info@libela.org

Beograd Prajd: Za porodicu

Posted on by info@libela.org

Ovogodišnja Beograd Prajd će se održati 6. rujna, od 16 sati. Ove godine, s obzirom na situaciju u Srbiji, Prajd je više no ikada protest. Tako će tijekom ovogodišnje protestne šetnje fokus umjesto na glazbi, biti na buci. Uz to, program u Prajd Parku će biti prilagođen, a tradicionalni koncert će zamijeniti govori LGBTIQ+ aktivista/kinja, studenata/ica i ostalih žrtava policijske brutalnosti.

“6. septembra u protestnoj šetnji pravimo buku – za pravdu, za institucije, za sve dugine porodice nevidljive pred zakonom, za sve trans i nebinarne ljude koji godinama trpe sistemsku i društvenu diskriminaciju, kao i za studente, od kojih su mnogi kvir, a koji se 9 mjeseci na blokadama bore za bolju budućnost”, poručuju organizatori Beograd Pride.

Nedelja ponosa

Uoči protestnog marša održava se Nedelja ponosa, koja će trajati od 1. do 7. rujna. Program se sastoji od 34 događaja – predavanja, radionica, predstava, performansa, izložba, akcija, sportskih događanja. Detaljni program po danima provjerite ovdje. Kao i prethodnih godina, poziv za organiziranje tih događanja je bio javan.

„Važno nam je da Prajd bude prostor koji ne pripada samo aktivistima i LGBTI+ organizacijama, već celoj kvir zajednici u Srbiji – da ga sve LGBTI+ osobe osećaju kao svoj, i da u Prajdu može da učestvuje i doprinese svako ko to želi. Prajd je naše zajedničko nasleđe koje mora pripadati celoj LGBTI+ zajednici“, kaže Matija Stefanović iz Beograd Prajda.

Svi događaji otvoreni su za sve koji/e žele u sigurnom okruženju raspravljati o važnim i aktualnim temama koje se tiču LGBTIQ+ zajednice.

„Želimo da podsetimo da događaji, kao ni sam Prajd marš, nisu namenjeni isključivo LGBTI+ osobama, već i saveznicima i široj javnosti koja želi da nauči nešto novo, poseti umetnički program ili se uključi u razgovore o temama važnim za LGBTI+ zajednicu“, kaže Filip Vulović iz Beograd Prajda.

Zahtjevi Beograd Prajda

Napominju da im se zahtjevi nisu mijenjali godinama. Prvenstveno zato što država nije ispunila ni jedan od njih. Oni su:

  1. Usvajanje Zakona o istopolnim zajednicama
  2. Usvajanje Zakona o rodnom identitetu i poboljšanje zdravstvenih usluga za trans osobe
  3. Brza i adekvatna reakcija državnih organa i javna osuda predstavnika vlasti na govor mržnje i zločine motivisane mržnjom prema LGBT+ zajednici
  4. Eksplicitno prepoznavanje LGBT+ u lokalnim akcionim planovima, kao jednu od posebno osetljivih društvenih populacija
  5. Izvinjenje svim građanima Srbije koji su pre 1994. godine bili sudski i na druge načine progonjeni zbog svoje seksualne orijentacije i rodnog identiteta
  6. Obrazovanje i edukacija mladih o seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu
  7. Besplatna i lako dostupna preekspoziciona i postekspoziciona profilaksa (PrEP i PEP)
  8. Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja da po hitnom postupku izvrši standardizaciju usluge Terenski saradnik

Traže se lica Beograd prajda

Kako bi se doprinijelo vidljivosti i reprezentaciji LGBTIQ+ zajednice, kao i njenom razumijevanju i društvenoj integraciji, organizatori/ice traže lica Beograd Prajda. Traže se parovi, prijatelji i prijateljice, saveznici i saveznice, obitelji, kvir ljudi i svi/e koji/e mogu i žele da svojom transparentnošću na društvenim mrežama organizatora doprinesu gore navedenim ciljevima. Ako želite biti jedno od lica Prajda ispunite OVAJ FORMULAR. Organizatori/ice će vas nakon toga kontaktirati.

Nacionalno istraživanje o digitalnom nasilju nad ženama

Posted on by info@libela.org

Udruga Domine je pokrenula prvo nacionalno istraživanje “Siguran klik” s ciljem prikupljanja podataka o učestalosti, oblicima i prepoznavanju digitalnog nasilja nad ženama u Hrvatskoj.

“Digitalno nasilje nad ženama sve je prisutnije, no i dalje ostaje nedovoljno prepoznato i sustavno zanemareno – kako na lokalnoj, tako i na nacionalnoj razini. Institucionalni odgovori često su spori, nedovoljno dostupni ili neučinkoviti, što ukazuje na značajne praznine u sustavu podrške i prevencije“, poručuju Domine.

S obzirom na to da u Hrvatskoj ne postoje sveobuhvatni podaci o ovom obliku nasilja, rezultate istraživanja planiraju koristiti kao temelj za zagovaranje promjena javnih politika, jačanje institucionalne zaštite i osiguravanje sigurnih digitalnih prostora za žene.

Istraživanje o digitalnom nasilju nad ženama je namijenjeno ženama starijim od 18 godina, a provodi se na području cijele Hrvatske. Pristupiti mu možete OVDJE.

U potpunosti je anonimno, a projekt sufinancira organizacija WAVE – Women Against Violence Europe.

Lokalni izbori u RH i rodne dezinformacije

Posted on by info@libela.org

Lokalnim izborima u Republici Hrvatskoj, koji su se održavali u svibnju i lipnju ove godine, završio je „super izborni“ ciklus u našoj zemlji. Za razliku od ostalih kampanja koje smo pratile (1,2,3,4), u predizbornoj kampanji za lokalne izbore nismo uočile sustavno i raznovrsno korištenje rodnih dezinformacija ili drugih aspekata rodno uvjetovanog informacijskog poremećaja koji bi služili izgradnji različitih narativnih okvira.

Najzastupljeniji narativ bio je problematiziranje prikladnosti žena – kandidatkinja na različitim pozicijama – za obavljanje visokih političkih funkcija na lokalnoj razini. Kontinuirana izgradnja narativa rodne ideologije i migranata kao društvene ugroze te propitivanje politika rodne ravnopravnosti – izostali su. Dezinformacije vezane za te narative sporadično su objavljivane na društvenim mrežama i/ili prije početka službene predizborne kampanje.

Neprikladnost žena za obnašanje visokih funkcija na lokalnoj razini

U prethodnom periodu već smo analizirale dezinformacijske narative usmjerene ka politički istaknutim ženama tijekom kampanje za lokalne izbore. Ti su narativi uglavnom bili usmjereni prema kandidatkinjama koje su se natjecale za najviše političke funkcije poput gradonačelnice ili županice. Prikazivane su kao nedorasle za obavljanje funkcija za koje su se natjecale, kontinuirano se propitkivala njihova sposobnost te ih se opisivalo kao marionete, nestabilne, netransparentne i/ili politički naivne.

Najveća meta tih narativa bila je Sanja Radolović, kandidatkinja SDP-a za županicu Istre. Pisale smo o narativima koji su bili usmjereni ka seksualizaciji nje kao političarke, kao i da su utemeljeni na rodnim stereotipima i seksizmu. Izgradnja seksualizirajućeg narativa o Radolović krenula je prije početka službene kampanje pojavom snimke na društvenim mrežama na kojoj se ona navodno šeće u bikiniju kroz neki bar (1,2,3). Iako se na početku smatralo da je riječ o korištenju AI generiranog sadržaja, koji se često koristi u građenju ovakvog dezinformacijskog narativa prema ženama, Faktograf je u svojoj provjeri analizom videa utvrdio veliku vjerojatnost da snimka nije generirana korištenjem umjetne inteligencije ili deepfake tehnologije. Ustvrdili su da se na njoj ne nalazi SDP-ova političarka, već djevojka koja svoje profile ima i na OnlyFansu – Autumn Renae. Nakon pojave spomenute snimke, Radolović je (uz poneki narativ marionete) kontinuirano bila izložena rodnim stereotipima i seksizmu (“saborska barbika”) i u ostatku kampanje (1,2).

Uz nju, rodno dezinformacijskim narativima bile su izložene i nova gradonačelnica Rijeke Iva Rinčić i nova dogradonačelnica Splita Matea Dorčić. Dobri rezultati Ive Rinčić u prvom krugu izbora rezultirali su stvaranjem narativa o njoj kao „igračici HDZ-a“ te „političkim projektom svog partnera“ (1,2,3). Taj je narativ dominirao u javnim istupima dotadašnjeg gradonačelnika Rijeke, Marka Filipovića, njenog protukandidata u drugom krugu izbora. Zanimljivo je da su upravo vijećnici/e s njegove liste u konačnici, unatoč tim narativima, omogućili/e konstruiranje Gradskog vijeća grada Rijeke. 

Kad je u pitanju Matea Dorčić, o njoj se počelo pisati nakon što je Tomislav Šuta, HDZ-ov kandidat za gradonačelnika Splita pobijedio u izbornoj utrci (1,2,3).  Kroz senzacionalističke naslove (posebice o njenom radu u pekari) trivijaliziralo se njeno iskustvo i kompetencije za bavljenjem funkcije dogradonačelnice (1,2,3).  

Rodna ideologija, migranti kao opasnost za žene, reproduktivna prava

Iako je izostala sustavna izgradnja rodno dezinformacijskih narativa kakve smo primjećivale u prethodnim predizbornim kampanjama, bilo je nekoliko sporadičnih rodnih dezinformacija ili drugih aspekata rodno dezinformacijskog poremećaja.

Najveći dio uočenog bio je usmjeren prema platformi Možemo kao vladajućoj političkoj opciji u Gradu Zagrebu. Njihov je sadržaj najčešće bio reduciran na generičko korištenje sintagmi „woke ideologija“ ili „rodna ideologija“ te njihovih izvedenica (1,2). Pri tome se najviše problematiziralo gradsko financiranje udruga te se insinuiralo da određene udruge kroz svoje projekte financirane od strane Grada Zagreba zbog interesnih, prijateljskih i/ili obiteljskih veza s vodećim članovima Možemo, promoviraju ideološku agendu platforme (1,2).

Slična teza o nametanju rodne ideologije kroz korištenje gradskih resursa provlačila se kroz dezinformaciju koju je plasirao Domovinski pokret Splitsko – dalmatinske županije. Naime, u svojoj su objavi oko Uskrsa tvrdili da su službe tadašnjeg gradonačelnika Ivice Puljka postavile uskrsne pisanice u duginim bojama, optuživši gradonačelnika da kroz uskrsne motive pokušava propagirati ideologije koje su suprotne učenju Isusa Krista i Katoličke crkve. Detaljno smo analizirale tu dezinformaciju i utvrdile smo da se radi o umjetno generiranoj uskrsnoj pisanici duginih boja te da se radi o instrumentaliziranju LGBTIQ+ zajednice u političkoj kampanji.

Iako se narativ o migrantima kao društvenoj ugrozi u rodnom ključu sporadično pojavljivao, uoči službene izborne kampanje na društvenim mrežama organizirano se vodila kampanja kriminalizacije izbjeglica, migranata i stranih radnika. Najčešće s ciljem nanošenja političke štete platformi Možemo, o čemu je opširno izvještavao Faktograf (1,2,3,4). Iako sporadično, neizostavni dio takve kampanje bila je i već ustanovljena praksa konstrukcije migranata kao seksualne prijetnje „našoj djeci i ženama“(1,2).

Od ostalih dezinformacija, važno je spomenuti i manipulativnu izjavu HDZ-ovog kandidata za gradonačelnika Zagreba u području reproduktivnog zdravlja. Naime, Mislav Herman je tijekom Hoda za život neutemeljeno izjavio da je najveći broj neplaniranih trudnoća prisutan kod mladih, o čemu smo pisale na Libeli.

AI i seksualizacija kao novine u kampanji

Kontinuirana prisutnost samo jednog narativnog okvira o neprimjerenosti žena za obavljanje političke funkcije te izostanak sustavne izgradnje drugih narativa govori o tome da je, čak i kad se kampanja usredotočuje na konkretne komunalne teme, diskreditacija žena u politici kroz korištenje rodnih dezinformacija ili drugih aspekata rodno dezinformacijskog poremećaja postala ustaljena praksa u hrvatskoj političkoj i medijskoj kulturi.

Ipak, seksualizacija političarki na način na koji je to bilo u slučaju Sanje Radolović predstavlja svojevrsnu novinu u našim analizama. U dosadašnjim analizama predizbornih kampanja nismo nailazili na primjere korištenja narativa koji je usmjeren na seksualizaciju, posebice ne primjere kada se za to koriste tuđe snimke s ciljem diskreditacije. Ipak, diskreditiranja i dezinformacije koje koriste AI i deepfake tehnologiju za nanošenje štete politički istaknutim ženama standardna je praksa u dezinformacijskim kampanjama (1,2,3).

A da je umjetna inteligencija došla i do naše male zemlje, pokazuje uskršnja pisanica. U skladu s navedenim, čini nam se da bi ova kampanja mogla označiti svojevrstan početak korištenja takvih sadržaja u političke svrhe.  

*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije.  Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Što nam govori seksualizacija maskuliniteta u medijima?

Posted on by info@libela.org

Nekoliko nedavnih objava na internetskim portalima u kojima su predstavljene seksualizirane fotografije i konteksti maskulinih tijela (1,2,3) potaknule su nas na istraživanje uvida o ovom kulturnom fenomenu. Općenito, pojam seksualizacije najčešće se odnosi na pripisivanje seksualnih značajki osobama, a u medijskom i kulturnom kontekstu uključuje seksualizirane prikaze osoba, često uz naglašavanje njihovih tjelesnih karakteristika i zanemarivanje ostalih osobina i aspekata.

Proces seksualizacije reducira osobe na njihovu seksualnost, objektivizira ih i/ili neprimjereno seksualno kontekstualizira.

Problem seksualizacije u medijskim prikazima prvenstveno se raspravlja u odnosu na seksualnu objektivizaciju i prikaze djevojaka i žena (1,2,3) te štetan utjecaj takvih sveprisutnih seksualiziranih medijskih slika na tjelesno i mentalno zdravlje i stavove, naročito mladih osoba. Ipak, u posljednje vrijeme u medijima dolazi i do seksualne objektivizacije muškaraca.

Rodni stereotipi, objektivizacija i seksualizacija

Prije dvije godine objavljen je pregled i analiza 87 znanstvenih radova o rodnim stereotipima, objektivizaciji i seksualizaciji u medijskim prikazima. Prikupljeni i analizirani znanstveni dokazi ukazuju na mnoštvo štetnih posljedica povezanih s izloženošću stereotipnim,  objektivizirajućim i seksualiziranim medijskim prikazima (uglavnom, ali ne isključivo, onih koji se odnose na žene), a koji su i dalje sveprisutni i uobičajeni u mnogim kontekstima: TV programima, filmovima, glazbenim video spotovima, reklamama, video igrama, časopisima, i na društvenim mrežama.

Sažeto, i specifično u odnosu na seksualizirane medijske slike, analizirane studije pokazuju da je izloženost takvim prikazima povezana s usvajanjem kulturnih normi / ideala tjelesnog izgleda, koji pak utječu na povećanu razinu nezadovoljstva i srama zbog vlastitog tijela, te na poremećaje u prehrani (kod djevojaka). Također, rezultati istraživanja upućuju i na povezanost s odobravanjem seksističkih stavova (kod mladića), prihvaćanjem mitova o silovanju, toleriranjem seksualnog zlostavljanja, te nadziranjem tijela partnerice (kod muškaraca).

Izloženost seksualizirajućim medijskim prikazima negativno utječe i na mladiće

No, štetni utjecaji seksualizirajućih medijskih predstavljanja ne odnose se samo na djevojke i žene, o posljedicama izloženosti takvim sadržajima na mladiće eksplicitno govori belgijska studija objavljena prije desetak godina koja je istraživala utjecaj izloženosti seksualizirajućim prikazima muškaraca (u najgledanijim TV programima, glazbenim televizijskim programima, časopisima za muškarce, i na pornografskim internetskim stranicama) na adolescente od 12 do 18 godina.

Dobiveni rezultati prvi su empirijski potvrdili izravnu povezanost izloženosti seksualizirajućim sadržajima na televiziji i pornografskim internetskim stranicama s usvajanjem normi tjelesnog izgleda, te neizravnu povezanost sa samo objektivizacijom i nadziranjem tijela. Drugim riječima, kao i za djevojke, i za mladiće izloženost seksualizirajućim medijskim prikazima negativno utječe na njihovo samopouzdanje i sliku o vlastitom tijelu.

Muška tijela u medijskoj kulturi 21. stoljeća

Rastuća vidljivost seksualiziranih muških tijela u medijima i popularnoj kulturi potaknula je ovogodišnje objavljivanje publikacije pod naslovom “Seksualizirana muškost: Muška tijela u medijskoj kulturi 21. stoljeća” koja predstavlja aktualne i iscrpne uvide u ovaj društveni fenomen. Kroz sedam tematskih poglavlja autorski tim raspravlja konstrukcije, označivanja i medijske prikaze seksualiziranih muških tijela u kontekstu suvremene neoliberalne kapitalističke ekonomije i digitalizacije. U uvodnom poglavlju analiziraju se promjene u stvaranju modela i oblika seksualiziranih muškosti u posljednja četiri desetljeća na primjerima kulturno-medijskih motiva kao što su “kriza muškosti”, “novi muškarac” (rane 1980e), “metroseksualnost”, i “toksična muškost”. Sljedeća tri poglavlja sadrže rasprave o povijesti razvoja muških seks simbola holivudske kinematografije sve do tzv. “holivudskog tijela”; o diskursu zdravlja i fitness industriji kao okviru produkcije seksualiziranog muškog tijela u medijskoj online kulturi; te o upotrebi i vrijednosti seksualizirane muškosti u modnoj i kozmetičkoj industriji.

Naredno poglavlje razmatra poveznice i utjecaj queer kulture i queer maskuliniteta na seksualizaciju mainstream muškosti na primjerima iz popularne medijske kulture. U poglavlju u kojem se istražuju odnosi između starenja, seksualnosti i maskuliniteta analizira se kulturno-medijska figura tatice (“Daddy”) i usto fenomen tatinog tijela (“Dadbod”), a za koji se, kao jedan od primjera navodi  i hrvatski vaterpolista Josip Vrlić. Posljednje poglavlje razmatra seksualizirana muška tijela u kontekstu mehanizama digitalne popularne kulture, a kroz analize fenomena “selfie”-ja, “thirst trapping”-a, i OnlyFans platforme, te utjecaja umjetne inteligencije.

Seksualizacija muškog tijela relativno je nov fenomen

U zaključcima autori_ce ukazuju na procese transformacije muškog tijela od simbola moći do komercijaliziranog tijela, koji su potaknuti i održavani razvojem neoliberalne ekonomije, digitalne tehnologije i društvenih medija u posljednjih 40-ak godina. Tvrde da seksualizirano muško tijelo postaje ključno za razumijevanje muškosti u 21. stoljeću. Seksualizaciji muškog tijela pristupaju kao relativno novom fenomenu koji propituje prvenstvo tradicionalnih odrednica maskuliniteta kao što su moć, dominacija i racionalnost, i kroz koji se muškost sve više definira društvenim imperativima seksualne privlačnosti i fizičke ljepote. Također, naglašavaju i primarnost tjelesnosti, kroz tzv. “projekt tijela”, kao ključnog mjesta i medija stvaranja i izvođenja muškog identiteta.

Maskulinitet tako razumijevaju kao fluidan, višestruki fenomen koji je oblikovan, uz mnoge druge faktore, i medijskim diskursom i kulturnim praksama, a koje doprinose normalizaciji (mišićavog) seksualiziranog muškog tijela.

Usto, ističu i utjecajnost sveprisutne “kulture/društva tjelesnosti” (somatic culture/society) koja tijela pretvara u oblik kapitala, u mjesta ulaganja, stvaranja značenja i djelovanja unutar procesa suvremene kapitalističke (i digitalne) ekonomije.

Seksualizacija muškaraca vs. seksualizacija žena

No, potrebno je podcrtati da postoje značajne razlike u posljedicama seksualiziranih predstavljanja i kontekstualiziranja muških i ženskih tijela, a s obzirom na još uvijek postojeća dvostruka rodna mjerila vrednovanja seksualnog ponašanja i izražavanja seksualnosti.

Seksualizacija muškaraca kroz prikaze hipermaskuliziranih, snažnih, mišićavih tijela (poput onih u navedenim medijskim objavama) slijedi obrasce tradicionalnih rodnih uloga i očekivanja koja propisuju mušku seksualnu ulogu kao aktivnu, dominantnu, i promiskuitetnu.

S druge strane, pripisivanje seksualnih značajki i seksualnu kontekstualizaciju ženskih tijela nužno je sagledati u okviru društvene realnosti seksizma i mizoginije, u kojem se ženska seksualna aktivnost i izražavanje i dalje propituje i osuđuje, a počesto i sankcionira u rasponu od vrijeđanja i uznemiravanja do seksualnog nasilja.

Studije pokazuju negativne utjecaje izloženosti seksualizirajućim prikazima žena u kontekstima časopisa, televizije, glazbenih video spotova, društvenih mreža, i video igara (1,2,3,4,5). Rezultati provedenih istraživanja ustanovili su povezanost izloženosti takvim medijskim prikazima sa većom podrškom seksističkim uvjerenjima, većom tolerancijom prema seksualnom nasilju, većim prihvaćanjem nasilja u intimnim vezama, te većim online seksualnim uznemiravanjem.

Seksualizirajući medijski prikazi šteti su i za mladiće i za djevojke

Kroz prikaze nekoliko navedenih istraživačkih uvida u fenomen sve naglašenije seksualizacije muških tijela ukazujemo na promjenljivosti u označavanjima i dinamici rodnih kategorija. Posebice u kontekstu suvremenih (digitalnih) medija, ali i u širim društvenim okvirima oblikovanja, predstavljanja, i življenja maskuliniteta. Istraživanja pokazuju da su s obzirom na utjecaj na internalizaciju tjelesnih ideala i rodnih normi, seksualizirajući medijski prikazi podjednako štetni i za mladiće, kao i za djevojke. Usto, uz proces komercijalizacije / komodifikacije maskulinog tijela svjedočimo da rodne nijanse nisu prepreka tržišnom sustavu potrošnje i profita.

*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Rodni jaz u plaćama: revidirani podaci Eurostata približavaju se podacima Državnog zavoda za statistiku

Posted on by info@libela.org

Rodni jaz u plaćama (eng. Gender pay gap) jedno je od ključnih pitanja društvene jednakosti i ekonomske pravednosti. Iako se Hrvatska često navodi kao jedna od zemalja s ispodprosječnim rodnim jazom u plaćama u odnosu na prosjek Europske unije, dublja analiza pokazuje složeniju sliku. Podaci Državnog zavoda za statistiku (DZS) i Eurostata razlikuju se u prikazu ovog jaza, što upućuje na razlike u metodologiji, definicijama i obuhvatu analiziranih podataka. U prošlogodišnjem članku smo se već dotakle tih razlika, najavivši da će doći do ažuriranja Eurostatovih podataka, pa sada želimo istražiti potencijalne promjene.

Također, ove godine u medijskom prostoru su se objavljivali članci s različitim podacima o rodnom jazu u plaćama, ovisno o izvorima koji su se koristili. Primjerice, portal MojPosao, prema najnovijim podacima servisa MojaPlaća, navodi da žene u Hrvatskoj u prosjeku i dalje zarađuju 14 posto manje od muškaraca. S druge strane, u Globusu se navodi podatak od 13 posto. Stoga, želimo utvrditi postoje li razlike u najnovijim dostupnim podacima. Uz to, zanimalo nas je kakvi su višegodišnji trendovi vezani uz rodni jaz u plaćama u Hrvatskoj, služeći se primarno službenim statistikama DZS-a i Eurostata.

Razlike u podacima Eurostata i DZS-a

U izvješću Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova za 2024. godinu stoji da pravobraniteljica godinama prati jaz u plaćama kao postotnu razliku prosječne bruto plaće muškaraca i žena zaposlenih u pravnim osobama prema podacima Državnog zavoda za statistiku. S obzirom na prosječnu bruto plaću u Hrvatskoj koja u promatranom razdoblju iznosi 1.821 euro, rodni jaz u plaćama bio je 3,9 posto u 2024. godini. Prosječna bruto plaća muškaraca iznosila je 1.854 eura, dok je prosječna bruto plaća žena iznosila 1.782 eura. To predstavlja dodatno smanjenje rodnog jaza u odnosu na 2023. godinu kada je on iznosio 6,8 posto prema Izvješću o radu Pravobraniteljice za 2023. godinu. Gledajući razdoblje od 2019. do 2024. godine, podaci Državnog zavoda za statistiku na kojima se temelje informacije u godišnjim izvješćima PRS, govore da je došlo do drastičnog smanjenja rodnog jaza u plaćama s 13 posto u 2019. na 3,9 posto u 2024. godini. Pritom ključne godine u kojima je došlo do značajnog pada predstavljaju 2020. godina, u kojoj se rodni jaz u plaćama gotovo prepolovio te iznosio 6,9 posto i 2024. godina u kojoj je zabilježen značajan pad sa 6,8 posto u 2023. na 3,9 posto (1,2,3).  

Također, u Izvješću PRS za 2024. godinu navodi se da su ažurirani podaci Eurostata za rodni jaz u plaćama i da je on u 2023. godini iznosio 7,4 posto. Ovi posljednji korigirani podaci Eurostata znatno su bliži podacima DZS-a nego što su bili prošle godine, a o čemu smo već pisale, te primijenjeni na ranije godine podupiru tezu o trendu smanjivanja rodnog jaza u plaćama u Hrvatskoj. 

Na razini EU navodi se da je u 2023. godini bruto satnica žena bila u prosjeku 12 posto niža od satnice muškaraca u EU. Naime, Eurostat definira rodni jaz kao razliku između prosječne bruto stanice muškaraca i žena, izraženu kao postotak muške satnice. Ovaj podatak odnosi se isključivo na zaposlene osobe u poduzećima s više od 10 zaposlenih u privatnom sektoru. S druge strane, podaci DZS-a utemeljeni su na godišnjim izvješćima o prosječnim mjesečnim neto i bruto plaćama prema rodu te uključuju sve zaposlene neovisno o veličini poduzeća.

Zato su prema podacima DZS-a razlike između muškaraca i žena manje izražene, a u nekim sektorima gotovo nepostojeće, dok u drugima idu u korist muškaraca. Primjerice, u djelatnostima opskrbe električnom energijom, plinom, parom i klimatizacije (0,7 posto), djelatnosti opskrbe vodom; uklanjanja otpadnih voda, gospodarenja otpadom te sanacije okoliša (0,8 posto) i građevinarstvu (11 posto) razlike između muškaraca i žena su najmanje, odnosno idu u korist ženama. U svim ostalim djelatnostima razlika u prosječnim bruto plaćama je u korist muškaraca. Kao što navodi izvješće Pravobraniteljice, za ovo i za prethodno izvještajno razdoblje, područja s najizraženijim rodnim jazom u plaćama su financijska djelatnost i djelatnost osiguranja (24,5 posto) te djelatnost zdravstvene zaštite i socijalne skrbi (23,1 posto).

Zašto se podaci razlikuju?

U članku iz prošle godine, naša Iva je postavila isto ovo pitanje u razgovoru s dr.sc. Danijelom Nestićem, predstojnikom Odjela za tržište rada i socijalnu politiku na Ekonomskom institutu u Zagrebu. Glavna razlika je u načinu prikupljanja podataka, podaci DZS-a odnose na statističku analizu temeljem JOPPD obrasca, dok se podaci Eurostata odnose na podatke koji su izvedeni iz Ankete o strukturi zarada. Kako je navedeno u članku, i podaci DZS-a i Eurostata su službeni i određeni statističkim pravilima. Podaci DZS-a pokrivaju sva poduzeća i djelatnosti te se računaju iz mjeseca u mjesec dok se podaci Eurostata računaju na isti način za sve zemlje EU-a te su značajni za međunarodne usporedbe. Ove razlike možemo ugrubo podijeliti na pet karakteristika radi preglednosti:

  1. Obuhvat podataka: Eurostat se fokusira na bruto stanicu, dok DZS češće koristi bruto ili neto mjesečne plaće. Budući da znamo da žene češće rade u nepunom radnom vremenu (1,2,3), podaci koji se temelje na mjesečnim primanjima mogu podcijeniti stvarni jaz u satnici.
  2. Sektorski fokus: Eurostat isključuje javni sektor, dok DZS uključuje cijelo gospodarstvo. Budući da žene u Hrvatskoj čine većinu zaposlenih u javnom sektoru (posebno u zdravstvu, obrazovanju i socijalnoj skrbi) (1,2,3), uključivanje tog sektora može pridonijeti smanjenom prikazu rodnog jaza.
  3. Veličina poduzeća: Eurostat uključuje samo poduzeća s više od 10 zaposlenih. Time ostaju skriveni podaci malih poduzeća koje mogu imati veće nejednakosti.
  4. Način izražavanja plaće: podaci koji se temelje na prosjeku mjesečnih plaća (DZS) podliježu utjecaju prekovremenih sati, dodataka, bonusa i varijacija u broju radnih sati, dok su satnice (Eurostat) precizniji pokazatelj osnovne zarade.
  5. Uloga neplaćenog rada i segregacije: iako to nije jasno vidljivo iz podataka, ženska radna snaga češće je koncentrirana u slabije plaćenim sektorima, a žene također češće obavljaju neplaćeni kućanski i skrbnički rad što utječe na karijerne izbore i mogućnost napredovanja. Ova vertikalna i horizontalna rodna segregacija rada ne može se u potpunosti kvantificirati, a bitno doprinosi postojanju rodnog jaza.

Dodatni faktori i političke implikacije

Važno je naglasiti da je ‘neprilagođeni‘ rodni jaz, kako ga naziva Eurostat, samo djelomični pokazatelj rodne nejednakosti. On ne uzima u obzir obrazovanje, radno iskustvo, trajanje radnog vremena ni radno mjesto. Kada se ti faktori uzmu u obzir, dio razlike u plaćama se može donekle objasniti, ali dio razlike postoji zbog rodne diskriminacije i sustavne nejednakosti u pristupu resursima, profesionalnim mrežama i mogućnosti napredovanja (1,2).

U Hrvatskoj se često ističe zakonodavni okvir (Zakon o radu i Zakon o ravnopravnosti spolova) kao relativno napredan u području rodne ravnopravnosti, ali provedba zakona i institucionalna zaštita od diskriminacije nisu dovoljno učinkovite. Naime, ne postoji sustavni mehanizam nadzora i transparentnosti plaća koji bi omogućio sustavno praćenje rodnog jaza na razini poslodavca. Implementacija EU Direktive o transparentnosti plaća trebala bi uvesti upravo taj sustavni mehanizam nadzora i transparentnosti plaća te se Hrvatska mora do 7. lipnja 2026. uključiti u nacionalno zakonodavstvo Direktivu (EU) 2023/970 Europskog parlamenta i Vijeća o jačanju primjene načela jednakih plaća muškaraca i žena.

U državama sličnim Hrvatskoj, kao što su Slovenija, Rumunjska i Poljska također se bilježi relativno niski rodni jaz u plaćama. Nasuprot tome, zemlje poput Srbije, Češke, Njemačke i Austrije i dalje imaju značajne razlike u bruto stanicama između muškaraca i žena. U Hrvatskoj zadnjih godina dolazi do značajnog smanjenja tog jaza, ali nije naročito izraženiji od drugih članica EU-a. Primjerice, Španjolska (s 10 postotnih bodova), Estonija (s 8,6 postotnih bodova) i Island (s 8,4 postotnih bodova) također bilježe smanjenje rodnog jaza.

Unatoč značajnom smanjenju, rodni jaz u plaćama i dalje je prisutan

Rodni jaz u plaćama u Hrvatskoj i dalje postoji te predstavlja društveni problem. Ipak, treba napomenuti da se od 2020. godine on značajno smanjio, o čemu govore i najnoviji podaci DZS-a kao i oni Eurostata.

Pritom ažurirani podaci Eurostata koji se temelje na najnovijoj Anketi o strukturi zarada pokazuju slične vrijednosti i trendove kao i službeni podaci DZS-a. Tako je, prema najnovijim podacima Eurostata, rodni jaz u plaćama značajno smanjen u odnosu na prethodne godine te u 2023. godini iznosi 7,4 posto u usporedbi sa 6,9 posto koje je za istu godinu iskazao DZS.

Razlike u podacima Eurostata i DZS-a proizlaze iz različitih metodoloških pristupa i sektorskih fokusa, no oba izvora ukazuju na rodno uvjetovane razlike u prihodima. Bez obzira na različite metodologije istraživanja rodnog jaza, i na njegovo smanjenje, kako bi se poboljšali uvjeti rada za žene potrebne su sveobuhvatne politike koje uključuju veću transparentnost plaća, bolje usklađivanje rada i obiteljskog života, smanjenje horizontalne i vertikalne segregacije te jačanje institucionalnih mehanizama protiv diskriminacije (1,2).

*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Majčinstvo kao bojno polje

Posted on by info@libela.org

Topla srpanjska večer, gužva u parku Nikole Hosta u Rijeci. Crne pregrade zaklanjaju pogled prema prostoru ispred Državnog arhiva. Ljudi se okupljaju u nešto nalik redu, govore o sparini i komarcima. U devet sati se otvara prolaz i publika kreće zauzimati mjesta. Ispred zgrade Arhiva se nalaze jastuci nalik organima i portal u, kako ćemo kasnije saznati, promišljanja. U sklopu Riječkih ljetnih noći HNK Zajc postavljena je predstava “Majke” kolektiva Igralke.

Predstava je premijerno igrana 11. srpnja u dvorištu Etnografskog muzeja na Velikom Brijunu u sklopu kazališta Ulysses (HR). 19. rujna 2025. bit će prikazana u Staroj mestnoj elektrarni, u okviru Međunarodnog festivala suvremenih umjetnosti Mesto žensk, Ljubljana (SLO).

“Ovo nije predstava o majčinstvu. Ovo je predstava o odluci o majčinstvu.” piše u programskoj knjižici predstave.

Pred nama se nalazi ružičasti muzej. Sve je ružičasto kao odjel ginekologije i porodništva. Muzej posvećen majčinstvu kao metafori emocionalnog identiteta, labirintu iskustva označenom prilagodbom, boli, kontinuiranim rušenjem i redefiniranjem vlastitih granica. Upute za gledanje publici predstavlja i kroz eksponate nas vodi prapovijesna majka, šamanica iz Bad Dürrenberga, pokopana s dojenčetom, premazana oker bojom, stara između 30 i 40 godina.

Autorice iz kolektiva Igralke nalaze se u srednjim tridesetima i, kako navode, osjećaju da im istječe vrijeme za odluku o majčinstvu. Doživljavaju se kao prva generacija u vlastitim obiteljima koja doista ima mogućnost odlučiti želi li se reproducirati, i to zahvaljujući financijskoj neovisnosti, obrazovanju, društvenim pomacima. U “Majkama” otvoreno govore o svojim željama, strahovima, sumnjama. Kroz kombinaciju statistike, etnografskih metoda, vođenih razgovora i vlastitih ispovijedi nastaje struktura i ove predstave, što je uspješni recept kolektiva za sva njihova ostvarenja.

Što je žena bez djece?

Ovom predstavom zatvara se svojevrsna trilogija ženskog iskustva i reprodukcije: “Bakice”, “Cure”, “Majke”. U fokusu su žene koje su slušale kako imaju pravo birati, ali bi im životi bez djece bili prazni; kako moraju rađati jer tko će nositi puške; kako mogu raditi, ali to ništa ne vrijedi ako neće imati djecu. Poluparadigme koje se ustrajno lijepe na tijela onih koje imaju maternice.

Muzej majčinstva, konceptualna osnova predstave, prostor je u kojem osobne priče postaju eksponati. Nalik organima i utrobama, eksponati se materijaliziraju iz razgovora o zaleđivanju jajnih stanica, iz taksi-intervjua gdje nepoznati muškarac propituje privatne odluke, iz testiranja plodnosti, iz trenutka kada glumica saznaje da je trudna prije no što je stigla do rezultata testa.

Motivi maternice, pupčane vrpce i unutarnjih organa stvaraju fizičku i poetičnu sliku ženske nutrine. Svaka prostorija je događaj, hodnici vode unutra, a ne naprijed. Zidovi se zakrivljuju poput emocija, prostori se preklapaju i nestaju.

Igralke se kroz ovu igru bave biološkim satom, krizom jajnika, pritiskom plodnosti i društveno konstruiranom ženstvenošću. Majčinstvo nije prikazano kao prirodan ishod, već kao bojno polje i politička dilema. Ono je povezano s krivnjom, sramom, stigmom i sumnjom. Strahom od toga da ćeš ostati “stara cura”, “jalovica” ili “frigidna”. Tarot karte evociraju arhaične stereotipe, ali u isto vrijeme otvaraju prostor za redefiniranje uloga. Igalke nastoje naglasiti da žene bez djece nisu izbrisane, već važne nositeljice brige u zajednici.

Majke ne nude rješenja, već otvaraju prostor za promišljanje

Predstava je isprepletena statistikama koje prikazuju realitet majčinstva u Hrvatskoj (i ne samo u Hrvatskoj), i to od nasilja pri porodu, porodiljinih naknada, do neplodnosti i institucionalnih prepreka za istospolne parove i samice. Podaci o samohranim roditeljima, usamljenosti majki, o cijenama rada i tijela, rastućoj militarizaciji i glorifikaciji “muške smrti” stvaraju jasan kontrapunkt privatnim naracijama.

“Želim li dijete?”, “Što znači željeti dijete?”, “Hoću li požaliti?” – pitanja bez odgovora, niti prije niti nakon predstave.

Upravo zato ovaj format postoji. Kroz scenografiju Tanje Blašković, kostimografiju Paole Lugarić Benzie, scenski pokret Mile Čuljak i režiju Rajne Racz, predstava referencira pop-kulturu, rat, klimatsku krizu i žensko tijelo u svim njegovim stanjima.

“Majke” su sirove, emotivne, politične. One ne nude rješenja, ali nude prostor za razmišljanje, prepoznavanje, propitivanje. Za one koje su majke. Za one koje nisu. Za one koje neće biti. Vlastitom odlukom ili biološkim uvjetima.

Publika napušta impromptu kazalište, čuje se žamor u parku Nikole Hosta. Žene u tridesetim godinama života razgovaraju o predstavi. O tome žele li biti majke, žele li biti majke još jednom djetetu, što ako da i što ako ne. Pitanja ostaju u zraku, zgužvana među jastucima nalik utrobama. Motivi predstave su se ušuljali u razgovor, igra je ispunila svoju svrhu.

Foto: M.M.

*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravne, ravnopravni, ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

Politika privatnosti

Copyright 2026. Libela.org