarađuju manje od muških kolega, imaju četiri puta veće šanse patiti od tjeskobe i 2.5 puta veće šanse patiti od depresije. Zamislite što bi bilo kada bi si smjele dozvoliti osjećati ljutnju.
Doktori vjeruju da je ljutnja velika komponenta depresije, i to specifična vrsta ljutnje uzrokovana percipiranim ili pravim gubitkom ili odbijanjem. Postoje mnogi razlozi da se djevojčice osjećaju odbijenima, nemoćnima ili ljutima.
Prvo, vide efekte rodnih dvostrukih standarda koji im se nameću na sve što su naučile o svojim sposobnostima, jednakosti i potencijalu. Tinejdžerice osjete stvarne različite utjecaje na svoju fizičku slobodu i ponašanje. Izgleda da svi imaju svoje mišljenje o njihovoj odjeći i izgledu, njihovim pokretima i tijelima.
Drugo, postaju svjesne fizičke ranjivosti. Ulično i seksualno zlostavljanje uobičajeni su, čak i u školama. Uče o seksualnim napadima, ako već i nisu napadnute (43% napada dogodi se do 18. godine). Prilagođavaju se tome da se moraju ograničavati.
Treće, počinju se suočavati s kulturalnim brisanjem žena, ljudskih bića kojima sliče, koje su im uzori u autoritativnom smislu. Što su starije, susreću se sa sve manje žena na mjestima moćnika i vođa. Dječaci i djevojčice odlaze iz carstava svojih djetinjstva gdje su im žene bile prikazane kao primarne skrbnice, učiteljice, dadilje, susjede i rođakinje u institucije gdje su tek marginalno prikazane kao vođe. Malo je uzora za djevojčice od kojih se očekuje da mijenjaju ono za što su genetski kodirane, što se od dječaka ne očekuje, čak im se i brani. Istovremeno, kod dječaka se događa suprotno, njihovo samopouzdanje u tom periodu odrastanja raste.
Četvrto, navigiraju stresnom napetošću između nošenja s vlastitom seksualnošću i seksualnog objektificiranja žena. Odrasli kojima su okružene ne pomažu time što sve to prešućuju. Primjerice, školske uniforme su savršen primjer kako spriječiti djevojke da se ‘seksualiziraju’.
Iako se ljutnja kod djevojčica i žena pretjerano prikazuje iracionalnom, ona je ustvari potpuno racionalna. Djevojke svoje postojanje uče filtrirati kroz poruke nemoći i kulturalne bezvrijednosti. moguće je da češće naginju depresiji jer je mirenje s vlastitom kulturalnom marginalizacijom i nevažnošću depresivno. Zašto to ne ljuti tebe?
Djevojke moraju znati – i mora im se eksplicitno reći – da je u redu osjećati ljutnju. Ljutnja je zdrav osjećaj koji, kao ljudska bića, imaju pravo osjećati i izraziti. Možda im neće donijeti prijateljstva, ali to je sasvim druga tema. Također, ne znači da djeci, djevojčicama ili dječacima, treba dozvoliti nasilno, poremećeno niti privilegirano ponašanje. Razumijevanje i upravljanje bijesom može biti dio važnih lekcija djetinjstva o oporavku, empatiji i suosjećanju.
Prevela i prilagodila: Sonja Novoselić
