info@libela.org

Zagreb Pride: Nije nas strah javno reći ono što mislimo, ljude takva vrsta iskrenosti privlači

Posted on by info@libela.org

Pred nama je 25. izdanje zagrebačke Povorke ponosa koja će se održati se u subotu, 6. lipnja. Povorka će sa Zrinjevca krenuti u 15:30 sati, a na Trgu dr. Franje Tuđmana održat će se proglasi, govori i zabavni program, od 17:30 sati.

S izvršnim koordinatorom Zagreb Pridea Ivanom Adamom Šestanom pretresle smo niz tema vezanih za Povorku, ali smo otvorili i brojna druga pitanja koja se tiču LGBTIQ+ populacije u Zagrebu i Hrvatskoj.

Kako teku pripreme ususret 25. Povorci ponosa? Što vam je najveći izazov u organizaciji ovogodišnje Povorke?

Pripreme teku intenzivno, ali kontinuirano. Ove godine imamo doista bogat, raznolik i sadržajan Program Mjeseca ponosa, a ni program na Tuđmancu nije skroman. Nadamo se da će se ljudi dobro zabaviti i tijekom Mjeseca ponosa i na samoj Povorci ponosa. Uz već najavljene sadržaje, pripremamo i neka iznenađenja unutar aktivističkog programa za sudionice_ke.

Program Mjeseca ponosa ove godine posvećen je, prije svega, obljetnici 25 godina Povorke ponosa i queer aktivizma. Kako nove snage Zagreb Pridea vide povijesnu borbu LGBTIQ+ zajednice i populacije? Gdje vidite prostor za poboljšanje angažmana organizacije, kada je riječ o pitanjima koja zaokupljaju živote LGBTIQ+ zajednice?

Ove godine imamo puno mladih i aktivnih osoba u Organizacijskom odboru Povorke ponosa (OOPP). Žele organizirati druženja, radionice, gledaonice, karaoke i razne aktivnosti kroz koje se LGBTIQ osobe mogu osjećati sigurnije i povezanije. Kao najveći problem i dalje vidimo tromost sustava kada je riječ o poboljšanju prava LGBTIQ osoba. Već drugu godinu zaredom glasno upozoravamo na manjak zaštite interspolnih osoba u Hrvatskoj.

Smatramo da su javno zagovaranje i poticanje šire javnosti na aktivno uključivanje u borbu za ravnopravnost iznimno važni. Posebno uočavamo nedostatke u pravnoj zaštiti queer obitelji. U Hrvatskoj se mnogo toga još uvijek ostvaruju prvenstveno kroz sudske presude, umjesto kroz jasno uređene zakone, što bi ih onda i učinilo pravima. Također, trans osobe i dalje prolaze kroz spor i zahtjevan proces promjene oznake spola, a opcije su i dalje ograničene isključivo na „M“ i „Ž“, bez mogućnosti priznanja nebinarnih ili interspolnih identiteta.

Ivan Adam Šestan

Jedna od podtema ovogodišnje Povorke jest i borba protiv militarizacije društva i glorifikacije mačizma. No, ne želimo se fokusirati samo na negativne aspekte. Važno nam je pokazati koliko je toga ostvareno u relativno kratkom vremenu i koliko su promjene ipak moguće. Ipak, jasno je da je borba još uvijek potrebna.

Mislim da je važno biti što otvoreniji prema mladim osobama koje zanima aktivizam te se nadam da ćemo volonterima_kama uspjeti osigurati mogućnosti volontiranja tijekom cijele godine, i to kroz manje intenzivna događanja u odnosu na samu organizaciju Povorke ponosa.

Naše prethodnice i prethodnici ostavili su nam jako puno. Od Zakona o suzbijanju diskriminacije iz 2008. godine, koji uključuje rodni identitet, rodno izražavanje i seksualnu orijentaciju, do Zakona o životnom partnerstvu iz 2014. godine i Pravilnika koji je donekle unaprijedio postupak pravnog priznanja roda u Hrvatskoj. Važne su bile i brojne sudske presude, poput slučaja Sabalić protiv Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava.

Osim zakonodavnih promjena, ostavljeni su nam i različiti modeli borbe: direktne akcije, prosvjedi, javno zagovaranje i medijski nastupi. Posebno smo zahvalni prvim osobama koje su javno istupile i otvoreno govorile o svom identitetu. Mnogima od nas upravo su takvi istupi bili motivacija za izlazak iz ormara.

Dio nas u Zagreb Prideu ima manje od 30 godina i ne sjeća se jasno prve Povorke ponosa, ali i dalje osjećamo njezin utjecaj na društvo i naše živote. Kroz djelovanje prošlih generacija relativno je lako dobiti uvid u načine aktivizma koji privlače pažnju šire publike. Zagreb Pride se ne srami zauzimanja i zagovaranja stavova koje neki mogu smatrati kontroverznima, no važno je zapamtiti da je organizacija prve Povorke ponosa bila kontroverzna ne samo u širem društvu nego i unutar same zajednice.

Mislim da se mladi uključuju u OOPP upravo zato što žele utjecati na društvo. Često prozivamo političare_ke i druge aktere_ice na društvenim mrežama i nije nas strah javno reći ono što mislimo, a ljude takva vrsta iskrenosti privlači. To je nešto što nam je ostalo od prošlih generacija i što iskreno cijenim.

Ključnih pokretača promjena bilo je mnogo, ali važno je definirati što se uopće može smatrati generatorima promjena. Po meni je prva Povorka ponosa definitivno bila jedan od njih, kao i zalaganje za donošenje različitih zakona, poput Zakona o suzbijanju diskriminacije, Zakona o životnom partnerstvu i Pravilnika koji je barem djelomično olakšao proces pravnog priznanja roda trans osoba. Tu su i edukacije djelatnika MUP-a, razne direktne akcije, kampanje i pritisci na javne aktere. Zagreb Pride sudjelovao je u svim tim aktivnostima.

Jedna od tribina koje ste organizirali je i “Gdje je naš LGBT centar?”. To je vrlo relevantno pitanje, posebno kada govorimo o prostoru centra koji bi trebao služiti zagrebačkoj i hrvatskoj LGBTIQ+ zajednici. Što se po tom pitanju poduzimalo do sada i što u ovom trenutku nedostaje kako bi realizacija takvog centra bila moguća?

Zagreb Pride je već proveo istraživanje koje se dotaklo pitanja potreba zajednice u kojem su top tri odgovora o potrebama LGBTIQ osoba bila: LGBTIQ prostori i LGBTIQ prijateljski prostori, sadržaji i događanja vezani uz zajednicu te klubovi i partiji. Smatramo da su potrebna dodatna istraživanja usmjerena upravo na potrebe zajednice kojoj bi takav centar bio namijenjen. Također, Grad Zagreb treba provesti vlastite analize, tj. javne nabave analiza, kako bi se uopće moglo ozbiljno razgovarati o realizaciji centra.

Zaslužujemo prostor koji će biti prilagođen stvarnim potrebama zajednice, a to nije moguće bez kvalitetno provedenih istraživanja i jasnog plana razvoja.

Koliko nam je poznato, jedini konkretan institucionalni korak zasad je uključivanje mjere za uspostavu LGBTIQ+ kulturnog i društvenog centra u gradski LGBTIQ+ akcijski plan, na inicijativu Zagreb Pridea, uz organizaciju ovog okruglog stola. Također, važno je da se taj centar ne pretvori u „bolnicu“, tj. da ne bude da tamo imamo samo aktivnosti poput testiranja na prenosive bolesti i psihosocijalne grupe podrške. Iako su takve aktivnosti važne, one ne bi trebale biti fokus ovog centra. On bi trebao sadržavati i aktivnosti koje su kulturne, aktivističke, aktivnosti koje pomažu očuvati našu povijest. Taj centar bi trebao biti fokusiran na dodatni razvitak i centralno razvijanje naše kulture. Očito je iz razgovora s mladima da je potrebno osigurati prostor u kojem se LGBTIQ zajednica može okupljati i razvijati. I kao što sam naveo ranije, to je pitanje na koje se adekvatno može odgovoriti jedino kvalitetno provedenim istraživanjem.

Recimo nešto i o vizualima ovogodišnje Povorke i sloganu. U vizualu dominira skulptura Povijest Hrvata Ivana Meštrovića, koju se najčešće povezuje s temama hrvatske baštine i nacionalnog identiteta. Zašto je baš ovaj motiv odabran za vizuale?

Ovogodišnji slogan glasi: „Korak po korak, iskorak!“ Vizualni motivi, poput kipa kralja Tomislava i Meštrovićeve skulpture Povijest Hrvata, odabrani su namjerno kako bismo naglasili da smo i mi dio društvene i povijesne stvarnosti ovog prostora. Htjeli smo pokazati kako su se kroz godine borbe ostvarili važni pomaci, ali i podsjetiti da su LGBTIQ osobe sastavni dio svakodnevice i društva u kojem živimo. Vizual Povorke ponosa pokazuje osobe koje se penju po skeli, pored koje se nalazi skala gonia na kojoj se pokazuju samo neke od naših pobjeda. Tako smo željeli pokazati našu borbu, njezine rezultate i trajanje iste.

Kakve su dinamike donošenja odluka u kolektivu Zagreb Pridea, te u organizacijskom odboru?

Odluke se u kolektivu, tj. članstvu udruge, donose demokratski, uz otvoren prostor za raspravu o svim temama. Kolektiv se prvenstveno bavi djelovanjem udruge, programskim smjerovima i njihovom provedbom, a pravo odlučivanja imaju punopravni članovi_ce udruge. Odnos između kolektiva i OOPP-a je dobar jer se većina naših članova i nalazi u OOPP-u. Kao netko tko je u ovu udrugu ušao preko volontiranja u OOPP-u držim do toga da se unutar kolektiva Zagreb Pridea i OOPP-a razvija dijalog u kojem se svaka osoba može izjasniti. Organizacijski odbor Povorke ponosa funkcionira na sličan način. Svake godine raspisujemo javni poziv za nove zainteresirane sudionike_ce, a kroz zajednički i demokratski proces osmišljavaju se vizualni identitet, slogan, proglas i temu Povorke ponosa.

Također, Zagreb Pride osigurava pravnu podršku žrtvama nasilja diskriminacije i zločina iz mržnje za LGBTIQ+ osobe. Kada se osvrnemo na godinu koja je za nama, u kojem je segmentu i polju života zajednice bilo najviše prijavljenih slučajeva?

Najviše prijava i dalje se odnosi na zločine iz mržnje, a nešto manje na govor mržnje, iako su ta dva oblika nasilja često povezana. Ako je osoba preživjela zločin iz mržnje, vrlo često je prethodno ili paralelno doživjela i govor mržnje. Broj prijava redovito raste tijekom ljetnih mjeseci, o čemu smo govorili i u našem priopćenju o „klopkama“ usmjerenima prema gej muškarcima.

U posljednjih godinu dana zaprimili smo više od deset prijava takvih slučajeva. Dobivali smo i dojave o sve lošijoj informiranosti trans osoba o procesu rodne tranzicije, što povezujemo s nedostatkom dostupnih i pouzdanih informacija. Zaprimili smo i nekoliko prijava prijetnji nasiljem prema trans osobama.

Ljudi nam se često obraćaju i radi informacija o osnovnim pravima, sklapanju životnog partnerstva, početku rodne tranzicije, pronalasku LGBTIQ-friendly liječnika i slično. Ove godine zabilježili smo i upite vezane uz prava LGBTIQ migranata_ica i tražitelja_ica azila.

U veljači ove godine ste objavili da su se predstavnici Zagreb Pridea povukli iz Radne skupine za izradu Nacrta Akcijskog plana za suzbijanje diskriminacije 2026.-2027. Zašto ste se povukli, što je bilo sporno?

Povukli smo se jer smo vidjeli koje su mjere prihvaćene, koje nisu, kao i obrazloženja za njihovo odbijanje. Postalo nam je jasno da smo u toj Radnoj skupini služili prvenstveno kao dekorativni „smokvin list“ kojim se pokušavalo pokazati da se glas civilnog društva koje radi sa i unutar LGBTIQ zajednice uzima u obzir, iako to u praksi nije bio slučaj. Očito je da HDZ-u LGBTIQ prava nisu važna te da su LGBTIQ udruge tamo dodali samo kao ukras da bi se pokazali tolerantnima. To se vidi iz njihovih odluka o mjerama koje su ušle u finalnu verziju Akcijskog plana. Nijedna mjera koja bi značajnije unaprijedila položaj LGBTIQ osoba nije prihvaćena. Bili smo prva organizacija koja je izašla iz Radne skupine i smatrali smo važnim javno objasniti razloge takve odluke jer nije imalo smisla sudjelovati u procesu u kojem naš glas očito nema jednaku težinu.

Kazali ste da vam je postalo jasno da se akcijski planovi razvijaju kao administrativni filter koji sprječava, a ne omogućuje, stvarnu provedbu strateških ciljeva suzbijanja diskriminacije u Republici Hrvatskoj. Možete li ovo dodatno obrazložiti?

Od trenutka kada smo dobili informacije da se konkretni prijedlozi organizacija civilnog društva odbijaju bez stvarne političke volje za provedbom, postalo nam je jasno da se proces više koristi za administrativno zadovoljavanje forme nego za stvarne promjene.

Umjesto da akcijski plan bude alat za unapređenje prava i zaštite od diskriminacije, on se pretvara u mehanizam kojim se ambicioznije i konkretnije mjere filtriraju ili uklanjaju pod izlikom proceduralnih razloga, nedostatka nadležnosti ili navodne neprovedivosti. Takav pristup ostavlja dojam da institucije žele zadržati postojeće stanje, umjesto aktivno raditi na smanjenju diskriminacije i poboljšanju kvalitete života marginaliziranih skupina.

Iako smo bili prvi koji su izašli javno iz Radne skupine, drago nam je da smo potaknuli i druge kolege iz civilnog sektora da isto tako postupe.

Le Zbor slavi 20 godina!

Posted on by info@libela.org

Prvi lezbijski, feministički i antifašistički zbor u regiji, Le Zbor, slavi 20 godina! Tim povodom organiziraju rođendanski koncert u Pogonu Jedinstvo, 12. lipnja, s početkom u 19 sati.

“Već 20 godina pjevamo na strani marginaliziranih, potlačenih, izrabljenih, ušutkavanih, odbačenih, zaboravljenih i poručujemo im da nisu same_i. Naše su poruke ozbiljne, ali naš je duh radostan, razigran i raspjevan jer želimo upravo takav svijet za sve nas”, poručuju.

Na koncertu vas očekuju njihovi poznati hitovi i nove uspješnice, ali i gosti_će. Doći će Drum’n’Bijes, sudionice radionice zborskog pjevanja LOUD! HR projekta kao dio Vox Feminae festivala i Zbor Ružmarinke. Uz to, očekuje vas i limitirani merch, izložba i afterparty.

Vrata se otvaraju u 18 sati, a koncert počinje u 19 sati. Po završetku koncerta, okupljene će dodatno rasplesati DJ Luna, od 21 do 24 sati. Broj ulaznica je ograničen, pa organizatorice sugeriraju da dođete na vrijeme. Preporučena donacija je pet eura.

A ako imate vremena i volje, možete im kao volonteri_ke pomoći s redarenjem i merchom na samom događanju. Prijaviti se možete OVDJE.

Crowdfunding kampanja Le Zbora

Osim obljetničkog koncerta, pokrenule su i crowdfunding kampanju s ciljem prikupljanja sredstva za kupovinu opreme i za daljnje aktivističke aktivnosti. Cilj je prikupiti tri tisuće dolara, a donirati možete OVDJE.

“Podržite nas da bismo mogle nastaviti pjevati na strani marginaliziranih, potlačenih, iskorištavanih, ušutkanih, odbačenih i zaboravljenih – stvarajući glazbeni prostor podrške, zajedništva i otpora”, poručuje Le Zbor.

Pilula za dan kasnije: što zapravo radi hitna kontracepcija?

Posted on by info@libela.org

Hitna kontracepcija ili pilula za dan kasnije oblik je kontracepcije koji se koristi za sprječavanje neplanirane trudnoće nakon nezaštićenog spolnog odnosa ili su slučaju zatajenja redovite metode kontracepcije (1,2). Iako se koristi već desetljećima i višestruko je potvrđena njena sigurnost, oko hitne kontracepcije još se uvijek šire dezinformacije (1,2). Dezinformacije o plan B tableti izuzetno su raširene, često politički i ideološki motivirane, a nerijetko rezultat osnovnog nerazumijevanja ženskog tijela.

U sljedećim odlomcima ovoga teksta bavit ćemo se jednima od najrasprostranjenijih dezinformacijama o piluli za dan kasnije koje se šire po društvenim mrežama, ali i vjerskim portalima.

Što uopće jest i kako djeluje pilula za dan kasnije?

Kao što je ranije spomenuto, hitna kontracepcija podrazumijeva tabletu čiji je glavni cilj spriječiti neplaniranu trudnoću nakon nezaštićenog spolnog odnosa. U Republici Hrvatskoj, pilula za dan kasnije po prvi put se pojavila 2010. godine, a od 2015. godine ista se može kupiti u ljekarni bez recepta. U ljekarnama su dostupne dvije vrste plan B pilula, ellaOne i Escapelle ili Vikela. Razlika između spomenutih tableta krije se u njihovom sastavu. Naime, ellaOne po sastavu je ulipristal acetat, a djelotvorna je do 120 sati nakon nezaštićenog spolnog odnosa (1,2). S druge strane, Escapelle ili Vikela napravljena je od levonorgestrela te se treba koristiti 72 sata nakon nezaštićenog spolnog odnosa (1,2).

Dezinformacija: Pilula za dan kasnije uzrokuje pobačaj

Jedan od najrasprostranjenijih mitova o piluli za dan kasnije je da ona uzrokuje pobačaj, a takve dezinformacije ponajviše dolaze iz konzervativnih i vjerskih krugova koji se protive dostupnosti hitne kontracepcije. Još u lipnju 2016. godine pisale smo da je John Vice Batarelo u svojoj objavi (koja još uvijek stoji na njegovom profilu), napao tadašnjeg ministra zdravstva Darija Nakića koji je, kako piše Batarelo, “dopustio kupnju tzv. pilule za dan poslije, (ellaOne i Escapelle) to jest abortivne pilule BEZ RECEPATA, čak i za maloljetnice”.

Sličnu tezu proširio je i portal bitno.net u tekstu “Je li ‘pilula za dan poslije’ abortivna?”. Spomenuti tekst nalazi se u rubrici “pitajte svećenika”, a isti je preuzet iz knjige Ivana Fučeka “Vjerovati – živjeti”. Jedno od četiriju pitanja postavljena svećeniku tiče se pilule za dan kasnije i glasi: “Tim se pitanjima pridružilo i sljedeće: je li »pilula drugoga dana« zaista abortivna. Kakva je razlika između te pilule i obične kontraceptivne pilule? Mnogi rabe tu pilulu drugoga dana jer je smatraju sigurnijom. Drugi čvrsto tvrde da je ta pilula abortivna i stoga se njome izvode mnogi pobačaji”.

Nakon “savjeta” kako liječiti nepravilne cikluse, Fuček odgovara: “Pilula drugoga dana je abortivna: teško grješna. To je prava pobačajna tehnika koja po mehanizmu radnje nema ništa zajedničko s običnom »kontracepcijom«. Kemijski joj je sastav 20 do 30 puta jači, čime u majci uzrokuje revoluciju, takav hormonalni poremećaj koji ne dopušta djetetu živjeti. Uzima se u plodnim danima unutar 72 sata od spolnoga odnošaja kojim je dijete začeto. Ponovno se uzima nakon 12 sati. Zbog hormonalne oluje uzrokovane u majčinu organizmu djetetu nije moguće ugnijezditi se (= naći posteljicu) u majčinoj utrobi, zato umire i biva izbačeno, o čemu majka i ne zna.”

Takve teze se periodički ponavljaju na različitim medijima, posebice konzervativnim i vjerskim (1,2).

Međutim, tvrdnje da pilula za dan kasnije izaziva pobačaj nisu utemeljene na medicinskim dokazima. Pilot istraživanje iz 2006. godine provedeno na 99 žena koje su imale nezaštićene spolne odnose i koristile levonorgestrelnu hitnu kontracepciju, pokazalo je da pilula nije učinkovita u slučaju ako je ovulacija već nastupila. Naime, istraživanjem je dokazano da su sve tri žene koje su zatrudnjele pilulu uzele nakon što je ovulacija nastupila. Autori_ice istraživanja su zaključili_e da levonorgestrel djeluje prvenstveno prije ovulacije, odnosno odgađanjem ili sprječavanjem ovulacije, dok nema značajan učinak ako je do ovulacije već došlo. Samim time, pilula za dan kasnije ne smatra se abortivnim sredstvom, zato što djeluje prije uspostave trudnoće.

Studija objavljena 2011. godine obuhvatila je 148 žena koje su imale nezaštićene spolne odnose i koristile levonorgestrelnu hitnu kontracepciju. Istraživanje je potvrdilo rezultate ranije spomenutog pilot istraživanja, odnosno pokazalo je da je pilula učinkovita samo u slučaju ako se ovulacija već nije dogodila. Osim navedenih istraživanja, više desetaka drugih radova potvrdilo je da hitna kontracepcija djeluje prvenstveno sprječavanjem ili odgađanjem ovulacije, a ne prekidom već uspostavljene trudnoće (1,2,3).

Službeni stav Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) jest da ona djeluje tako što sprječava ili odgađa ovulaciju te samim time ne izaziva pobačaj. Hitna kontracepcija, prema tome, ne može prekinuti već postojeću trudnoću, niti može naštetiti embriju u razvoju.

Američki College of Obstetricians and Gynecologists, strukovna organizacija koja okuplja liječnike_ce specijalizirane za ginekologiju i opstetriciju, dijeli stav sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom. Na njihovim službenim stranicama stoji da hitna kontracepcija ne izaziva pobačaj, zato što ona sprječava nastanak trudnoće, a ne prekida već uspostavljenu trudnoću.

Dezinformacija: Pilula za dan kasnije izaziva rak dojke

Osim konzervativnih i vjerskih krugova, dezinformacije o piluli za dan kasnije šire i razni TikTok kreatori_ice sadržaja. Na videu objavljenom na profilu @newlifemedicalservicesLC stoji: “Kad kažeš svojim klijentima da pilula za dan kasnije povećava rizik od raka dojke za 44 posto” uz viralni zvuk ‘ne, nije tako’, ‘da, to je tako’. Video ima čak pola milijuna pregleda. Osim spomenutoga, isti je profil objavio još jedan video, u kojem, uz ponovno spomenutu dezinformaciju o raku dojke, navodi njih još nekoliko poput toga da pilula izaziva rani abortus ili je pak uspješna u jednom od deset slučajeva. Profil koji gura spomenutu dezinformaciju tvrdi da služi ženama i obiteljima.

Identičnu dezinformaciju na svom je profilu objavila @sadovskaya_doctor koja je, također uz isti viralni sound, publici poručila: “Rekla sam vam da pilula za dan kasnije povećava rizik od raka dojke za 44 posto”.

Njen je video dosegao znatno manji broj ljudi, nego ranije spomenuti, međutim objavljen je na profilu s gotovo 270 tisuća pratitelja_ica. Zanimljivo je napomenuti da je Daria Sadovskaya liječnica koja na svom profilu dijeli medicinske savjete.

Otkud uopće dolazi ova vrlo specifična dezinformacija o 44 posto većem riziku od raka dojke? Prema dostupnoj literaturi, spomenuti podatak vjerojatno proizlazi iz istraživanja o drugim oblicima hormonske kontracepcije, osobito o levonorgestrel-otpuštajućem intrauterinom sustavu (LNG-IUS), odnosno hormonskoj spirali. Neka istraživanja pokazala su blago povećanje relativnog rizika od raka dojke pri korištenju LNG-IUS-a, no ti nalazi se ne odnose na hitnu kontracepciju (1,2). Važno je, pritom, razlikovati relativni i apsolutni rizik. Tvrdnja o „44 posto većem riziku“ ne znači da će 44 posto žena koje koriste neki specifičan tip kontracepcije razviti rak dojke, nego da je riječ o relativnom povećanju u odnosu na početni rizik, koji je i dalje nizak. O sličnim manipulacijama brojkama smo već pisale kada smo provjeravale tvrdnju da „žene koje uzimaju hormonsku kontracepciju imaju 20 do 30 posto veći rizik od raka dojke od onih koje je ne koriste“.

Također, obično se radi o dugotrajnom korištenju. Naime, hormonska spirala kao i dugotrajno korištenje hormonske kontracepcije podrazumijevaju dugotrajnu i kontinuiranu izloženost hormonima, dok se hitna kontracepcija koristi jednokratno ili povremeno. Zbog toga se rezultati istraživanja o LNG-IUS-u ili klasičnoj hormonskoj kontracepciji ne mogu izravno primijeniti na pilulu za dan kasnije.

Jedino istraživanje koje smo pronašle, a koje se izravno bavi ovom temom, jest novija studija koja je pronašla povezanost između levonorgestrelnih pilula za hitnu kontracepciju i viših izgleda za rak dojke kod premenopauzalnih žena. Međutim, autori_ice istraživanja naglasili su da se ta povezanost ne može pripisati hitnoj kontracepciji izolirano jer se njezino korištenje preklapalo s drugim oblicima hormonske kontracepcije.

S obzirom na to, trenutačno ne postoje uvjerljivi znanstveni dokazi koji bi potvrdili tvrdnju da korištenje hitne kontracepcije povećava rizik od razvoja raka dojke za 44 posto. Dostupni podaci upućuju na to da takve tvrdnje najvjerojatnije proizlaze iz pogrešne interpretacije istraživanja o drugim oblicima hormonske kontracepcije, osobito LNG-IUS-u, a ne o hitnoj, jednokratnoj kontracepciji.

Ne postoje medicinski dokazi koji podupiru navedene teze o piluli za dan kasnije

Iako se na društvenim mrežama i vjerskim, odnosno konzervativnim portalima i dalje šire dezinformacije o hitnoj kontracepciji, osobito tvrdnje da je abortivna ili da povećava rizik od raka dojke, takve tvrdnje nisu potkrijepljene dostupnim znanstvenim dokazima.

Hitna kontracepcija djeluje tako da odgađa ili sprječava ovulaciju, čime se sprječava oplodnja. Ona ne djeluje nakon implantacije, stoga se ne može smatrati abortivnom metodom prema medicinskim definicijama.

Također, trenutačno ne postoje uvjerljivi znanstveni dokazi koji podupiru tvrdnje da korištenje hitne kontracepcije povećava rizik od razvoja raka dojke. Brojke koje se navode na društvenim mrežama, često proizlaze je iz pogrešnih interpretacija istraživanja koja se bave drugim oblicima hormonske kontracepcije, osobito onima koji podrazumijevaju dugotrajnu i kontinuiranu izloženost hormonima.

Dostupna istraživanja i stavovi vodećih medicinskih organizacija pokazuju da je hitna kontracepcija, odnosno pilula za dan kasnije, sigurna za korištenje.

Što riječki zdravstveni odgoj kaže o pristanku?

Posted on by info@libela.org

Školska godina privodi se kraju, pišu se zadnji testovi, popravljaju se ocjene i broje se zadnji sati izvannastavnih aktivnosti. Većina njih prolazi nezapaženo izvan školskih učionica, no rijetke su one koje postanu tema političkih rasprava i javnih prijepora.

Upravo je to slučaj s riječkim modelom Zdravstvenog odgoja i obrazovanja (koji uskoro planira provoditi i grad Pula), programom koji je ove školske godine i izazvao burne reakcije političara_ki i stručne javnosti.

Gradska vijećnica Mosta u Rijeci Petra Mandić u ožujku je najavila da će raskinuti suradnju s riječkom gradonačelnicom Ivom Rinčić u lokalnom parlamentu ako se ne promijene određeni dijelovi kurikuluma Zdravstvenog odgoja koji je kao izvannastavna aktivnost uveden u riječke osnovne škole.

Prijepori se ne vode oko cijelog kurikuluma (koji uključuje i prehranu, mentalno zdravlje i ovisnosti), već gotovo isključivo oko jednog od četiri modula – onog koji se bavi ljudskom seksualnošću.

Pravobraniteljica priprema odgovor

“Za nas postoje crvene linije koje ne prelazimo i oko kojih ne možemo pregovarati. Za nas u Mostu ta crvena linija je zaštita djece. Pred više od pet mjeseci usmeno smo upozorili gradonačelnicu Ivu Rinčić, a pred više od tri mjeseca i pisanim putem, nakon detaljne analize kurikuluma Zdravstvenog odgoja i obrazovanja u gradu Rijeci, na naše prigovore koje smatramo dijelom objektivne analize i štetnim dijelovima samog kurikula za svako dijete” izjavila je tada Mandić.

Između ostalog, zasmetalo joj je kako je u kurikulumu razrađen koncept pristanka. Prema njoj, program stvara “opasnu zabludu o pristanku”.

“Uči se djecu od 13 i 14 godina da je odgovorno svako spolno ponašanje na koje se pristalo. Ali pritom se prešućuje ključna informacija da dijete mlađe od 15 godina ne može dati pristanak. To je zakonski uređeno i dijete mlađe od 15 godina ne može dati pristanak jer je to utemeljeno na razvojnoj biologiji koja je znanstvena činjenica. To je razlog zašto to postoji u kaznenom zakonodavstvu i zašto se bilo koje dijete koje stupi u odnos sa starijom osobom, a da je mlađe od 15 godina, to djelo smatra teškim kaznenim dijelom i to dijete se smatra žrtvom kaznenog djela”, kazala je.

Sličnu je tvrdnju ponovila i na svom Facebook statusu, usred rasprava o domaćem pjesniku koji javno zagovara pedofiliju: „Kada sam se, kao što je Novi list prenio, usprotivila dijelovima riječkog zdravstvenog odgoja, nisam to učinila iz hira ili vjerskog fanatizma, kako mi neki pokušavaju pripisati, nego upravo iz straha od ovakve kulture smrti, jer kada u programu koji bi trebao educirati našu djecu vi njih učite da je svako spolno ponašanje na koje se ‘pristalo’ u redu, a namjerno im prešutite ključnu informaciju, onu koju svaki roditelj i svaki tužitelj zna, a to je da dijete mlađe od 15 godina po zakonu NE MOŽE dati pristanak, vi time ne širite slobodu, vi time otvarate vrata predatorima, vi time našu djecu činite lakšim plijenom, vi im šaljete poruku da je njihovo ‘da’ ili ‘ne’ jednako vrijedno kao i ‘da’ ili ‘ne’ odrasle osobe, a to je laž, opasna i smrtonosna laž”.

Na izjave vijećnice Mandić je reagirala je riječka gradonačelnica Iva Rinčić, poručivši da  pitanja kurikuluma i obrazovnog standarda ne bi smjela postati predmet političkog uvjetovanja podrške. Kako bi se otklonile nedoumice koje su se pojavile u javnosti, gradonačelnica je u ožujku najavila da će Grad uputiti dopis Pravobraniteljici za djecu.

Upravo smo zato pitale ured Pravobraniteljice Tatjane Katkić Stanić koji je sadržaj dopisa i koji su njeni odgovori na njega. Kratko su nam odgovorili: “Ured pravobranitelja za djecu zaprimio je dopis gradonačelnice Grada Rijeke u kojem traži mišljenje o usklađenosti riječkog modela i programa zdravstvenog odgoja i obrazovanja s pravnim okvirom i standardima zaštite prava djece te u skladu sa svojim ovlastima priprema odgovor na zaprimljeni dopis”.

Nismo dobile odgovor jesu li analizom kurikuluma Zdravstvenog odgoja i obrazovanja uočene neusklađenosti.

Autorice kurikuluma: Temelji se na znanstvenim spoznajama

Tvrdnje vijećnice Mandić odbacile su autorice kurikuluma te urednice priručnika, mag. soc. Eli Pijaca Plavšić i prof. dr. Vesna Kovač, navodeći da svatko tko razumije koncept i značenje kurikuluma kao cjelovitog dokumenta jako dobro zna da je njega potrebno gledati u cjelini bez izdvajanja pojedinih ishoda ili sadržaja.

Kako su objasnile za Novi list, program ne stvara zabludu o pristanku niti prešućuje zakonski okvir.

“Bitno je naglasiti kako se učenike u svim ovim temama upućuje na traženje podrške i pomoći odraslih stručnih osoba kako bi se donosile informirane odluke. Ono što znamo je da učenici u svojim vršnjačkim skupinama razgovaraju o ovim i drugim temama te da informacije često traže na internetu, često se oslanjajući na neprovjerene izvore. Ovaj kurikulum ih upravo upućuje da donose informirane odluke i savjetuju se s odraslim osobama“, kazale su.

Dodale su i da „zakonska dobna granica zaštite djece u Hrvatskoj nije dovedena u pitanje niti je ignorirana. Naprotiv, učenike se informira o važnosti razumijevanja pravnih posljedica i neravnopravnih odnosa moći te se spolna aktivnost bez pristanka eksplicitno naziva nasiljem“.

„U kurikulumu za 7. i 8. razred jasno su navedeni ishodi učenja koji govore baš suprotno od navedene kritike: prepoznati pravo na donošenje informiranih odluka vezanih za vlastito tijelo i prepoznati faktore koji utječu na pristanak na spolni odnos te da je spolna aktivnost bez pristanka nasilje”, kažu autorice.

Ujedno su ustvrdile da je u samim kritikama vidljivo i nerazumijevanje formata provedbe ovog programa te su naglasile da se kurikulum temelji na znanstvenim spoznajama, međunarodnim dokumentima i konvencijama, javnozdravstvenim načelima i zakonodavnom okviru Hrvatske. Dodale su i da je on nastao kao odgovor na brojna istraživanja provedena u Hrvatskoj u posljednjih desetak godina koja u brojnim aspektima pokazuju narušeno fizičko i mentalno zdravlje mladih te sklonost rizičnim ponašanjima.

Učenje o pristanku široko je prepoznato kao važan dio spolnog odgoja

Kad govorimo o pravnom aspektu tvrdnje, vijećnica Mosta, Petra Mandić je iznijela točan podatak. Činjenica da je u Hrvatskoj dobna granica za pristanak na spolni odnos 15 godina. Svaki spolni kontakt odrasle osobe s osobom mlađom od 15 godina smatra se kaznenim djelom. “Ako razlika u dobi između osoba koje vrše spolni odnošaj ili s njime izjednačenu spolnu radnju ili bludnu radnju nije veća od tri godine”, stoji u Kaznenom zakonu, tada to nije kazneno djelo.

Međutim, tvrdnja vijećnice Mandić miješa kaznenopravnu granicu (dobni pristanak za seksualne odnose) s edukacijskim konceptom pristanka (razumijevanje granica i odnosa). Tvrdnja da se koncept pristanka ne bi smio obrađivati prije 15. godine zapravo je u suprotnosti s nekoliko međunarodnih preporuka (1,2) prema kojima djecu treba učiti konceptu pristanka prije nego što stupe u seksualne odnose i neovisno o zakonskoj dobi pristanka.

Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu (UNESCO) izdala je 2018. godine “Međunarodne tehničke smjernice za seksualnu edukaciju” i ondje se nalazi cijeli odjeljak koji pokriva temu “pristanka, privatnosti i tjelesnog integriteta” (56. str.). Iako je dokument često bio krivo protumačen kao zagovaranje seksualnih odnosa u ranoj dobi, on je zapravo usredotočen na poučavanje sigurnosti, zdravlja i socijalnih vještina, a ne na fizički čin spolnog odnosa (1,2).

UN-ove smjernice uče djecu kako se zaštititi i donositi zdrave odluke dok odrastaju. Taj dokument predviđa učenje o tjelesnim granicama, privatnosti i pristanku kroz sadržaje prilagođene razvojnoj dobi djece. Primjerice, za najmlađi uzrast (od pete godine života) ključno je prepoznavanje neželjenih dodira i reagiranje na njih.

Također, slični školski programi u Europi, primjerice oni Irske i Škotske, sadrže lekcije o pristanku u kontekstu spolnog odgoja. Poseban je naglasak na osvještavanju određenih vrsta ponašanja i prevenciji nasilja.

“Povećana svijest o seksualnom zlostavljanju i iskorištavanju djece naglasila je potrebu za podrškom mladima da shvate što predstavlja ‘zdravu vezu’. Mnogi mladi žele znati više o pristanku u seksualnim vezama i svom pravu da daju ili uskrate pristanak u nizu situacija”, stoji u škotskim smjernicama.

U smjernicama za britanski PSHE (skraćenica za Personal, Social, Health and Economic) školski predmet koji priprema djecu za život, odrastanje i rad, ističe se kako je učenje o seksualnom pristanku i dobi pristanka prije nego što navrše 16 godina (što je zakonska dob na pristanak na seks) prvenstveno pitanje zaštite.

“Poučavanje o pristanku i zdravim/nezdravim vezama ključan je aspekt zaštite djece od zlostavljanja i iskorištavanja. Prepoznavanje da će neki mladi ljudi biti seksualno aktivni prije 16. godine ne znači poticanje maloljetničke seksualne aktivnosti, a postoje jaki dokazi da veze i spolni odgoj odgađaju početak spolnih odnosa”, navedeno je u smjernicama za PSHE.

Brojni priručnici i savjetnici za odgoj djece ističu kako je od rane dobi važno učiti djecu o pristanku (1,2,3,4). Poučavanje djece o pristanku primjenjuje se u nekoliko važnih sfera života i nije ograničeno samo na spolne odnose. Ono može pomoći djetetu da razvije dobre i zdrave granice u svim svojim odnosima od prijateljskih do romantičnih, kao i s kolegama s posla ili nadređenima.

Što piše u riječkom kurikulumu?

Kako napominju autorice, kada u kurikulumu uvode u tematsko područje “Spolno i reproduktivno zdravlje te rodna ravnopravnost”, ono se djelomično preklapa s kurikulumima nekih nastavnih predmeta, poglavito biologije, “no postoji još puno prostora koji treba popuniti kvalitetnim, znanstveno relevantnim i prije svega učenicima_ama zanimljivim sadržajima”.

“U kurikulumima međupredmetnih tema (Zdravlje, Osobni i socijalni razvoj, Građanski odgoj i obrazovanje) u manjem su dijelu pokrivene neke od tema iz cjelovite spolne edukacije, no ostaje nepoznato koliko se i ti ograničeni sadržaji međupredmetnih tema zaista i provode jer ne postoji sustavno praćenje i evaluacija”, dodaju.

Među temama koje nisu obrađene kroz druge predmete su Odnosi (utjecaj društva i vršnjaka na spolno ponašanje) te Rodni identiteti i rodna ravnopravnost. U tim se cjelinama inzistira na važnosti pristanka. U ishodima je (86. i 88. str.) navedeno da će učenice i učenici moći opisati utjecaj vršnjaka na donošenje odluka vezanih za spolno ponašanje, povezati pristanak na spolni odnos s osobnim granicama i pravima osobe, prepoznati faktore (samopoštovanje, slika o tijelu, alkohol) koji utječu na pristanak na spolni odnos te da je spolna aktivnost bez pristanka nasilje.

Iz ovoga je vidljivo da cilj tih sadržaja nije poticanje učenika na spolne odnose, nego razvijanje razumijevanja osobnih granica, sigurnosti i zaštite od nasilja. 

Isto se može iščitati i u Priručniku za učenike 7. i 8. razreda, gdje je objašnjeno (64. str.) da se seksualno nasilje prepoznaje “ako jedna osoba dodiruje onu drugu na način koji druga osoba ne želi i ne daje pristanak, ako je prisiljava na spolni odnos ili gledanje spolnog odnosa nekih drugih osoba”. Ondje je seksualni pristanak definiran kao “dobrovoljno sudjelovanje u aktivnosti, bez nagovaranja, ucjena i manipulacija”.

U priručniku se nalazi i zadatak za učenike gdje izmišljeni primjer (79. str.), veza djevojke Sanje i mladića Kristijana služi prepoznavanju emocionalnog pritiska i manipulacije. Učenike_ice se potiče da razmisle može li se pristanak smatrati slobodnim ako osoba pristaje zbog osjećaja krivnje, dugovanja ili pritiska partnera. Poruka zadatka nije da učenici trebaju stupati u spolne odnose, nego da nauče razlikovati dobrovoljan pristanak od situacija u kojima je odluka iznuđena emocionalnim pritiskom.

“Ono što je važno jest da sve uključene osobe daju jasni pristanak i drugoj osobi iskažu želju za spolne aktivnosti. Uvijek je potrebno provjeriti želi li druga osoba isto što želimo i mi, a najbolji način provjere jest otvoreno razgovarati s tom osobom. Razgovor prije ulaska u spolne aktivnosti bitan je i sigurno će smanjiti razinu neizvjesnosti. Važno je znati da ulazak u spolne aktivnosti podrazumijeva odgovorno ponašanje kako bismo sebe i drugu osobu zaštitili od neželjenih posljedica koje mogu narušiti spolno i reproduktivno zdravlje”, stoji u priručniku.

Izjave Petre Mandić o pristanku miješaju različite koncepte

Kada se raspravlja o sadržaju riječkog zdravstvenog odgoja i načinu na koji je u njemu objašnjen pristanak, važno je sagledati širi kontekst. U tom je smislu važno razlikovati pravni koncept dobi za pristanak na spolni odnos od edukativnog koncepta pristanka, koji se odnosi na razumijevanje osobnih granica, odnosa moći, komunikacije i zaštite od nasilja.

Tvrdnja Petre Mandić da se učenicima poručuje da je njihovo “da” jednako pravno relevantno kao pristanak odrasle osobe ne proizlaze iz sadržaja kurikuluma ni pratećih materijala.  

Kurikulum i priručnici fokus stavljaju na nešto drugo: razumijevanje osobnih granica, prepoznavanje emocionalnog pritiska, odgovornost i prevenciju nasilja. Time se ne potiče rano stupanje u seksualne odnose niti se relativizira zakonska dobna granica za pristanak, nego se nastoji učenike_ice informirati o sigurnosti, međusobnom poštovanju i zaštiti vlastitih prava i granica.

*Tekst je nastao u okviru programa kojeg podržava Zaklada SOLIDARNA kroz Fond za žene u sklopu Programskih potpora za OCD-e.

Zašto promjena iz PCOS u PMOS nije samo semantika

Posted on by info@libela.org

Postoji razlog zašto je vijest o preimenovanju PCOS-a u PMOS odjeknula globalno.

Ne samo zato što ovo stanje pogađa otprilike jednu od osam žena u svijetu, nego zato što otvara puno šire pitanje – koliko je ženskih bolesti povijesno bilo pogrešno interpretirano kroz reproduktivnu funkciju? Žene stoljećima nisu bile standard medicine, nego na njezinoj margini.

Godinama je PCOS bio jedna od najčešćih, ali i najpogrešnije shvaćenih dijagnoza ženskog zdravlja. Već sam naziv, policistični jajnici, sugerirao je da je riječ prvenstveno o ginekološkom problemu, vezanom uz ciste i reprodukciju. No, mnoge žene s tom dijagnozom nikada nisu imale policistične jajnike, dok su istovremeno živjele s nizom simptoma koji su daleko nadilazili ginekologiju.

Zato je odluka objavljena u časopisu The Lancet da se PCOS preimenuje u PMOS (hrv. poliendokrini metabolički ovarijski sindrom) puno više od kozmetičke promjene.

To je pokušaj da se bolest konačno definira onako kako je žene već dugo doživljavaju, kao kompleksno metaboličko i endokrino stanje koje utječe na cijeli organizam, a ne samo na jajnike.

Zašto je dosadašnji naziv bio problematičan?

PCOS je dugo bio prikazivan prvenstveno kao ginekološki problem: neredovite menstruacije, ciste na jajnicima, problemi s plodnošću. No, žene koje žive s tim stanjem odavno znaju da je stvarnost puno kompleksnija.

Nova terminologija pokušava naglasiti ono što je medicinska praksa često zanemarivala: inzulinsku rezistenciju, metaboličke poremećaje, kronične upalne procese, povećan rizik za dijabetes tipa 2, kardiovaskularne bolesti, anksioznost, depresiju i poremećaje prehrane.

Drugim riječima, žensko tijelo nikada nije bilo podijeljeno na “reproduktivno” i “ostatak organizma”. Samo nas je medicina tako tretirala. Ako kažeš da si iscrpljena, depresivna, natečena ili anksiozna, onda si vjerojatno samo preosjetljiva. Ali ako kažeš da ne možeš zatrudnjeti, onda je problem.

I upravo je to problem ženskog zdravlja općenito. Medicina često ozbiljno shvati žensko stanje tek kad ono postane vidljivo, mjerljivo ili reproduktivno korisno.

“Tako je to kod žena”

I sama sam se u ranim dvadesetima počela susretati s nizom tada naizgled nepovezanih simptoma. Bolne menstruacije, promjene raspoloženja i panični napadaji, gastritis te teške epizode hipoglikemije zbog kojih sam završavala kod endokrinologa, gastrologa, psihijatra i ginekologa.

Ipak, izostajali su pravi odgovori. Nalazi su često bili “uredni”, ponekad kontradiktorni, a zaključci su se uglavnom svodili na “hormoni”, “stres”, “žena si, tako je to u reproduktivnoj dobi”. Nitko zapravo nije pokušavao povezati simptome u cjelinu.

Mislim da velik broj žena dijeli upravo to iskustvo fragmentiranog liječenja. Gdje svatko gleda jedan organ, jedan nalaz ili jedan simptom, ali rijetko tko vidi osobu ispred sebe. Godinama sam imala, i još uvijek imam, osjećaj da moje tijelo govori nešto što sustav ne zna ili ne želi razumjeti.

U razgovorima o kontracepciji, hormonalnim terapijama i reproduktivnom zdravlju često sam osjećala da se ženske tegobe banaliziraju ili psihologiziraju. Ako si anksiozna to je PMS, ako si iscrpljena to je stres, ako osjećaš kroničnu bol to je “normalno”.

A ono što je posebno opasno jest činjenica da žene nakon dovoljno dugo vremena počnu internalizirati isto objašnjenje: možda stvarno pretjerujem i možda je ovo stvarno normalno.

Što sad i zašto je promjena naziva važna?

Ova promjena otvara i šire feminističko pitanje: koliko su ženska tijela povijesno bila interpretirana prvenstveno kroz njihovu funkciju za druge?

Nije slučajno da su se mnoge bolesti žena stoljećima opisivale kao “histerija”, emocionalna nestabilnost ili pretjerana osjetljivost. Kao što nije slučajno ni to da se žene danas disproporcionalno češće suočavaju s kasnim dijagnozama autoimunih, hormonalnih i kroničnih stanja. Kada medicina ne razumije žensko iskustvo, društvo ga vrlo brzo počne romantizirati kao “žensku prirodu”.

Naravno, promjena imena sama po sebi neće riješiti desetljeća medicinskog zanemarivanja ženskog zdravlja. Neće automatski smanjiti liste čekanja, educirati liječnike_ice niti učiniti da žene odjednom budu ozbiljno shvaćene. Ali može promijeniti način na koji se bolest razumije jer se PCOS fokusirao na samo ono što se vidi ultrazvukom, dok PMOS pokušava opisati ono što žene žive svakodnevno.

Jezik u medicini oblikuje dijagnoze, istraživanja, terapije i način na koji društvo razumije bolest. Kada se stanje definira gotovo isključivo kroz jajnike i reprodukciju, tada i iskustvo žena postaje svedeno na reproduktivnu funkciju. Ako ga se počne razumijevati kao metaboličko i sustavno stanje, otvara se prostor za drugačiji pristup: interdisciplinaran, dugoročan i cjelovit.

To je posebno važno za žene koje godinama lutaju između specijalista bez jasnog odgovora, ali i za djevojke koje odrastaju misleći da je kronična bol jednostavno dio ženskog iskustva i da se od žena očekuje da budu istovremeno funkcionalne, zahvalne, produktivne i tihe. Čak i kada ih vlastito tijelo upozorava da nešto nije u redu. Konačno, (žensko) tijelo vrlo često govori puno prije nego što ga sustav odluči poslušati.

Izjava da je 70 posto žena pobacilo pod pritiskom okoline je manipulativna

Posted on by info@libela.org

Početkom ovoga mjeseca emitirana je emisija Otvoreno HRT-a u kojoj se vodila rasprava o manifestaciji „Hod za život“, koja se ove godine održava u 20 gradova diljem Hrvatske, a prvi je bio u Zagrebu 9. svibnja (1,2). U sklopu emisije Željka Markić je istaknula potrebu za promjenom trenutnog zakonodavnog okvira u smjeru zabrane pobačaja.

U tom kontekstu je, između ostalog izjavila: „Napravili smo mrežu koja pomaže ženama koje prolaze teško iskustvo spontanog pobačaja ili teških dijagnoza. Istraživanja pokazuju da 70 posto žena koje su pobacile tvrdi da su bile pod pritiskom okoline i društva. Gdje je onda sloboda izbora o kojoj se stalno govori?”. (1,2).

S obzirom na to da Markić nije napomenula o kojim je studijama riječ, odlučile smo provjeriti navedenu tvrdnju.

Tvrdnja se najvjerojatnije temelji na studijama američkih pro-life think tankova objavljenih u kritiziranim časopisima

Slične tvrdnje pronašle smo na hrvatskim portalima dnevno.hr i narod.hr koji su o tome pisali 2017. i 2018. godine (1,2). Jedan se referira na ‘rijetka’ i ‘neka istraživanja’ po kojima je pobačaj „u gotovo dvije trećine slučajeva rezultat pritiska okoline, ne toliko odluka same žene“.

Pritom izrijekom navode samo nacionalnu studiju Elliot instituta provedenu u SAD-u (iz 2004.) koja „navodi kako je 64 posto – gotovo dvije trećine – onih koje su se odlučile za pobačaj osjetilo “pritisak drugih da to urade”“.

Drugi spominje studiju objavljenu u Journal of American Physicians and Surgeons (AAPS) navodeći da je „Većina žena, a radi se o visokoj brojci od 60 posto, reklo da su imale pobačaj samo da bi usrećile druge ljude, a ipak je najveći broj žena, njih 75 posto otkrilo da su pod pritiskom okoline napravile pobačaj“.

Također smo pronašle izvještaje Charlote Lozier instituta o njihovoj studiji iz 2023., objavljenoj u medicinskom časopisu Cureus. U njoj se tvrdi da približno 70 posto Amerikanki koje su pobacile opisuju pobačaj kao nešto na što su natjerane, što nisu htjele ili nije bilo u skladu s njihovim vrijednostima (1,2,3,4). Pritom napominju da je riječ o drugoj studiji instituta koja potvrđuje rezultate prethodnog istraživanja koji kažu da je preko 60 posto žena koje su pobacile izvijestilo o tome da su osjećale visoke razine pritiska da pobace od jednog ili više izvora.

Vezano uz potonju studiju važno je naglasiti da se temelji na intervjuima s 1000 žena starih 41-45 godina, od kojih je 226 prijavilo da imaju iskustvo pobačaja te ispunilo anketu. Pritom je njih 33 posto pobačaj opisalo kao nešto što su željele, 43 posto kao nešto prihvatljivo, ali u neskladu s njihovim vrijednostima i preferencijama, dok je 24 posto pobačaj smatralo neželjenim ili prisilnim (1,2). Iz navedenog se ne može jednoznačno zaključiti da se 70 posto žena odlučilo na pobačaj zbog pritiska okoline ili društva.

Usto, treba napomenuti da smo pregledom institucija navedenih kao izvor studija utvrdili da je riječ o američkim pro-life think tankovima koji su provodili istraživanja nad ženama iz Amerike koje su imale iskustvo pobačaja. Što se tiče časopisa u kojima su te studije objavljene, Journal of American Physicians and Surgeons kojeg izdaje Association of American Physicians and Surgeons (AAPS) nije indeksiran u relevantnim znanstvenim bazama podataka te ga se problematizira zbog širenja teorija zavjera i dezinformacija (1,2,3).

Cureus je pak nedavno izbačen s liste časopisa jedne od najutjecajnijih baza znanstvenih časopisa, Web of Science (WoS), zbog velikih kritika upućenih na kvalitetu objavljenih radova i, konačno, neispunjavanja kriterija baze WoS vezanih uz kvalitetu (1,2), zbog čega ga Media Bias Fact Check ocjenjuje kao umjereni pseudoznanstveni časopis. Konačno, i neki od vodećih autora navedenih studija već su odavno kritizirani kao osobe koje daju znanstvene ‘dokaze’ za širenje „mitova o pobačaju“.

Međunarodne studije među glavnim razlozima za inducirani pobačaj navode socio-ekonomske okolnosti i planiranje obitelji

Izvorni znanstveni članak, objavljen 2017. u časopisu Contraception, daje sintezu nalaza iz 14 zemalja diljem svijeta o razlozima zbog kojih se žene odlučuju na pobačaj. U njemu su analizirani nacionalno reprezentativni podaci iz 14 zemalja prikupljeni kroz službenu statistiku, populacijska istraživanja i istraživanja provedena među pacijenticama koje su zatražile pobačaj u zdravstvenim ustanovama.

Glavni zaključak članka je da se žene odlučuju za pobačaje iz različitih razloga, a oni se razlikuju među državama te ponekad i unutar pojedinih zemalja, ovisno o socio-demografskim obilježjima žena. Razlike među državama mogu odražavati različite kulturne kontekste, dostupnost kvalitetne i pristupačne zdravstvene skrbi, željeni broj djece te vremenski razmak između poroda, kao i razine društvene stigme i podrške roditeljstvu. Ipak, socio-ekonomske zabrinutosti, (financijska nesigurnost, nemogućnost uzdržavanja djeteta), ograničavanje broja djece ili planiranje obitelji najčešće su navedeni razlozi u većini zemalja obuhvaćenih analizom.

Usporedbe radi, što se tiče žena iz SAD-a, njih 27,2 posto navelo je socio-ekonomske okolnosti kao glavni razlog, 24,7 posto želju za odgađanjem trudnoće, 19,1 posto nedostatak želje za djecom, 8,7 posto razloge povezane s partnerom a 7,6 posto njih navelo je da su premlade ili da se roditelji/drugi protive trudnoći. Konkretnije, u članku se navodi da je u američkim podacima iz 2004. godine, 89 posto žena navelo više od jednog razloga za pobačaj, a nešto više od polovice navelo je najmanje četiri razloga. Najčešće navođeni razlozi bili su financijska nespremnost (56 posto), razlozi povezani s partnerom (55 posto) te utjecaj trudnoće na buduće prilike (54 posto).

Ti su rezultati bili usporedivi s nalazima o glavnom razlogu za pobačaj iz iste ankete, pri čemu se financijska nespremnost također često navodila kao glavni razlog. Iako su zabrinutosti povezane s partnerom i utjecaj na buduće prilike često prijavljivani kada je bilo moguće navesti više razloga, rjeđe su se navodili kao primarni razlog.

Noviji američki podaci iz razdoblja 2008.–2010. pokazali su da su tri najčešća razloga za traženje pobačaja bili financijska nespremnost (40 posto), osjećaj da nije pravo vrijeme za dijete (36 posto) te razlozi povezani s partnerom (31 posto) (1,2). Uzevši u obzir i druge studije, može se zaključiti da se razlozi zbog kojih se žene u SAD-u odlučuju na prekid trudnoće u bitnome ne mijenjaju kroz vrijeme.

Dekontekstualizirana tvrdnja kao manipulacija

Nažalost, pretragom dostupnih međunarodnih i nacionalnih baza podataka znanstvenih časopisa i radova, nismo pronašle studije u kojima se raspravlja o razlozima zbog kojih se žene odlučuju na prekid trudnoće u Hrvatskoj. Međutim, već smo pisale o tome da se većina legalno induciranih pobačaja u Hrvatskoj kontinuirano obavlja kod žena starijih od 30 godina. Također, statistički podaci HZJZ-a pokazuju da većina žena koje su obavile legalno inducirani pobačaj u Hrvatskoj ima dvoje i više djece.

U tom kontekstu govoreći, možemo zaključiti da izjava Željke Markić predstavlja manipulaciju ponajprije zbog toga što zaključke studija američkih pro-life think tankova provedenih u SAD-u prenosi kao univerzalne i primjenjive na Hrvatsku, bez naznake da je riječ o navedenim studijama. Usto se analizirana tvrdnja ne može jednoznačno povezati s nalazima tih studija. Ono što također ne pridonosi kredibilnosti izjave je i to da ju se može povezati s časopisima upitnog znanstvenog legitimiteta.

Kao što smo već istaknule, različiti osobni, društveni, ekonomski i zdravstveni faktori utječu na odluku žene o pobačaju, a oni se razlikuju među državama, pa čak i unutar samih država, ovisno o socio-demografskim karakteristikama. Stoga se oni nikako ne mogu svesti na pritisak okoline i društva.

Politika privatnosti

Copyright 2026. Libela.org