U posljednje vrijeme sve češće se može čuti mišljenje da je tzv. woke ideologija odgovorna za društvenu dekadenciju, odmak od zdravog razuma i/ili identitetsku “hirovitost” mladih (1,2). Zanimljivo je primijetiti da se ovakva argumentacija ne pojavljuje samo u konzervativnim krugovima ili među starijom populacijom koja se zgraža nad “iskrivljenim vrijednostima” (1,2). Ona se pojavljuje i na portalima koji su specijalizirani za studente i mlade.
“Društvo sve više gubi dodir sa stvarnošću u ime ‘tolerancije’, dok se očekuje da podržimo svaku ideju, ma koliko bila iracionalna. Od djece koja se identificiraju kao životinje, do brisanja bioloških činjenica, woke ideologija ne rješava probleme mladih – već ih produbljuje. A odgovorni su i roditelji i društvo u cijelosti”, uvod je teksta portala Studentski.hr pod naslovom “Woke ideologija: tolerancija ili izgubljena generacija?”.
Iako tekst pripada rubrici “Kolumne” i, kako u disclaimeru stoji, ne mora “imati nužno nikakve veze sa stajalištem redakcije portala”, autor, kada piše o “izgubljenoj generaciji” koristi nekoliko pogrešnih termina koji mogu zbunjivati čitatelje/ice i dodatno komplicirati ionako složene teme.
Što je „woke“?
Prije svega, tu je pojam “woke” koji se sve više koristi u medijima, na društvenim mrežama pa i u svakodnevnim razgovorima, bez jasne ideje što on jest.
“Woke ideologija, koja se prvotno zalagala za ravnopravnost i borbu protiv stvarnih nepravdi, izokrenula se u nešto drugo – prisilno prihvaćanje bilo kakve ideje, bez obzira na njezinu racionalnu osnovu”, piše kolumnist Studentskog.hr.
Točno je da je pojam “woke” u svojim počecima imao drugačije značenje. Izraz je sredinom 20. stoljeća bio dio afroameričkog slenga i odnosio se ne svijest o društvenoj nepravdi utemeljenoj na rasizmu. O značenjima smo na Libeli već ranije pisale. Danas korištenje riječi woke dolazi iz političkih, kulturnih ili ideoloških sukoba oko društvenih pitanja poput roda, spola i identiteta.
Njega koriste konzervativci kako bi opisali ono što vide kao pretjeranu političku korektnost i osjetljivost prema rasizmu, seksizmu, homofobiji, transfobiji i drugim oblicima diskriminacije (1,2). Na tom je tragu i autor koji sugerira da je tolerancija različitosti otišla predaleko.
Ipak, glavni problem s terminom “woke” jest taj što je, kako je objasnio Kosta Bovan, profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, “postao prazni označitelj”. Taj se pojam danas koristi kao kleveta za bilo koji oblik senzibiliziranosti prema društvenim pitanjima, posebno identitetskim razlikama, i često zapravo označava sve što nije izrazito konzervativno ili ekstremno desno.
“Pod isti termin i pod istu hrpu se trpa izrazito liberalne pozicije i ideje, zatim progresivne ideje, socijaldemokratske ideje. Primjerice, wokeom se iz te pozicije etiketira nekoga tko smatra da je potrebna bolja redistribucija u ekonomiji, nekoga tko smatra da su nužna razvijenija transseksualna prava ili nekoga tko se zalaže za feminizam. Pojednostavljeno, s intenzivnije desne pozicije gledano, sve suprotno od nje spada u woke. Desnica je izmanipulirala terminom i ušao je u mainstream, iako vjerujem da brojni ljudi ne znaju njegovo stvarno značenje”, smatra Bovan.
Na domaćem terenu taj se termin najčešće koristi kao zamjena za “rodnu ideologiju”, još jedan konstrukt za kojim posežu oni koji se protive idejama rodne ravnopravnosti, propitivanju tradicionalnih rodnih uloga ili zagovaranju prava LGBTQ+ osoba.
Što su furriesi?
Kao primjer radikalnog “wokenessa”, kolumnist Studentskog uzima pojam “furries” (na engleskom znači “krzneni”) koji se odnosi na subkulturu ljudi koji uživaju u personifikaciji životinjskih likova.
Furriesi su pojedinci koji imaju veliki interes za likove antropomorfnih životinja (onih koje pokazuju ljudske osobine kao što su hodanje na dvije noge, govor ili nošenje odjeće). Njihovi se interesi mogu iskazati i kroz stvaranje personaliziranih likova životinja, poznatih kao “fursonas”, koji služe kao avatari ili prikazi samih sebe unutar te zajednice (1,2,3).
“Fenomen kada djeca uzimaju identitet drugog spola ili nečega što nisu biološki, primjerice životinje (što se često naziva furry identity ili therianism), može biti primjer radikalnih oblika identifikacije, ali danas se sve češće promovira pod zastavom apsolutne inkluzivnosti. Djeca nisu mačke. Djeca nisu biljke. Djeca nisu likovi iz animea, koliko god duboko vjerovala da jesu. Njihova nesigurnost, anksioznost ili društveni pritisak ne bi se smjeli pretvarati u trend, već bi trebali biti prepoznati kao poziv u pomoć”, piše kolumnist.
Pojam furry često se koristi u kontekstu koji ga reducira na nešto egzotično ili čak perverzno, iako mnogi članovi te zajednice žele samo istraživati osobnu kreativnost i identitet. To je za Libelu pojasnio socijalni psiholog Courtney Plante, koji je dio multidisciplinarnog tima znanstvenika Furscience. On je ko-autor knjige „Furscience – A Decade of Psychological Research on the Furry Fandom“ koja se bavila istraživanju fenomena furriesa, nastala na temelju petnaestogodišnjeg rada praćenja i sudjelovanja u toj zajednici.
On kaže kako su “furries” zapravo obožavatelji pojedinih medija. “Kao što su ljubitelji sporta ljubitelji sporta ili fanovi znanstvene fantastike obožavatelji znanstveno-fantastičnih priča”, pojašnjava Plante.
“Furries su, konkretno, obožavatelji priča, igrica i umjetničkih djela koja prikazuju životinje koje hodaju, govore i rade ljudske stvari (recimo Zekoslav Mrkva ili Miki Maus)” objašnjava i dodaje da ne bio opisao “furries” kao seksualnu orijentaciju.
“Na isti način na koji ne bih nazvao ‘sportskog navijača’ seksualnom orijentacijom ili ‘ljubitelja znanstvene fantastike’ seksualnom orijentacijom – to je interes obožavatelja. Istina je da je veća vjerojatnost da će furries biti dio LGBTQ+ zajednice nego prosječna osoba, na isti način na koji su mnogi obožavatelji znanstvene fantastike također LGBTQ+. Ali ne bi bilo točno reći da je furry seksualna orijentacija”, kazao je Plante.
Nadalje, kolumnist Studentskog piše: “Kad [djeca] odrastu i shvate da svijet ne mari za njihove životinjske identitete, već za vještine, znanje i sposobnost funkcioniranja u društvu, već će biti prekasno. Tada dolazi kriza identiteta, a mentalno zdravlje koje je trebalo biti prioritet od početka, već će biti ozbiljno narušeno”.
Plante napominje da nije točno da se furries ponašaju kao životinje i odbijaju se družiti kao ljudska bića te iznosi protuprimjer: “To bi bilo kao da kažete ljubitelji znanstvene fantastike misle da su izvanzemaljci i odbijaju komunicirati s drugim ljudima ili ljubitelji nogometa vjeruju da su profesionalni sportaši i odbijaju ići na posao ili komunicirati s bilo kim tko nije slavna osoba“.
Potom dodaje: „Naše istraživanje pokazuje da furriesi znaju razliku između fantazije i stvarnosti – oni imaju posao, idu u školu, imaju obiteljski život i rade sve ono što drugi ljudi rade. Samo su fanovi s neobičnim interesima. Na isti način na koji bankar, učitelj ili vojnik može biti obožavatelj Ratova zvijezda, gledati filmove Ratova zvijezda vikendom, a zatim otići na posao u ponedjeljak i živjeti normalnim životom, furries mogu otići na furries konvenciju ili pogledati predstavu o furry-osobama ili pročitati priču o životinjama, a zatim otići na posao kao i svi drugi”.
Radi se o supkulturi, a ne (rodnom) identitetu
Dakle, naš sugovornik je u nekoliko navrata objasnio da je riječ o supkulturi (skupini ljudi koje dijele zajedničke interese ili prakse), a ne o rodnim ili LGBTIQ+ manjinama kojima taj identitet nije pitanje izbora ili interesa. Među najvećim zabludama o furriesima izdvaja onu da “su oni drugačiji od svih drugih” umjesto da prihvatimo da je riječ o interesu, ukusu i estetskoj preferenciji.
“To ne znači da je osoba “slomljena” ili da trebamo smisliti razrađeno objašnjenje što ju je “učinilo ovakvom”, to je samo estetska preferencija”, zaključuje Plante.
Također, „Fursonas: Furries, Community, and Identity Online” magistarski rad Bena Silvermana u sklopu programa Komparativnih medijskih studija na massachusettskom Institutu za tehnologiju, polazi od toga da se radi o subkulturi.
Zaključno, komentatorski članak koji smo ovdje analizirale oslanja se na nedovoljno poznavanje ovog fenomena. Uz to, svođenje složenosti rodnog identiteta na djecu koja se “identificiraju kao životinje” slična je obmana poput one da je promjena ili osvještavanje rodnog identiteta pomodarstvo, a ne dugotrajan proces.
*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
