Ako ste preskakale_i prijedloge za gledanje Ginny & Georgije na Netflixu misleći da se radi o još jednoj obiteljskoj drami, u krivu ste. Ovo definitivno nisu nove Gilmorice. Iako se serija vizualno oslanja na pastelnu estetiku američkih predgrađa, sadržajno ide mnogo dublje i mnogo mračnije, secirajući žensko preživljavanje, međugeneracijske traume i emocionalne bitke koje najčešće nitko ne vidi – osim djece.
Serija prati život majke Georgie i njezine kćeri Ginny, koja je u trenutku početka serije tinejdžerica, kao i mlađeg brata Austina. Nakon godina seljenja i bijega od prošlosti, obitelj se pokušava smiriti u gradiću Wellsburyju. No, prošlost ih stalno sustiže. Georgia, naizgled vrckava i ispeglanog izgleda, u bijegu je od nasilnih muškaraca, zakona i vlastitih odluka, uključujući i nekoliko ubojstava koja je počinila. Ginny, s druge strane, pokušava izgraditi identitet djevojke miješanog rasnog podrijetla u većinski bijeloj zajednici, dok istovremeno otkriva majčine tajne. Austin gotovo neprimjetno proživljava nasilje koje je posljedica odluka odraslih osoba oko njega.
Ginny & Georgia prikazuje što se događa kada žena koja je cijeli život preživljavala nasilje pokuša zaštititi svoju djecu od istog, ali pritom, nesvjesno, prenese na njih teret vlastitih trauma. Na kraju, upravo djeca plaćaju cijenu onoga od čega ih je pokušala spasiti. Serija otvara niz tema, od mentalnog zdravlja, samoozljeđivanja, klasne nejednakosti, rasnog identiteta i seksualnosti, do prava na pobačaj, intersekcionalnosti, emocionalnog rada djevojaka i žena, ali i pitanja što znači biti “dobra majka” u društvu koje ženama često ne ostavlja prostora za pogrešku.
U trećoj sezoni, koja je početkom lipnja izašla na Netflixu, Georgia je uhićena na vlastitom vjenčanju zbog “milosrdnog” ubojstva – ugušila je terminalno bolesnog Cynthijinog muža, misleći da joj time vraća uslugu. No, to ubojstvo nije središnja tema serije – glavna je tema ubojstvo mita o “idealnoj majci”, ili još točnije, “idealnoj žrtvi”. Georgia je naučena bježati, fizički, emocionalno i moralno, od problema, autoriteta i posljedica. Taj obrazac bijega, koji se provlači kroz cijelu seriju, nije samo refleks preživljavanja, već i način na koji perpetuira vlastitu traumu. Treća sezona pokazuje da i dalje pokušava vjerovati da radi najbolje što može, ali to uključuje instrumentalizaciju vlastite djece i neprekinute cikluse laži. Zato središnje pitanje sezone nije tko je koga ubio, već tko ovdje zapravo koga štiti i po koju cijenu?
Pobačaj bez stigme, panike i drame
Ginny je u trećoj sezoni u ulozi prerano odrasle osobe, one koja skriva, pomaže, ucjenjuje i konačno, bira što će netko drugi reći na sudu. Prepoznaje važnost i traži terapijsku podršku, pokušava razumjeti gdje završava briga za majku, a gdje počinje njen vlastiti život. To nije klasičan razvoj lika, to je portret djevojke kojoj je sustavno uskraćeno pravo na djetinjstvo, a i adolescenciju. Istovremeno, donosi odluku o prekidu trudnoće, bez majčina uplitanja, bez partnerova mišljenja, bez potrebe za opravdanjem.
Taj trenutak primjer je dobro prikazane reproduktivne autonomije u mainstream seriji. Georgia, iako sama obilježena vlastitim iskustvima s tinejdžerskim majčinstvom, ne dramatizira, ne moralizira i ne pokušava kontrolirati kćerinu odluku. Umjesto toga, jasno i tiho kaže: “To je tvoje tijelo. Tvoja odluka. Ja sam ovdje, kako god odlučiš.” Ova scena nije posebno naglašena, nije prenapadna, emocionalno je autentična i nenametljivo moćna. Prikazuje ženski razgovor o pobačaju bez stigme, bez panike i bez drame.
Ginnyjin pobačaj nije prikazan kao kazna, već kao čin odgovornosti i slobode, a upravo time serija nudi jedan od najvažnijih feminističkih trenutaka u cijeloj sezoni.
Ranjivost žena i muškaraca
Serija se ne zaustavlja na odnosu majke i kćeri. Među likovima koji možda nisu u prvom planu, ali itekako zaslužuju pažnju, posebno se ističe Maxine. Njen lik otvara niz tema, od emocionalnog rada do načina na koji društvo različito tretira žensku i mušku ranjivost. Dok njena majka od nje očekuje da bude vesela, stabilna i podržavajuća, osobito prema bratu Marcusu koji se bori s depresijom i alkoholizmom, Maxine je jedina koja ima hrabrosti reći istinu. Ona riskira narušavanje obiteljskih odnosa kako bi roditeljima ukazala da brat treba stručnu pomoć, a ne banalizaciju problema. I dok je Marcusova šutnja pošteđena osude i percipirana kao duboka, Maxine je, kada konačno pukne, označena kao “previše dramatična”.
Ova razlika govori o još uvijek prisutnim dvostrukim rodnim standardima gdje muška depresija ostaje tabu, dok se od žena očekuje da budu stabilne, vedre i emocionalno dostupne, ali bez vlastitih potreba. Max se istovremeno nosi s raspadom identiteta, prekida toksičan odnos, komunicira jasno što želi i treba te gradi autentičnost kao queer djevojka. Ipak, kad njoj zatreba podrška, nema nikoga. Njezina hrabrost da bude glasna, emotivna i istinita ne nagrađuje se, nego je upravo ono zbog čega je isključuju iz grupe. Maxine time postaje jedno od najjasnijih feminističkih prikaza u seriji, kao odraz djevojke koja pokušava biti autentična u svijetu koji nagrađuje šutnju, osobito kod žena. Pa i od žena.
Sukladno tomu, važno je napomenuti da serija ne romantizira žensku solidarnost. Zapravo, pokazuje koliko je krhka. Od odnosa unutar nekadašnje prijateljske grupe MANG, preko Maxinog izbacivanja iz kruga podrške, pa do kompleksnog odnosa između Ginny i Georgije, serija pokazuje koliko je međusobna podrška među ženama krhka kad je suočena s traumom, očekivanjima i emocionalnim preopterećenjem. Čak i likovi poput Zionove majke ili nove partnerice, koji naizgled postavljaju zdrave granice, ostaju svedene samo na tu jednu ulogu i rijetko izlaze izvan nje.
Serija nas ne uči kako izgleda savršena ženska podrška, već nas poziva da prepoznamo koliko je teško izgraditi istinsko savezništvo kad svaka žena vodi vlastiti rat sa sustavom koji ne prepoznaje njihove potrebe, boli ni granice.
Muški likovi: muškost u suvremenom društvu
Muški likovi u seriji možda nisu u prvom planu, ali itekako utječu na sve što se događa. Njihove odluke oblikuju odnose, pokreću radnju i utječu na emocije glavnih likova, posebno djece. Od dječaka koji mora lagati da bi zaštitio majku, preko očeva koji nestaju baš kad su najpotrebniji, do partnera koji ne znaju kako se nositi sa ženskom složenošću – svaki od njih prikazuje drugačiji oblik muškosti u suvremenom društvu.
Austin, iako najmlađi, nosi najveći teret. On je dijete koje laže da bi spasilo majku. Jedini svjedoči ubojstvu, puca iz pištolja, a na sudu laže, uvjeren da nema drugog izbora. Georgia i Ginny možda misle da ga štite, ali ono što Austin doživljava nije sigurnost, nego samoća i zbunjenost. Nema riječi za ono što osjeća, a nema ni prostora da osjeća išta osim lojalnosti majci. U jednom trenutku Ginny i Georgia razmatraju mogućnost da Austin potraži stručnu pomoć, ali brzo shvaćaju da terapija za njega nije siguran prostor – previše je istine koju bi tamo mogao izreći, a neke su tajne preopasne da bi bile otkrivene.
Njegova priča u ovoj sezoni posebno pogađa jer njegova tišina i laži nisu rezultat neznanja, već toga što itekako razumije koliko je sve oko njega krivo i koliko zapravo nema izbora.
Kad na sudu izgovara laž koju mu je Ginny pomogla pripremiti, ne radi to zato što mu je rečeno, nego zato što je odlučio zaštititi majku, iako zna da će time ne samo povrijediti oca Gila, već ga i lažno optužiti. Austin zna da je Gil nasilan, zna da je prijetio, zna da bi završio s njim ako Georgija ode u zatvor. Njegova prisutnost je prijetnja, a ne sigurnost. Ipak, Austin ostaje vezan za njega jer mu povremeno pokazuje pažnju, što dodatno zamagljuje granicu između ljubavi i nasilja. Voli ga, potajno, i zna da će taj izbor između dvije pogrešne opcije zauvijek ostaviti trag.
Lik koji možda na prvu djeluje kao sporedan, ali u trećoj sezoni igra važnu ulogu u razotkrivanju kako društvena funkcija, moć i muškost reagiraju na kaos ženskog preživljavanja je Paul, Georgijin suprug i gradonačelnik Wellsburyja. On utjelovljuje ideju “zaštitnika”, onog koji želi osigurati stabilnost, popraviti stvari. No kad se suoči s težinom Georgijine prošlosti, traumama i nasiljem koje je počinila da bi preživjela, Paul puca. Nije spreman nositi se s njezinom kompleksnošću i odlazi. Voli verziju Georgije koju može objasniti drugima, ali ne i stvarnu nju.
„I didn’t make you anything that wasn’t already there.”, rečenica je koju Georgia upućuje Paulu u samoj završnici sezone, te je jedan od najjačih trenutaka serije.
U sceni razlaza, Paul pokušava prebaciti odgovornost na nju, kao da ga je Georgia svojim ponašanjem “iskvarila”, povukla na dno, otela mu njegovu etičku jezgru. No, Georgia ne preuzima krivnju, i to ne zato što se ne kaje, nego zato što konačno zna razlikovati odgovornost od manipulacije. Ne poništava njegovo razočaranje, ali odbija da njezina priča postane još jednom priča o muškarcu koji je “nastradao“ zbog žene. Ne spašava ga, ne umiruje ga, ne ublažava njegov poraz. Samo mu vraća ogledalo.
S druge strane, Joe kao lik postaje suprotnost Paulu, i to ne samo kao potencijalni partner Georgiji, nego i kao figura koja nudi emocionalnu stabilnost bez uvjeta. On postaje jedini lik kojem Georgia priznaje sve, ubojstva, laži, traume, i koji svejedno ostaje. Njihova povezanost je tiha i nerazriješena, on je netko tko je zaljubljen u nju godinama, ali nikada ne traži ništa zauzvrat. Ne forsira, ne pritišće, ne ucjenjuje. I upravo zato mnogima djeluje kao idealan izbor. No, Georgia ga ne bira. Ne zato što joj nije važan, već zato što prvi put u životu bira sebe.
Joe je simbol sigurnosti koju nikada nije imala, ali i podsjetnik na staru potrebu da netko drugi bude izvor stabilnosti.
Tako da treća sezona završava time da Georgia ostaje sama. Prvi put, s jasnom odlukom da više neće lagati, manipulirati ni bježati. Je li to konačan prekid ciklusa? Ili samo još jedna runda? Jer baš kad pomislimo da bi to mogao biti novi početak, serija nam u zadnjim minutama otkriva da je Georgia ponovno trudna. Time se ne nudi ni nada ni katastrofa, već još jedno pitanje: je li ovo prilika za drugačiji put, ili samo nastavak starog, u novom pakiranju?
Vrijednost leži u slojevitosti likova i „pravim“ pitanjima
Ginny & Georgia nije savršena serija. Ima svoje trenutke melodrame, ponekad karikira, povremeno podlegne klišejima. Ali njezina vrijednost leži u slojevitosti likova i pitanjima koja neprestano postavlja. Ne nudi idealne žene. Prikazuje žene koje griješe, koje pokušavaju, koje ponekad uništavaju ono što vole jer ne znaju drukčije. I djecu koja to promatraju i pokušavaju preživjeti. Značaj ove serije nije samo u porukama, nego i u pitanjima koja (p)ostavlja: Možemo li opravdati nasilje ako dolazi iz potrebe za zaštitom? Tko ima pravo na pogrešku, a tko mora znati bolje? Kako se prenosi trauma i može li se prekinuti?
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravne, ravnopravni, ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
