info@libela.org, Author at Libela

Ima li u nama prave, humane ljubavi?

Posted on October 8, 2025October 8, 2025 by info@libela.org

Pokušavam napisati ovaj tekst mjesecima. Otvorim laptop i zatvorim oči. Prva disocijacija. Zatvorim laptop i otvorim oči. Druga disocijacija. I tako u krug. Na oči kreću suze, tijelo se paralizira. Sanjam kako grlim Palestinu, sanjam da umjesto bomba pada kiša; umjesto tutnjave upravo raketiranih zgrada, tutnji jak vjetar; umjesto sablaznih zvukova ratnih dronova, čuju se gromovi i munje. Sanjam slobodu. I pobjedu humanosti – one o kojoj me uči upravo Palestina.

Do svoje 21. godine života, mnogo sam slušala o bezuvjetnoj ljubavi, snazi zajedništva, “miru koji nadilazi svaki razum” i milosti. Osobito o milosti. Kršćani vole pričati o ljubavi i milosti. Ta se učenja jedu i piju svakog dana, poput krvi i tijela Kristova. Znala sam sve stihove. Znam ih danas. I dalje postojano stoje podcrtani kričavo rozim, žutim i narančastim markerom.

Zidovi učionice u kojoj smo imali vjeronauk bili su ispunjeni različitim, dječjim crtežima obitelji muškarca, žene i djece pod krivudavim krovom crkvene zajednice s velikim križem bez raspela, kreativnim prikazima golubice kao Duha Svetog i Isusovog uskrsnuća. Toliko heteronormativnosti u jednoj nevinosti dječjeg bivanja.

Red se mora poštovati

Tu i tamo našao bi se pojedini biblijski stih ispisan najljepšim mogućim rukopisom. “Bog je Bog reda” je jedan od onih koji mi se ucrtao u pamćenje. Bio je napisan velikim tiskanim slovima crne boje na narančastom A4 papiru. Trebao nas je podsjećati da je red Božja karakteristika koja se mora poštovati. Nisam jednom svjedočila dvoznamenkastom iscrpnom ispisivanju upravo te rečenice kao disciplinirajuće taktike ne bi li se umirio pokoji buntovni dječak (nikad djevojčica jer, jasno, odgajane smo da budemo vrsne žene), koji se neprestano vrtio na stolici, nepristojno upadao u riječ i remetio nastavu.

“Bog je Bog reda”. Svugdje i u svakom trenutku. Dok sam budna i dok spavam, kad postim i kad jedem, za stolom, u mojoj sobi, kod kuće, u školi, na ulici, u mojem gradu, u mojoj državi. U svijetu. U Izraelu. I Palestini.

Veličanje Izraela dio je mog odrastanja

Molitve moje crkvene zajednice održavale su se, i održavaju i dalje, ponedjeljkom i petkom. Molili smo za potrebe vjernika/ca, za crkvu, za širenje i jačanje utjecaja, za sestrinske crkve, za vladu i državu i – Izrael. Uvijek i bez iznimke. Izrael i njegovo veličanje utkano je u moje odrastanje. Nisam znala da ta “ljubav” ima svoje ime – cionizam, i da nije bezuvjetna, osim kada treba opravdati nasilje i teror koji Izrael provodi nad neistomišljenicima, bili oni aktivisti, Židovi pro-palestinskog stava, vlastiti građani države Izrael i, naravno, apsolutni genocid koji provodi nad Palestincima. Nebrojeno puta čula sam da je “Bog pravedan sudac, on povazdan prijeti: ako se ne obrate, mač će naoštriti, luk će svoj zapet’ i pravo smjerit’. Spremit će za njih smrtonosno oružje, strijele će svoje užariti.”

Uvijek me zbunjivala bipolarnost takve iznimno uvjetovane ljubavi koju moram zvati bezuvjetnom, nemilosrdnog vladara u čije se milosrđe moram uzdati, poniznosti i empatije, u stvarnosti, posebno rezervirane za “odabrane”, a načelno, dostupne svima.

Predugo sam zatvarala oči na superiornost bijelih muškaraca i žena na položaju autoriteta, svećenika, glavnih i pomoćnih pastora/ica crkve, pastora/ica za mlade, s neodoljivom željom da poziciju moći iskoriste kako oni/e misle da je najbolje, braneći svoje postupke svojom interpretacijom Biblije i svojim shvaćanjem Boga. Njihova (ili njegova) interpretacija bila je moja zapovijed. Zašto? Jer to nije riječ čovjeka, to je Bog koji se manifestira kroz svoje “sluge”, ponovno vrlo pomno izabrane od strane tzv. duhovnog autoriteta s tzv. darom raspoznavanja duhova, proročkim darom, pomazanjem itd. Biblija se tumači kao vrhovni autoritet i, zapravo, kad se sve svede na proste faktore – radi se igri moći među najmoćnijima. To znači biti “izabran”, “pomazan”, “svet”. Pišem u muškom rodu jer su patrijarhalne strukture glavna poluga ovakvog mentaliteta.

I tako dolazim do problematike veličanja Izraela – odabranog naroda, onih u koje se ne dira.

Moramo biti svjesni/e podrške genocidu koja se događa u „našem dvorištu“

Jasno je da se današnji Izrael i biblijski Izrael uvelike razlikuju, ali jasno je i da se ta činjenica neće uzeti u obzir pa tako glavni čovjek Izraela ponosno citira stihove iz Biblije da bi opravdao genocid nad Palestinom, svijet gleda još jedno, ne znam koje po redu, kršenje međunarodnog prava, mirovni aktivisti bivaju grubo zaustavljeni i kažnjeni u misiji dostave humanitarne pomoći – opet i opet i opet. Iako bi se problematika grubog kršenja ljudskih prava, ratnih zločina i genocida trebala ticati baš svake osobe koja ima imalo srca, bez potrebe da se išta od navedenoga događa u našem dvorištu pa tek onda reagiramo, otvorena se podrška genocidu događa upravo u našem dvorištu – i toga moramo biti itekako svjesni/e.

Prije par mjeseci, u travnju, genocid je brojao 546 dana, preko 60.000 poginulih, više od 120.000 ranjenih. Danas je 8. listopad 2025. godine – 732. dan genocida koji i dalje traje. I dok nekadašnji kandidat za predsjednika RH daje otvorenu podršku Izraelu, ja se i dalje pitam gdje je nestala bezuvjetna ljubav. Gdje je ta milost koja prekriva sve grijehe? Kuda se sakrila duboka empatija kršćanskog srca? Gdje su molitelji i klečatelji za pravo i pravdu – onu humanu? Ili kako su istaknuli i riječki aktivisti – “Klečite li za palestinske majke i djecu?”

Vapaj za dubinom ljubavi

Moja zajednica, moja obitelj, moji ljudi, moja crkva bili su prostor dubokog predanja i vapaja, vapaja kojeg nikad neću zaboraviti. Vapaja za dubinom ljubavi. Molila sam kako su me učili – sa svim u sebi, u potpunom predanju. Vapajem očajnika, baš kao u Psalmu 22.

Bila sam sve što sam trebala biti. I nikad nisam bila dovoljna. Jer ništa doli apsolutne pokornosti i potpune predaje vlastitog identiteta neće biti dovoljno. Trebam nestati da bih počela postojati.

Gledajući u ruševine nekadašnjeg doma, još je jedino ostao taj vapaj. Dani nakon 7. listopada 2023. godine, dani su nakon kojih bombardiranje postaje stalno, a opet je dio onog kojeg svijet gleda već desetljećima, dani kada se ništa nije desilo po prvi puta, dani kada su OPET i IZNOVA stradali nevini, dani u kojima sam isplakala oceane suza, dani kada sam naučila zašto je Palestina ultimativni simbol slobode. One slobode koju sam iskusila izlaskom iz cionističkih zidova svojeg odrastanja, otpora, onog zbog kojeg sam odlučila da i dalje vrijedi udisati ovaj zrak i hodati po ovoj zemlji – i ljubavi – one bezuvjetne, zaista bezuvjetne.

Za kraj, citirat ću knjigu koju upravo oni koji se pozivaju na bezuvjetnu ljubav svojeg boga, koriste kao oružje i reći:

“Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao,

bila bih mjed što ječi

ili cimbal što zveči.

Kad bih imala dar prorokovanja

i znala sva otajstva

i sve spoznaje;

i kad bih imala svu vjeru

da bih i gore premještala,

a ljubavi ne bih imala – ništa sam!

I kad bih razdala sav svoj imutak

i kad bih predala tijelo svoje da se sažeže,

a ljubavi ne bih imala –

ništa mi ne bi koristilo.

Ljubav je velikodušna,

dobrostiva,

ne zavidi,

ljubav se ne hvasta,

ne nadima se;

nije nepristojna,

ne traži svoje,

nije razdražljiva,

ne pamti zlo;

ne raduje se nepravdi,

a raduje se istini;

sve pokriva, sve vjeruje,

svemu se nada, sve podnosi.

Ljubav nikad ne prestaje.

Prorokovanja? Uminut će.

Jezici? Umuknut će.

Spoznaje? Uminut će.

…

A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav

– to troje –

ali najveća je među njima ljubav;

Na kraju, pitam se – je li nam ostalo bar još malo prave, humane ljubavi?

Zajedno gradimo prostore ravnopravnosti i zajedništva

Posted on October 6, 2025October 6, 2025 by info@libela.org

Međunarodni festival queer i feminističke kulture Smoqua već devetu godinu za redom razbija predrasude, propituje i dekonstruira patrijarhalne obrasce te omogućuje razmjenu ideja, misli i iskustva na queer i feminističkoj sceni. U organizaciji LORI ovogodišnje izdanje će se održati od 9. do 11. listopada, na različitim lokacijama diljem Rijeke.

S Danijelom, Anom, Natašom i Antonijom smo razgovarale o prvih 25 godina rada LORI (na Smoqui se slavi i rođendan!), o temi „zajedništva“ koje je vodilja ovogodišnjeg festivala, zabranama kojima smo ljetos svjedočile, pomacima na queer i feminističkoj sceni i – naravno – o samoj Smoqui i događanjima koje su nam pripremile!

Smoqua broji već deveto izdanje na kojem će LORI proslaviti 25 godina rada. Kad se sjetite početaka – što LORI, što Smoque – i usporedite današnji trenutak u kojem djelujete – koja su vam najdraža postignuća kroz 25 godina? Koje ste teme otvarale? Koje ste promjene primijetile u zajednici?

Danijela: Moram naglasiti da je ipak velika razlika između početaka LORI, 2000. godine i početaka Smoque prije osam godina. Kad se sjetim početaka LORI, u nekom smislu kao da je bio drugi život. Praktički, to je bilo i vrijeme kad još nisu svi imali Internet, nismo imali prajdove, nismo imali zabranu diskriminacije (zakon dolazi tek 2009.), zajednica se jako puno skrivala. Ljudi su nam na početku slali pisma u kojima su pisali koliko im je drago kad su nas čuli na radiju, jer oni „ne smiju reći što su“ nikome u svojoj okolini.

Osobno mi je jako bitna bila kampanja Ljubav je ljubav 2002. godine. Bilo je to prvi društveni angažman takvog opsega u Hrvatskoj koji je govorio o temi diskriminacije i nasilja nad lezbijkama i gejevima. Tad smo napravile i spot koji govori o svakodnevici gej osoba te smo zaista napravile veliki iskorak u društvu. To je bilo posebno teško u ono doba, kad niti u svojim obiteljima nismo imale podršku.

U svo ovo vrijeme puno se toga dogodilo, radile smo puno i na povećanju prihvaćanja u obitelji, već 15 godina radimo s mladima u školama, ali i educiramo nastavnike/ice, provele smo niz istraživanja, izdale preko 20 publikacija koje koriste stručnjaci i stručnjakinje, studenti/ice, LGBTIQ osobe i šira javnost. Ono što mi je jako bitno je naš rad sa zajednicom. U svo to vrijeme nismo stale pružati pravnu i psihološku podršku onima koji su doživjeli nasilje ili diskriminaciju ili žele znati koja su im prava. Provele smo velik broj edukativnih i psiholoških radionica, organizirale druženja, umrežavanja, osnaživanja.

Sad već nekoliko godina radimo s queer mladima. To vidim kao poseban moment u rastu LORI jer se tu vidi i ta promjena u društvu. Mladi danas imaju više izvora podrške, u odnosu na vrijeme kad smo počele s radom. Što u obitelji pa do toga da mogu doći u LORI – mladi koji s većom lakoćom mogu biti to što jesu. Naravno da je i dalje situacija mnogim mladima u raznim gradovima i selima teška te nemaju osobe kojima se mogu obratiti, ali generalno kao neki napredak u društvu se primijeti promjena.

Promjena se vidi i u zajednici, imamo puno više individua, stručnih osoba, javnih institucija, udruga, škola, tvrtki s kojima sad surađujemo nego što je to bilo prije. Sad imamo suradnje i s akterima u području kulture, upravo zbog Smoque. Smoqua je također narasla od svojih početaka, postala je prepoznatljiva, ne samo od strane LGBTIQ osoba nego i šire, jer uvijek donosi neke aktualne i zanimljive teme. Važnost Smoque je i to što je internacionalna. Upravo to je važno nastaviti jer smo tako povezani sa širim okruženjem. A ono što nas jako raduje kod Smoque je kad svjedočimo tome kako mladi uživaju na Smoqui, kako im je važno volontirati i sudjelovati u kreiranju takvog prostora (koji ih u potpunosti prihvaća) u svom gradu.

Prostor slobode i prihvaćanja je uvijek vrlo važan, no čini mi se još bitnijim s obzirom na recentna događanja i svojevrsnu operaciju „zabrane festivala“ koji vrijeđaju nacionalne osjećaje. Jeste li zabrinute za održavanje Smoque?

Nataša: Naravno da osjećamo zabrinutost kada vidimo da se u posljednje vrijeme ukidaju festivali koji postaju mete političkih i svjetonazorskih sukoba. Međutim, mi vjerujemo da Rijeka ima i dalje tu svoju otvorenost i duh grada koji prihvaća različitosti. Riječanke i Riječani već godinama „žive“ sa Smoquom koja je postala dio kulturnog života grada i zbog toga smo naročito ponosne i sretne.

To nam daje snagu i nadu da će Smoqua nastaviti „živjeti“ i rasti kao festival na kojem se svaka osoba osjeća dobrodošlo, sigurno i slobodno. Nećemo dozvoliti da potencijalna zastrašivanja zaustave slavlje različitosti, ljubavi i zajedništva.

Nastavno na rečeno, ovogodišnja tema festivala je „Zajedništvo“. Smatrate li da smo se u partikularnim borbama otuđili jedni/e od drugih? Kako vi želite pridonijeti povezivanju u vremenima u kojima nam je to itekako potrebno?

Ana: Ne smatramo da smo se otuđile i otuđili u kontekstu partikularnih borbi ako se misli na borbu za jednakost i temeljena ljudska prava. Prepoznajemo rad, trud i predanost drugih organizacija, inicijativa i pojedinaca i pojedinki koji također kontinuirano rade u području rodne ravnopravnosti, na prevenciji rodno uvjetovanog nasilja, na LGBTIQ temama i slično. Zajedništvo vidimo i kroz prijave zajedničkih projekata, podržavanja kroz organizacije prosvjeda kao što su Noćni marš, Hod za slobodu, održavanje različitih aktivnosti – od edukacija, konferencija, provođenja važnih istraživanja, itd. Tema “zajedništvo” ovdje upućuje upravo na važnost zajedničkog djelovanja prema konzervativnim strujanjima koja vrlo otvoreno napadaju ženska ljudska prava i urušavaju prava LGBTIQ osoba. Politički i društveni prostor u posljednje je vrijeme jako usmjeren polarizaciji i osjeća se određeni pritisak na organizacije koje se bave ovim temama, što je upravo proizvod desnih politika.

U tom je smislu ovo i poziv na odupiranje, udruživanje, prijateljstvo i poziv da budemo ono tko jesmo – ljudi koji vole, rade pošteno i iskreno vjeruju da ovo društvo može biti pravedno i uključivo.

Pored toga, ove godine na Smoqui LORI obilježava i dugih 25 godina rada, a tu je mnogo toga ostvareno i realizirano sa zajednicom i za zajednicu. Iz tog nam se razloga činilo pogođenim ovu temu staviti u fokus te proslaviti godine rada s onima koji su toliko dugo uz nas i podržavaju aktivističke borbe. Smoquu upravo vidimo kao taj prostor povezivanja, dijeljenja i umnožavanja naših snaga.

Trenutno opet ispočetka vodimo bitke oko uvođenja zdravstvenog odgoja na lokalnim razinama kojeg ionako, uz sve napore, ne možemo uvesti na nacionalnoj razini. Rijeka je, trenutno, jedina lokalna zajednica koja je barem pilot program odradila u nekolicini škola. S obzirom na to da i vi provodite aktivnosti u školama – kakva su vaša iskustva u radu s mladima? O čemu nemaju dovoljno znanja? Koje su njihove potrebe?

Ana: LORI od 2012. godine surađuje sa školama i radi u području suzbijanja LGBTIQ-fobije u sustavu obrazovanja. To uključuje direktan rad s učenicima i učenicama kroz predavanja i interaktivne radionice gdje se naslanjamo na Akcijski plan za prevenciju nasija u školama za razdoblje od 2020. do 2024. godine kojeg je donijela Vlada RH. Također, tu su edukacije za nastavno osoblje o LGBTIQ temama i za rad s LGBTIQ mladima, distribucija publikacija za škole, provođenje istraživanja, a podržavamo i zagovaramo implementaciju Građanskog i Zdravstvenog odgoja u školama.

U godini 2022. i 2023. provodile smo projekt Zdrave veze zajedno s udrugama SOS Rijeka, Delta i Pariter koji je u fokusu imao upravo doprinos uvođenju sveobuhvatne seksualne edukacije u osnovne i srednje škole na području Republike Hrvatske. Imale smo tako priliku razgovarati s mladima iz naših osnovnih i srednjih škola koji su svakako izrazili potrebu za obuhvatnijim pristupom sveobuhvatnoj seksualnoj edukaciji u školama. Najvažnije teme koje su izvodili i koje ih zanimaju bile su seksualno zdravlje i razvoj, zatim utjecaj društvenih mreža i medija na sliku o sebi, te učenje o pristanku i seksualnom nasilju. Više o iskustvima mladih možete pročitati OVDJE.

Kad je riječ o našim iskustvima s učenicima i učenicama srednjih škola u PGŽ-u, u kontekstu LORI, predavanja o LGBTIQ+ temama i prevenciji vršnjačkog nasilja – vidimo da mladi nemaju dovoljno znanja o ljudskim pravima te često nemaju informacije o tome gdje u školi mogu prijavit nasilje ako se ono dogodi. Ipak, pokazuju interes za teme seksualnosti i identiteta. Mi svakako nastavljamo suradnju sa školama i mladima te otvaramo teme za koje oni pokazuju interes.

Kao što ste i navele u prethodnim odgovorima, dug niz godina, a i više desetljeća radite u području LGBTIQ+ tema te aktivno djelujete na queer i feminističkoj sceni – jesmo li napravili/e korak naprijed ili nazad? Ili kombiniramo korake?

Danijela: Svakako smo napravile korake naprijed, rekla bih i da smo u nekim pitanjima i maraton otrčale 🙂

U vrijeme kad smo počinjale LGBTIQ+ zajednica je bila potpuno nevidljiva, marginalizirana, queer teme, a posebno lezbijske, bile su u potpunosti u zoni senzacionalizma i seksualizacije, čak i pornografije.

Danas je vrlo jasna dimenzija ljudskih prava kad govorimo o queer osobama, u javnosti su prisutni problemi diskriminacije i nasilja kojima je LGBTIQ zajednica izložena, te se puno radi na zagovaranju društvenih promjena. Nekad su nas pitali koliko članica imamo i da li među njima ima heteroseksualnih žena (?), a danas nas smatraju relevantnom i važnom udrugom u području zaštite ljudskih prava. Na početku našeg djelovanja nije postojao niti zakon o suzbijanju diskriminacije. Dakle, doslovno vam je netko mogao dati otkaz na poslu jer ste gej bez puno razmišljanja, a danas imamo životno partnerstvo. Istovremeno, ovo je vrijeme porasta homofobije i transfobije i s njima povezanog nasilja i prijetnji.

U nekom smislu je ta netrpeljivost vidljivija i možda „moćnija“ negoli je bila prije 30 godina, zato što iza nje stoje financijska sredstva i mašinerija koja podržava i kreira ovaj novi fašizam, ultradesničarske agende i strah u društvu. Ne bih rekla da je to korak nazad, nego ćemo sad u tom koračanju imati puno zastrašivanja i prijetnji, dezinformacija koje će netko širiti o nama, pokušaje bojkotiranja naših programa i sl. Ono što je vrlo problematično u Hrvatskoj je što nedostaje osuda ovakvih društvenih trendova od strane vlade. Nema je niti generalno, a kamoli u pitanju homofobnih i transfobnih napada.

Za građane ove zemlje, za sve nas, ovo je dugoročno jako opasno jer se podržava svojevolja nasilnika i podržava se društvo nasilja. Suludo je da vlast ove zemlje više podržava nasilnike, netrpeljivost i nehumanost, nego one koji se zalažu za nenasilje i solidarnost. Svakako, nastavljamo s onim što je bit našeg djelovanja – raditi na smanjenju nasilja u društvu, pružiti podršku osobama koje su zbog svojih prirodnih karakteristika meta nasilja i odbacivanja, povećati razumijevanje te graditi ravnopravnost i zajedništvo.

Upravo zajedništvo i ravnopravnost gradite i kroz Smoquu. Ovogodišnji program je zaista raznovrstan – u najavi stoji da nas očekuje oko 80 umjetnica, aktivista/kinja, kolektiva i organizacija iz više od 12 zemalja. Tu su radionice, rasprave, predstave, izložbe, filmovi… Što biste posebno istaknule kao nešto što je važno ne propustiti na ovogodišnjem izdanju?

Antonija: Za organizatorice najteže je pitanje što izdvojiti iz programa :). Prvog dana, u četvrtak, važan je panel „LGBTIQ+ uključivost na radnom mjestu“ (od 17:30 u prostoru Srce VBZ knjižare) koji je sjajna prilika za sve nas, a naročito poslodavce da čujemo primjere dobre prakse: kako IKEA i Decathlon njeguju jednake mogućnosti za sve, dok će Sveučilište u Rijeci predstaviti svoju ulogu u promicanju inkluzije te podršci LGBTIQ+ studenti(ca)ma i zaposlenima. U Palachu od 20:30 dokumentarna predstava Gonzala Quintane uz produkciju udruge Domino: Infinite Archive #1Unstoppable na vrlo osebujan način prenosi priče iz života LGBTIQ+ osoba iz Argentine i Hrvatske.

Kako je ovogodišnja Smoqua proslava snage zajedništva i (prvih) 25 godina LORI, petak, 10. listopada posvećen je upravo tome: prvo, u 16:30 ispred Gradske vijećnice pozivamo sve na Fotkanje: „Zajedništvo ispod duge!“ da skupa zabilježimo trenutak kvir zajedništva ispod zastava duginih boja i Smoque na Korzu. Potom idemo u divni prostor Circolo (Zajednica Talijana Rijeka, s kojom imamo sjajnu suradnju), gdje slijedi u 17:30 otvorenje festivala uz čašicu smijeha i prisjećanja, zatim razgovor o lezbijskim* postignućima u aktivizmu od 18 sati okuplja pokretačice promjena u regiji: od Slovenije do Sjeverne Makedonije, koje govore kako smo se udruživale, što nas je motiviralo? Konačno, u 19:30 slijedi premijera dokumentarnog filma o LORI Noaha Kraljevića. Večer će dodatno začiniti i šaljivi kviz „Najslabija barbika“ uz sjajne Drag koke, a bit će i nekih poklončića.

Subota, treći dan Smoque, donosi više njegujućih prilika za druženje: ispred Palacha, festivalskog okupljališta, od 14 sati imamo Kvir hobi čajanku i radionicu LezBA(j)KA na kojoj pričamo o važnim temama koje ne susrećemo često ni u queer, ni u feminističkim prostorima: o (queer) radosti u zrelijoj dobi te kako izbjeći usamljenost i kronični nedostatak vedrine u poznijim godinama. Tu je i radionica “Ja* u tropskom raju“ na kojoj ćemo učiti kako njegovati tijelo uz feministički pristup prirodnoj njezi.

Kruna festival svakako je Queer-UP! Party u subotu, 11. listopada od 22 sata u The Rock Pubu (ex-Beertija), uz DJicu Lunu, fenomenalni Drag kokošinjac, Le Zbor, VINS Vladarice.

Detaljan raspored se nalazi se i ovdje.

I za kraj – kako ćemo proslaviti vaš rođendan? Sigurne smo da će vam se pridružiti i neke od naših čitateljica, a i čitatelja.

Antonija: proslavit ćemo ga upravo na Smoqui, kroz tri dana druženja s brojnim prijateljima i prijateljicama, ljudima koji podržavaju rad LORI i vrijednosti za koje se toliko godina zalažemo, ali nadasve – uz našu zajednicu, s kojom i za koju radimo, bez koje ne bismo opstale sve ovo vrijeme.

*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravne, ravnopravni, ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Potpiši za Hrvatsku slobode!

Posted on October 2, 2025October 2, 2025 by info@libela.org

Sredinom rujna pokrenuta je inicijativa Za Hrvatsku slobode koja želi sačuvati slobodu izražavanja i mišljenja u Hrvatskoj te traži od Vlade da stane na kraj zabranama festivala i koncerata.

“Želimo živjeti u zemlji gdje se borimo za Hrvatsku svih nas. Zato očekujemo reagiranje i solidarnost struke i promptno reagiranje Vlade na pojavu svake ugroze umjetničkih, novinarskih i znanstvenih sloboda. Pozivamo Vladu da prestane omalovažavati prijetnju demokraciji, okviru od koje sama zavisi”, poručuju iz inicijative.

Ističu da reagiraju jer se radi o opstanku temeljnih mjerila, i zastoju tzv. državnog aparata, koji ne umije ili više ne može zaštititi temeljne pretpostavke društva: red i mir, ustavni poredak. Uputili su Apel Vladi koji je do sada potpisalo 245 organizacija i oko 3200 pojedinaca i pojedinki, a možeš ga potpisati i ti na POVEZNICI.

Za Hrvatsku slobode: duboko zaziranje u umjetničke slobode

Kritiku su uputili/e i izjavi potpredsjednika Vlade i ministra branitelja Tome Medveda, koji je na novinarski upit o zabranama i prosvjedima protiv festivala Nosi se u Benkovcu i Fališ u Šibeniku kazao da se kroz programe ne smiju vrijeđati osjećaji branitelja i njihovih obitelji. “Zato predlažem iskren dijalog i međusobno uvažavanje. Istina je samo jedna, a to je da su branitelji najzaslužniji za slobodu koju imamo danas i imaju što reći na temu Domovinskog rata”, rekao je Medved.

Iz inicijative smatraju da se time zadire duboko u umjetničke slobode, ali i Ustavom jamčene slobode izražavanja i mišljenja. Uz spomenute festivale, direktan povod inicijativi bilo je i otkazivanje Oglede festivala u Velikoj Gorici. Još je nekolicina festivala ovo ljeto bila pod pritiscima – Kap na Korčuli jedan je od primjera.

“Ako se umjetnost cenzurira i javnosti nametne samo jedan prihvatljivi ton umjetničkog izražavanja i stvaranja, ustavne vrijednosti i demokracija su dokinute”, zaključuju iz Inicijative.

Inicijativu čine osobe iz svijeta umjetnosti i kulture, novinarstva, aktivizma, iz akademske i znanstvene zajednice te sindikata i civilnog društva.

Koliko je kontracepcija dostupna i korištena u Hrvatskoj?

Posted on October 1, 2025October 1, 2025 by info@libela.org

U Hrvatskoj gotovo da ne prođe koji mjesec, a da javni prostor ne eksplodira od „brige za djecu“ i moralne panike koju šire političari/javne ličnosti poput Nikole Grmoje, Željke Markić i njima srodnih samoprozvanih zaštitnika/ica tradicionalnih i moralnih vrijednosti. Najoštrije se protive uvođenju zdravstvenog odgoja u škole dok paralelno postoji predmet koji na neznanstveni način tumači ljudske odnose, uključujući one ljubavne, bračne i seksualne. Taj predmet se zove vjeronauk, te je, kao i što se planira za zdravstveni odgoj, izborni predmet, odnosno izvannastavna aktivnost koju može pohađati onaj tko hoće. Važno je napomenuti da zdravstveni odgoj te iste teme obrađuje na znanstven način – pri čemu zdravlje, naravno, obuhvaća daleko više od same seksualnosti.

No, dok oni zauzimaju medijski prostor, stvarne posljedice osjećaju mladi i žene: loša dostupnost kontracepcije, nedostatak pouzdanih informacija te slaba edukacija i informiranost o kontracepciji samo su neki od stvarnih i opipljivih problema o kojima treba govoriti i na njima raditi. U sljedećim paragrafima progovorit ćemo o važnosti kontracepcije u kontekstu postizanja rodne ravnopravnosti te ćemo predstaviti nalaze studije „Društveni i ekonomski aspekti poboljšanog pristupa kontracepciji“ i istraživanja o dostupnosti i korištenju kontracepcije koje je kroz 2024. godinu provela Udruga Sofija.

Kako jasno ističe izv. prof. dr. sc. Ana Marija Sikirić Simčić s Ekonomskog fakulteta u Rijeci, kontracepcija nije samo zdravstveno pitanje – ona je preduvjet za ostvarivanje niza drugih sloboda. Ako žene ne mogu odlučiti hoće li i kada imati djecu, sve ostale slobode postaju sekundarne. Svjetska zdravstvena organizacija od 1977. kontracepciju uvrštava na listu esencijalnih lijekova, a međunarodni dokumenti poput CEDAW konvencije obvezuju države da osiguraju dostupnost modernih kontracepcijskih metoda. Ipak, Hrvatska uporno kasni.

Dostupnost moderne i cjenovno dostupne kontracepcije i dalje je problem

Od 1977. godine Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) objavljuje listu esencijalnih lijekova, na kojoj se nalaze preparati nužni za zadovoljavanje prioritetnih zdravstvenih potreba stanovništva. Takvi lijekovi trebali bi biti stalno dostupni, u dovoljnim količinama i po cijeni prihvatljivoj kako pojedincu, tako i zajednici.

„Zemlje Europske unije trebaju osigurati da su kontracepcijska sredstva dostupna svim ženama, bez obzira na njihov socioekonomski status“, piše i u svojim preporukama Centar za reproduktivna prava.

Na najnovijoj listi iz 2023. godine nalaze se i suvremena kontracepcijska sredstva – oralni i injekcijski hormonski preparati, intrauterini ulošci (IUD), implantati, barijerne metode te hitna kontracepcija.

U javnim raspravama o reproduktivnim pravima u Hrvatskoj često se naglasak stavlja na pravo na pobačaj. Ipak, vrijedi podsjetiti kako je još 1978. donesen Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, kojim se priznaje pravo pojedinca da samostalno odlučuje o rađanju. Tim zakonom uređuju se pitanja vezana uz prevenciju i prekid trudnoće, pružanje medicinske pomoći osobama koje se bore s neplodnošću, ali i pravo na informiranost o metodama planiranja obitelji, uključujući kontracepciju. To pravo može biti ograničeno samo kada je u pitanju zaštita zdravlja, i to isključivo u uvjetima predviđenima zakonom.

U istraživačkim izvještajima Udruge Sofija (1,2), navodi se da je, unatoč zakonskim okvirima, u praksi dostupnost moderne i cjenovno prihvatljive kontracepcije predstavlja problem, ne samo u našoj zemlji, već i u mnogim drugim europskim zemljama. Visoka cijena i nedostatak pokrivenosti javnim zdravstvenim osiguranjem čine je teže dostupnom značajnom broju žena i muškaraca. Dodatni izazov predstavlja nedostatak provjerenih informacija. Posljedice neadekvatne dostupnosti posebno pogađaju žene: neplanirane trudnoće ugrožavaju zdravlje, obrazovanje i ekonomski položaj, a u slučajevima nasilnih odnosa produbljuju ovisnost o zlostavljaču i povećavaju rizik od siromaštva. Istraživanje naglašava da kontrola nad reproduktivnim zdravljem, uključujući korištenje kontracepcije kojom upravljaju same žene, predstavlja važan preduvjet za rodnu ravnopravnost.

Hrvatska blizu dna na Atlasu kontracepcije

Kako bi se pratila dostupnost kontracepcije i politike država, Europski parlamentarni forum o stanovništvu i razvoju (EPF) je 2017. pokrenuo Atlas kontracepcije – digitalni alat koji daje pregled razina pristupa kontracepciji u europskim državama.

Prema izvještaju iz 2025. godine, Hrvatska zauzima 34. mjesto od 47 analiziranih zemalja, s rezultatom od 50,7 bodova. Time se svrstava među države s lošim pristupom kontracepciji, bliže Poljskoj i Mađarskoj nego zemljama poput Belgije ili Luksemburga. U prvim izdanjima Atlasa, Hrvatska je bila u kategoriji srednje dostupnosti što govori da je kroz osam godina dolazilo do značajnog pada.

Za razliku od zemalja poput Finske, Belgije ili Ujedinjenog Kraljevstva, koje osiguravaju besplatnu kontracepciju mladima i ranjivim skupinama, Hrvatska ne pruža nikakve posebne pogodnosti. Obvezno zdravstveno osiguranje pokriva određene metode, ali u vrlo ograničenom opsegu. Oralni hormonski kontraceptivi nalaze se na dopunskoj listi pa osiguranice moraju plaćati participaciju. Hitna kontracepcija dostupna je bez recepta, ali trošak snose same korisnice jer nije pokrivena osiguranjem. Za razliku od toga, redovite kontracepcijske pilule nisu dostupne bez recepta.

Nadalje, prema podacima iz 2020. godine, u Hrvatskoj tek oko 36 posto žena u dobi od 15 do 49 godina koristi neki oblik moderne kontracepcije, što dodatno potvrđuje problem niske dostupnosti i slabog ulaganja u reproduktivno zdravlje.

Najčešće korištene metode kontracepcije u Hrvatskoj

Prema rezultatima ranije spomenutog recentnog istraživanja Udruge Sofija iz 2024. godine o dostupnosti i korištenju kontracepcijskih sredstava, najčešće korištena metoda kontracepcije je kondom (45 posto). Potom slijede kontracepcijske pilule (23 posto), prekinuti snošaj (18 posto), spirala (četiri posto) te praćenje plodnih dana (tri posto). Manji dio ispitanica – njih četiri posto – uopće ne koristi kontracepciju.

Razloga korištenja prezervativa kao najčešće metode kontracepcije je mnogo – za 82 posto ispitanica je to dostupnost, 80 posto ga koristi zbog jednostavnosti, a 66 posto zbog učinkovitosti. Slično je i s kontracepcijskim pilulama – 77 posto ih smatra učinkovitima, 61 posto jednostavnima, a 51 posto sigurnima. Zbog jednostavnosti neke ispitanice biraju metodu prekinutog snošaja, no ona se – svakako – ne smatra vrlo učinkovitom ni sigurnom metodom kontracepcije.

Što se tiče generalnog iskustva s korištenjem različitih vrsta kontracepcije, situacija je slična kao i kod najčešće korištenih metoda. Najveći broj ispitanica ima iskustvo s korištenjem kondoma, prekinutog snošaja, kontracepcijskih pilula, praćenjem plodnih dana i hitnom kontracepcijom.

„Sve ostale kontracepcijske metode su vrlo slabo korištene, dijelom zasigurno jer nisu uopće dostupne ili su teško dostupne u Republici Hrvatskoj (poput spermicidnih sredstava, dijafragme), financijski nepristupačne (kontraceptivni implantat, kontraceptivna injekcija) ili su zakonski regulirane, odnosno ograničene (poput muške i ženske sterilizacije)“, stoji u istraživanju.

Prepreke pri korištenju kontracepcije

Istraživanje na uzorku od 1136 seksualno aktivnih osoba između 18 i 40 godina, pokazalo je i što sve stoji na putu kvalitetnom korištenju kontracepcije. Iako za većinu cijena i otežan pristup nisu prepreka za češće korištenje kontracepcije, nešto manje od 20 posto ispitanica to je navelo kao glavne razloge zašto ne koriste određene kontracepcijske metode (koriste kontracepciju niže kvalitete ili je koriste rjeđe). Neke su istaknule i nedostatak znanja ili strah od nuspojava, dok je manji, ali ne i zanemariv broj naveo teškoće u komunikaciji s liječnicima i/ili nedostupnost liječničke skrbi.

U slobodnim odgovorima žene često govore o stigmi – osjećaju srama prilikom razgovora o kontracepciji, nerazumijevanju u ordinacijama, pa i različitim komentarima kad traže recept. Da slobodno interpretiram, problem nije samo u cijeni, nego i u društvenoj klimi koja seksualnost žena promatra kroz prizmu kontrole, a ne slobode.

Kao neki od odgovora na pitanje postoje li kontracepcijska sredstva koja bi voljele više koristiti u istraživanju su navedeni: „Bilo koje ali moja ginekologinja je pro life i ne podupire niti me ikada informira o metodama ili dostupnim sredstvima. ; Sterilizacija. Strah od osuđivanja i zabrane što se želim zaštiti od trudnoće kada ulazim u godine kada bi mi trudnoća trebala postajati sve poželjnija.“

Zanimljivo, istraživanje pokazuje da bi velik broj ispitanica podržao javne politike koje bi osigurale besplatnu kontracepciju.

Kako do znanstveno utemeljenih informacija o kontracepciji?

Kao što smo i ranije objasnile, poboljšan pristup kontracepciji ne koristi samo ženama, nego i društvu u cjelini. Omogućava planiranje obitelji, nastavak obrazovanja, sudjelovanje na tržištu rada, a smanjuje i rizik od siromaštva. Dok građani i građanke uviđaju praktične koristi kontracepcije, političari/ke i dalje kalkuliraju u strahu od reakcije Crkve ili desnih birača/ica. Na razini deklaracija svi se zaklinju u „demografsku obnovu“ i „brigu za obitelj“, ali istovremeno zanemaruju činjenicu da upravo nedostatak kontracepcije povećava broj neplaniranih trudnoća, prekida školovanja i osiromašenja – summa summarum svega onoga što destabilizira upravo obitelji.

Nažalost, rasprava o spolnom i reproduktivnom zdravlju u Hrvatskoj odavno je taoc političkih kampanja. Još od prvih pokušaja uvođenja zdravstvenog odgoja u škole, dio političara i crkvenih struktura uporno različite informacije o seksualnom obrazovanju: od toga da će „spolni odgoj djecu učiti promiskuitetu“ do tvrdnji da su kontracepcijske pilule „abortivne“. Time se mlade ljude sustavno zakida za znanstveno utemeljene informacije.

Rezultati istraživanja potvrđuju da se najveći dio ispitanica informira putem interneta. Njih 88 posto je odabralo internet i/ili društvene mreže kao mjesto gdje se informiraju o kontracepciji. Na drugom mjestu, s 62 posto su razgovori s prijateljima ili prijateljicama. Nakon toga slijedi podjednako razgovor s liječnikom/icom, partnerom/icom te čitanje časopisa i/ili portala. Tek rijetke informacije dobivaju u razgovoru s nastavnicima, a još manje u razgovoru s roditeljima.

S druge strane, većina ispitanih smatra da bi liječnici i zdravstveni djelatnici (91 posto) te škola u sklopu novog predmeta (88 posto) trebali biti odgovorni za edukaciju djece i mladih o kontracepciji. Njih 78 posto smatra da bi odgovorna trebala biti obitelj, a manje od petine (17 posto) smatra da bi tu odgovornost trebali imati Internet i društvene mreže. Crkva i vjerske institucije imaju najmanju podršku pri edukaciji o kontracepciji – svega četiri posto.

S obzirom na to da u školama nemamo zdravstveni odgoj, kao i da su savjetovališta za mlade iznimka, a ne pravilo, moja generacija, a i mlađi, kombinira fragmentirane i neprovjerene izbore – od Googla do TikToka – pa se tako uz „znanje“ preuzimaju brojni mitovi i poluinformacije.

Kontracepcija ostaje „žensko pitanje“

Uz to, kontracepcija se nažalost i dan danas nameće kao „žensko pitanje“ što pokazuje i spomenuto istraživanje u kojem su 94 posto ispitanih osoba žene. To pokazuje da je tema kontracepcije od posebne važnosti – prvenstveno ženama. To i ne čudi s obzirom da ipak najveći teret i rizik zbog nedovoljne informiranosti i dostupnosti kontracepcije snose – opet – žene.

U tom kontekstu, možemo se podsjetiti i viralnog videa Instagram profila Kritički i Nine Skočak u kojem su muškarce pitale bi li uzimali kontracepcijsku pilulu za muškarce. Većina je odgovorila negativno, neki i s dozom podsmijeha. Taj primjer jasno pokazuje koliko je duboko ukorijenjena percepcija da je kontrola reprodukcije „ženski posao“, a društvo tu nejednakost gotovo i ne propituje.

Pravo, a ne luksuz

Pravo na kontracepciju ne bi smio biti luksuz, već temeljno ljudsko pravo. Hrvatska, kao potpisnica međunarodnih konvencija, obvezala se osigurati slobodu odlučivanja o rađanju i planiranju djece. Ipak, realnost nam je takva da žene nailaze na niz prepreka: od cijene, preko priziva savjesti, do nedostatka sveobuhvatnog spolnog odgoja, edukacije i informiranja. Dok Grmoja i društvo vode bitke protiv Status M-a i karata “Seksalica”, a konzervativne strukture protiv zdravstvenog odgoja, Hrvatska ostaje na začelju Europe po dostupnosti kontracepcije. Društvo koje ženama uskraćuje pravo na kontracepciju uskraćuje im pravo na slobodu. Ako želimo istinsku rodnu ravnopravnost, kontracepcija mora biti prioritet javnih politika, a ne predmet političkog ismijavanja i manipulacija.

Koliko je pobačaj dostupan u Europi?

Posted on September 29, 2025September 29, 2025 by info@libela.org

Centar za reproduktivna prava objavio je novi europski Atlas o dostupnosti pobačaja za 2025. godinu. Analiza predstavlja sveobuhvatan pregled pristupa pobačaju u 49 zemalja regije. Ispituje se zakonski okvir kao i prepreke te napredak u odnosu na ranija razdoblja. Uz to, Atlas sadrži i preporuke za donositelje/ice odluka vezano za reforme koje je potrebno donijeti kako bi se osigurao pristup kvalitetnoj skrbi za pobačaj.

„Od 2025. godine pobačaj je legalan u gotovo svim europskim zemljama, a većina dopušta pobačaj na zahtjev barem u ranoj fazi trudnoće. Samo pet zemalja u regiji ima ono što se naziva vrlo restriktivnim zakonima o pobačaju“, stoji na stranicama Centra za reproduktivna prava.

Ipak, dodaju da se ima još toga za postići: „U mnogim zemljama štetne pravne i proceduralne prepreke i dalje ometaju pristup kvalitetnoj skrbi za pobačaj. Obvezna razdoblja čekanja, pristrana savjetovanja, restriktivna vremenska ograničenja, rezidualne kaznene sankcije i financijske prepreke i dalje ometaju pristup kvalitetnoj i pravovremenoj skrbi mnogim ženama.“

Dostupnost pobačaja u zemljama Europe

Što se tiče legalnosti pobačaja u Europi, 43 od 49 zemalja dopušta pobačaj na zahtjev, barem u ranim tjednima trudnoće (1,2).To obično obuhvaća razdoblje između 10. i 14. tjedna trudnoće (od začeća ili od zadnje menstruacije). Nekolicina zemalja je u posljednje vrijeme povećala to razdoblje: na 18 tjedana (Danska, Norveška i Švedska), 22 tjedna (Island) i 22 – 24 tjedana (Nizozemska). U svim zemljama – osim Andore – pobačaj je – barem zakonski – dopušten ako je život žene ozbiljno ugrožen, a 45 zemalja dopušta pobačaj u slučajevima malformacije fetusa.

Andora je jedina zemlja u kojoj je u potpunosti zabranjen pobačaj, dok vrlo restriktivne zakone imaju Lihtenštajn, Malta, Monako i Poljska (1,2). Valja napomenuti da je Poljska jedina zemlja u Europi te jedna od samo četiri zemlje u svijetu koja je u posljednjih 30 godina uklonila jedinu zakonsku osnovu za legalan pobačaj. Iako je zakonski u Poljskoj pobačaj dopušten ako je trudnoća rezultat kaznenog čina ili ako je život žene ozbiljno ugrožen, u praksi su Poljakinje suočene s praktički nemogućnošću pobačaja, što zbog straha liječnika od sankcija, nejasnoća u procedurama i ostalih društveno – političkih razloga (1,2).

U Atlasu stoji da je u posljednjih deset godina dvadeset zemalja ukinulo ograničenja dostupnosti pobačaja, dok je sedam zemalja postavilo nova ograničenja. Od 2018. godine Cipar, Finska, Irska, Island, Sjeverna Irska i San Marino ukinuli su restriktivne zakone i legalizirali pobačaj na zahtjev, dok se pomaci nagore i nove restrikcije u posljednjem desetljeću bilježe u Mađarskoj (obveza da žene slušaju otkucaje srca fetusa prije pobačaja), Poljskoj (gotovo potpuna zabrana pobačaja), Armeniji (obvezna savjetovanja i periodi čekanja), Gruziji (obvezna savjetovanja i periodi čekanja te nove restrikcije po pitanju toga gdje se i kako pobačaj može napraviti), Italiji (novi zakoni koji omogućuju pro – life grupacijama pristup javnim bolnicama), Moldaviji (zabrana telemedicinskog medikamentoznog pobačaja) i Rusiji (ograničena dostupnost medikamentoznog pobačaja i ograničenja u vezi s mjestima na kojima se može pružiti skrb za pobačaj).

Što se tiče Europske unije, 25 od 27 zemalja dopušta pobačaj na zahtjev, samo Malta i Poljska imaju vrlo restriktivne zakone.

Pozicija Hrvatske na Atlasu

Prema Atlasu, u Hrvatskoj je pobačaj na zahtjev dozvoljen. Moguć je do 10. tjedna nakon začeća, a kasnije je dopušten u situacijama ugroženosti života majke, malformacija fetusa, silovanja i sl. Ipak, njegova dostupnost u praksi je ograničena, posebice zbog prigovora savjesti – o čemu smo na Libeli već pisale – te iz financijskih razloga (1,2). Hrvatska ne kriminalizira žene koje se odluče za pobačaj izvan postojećih zakonskih okvira. Nadalje, u samom Atlasu se naša zemlja spominje samo u grafičkom pregledu dostupnosti pobačaja, ne spominje se ni u kontekstu napretka, ni u kontekstu nazadovanja po pitanju dostupnosti pobačaja.

Prepreke s kojima se žene u Europi suočavaju po pitanju pobačaja

Kao što smo i ranije navele, unatoč zakonom dopuštenom pobačaju na zahtjev u većini zemalja, postoje brojne prepreke s kojima se žene suočavaju (1,2). Najčešće se radi o obveznim periodima čekanja, savjetovanjima koja su pristrana, financijskim troškovima i zahtjevima za odobrenje od trećih strana.

Od 43 zemlje u kojima je pobačaj na zahtjev legalan – 29 ne traži nikakvu formu odgode. Obvezno vrijeme čekanja prije pobačaja ima 14 zemalja, a ono se kreće od 48 sati do sedam dana. 16 zemalja ima obvezna savjetovanja prije pobačaja, a tri zemlje (Njemačka, Gruzija i Mađarska) imaju pristrano savjetovanje koje ima za cilj, prema navodima iz Atlasa, odgovoriti žene od pobačaja.

Financijske mogućnosti i dalje su ključna prepreka ostvarivanju prava na pobačaj u brojnim zemljama Europe. Samo 21 zemlja pruža besplatan pobačaj ili je on pokriven kroz zdravstveno osiguranje.

Nadalje, u većini zemalja adolescentice (uglavnom do 16 ili 18 godina, prema zakonskim legislativama) i dalje trebaju dopuštenje zakonskog skrbnika/ice kako bi napravile pobačaj. Desetak zemalja je reformiralo zakone da bi omogućilo povjerljiv pristup skrbi za adolescentice, u skladu s međunarodnim ljudskim pravima. To znači da one mogu doći s odraslom osobom od povjerenje ako dopuštenje roditelja nije moguće ili im je omogućena neka druga praksa povjerljivosti.

Osim prepreka zbog dobi, odobrenja od trećih strana mogu utjecati i na neke druge skupine žena, kao što su žene s invaliditetom – koje se suočavaju s dodatnim procedurama zbog ograničenja njihove pravne sposobnosti. Također, ako se pobačaj omogućava na temelju specifičnih osnova – to obično zahtijeva odobrenje liječnika i/ili specifičnih povjerenstava.

Zaključno, 20 zemalja još kriminalizira žene koje su primorane na pobačaj izvan zakonskih okvira (novčane ili zatvorske kazne), a 29 zemalja je dekriminaliziralo žene. Ipak, brojne zemlje još kriminaliziraju zdravstvene djelatnike/ice i ostale koji/e pružaju skrb za pobačaj izvan zakonom propisanih rokova i postupaka.

Što se tiče Europske unije, osam zemalja još ima obvezni period čekanja, a dvije (Njemačka i Mađarska) imaju pristrana savjetovanja. Po pitanju financijske pokrivenosti pobačaja, u 15 zemalja Unije je on besplatan ili je pokriven kroz zdravstveno osiguranje, dok je u 12 zemalja samo djelomično pokriven. 13 zemalja još kriminalizira osobe koje su obavile pobačaj izvan zakonskih okvira.

Preporuke za osiguravanje pristupa kvalitetnoj skrbi za pobačaj

Osim analize stanja u zemljama Europe po pitanju dostupnosti pobačaja i s njim povezane skrbi, Atlas donosi i nekoliko preporuka za donositelje/ice odluka vezano za reforme koje je potrebno donijeti kako bi se osigurao pristup kvalitetnoj skrbi za pobačaj:

Legalizirati pobačaj na zahtjev i ukinuti restriktivne zakone
Dekriminalizirati pobačaj i s njim vezanu skrb
Ukinuti obvezne periode čekanja i zahtjeve za savjetovanjem
Osigurati besplatnu skrb za pobačaj ili osigurati da on bude pokriven kroz javno zdravstveno osiguranje
Proširiti restriktivne vremenske okvire za pobačaj na zahtjev
Omogućiti pristup medikamentoznom pobačaju i mogućnosti samostalne primjene u skladu sa smjernicama WHO-a
Osigurati pristup skrbi za adolescentice u skladu s međunarodnim standardima ljudskih prava
Ukinuti štetne zahtjeve za odobrenjem trećih osoba
Osigurati zaštitu osoba koje traže pobačaj i pružatelja/ica usluge od uznemiravanja i nasilja

Postoji kontinuirani napredak u dostupnosti pobačaja u Europi, no i izazovi

Najnovije izdanje Atlasa pokazuje da postoji kontinuirani progres u dostupnosti pobačaja na razini Europe. Mnoge su zemlje uklonile prepreke dostupnosti te su poboljšale zdravstvenu skrb i uskladile je s modernim kliničkim praksama i ljudskim pravima. Ipak, sedam zemalja bilježi nove restrikcije u zadnjem desetljeću, a pet zemalja ima vrlo restriktivne zakone po pitanju dostupnosti pobačaja.

Što se tiče Europske unije, 25 od 27 zemalja dopušta pobačaj na zahtjev, dok Malta i Poljska imaju vrlo restriktivne zakone. Ipak, brojne zemlje Unije imaju neke od restrikcija vezanih za dostupnost pobačaja u praksi – obvezne periode čekanja, pristrana savjetovanja, financijsku ograničenost, odobrenja trećih osoba i/ili kriminalizaciju žena i/ili osoba koje pružaju skrb vezano za pobačaj izvan zakonskih okvira.

Kompletnu statistiku dostupnosti pobačaja u Europi možete provjeriti u Atlasu, a informacije o prizivu savjesti u dijelu europskih zemalja čitajte u provjeri koju smo ranije objavile u ovoj rubrici.

*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Udio žena u vlasništvu poduzeća praktički stagnira

Posted on September 25, 2025September 25, 2025 by info@libela.org

U članku objavljenom 11. rujna 2025. godine, kojeg potpisuje Index Native, objavljen je sponzorirani sadržaj, nastao u suradnji s Privrednom bankom Zagreb d.d., koji se dotiče pitanja rodnog jaza u poduzetništvu. U njemu se ističe da je u Hrvatskoj “tek nešto preko 21 posto tvrtki isključivo u vlasništvu žena, dok je u suvlasništvu 30 posto”. S obzirom na to da za navedene podatke nisu dani ni izvor ni godina na koju se odnose, odlučile smo ih provjeriti te analizirati zastupljenost poduzetnica u Hrvatskoj.

FINA – Financijska agencija redovito, povodom obilježavanja Svjetskog dana poduzetnica 19. studenog, objavljuje analize udjela žena poduzetnica u vlasničkoj strukturi trgovačkih društava. Analize se temelje na podacima iz Registra godišnjih financijskih izvještaja (RGFI) prema vlasničkoj strukturi društava, i to prema rodnom kriteriju. Dostupne analize obuhvaćaju podatke od 2011. do 2023. godine. Posljednja dostupna analiza udjela žena poduzetnica u vlasničkoj strukturi trgovačkih društava objavljena je 19. studenog 2024. godine za razdoblje od 2019. do 2023. godine.

Tvrdnja da je “tek nešto preko 21 posto tvrtki isključivo u vlasništvu žena, dok je u suvlasništvu 30 posto” očigledno se odnosi na podatke iz posljednje dostupne analize u kojoj stoji da je 31.689 društva ili 21,4 posto bilo isključivo u vlasništvu žena. S obzirom na to da su u još 13.588 društava žene suvlasnice s muškarcima i/ili pravnim osobama, ističe se da udio ženskog poduzetništva u ukupnom broju društava iznosi 30,5 posto. Navedeni podaci odnose se na 2023. godinu i predstavljaju zadnje javno dostupne podatke. Na iste se podatke o isključivom ženskom vlasništvu i ukupnom ženskom poduzetništvu referira i posljednje Izvješće o radu pravobraniteljice za ravnopravnost spolova za 2024. godinu kada donosi analizu o poduzetništvu žena za navedenu godinu.

Udio poduzetnica u Hrvatskoj stagnira već dulje vrijeme

Kada se pogleda FINA-ina analiza za zadnje referentno razdoblje (2019.-2023.), govori se o laganom rastu udjela poduzetnica, tj. vlasnica/osnivačica trgovačkih društava, čime se dobiva dojam da se protekom vremena rodni jaz po pitanju vlasništva trgovačkih društava polako smanjuje. Međutim, kada se pogledaju podaci za sve dostupne godine (2011.-2023.), vidi se da udjeli ženskog vlasništva (isključivog ili ukupnog) lagano variraju kroz godine, što nam govori da udio poduzetnica u Hrvatskoj praktički stagnira.

Naime, udio trgovačkih društava u kojima su isključivo žene osnivačice kreće se negdje oko petine (18 posto u 2011.; 21,4 posto u 2023.), dok udio ukupnog ženskog poduzetništva (žene osnivačice i mješoviti osnivači) u ukupnom broju trgovačkih društava varira negdje oko trećine (33,1 posto u 2016.; 30,5 posto u 2023.) (1,2,3).

Detaljnije govoreći, udio društava u kojima su isključivo žene osnivačice kretao se od 18 posto u 2011. godini do 22 posto u 2020. godini, s tim da je u 2014. godini iznosio 20,4 posto, a u 2015. 18,3 posto, što ukazuje na fluktuacije u udjelu isključivo ženskog vlasništva u trgovačkim društvima. Nakon 2020. godine opet se bilježi pad, što ponovno upućuje na fluktuacije u trendu a brojka od 22 posto isključivog ženskog vlasništva iz 2020. godine i dalje nije premašena. Slične fluktuacije bilježe se i kod udjela ukupnog ženskog poduzetništva, pri čemu 2016. predstavlja godinu kada je on bio najviši (1,2,3). S druge strane, udio žena obrtnica bilježi lagani rast na godišnjoj razini. Tako je u razdoblju od 2012. do 2024. zabilježeno povećanje žena vlasnica obrta s 32 na 37 posto (1,2).

Konačno, valja napomenuti da je najveći broj trgovačkih društava u vlasništvu žena redovito u uslužnim djelatnostima, dok je u ostalim djelatnostima koje su pretežito proizvodnoga karaktera veći broj muškaraca kao vlasnika. Prema području djelatnosti, najveći udio ženskih obrta također je u ostalim uslužnim djelatnostima (1,2,3).

Izostanak fokusirane nacionalne politike razvoja ženskog poduzetništva

Hrvatska je kroz zasebne vladine politike u svoj fokus stavljala pitanje razvoja ženskog poduzetništva. Tako su u razdoblju 2010.-2020. donesene dvije politike u ovom području – Strategija razvoja ženskog poduzetništva u Republici Hrvatskoj za razdoblje 2010.–2013. i Strategija razvoja poduzetništva žena u Republici Hrvatskoj za razdoblje 2014.–2020. s pratećim Akcijskim planovima. Donošenjem takvog strateškog dokumenta, kako ističe Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, Hrvatska je predstavljala primjer dobre prakse. Također, istaknula se kao jedna od rijetkih zemalja s posebnom politikom usmjerenom na ovo pitanje.

Međutim, nadležno ministarstvo po isteku zadnjeg strateškog dokumenta nije slijedilo preporuke akademske zajednice ili Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova o važnosti donošenja novog strateškog dokumenta, već je strateške odrednice važne za poboljšanje ženskog poduzetništva odlučilo inkorporirati u Nacionalni plan industrijskog razvoja i poduzetništva za razdoblje do 2027.

Prilikom postupka javnog savjetovanja o navedenom dokumentu i pratećem akcijskom planu, Pravobraniteljica je zaključila da u njihovoj izradi nije primijenjen rodni pristup. S obzirom na sve navedeno, može se reći da je specifična sektorska strategija za žensko poduzetništvo u ovom trenutku u potpunosti izostala.

Žene su i dalje značajno podzastupljene u području poduzetništva

Sponzorirani medijski sadržaj kojeg smo analizirali točno navodi podatke o udjelu ženskog vlasništva u poduzećima. Oni se odnose na 2023. godinu kao posljednju za koju su objavljene relevantne javno dostupne statistike.

Međutim, kada se sagleda duži vremenski period, uočava se da udjeli ženskog vlasništva u trgovačkim društvima praktički stagniraju oko petine u slučaju isključivog ženskog vlasništva te trećine u slučaju ukupnog ženskog poduzetništva. Trend laganog rasta ženskog vlasništva kroz duži vremenski period ipak se uočava kod obrta, no i dalje se nalazi ispod 40 posto. Stoga se može zaključiti da su žene u području poduzetništva i dalje podzastupljene. Pritom specifična sektorska strategija za žensko poduzetništvo kojom bi se poduzeli fokusirani napori u svrhu promicanja načela ravnopravnosti spolova u ovom području trenutno ne postoji.