info@libela.org, Author at Libela

Fašistički neredi u Engleskoj u povijesnom kontekstu

Posted on October 2, 2024October 2, 2024 by info@libela.org

U srpnju ove godine, nasilni, rasistički neredi odvijali su se u nizu gradova u Engleskoj kao i u sjevernoirskom Belfastu. U Rotherhamu su zapalili hotel Holiday Inn u kojem su boravili tražitelji_ice azila. U Middlesboroou su blokirali ceste i puštali promet samo ako su vozači bili provjereni kao ‘bijelci’ i ‘Englezi.’ U Hullu, dok je gnjevna masa muškaraca izvlačila čovjeka iz njegovog automobila kako bi ga prebili, sudionici su vikali ‘Ubij ih!’ U Belfastu, muslimanske trgovine su uništavane te se marširalo na lokalnu džamiju, uz povike ‘izbacite ih van’. U Newtownardsu džamija je bila napadnuta benzinskom bombom. U Crosbyju je jedan musliman izboden nožem.

Incident koji je bio okidač za ove nasilne, rasistički obojene nerede, bilo je ubojstvo troje djece i ozljeđivanje desetak ostale u dječjem plesnom studiju u Southportu, u blizini Liverpoola. Na društvenim mrežama počela je kolati vijest da je ubojstvo počinio migrant muslimanske vjeroispovijesti. Radilo se o lažnoj vijesti. Počinitelj je bio 17-godišnji Britanski državljanin, rođen u Cardiffu. Ipak, ta činjenica nije spriječila ekstremno desničarke organizacije na društvenim mrežama da organiziraju prosvjed ispred lokalne džamije. Time se masovna histerija oko migranta, multikultiralizma i ‘ugroženosti’ bijele Engleske proširila diljem zemlje.

Neredi su trajali više od tjedan dana. Onda su se polako raspršili nakon najavljenih novih ‘prosvjeda’ krajnje desnice diljem zemlje. Pritom su deseci tisuća antirasista_kinja i anti_fašista izašli_e su na ulice u Londonu, Liverpoolu, Bristolu, Brightonu, Hastingsu, Southendu, Northamptonu, Newcastlu, Southamptonu, Blackpoolu, Derbyu, Swindonu i Sheffieldu. Većina najavljenih rasističkih okupljanja se ipak nije materijalizirala. Ona koja jesu bila su vrlo slabo posjećena s velikim brojem antirasista_kinja u opoziciji.

Politike iskorištavanja i mržnje

Antimigrantska retorika nije ništa novo u političkom i medijskom diskursu u Velikoj Britaniji. Još je 2015. godine, Katie Hopkins, krajnje desna politička komentatorica i kolumnistica za tabloid The Sun, nazvala migrante žoharima i divljima bićima. Ujedinjeni Narodi tada su osudili takav diskurs kao pro-genocidalan. Ali ovaj diskurs nije samo rezerviran za tabloide i krajnju desnicu. Od Tony Blaira, Therese May, preko Borisa Johnsona i sad do Kiera Starmera, politički establišment popularizirao je anti-migrantski rasistički diskurs koji je rezultirao nedavnim nasiljem i neredima na ulicama diljem Engleske i Belfasta. Nikola Vukobratović je za Portal Novosti veoma dobro secirao to ‘odavno poticano nasilje’ te izostanak odgovornosti od strane političara/ki i medija.

Pod Blairom su novi laburisti od 1997. do 2010. zagovarali politiku protiv tražitelja azila. Fokus je bio na “pravednijem, bržem, čvršćem” procesu gdje su pritvaranje, deportacija i deprivacija bile središnje politike. Zapravo, bilo je to ‘neprijateljsko okruženje’ [hostile environment] u svemu osim u imenu. Neprijateljsko okruženje je termin koji će kasnije popularizirati Theresa May u svojoj izjavi iz 2012. godine: „Cilj je ovdje u Britaniji stvoriti stvarno neprijateljsko okruženje za ilegalnu migraciju“.

Upravo neprijateljsko okruženje postalo je glavna karakteristika kao i politički pristup migracijskim politikama Velike Britanije. Te politike su nadopunjene (osobito nakon 11. rujna) radikalnim pooštravanjem antiterorističkih zakona, koji se često povezuju s pitanjima izbjeglica i azila. Problematična širina tih zakona može se vidjeti i na primjeru uhićivanja pro-Palestinskih prosvjednica i prosvjednika pod krinkom antiterorizma.

Istovremeno, Tony Blair je zagovarao globalizaciju i neoliberalnu ekonomiju. Uveo je i niz reformi koje su omogućile Velikoj Britaniji da postane strukturalno ovisna o migrantskom radu. Kriteriji za radnu dozvolu su olakšani, broj međunarodnih studenata_kinja bio je udvostručen. Tadašnja vlada je proširila postojeće i uvela nove sheme za nisko i visokokvalificirane radnike_ice migrante_kinje. Od 2005. godine pokrenula je i novi sustav imigracije temeljen na bodovima. ‘Kontroverzna‘ odluka iz 2004. bila je da se građanima_kama osam zemalja koje su se trebale pridružiti EU-u odmah omogući pravo na rad u Britaniji.

Ova odluka rezultirala je jednim od najvećih migracijskih priliva u mirnodopskoj povijesti Britanije. Pritom treba imati na umu da je britansko gospodarstvo devalviralo cijenu rada. Kao i je većina poslova koja se nudila migrantima bila slabo plaćena. Istovremeno, gospodarstvo Velike Britanije profitira od migrantskog rada. Ugostiteljstvo, građevinarstvo kao i pomagačka struka su sektori domaćih usluga koji su uvelike ovisili o radnici_ama iz EU-a, a sada imaju poteškoće u pronalaženju radne snage nakon Brexita.

Brexit kao povijesni kontinuitet

I Brexit možemo promatrati u kontekstu povijesti rasizma i ksenofobije britanskih politika. One se u jednom trenutku snažnu oslanjaju na migrantski rad, a potom ih izbacuju iz zemlje. Windrush skandal je primjer jedne takve povijesne nepravde. Windrush je ime parobroda na kojem su pristigle grupe karipskih imigranata_kinja između 1948. i 1973. godine. Većina imigranta_kinja, bili_e su s Jamajke, Trinidada i Tobaga i drugih otoka. Dovedeni su u Ujedinjeno Kraljevstvo kako bi pomogli_e popuniti poslijeratni nedostatak radne snage. Drugim riječima, došli_e su na poziv tadašnje vlade Velike Britanije kao članovi_ice njihovog Commonwealtha.

Većina njih su bili djeca te su putovala s dokumentima odnosno putovnicama svojih roditelja. U Velikoj Britaniji su zasnovali obitelji, radili_e te živjeli_e kao punopravni_e građani_ke Velike Britanije. Sve do 2018. godine kada je neprijateljsko okruženje stupilo na snagu. Mnogi od njih su izgubili_e poslove, ostali_e bez zdravstvenog osiguranja. Bili_e su zatvarani_e i prisilno deportirani u zemlje iz kojih su otišli_e kao djeca. Nedavno je objavljeno vladino prethodno zataškano izvješće o podrijetlu skandala Windrush. U njemu se u iznosi da su zakoni bili rasistički motivirani te posebno osmišljeni kako bi se ne-bijelim ljudima oduzelo pravo na život u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Politike disperzije kao disperzija odgovornosti

Velika većina migranta u Velikoj Britaniji nisu ‘ilegalni’ (odnosno iregularni, novi eufemizam kojeg su smislili laburisti od kada su na vlasti) migranti_kinje. Većina plaća za radne dozvole i vize kako bi mogli raditi i studirati u toj zemlji. Tražitelji_ce azila čine vrlo mali postotak ukupne migracije u UK-u. Bez obzira na to, tom malom postotku neprijateljsko okruženje zagorčava život politikama disperzije.

Politike disperzije, koje su u UK-u na snazi od 1999 godine, zahtijevaju da se osoba koja traži humanitarnu zaštitu naseli na određenim lokacijama u zemlji. Cilj je spriječiti stvaranje tzv. etničkih enklava. Kao i smjestiti tražitelje_ice azila dalje od većih gradova u kojima već boravi veliki broj migranata i njihovih obitelji. Politike disperzije su na snazi i u Irskoj, Nizozemskoj i Norveškoj. Provedene su i u Švedskoj između 1985. i 1994. te u Danskoj između 1986. i 1998. godine. Međutim, istraživanja su pokazala da su politike disperzije štetne za azilante_kinje. Odnosno da onemogućuju integraciju izlažući ih deprivaciji, nasilju i nezaposlenosti. Odluke o tome gdje nastaniti izbjeglice temelje se na dostupnosti prikladnog smještaja za izbjeglice i tražitelje_ice azila kojeg određuje vlada. Područja u kojima je dostupan jeftini smještaj su osiromašena. Radi se, najčešće, o bivšim rudarskim središtima gdje prevlada depopulacija, niska potražnja za stanovima te loša mogućnost zapošljavanja.

Tom temom se upravo bavi film, Stari Hrast, društveno angažiranog i socijalističkog redatelja, Kena Loacha. Radnja filma tematizira smještanje sirijskih izbjeglica u devastirano bivše rudarsko područje, jedno od najsiromašnijih područja u zemlji. Dvije zajednice koje dolaze u kontakt, jedna koja je napuštena od strane mainstream politike te druga koja je pretrpjela traumu rata. Ideja suživota, problem rasizma i nepokolebljiva snaga solidarnosti glavne su teme tog filma.

Skretanje pozornosti i vlastiti interesi

Političkim elitama, kako torijevskim tako i sada laburističkim, u interesu je skretanje pozornosti s promašenih politika kao što su mjere štednje, inflacija, rast kamata, povećanje prihoda kraljevskoj obitelji, ulaganje u ratove, te izrazita teritorijalna nejednakost Engleske na navodnu prijetnju koju predstavljaju migranti.

Politika solidarnosti između radničke klase i migranata kakvu tematizira Stari Hrast u oštrom je kontrastu s trenutnom laburističkom politikom prihvaćanja poklona od strane bogatih lobista. Upravo to slikovito iskazuje poznati anti-kapitalistički slogan: ‘Neprijatelj ne dolazi čamcem, neprijatelj dolazi limuzinom.’

Nedavni skandal koje je potresao laburističku stranku pokazao je kako je Kier Starmer prihvatio više poklona od svih prethodnih laburističkih vođa od 1997. godine. To nije problematično samo zato što se većina stanovništva bori s plaćanjem računa i inflacijom. Problematično je i zato što čelnici velikih korporacija i multimilijunaši koji dijele besplatne stvari očekuju stvari za uzvrat. To je dio šire strategije bogatih za oblikovanje javnih politika. Primjerice, Jonathan Reynolds, laburistički poslovni tajnik je u lipnju 2023. otišao je sa svojim osobljem u Glastonbury kao gost YouTubea (koji je u vlasništvu Googlea). Uključujući smještaj i “gostoljubivost”, Reynolds procjenjuje da je njegov aranžman za dvoje na Glastonburyju vrijedio 3377 funti. Dvije obične ulaznice koštale su po 335 funti.

Do tada su laburisti obećavali povećanje poreza na digitalne usluge s 2% na 10%, što bi donijelo milijarde prihoda od korporacijskih ‘divova’ poput Googlea i Facebooka. Dan nakon festivala pokazalo se da je Reynolds odustao od politike povećanja poreza. Umjesto toga, odlučeno je da stanovništvo mora opet prihvatiti mjere štednje.

Politike solidarnosti dolaze od ‘običnih’ ljudi

Upravo ovakvi skandali i politike koje pogoduju bogatim elitama pridonose jačanju krajnje desnice i njihovim rasističkim i ksenofobnim diskursima. Laburisti koji su nekad pod vodstvom Jeremyija Corbyna bili stranka koja je obećavala ‘politike za većinu a ne za manjinu’ kao radikalnu promjenu socio-ekonomske situacije u Velikoj Britaniji, pretvorili su se u nove Torijevce.

Povukli su gotovo sve progresivne politike koje su obećavali prije dolaska na vlast. Otjerali su gotovo sve lijevičar_ke i progresivne političar_ke iz stranke. Posebice one koji su podržavali politike Jeremyija Corbyna (kao i samog Corbyina). Očito je da laburisti više nisu na strani radničke klase. Kao i da im nije u interesu poboljšanje životnih standarda velike većine ljudi u Velikoj Britaniji. Ipak, borba za bolju budućnost uvijek je bila u rukama ‘običnih’ ljudi, a ne političara i političkih elita.

Nakon nereda i nasilja na ulicama u Souhtportu i Sunderlandu, veliki broj ljudi pridružio se čišćenju i popravljanju ulica u svojim lokalnim zajednicama. Politika solidarnosti očito neće proizaći iz političkog vrha već, kao u viziji Starog Hrasta, od strane ‘običnih’ ljudi i grassroots inicijativa.

Roditeljski dopust i dalje je rezerviran za žene

Posted on September 27, 2024October 2, 2024 by info@libela.org

Važnost korištenja roditeljskog dopusta od strane očeva je iznimno bitna promatra li se rodna dimenzija skrbi. Istraživanja pokazuju da je individualno, neprenosivo pravo očeva na plaćeni dopust važan element prilikom kreiranja učinkovitih rodnih politika. Odnosno, politika koje će pridonijeti rodno ravnopravnoj raspodjeli obveza vezanih za skrb (1,2).

Početkom ovog mjeseca Europski institut za ravnopravnost spolova (EIGE) objavio je rodnu analizu „Povratak na tržište rada nakon roditeljskog dopusta“. Analiza je pokazala da i dalje postoji veliki nerazmjer u korištenju roditeljskog dopusta. Naime, žene su one koje ga koriste u velikoj mjeri dok je broj muškaraca koji ga koriste i dalje malen. „Unatoč promjenama u regulativama koje potiču muškarce da uzmu roditeljski dopust, samo mali broj očeva se na to odlučuje nakon dolaska djeteta. A kada to i učine, njihov dopust je puno kraći nego onaj koji uzimaju majke“, stoji u analizi EIGE-a.

I podaci OECD-a (Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj) pokazuju da su većinom žene te koje koriste plaćeni roditeljski dopust. Zemlje koje su iznimka su Danska, Švedska i Portugal, gdje su muškarci primatelji novčane naknade u 45 posto slučajeva. Jedino u Luksemburgu je veći udio muškaraca nego žena. Iznosi 53 posto. Iako ti rezultati proizlaze i iz razlike u duljini rodiljinog i roditeljskog dopusta koje su drugačije od zemlje do zemlje, podaci OECD-a pokazuju da je prosječan broj dana za koji je isplaćena naknada za roditeljski dopust po djetetu u godini viši za žene, nego za muškarce.

Razlozi manje zainteresiranosti očeva za roditeljski dopust

Analiza EIGE-a pokazuje da kad muškarci i uzimaju očinski dopust, to čine nakon rođenja djeteta. Razlozi u kojima leži uzrok manje zainteresiranosti očeva za roditeljski dopust su dvojaki. Jedno je zabrinutost za sigurnost prihoda, a i samog posla nakon povratna na radno mjesto. Druga je pritisak koji očevi osjećaju od strane poslodavaca i muških kolega, da ne uzimaju roditeljski dopust. Zbog norma koje dolaze s maskulinitetom, očevi osjećaju pritisak da se moraju distancirati od obitelji kako bi pokazali da su predani poslu i radnom mjestu (1,2).

Roditeljski dopust je općenito manje plaćen od rodiljinog ili očinskog dopusta. Podaci OECD-a pokazuju da naknade za roditeljski dopust obično pokrivaju tek 48 posto prethodne zarade pojedinaca. Istraživanja pokazuju da bolje plaćen dopust dovodi do veće stope muškaraca koji ga uzimaju (1,2). „Povećanje uloge očeva u neformalnoj skrbi o djeci putem roditeljskog dopusta ključno je za promicanje rodne jednakosti kod kuće i na poslu“, smatraju u EIGE-u.

Koliko očeva u RH koristi roditeljski dopust?

Trend u kojem je roditeljski dopust rezerviran za žene nije zaobišao ni našu zemlju. Prema najrecentnijem izvješću Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova (2023.), roditeljski dopust je koristilo svega 4,2 posto očeva, što je blagi porast u odnosu na 2022. godinu kada ga je koristilo 4,05 posto očeva. Pravobraniteljica naglašava da pritom treba imati na umu da su naknade za korištenje roditeljskog dopusta porasle od 1. siječnja 2023., stupanjem na snagu novog Zakona o rodiljinim i roditeljskim potporama (1,2). Smatra da i to može biti jedan od razloga blagog porasta. Neovisno o tome, statistički pokazatelji godinama pokazuju da je Hrvatska među članicama EU gdje očevi najmanje koriste dopuste za djecu.

U javnom priopćenju povodom Dana očeva, Pravobraniteljica je istaknula da su očevi u RH i dalje opterećeni patrijarhalnim rodnim ulogama u kojima se od njih primarno očekuje ekonomska skrb za djecu i obitelj. Takva očekivanja zasigurno ne doprinose korištenju prava koje očevi imaju vezano za dijete u najranijoj dobi.

I Izvješće za 2023. godinu naglašava nedostatak podrške očevima u korištenju roditeljskog i drugih dopusta povezanih s rođenjem djeteta. Kao i analiza EIGE-a, Pravobraniteljica navodi da je jedan od faktora niskog postotka uzimanja roditeljskog dopusta od strane očeva i strah od posljedica na radnom mjestu.

Ono što ohrabruje je novo pravo u sustavu rodiljinih i roditeljskih potpora – očinski dopust (1,2,3). Iako je 2023. godina prva godina u kojoj se to pravo koristilo, podaci pokazuju da je osam puta više očeva koristilo očinski u odnosu na roditeljski dopust. Odnosno, dok je roditeljski dopust koristilo svega 2.022 muškarca, očinski je koristilo 16.289 muškaraca.

Očinski dopust definiran je kao dopust zaposlenog ili samozaposlenog oca ili njemu izjednačene osobe koja se brine o djetetu povodom rođenja djeteta, radi pružanja njege i podizanja djeteta. Navedeni očevi imaju pravo, nakon rođenja djeteta, na očinski dopust u neprekidnom trajanju od 10 radnih dana za jedno dijete do 15 dana u slučaju istodobnog rođenja više djece. On se može koristiti do navršenih šest mjeseci djetetova života. Važno je napomenuti i da naknada plaće za vrijeme očinskog dopusta odgovara punoj plaći i nije limitirana, za razliku od roditeljskog dopusta kod kojeg je visina naknade limitirana.

U skladu sa svime navedenim, u izvješću Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova stoji i da su životna dob i majčinstvo i dalje glavne prepreke rodne diskriminacije žena na tržištu rada. „U našem društvu još uvijek prevladava stereotipno stajalište da su žene te koje bi trebale primarno obavljati sve ili većinu obveza vezanih za kućanstvo i brigu oko djece i svih članova obitelji, što zaposlene žene dvostruko opterećuje i dovodi do nejednakosti u startnim pozicijama žena i muškaraca. Uloga poslodavca u omogućavanju i poticanju usklađivanja poslovnog i privatnog života je stoga jedna od ključnih za zaposlene roditelje, uz razvoj odgovarajućih i dostupnih usluga skrbi za djecu i starije“, stoji u izvješću.

Veća odsutnost s tržišta rada otežava ponovno zapošljavanje ženama

Upravo nerazmjer u korištenju roditeljskog dopusta EIGE smatra jednim od faktora koji otežavaju ženama povratak na radna mjesta, a u konačnici limitira i mogućnosti žena na tržištu rada. Naime, istraživanja pokazuju da veća odsutnost s tržišta rada otežava ponovo zapošljavanje ženama (1,2). Dulje izbivanje može naštetiti mogućnostima karijernog napretka i visini plaća, posebno za žene. Majke se često doživljava kao manje posvećene poslu pa ih se tako manje smatra prikladnima za promaknuća nego li žene bez djece sa sličnim kvalifikacijama (1,2,3). Zanimljivo je da muškarci s djecom rade više sati i više zarađuju od muškaraca bez djece. S druge strane, plaće žena s djecom bilježe smanjenje nakon poroda i u budućnosti ostaju niže.

U 2023. je tako primjerice 32 posto zaposlenih žena s djecom u EU između 25 i 54 godine radilo smanjeno radno vrijeme, u odnosu na 20 posto žena koje nemaju djecu. Za muškarce su ti postoci manji. Radi se o pet posto muškaraca s djecom i sedam posto muškaraca bez djece. Svaka četvrta žena (26%) u usporedbi sa samo šest posto muškaraca izjavila je da je briga o djeci ili nekom drugom u kućanstvu glavni razlog za rad s nepunim radnim vremenom. Osim toga, EIGE analiza pokazuje da je u 2023. godini, 26 posto žena između 25 i 54 godine (doba u kojem najviše ljudi stvara obitelj) koje su željele raditi, to nisu mogle zbog brige o obitelji. Istovremeno, to je bila realnost za samo četiri posto muškaraca.

Jedan od najvažnijih razloga ekonomske neaktivnosti ili smanjenog opsega radnog vremena je nemogućnost pristupa ili nedovoljno kvalitetno riješena formalna skrb, posebice za djecu. Gotovo polovica osoba koje rade u smanjenom ranom vremenu bi se vratila na puno radno vrijeme kada bi taj segment bio bolje organiziran.

Briga o obitelji sa sobom nosi brojne posljedice za žene. Osim otežane zapošljivosti žena, posljedično je značajan faktor i u jazu u plaćama i mirovinama između žena i muškaraca (1,2), kao i jedan od razloga neravnopravne podjele brige o kućanstvu (1,2).

Politike EU za postizanje ravnoteže između obitelji i posla

Roditeljski dopust postoji u svim EU zemljama, no politike i pravila za njegovo uzimanje se razliku od zemlje do zemlje (1,2). Npr. fleksibilni uvjeti rada kao što je samozapošljavanje, ugovori na određeno vrijeme (posebice na manje od 12 mjeseci), novi oblici rada i sl. mogu biti otežavajući faktor za mogućnost uzimanja roditeljskog dopusta. EIGE smatra da treba razmotriti postojeće legislative i prilagoditi ih novim oblicima rada.

Tako je EU u posljednjih nekoliko godina donijela različite politike i pravila koje imaju za cilj osigurati ravnotežu između brige za obitelj i obavljanja plaćenog posla. Jedne od tih su i Direktiva o ravnoteži između poslovnog i privatnog života roditelja i pružatelja skrbi iz 2019. godine i Europska strategija za skrb iz 2022. godine.

Direktivom iz 2019. želi se utjecati na zemlje članice Unije da aktivno potiču oba roditelja da se uključe u brigu o djeci. To uključuje fleksibilnije oblike rada (smanjeno radno vrijeme, fleksibilno radno vrijeme, fleksibilnost mjesta rada). Smatraju da fleksibilniji rad pomaže da se lakše usklade obveze vezane uz obitelj s poslovnim odgovornostima. Osim toga, direktiva je prepoznala i nužnost da se hitno poboljšaju radni i životni uvjeti za roditelje, a posebno za majke. Razlozi su manja zastupljenost žena na tržištu rada i niže plaće od muškaraca.

Nastavno na nju, 2022. godine Europska Komisija je predstavila Europsku strategiju za skrb kojoj su ciljevi povećati žensku zapošljivost, poboljšati radne uvjete žena i unaprijediti ravnopravnost spolova. Neki od ciljeva strategije (do 2030.) koji bi trebali pomoći ženama da se lakše vrate na tržište rada su: „da je 50 posto djece mlađe od tri godine u ranom obrazovanju i skrbi te da je 96 posto djece u dobi od tri godine do obveznog osnovnog obrazovanja u ranom odgoju i obrazovanju.“ Osim toga, direktivom se preporučuje (između ostalog) i poticanje ravnopravne podjele brige o djeci između roditelja kako bi se borilo protiv rodnih stereotipa. I strategija, kao i ranija direktiva podržava fleksibilnije radno vrijeme kako bi se osiguralo lakše usklađivanje obiteljskih i poslovnih obveza i odgovornosti.

Puževim koracima do bolje pozicije žena

Navedene legislative, kako na EU razini, tako i na RH razini imaju za cilj poboljšati poziciju žena na tržištu rada i osigurati bolju rodnu raspodjelu brige za obitelj.

Podaci pokazuju da je briga za obitelj, posebice u okviru roditeljskog dopusta, i dalje uglavnom rezervirana za žene. Sukladno tomu, žene dulje izbivaju s tržišta rada što posljedično, kako i istraživanja pokazuju, otežava ponovno zapošljavanje žena te pridonosi rodnom jazu u plaćama i neravnopravnoj raspodjeli brige o kućanstvu.

Istraživanja i statistike pokazuju da minimalni pomaci postoje, no ostaje nam vidjeti koliko će vremena i legislativa trebati da briga o djeci ne bude više primarno ženina odgovornost.

*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Ona su dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Hrvatska na začelju Europe po znanju o kontracepciji

Posted on September 26, 2024September 26, 2024 by info@libela.org

Danas se obilježava Svjetski dan kontracepcije, s ciljem osvještavanja o metodama zaštite i važnosti odgovornog spolnog ponašanja.

Nedavna istraživanja ukazuju na zabrinjavajuću sliku u Hrvatskoj – manjak dostupnosti, rijetko korištenje i slaba informiranost o kontracepciji. U nedostatku adekvatne seksualne edukacije, mladi se najčešće oslanjaju na nepouzdane izvore informacija poput interneta. Time se povećava rizik od dezinformacija i neodgovornog ponašanja.

Znanje o kontracepciji u RH je u padu

Godišnja publikacija Europskog parlamentarnog foruma za seksualna i reproduktivna prava, Kontracepcijski atlas, u kojoj je analizirana informiranost, dostupnost i cjenovna pristupačnost kontracepcijskih metoda u 47 europskih zemalja, predstavila je razočaravajuće podatke za 2024. godinu. Hrvatska je pala na 37. mjesto s rezultatom od 47,3 posto. To je posebno zabrinjavajuće ako se uzme u obzir da je 2020. rezultat iznosio 59,3 posto. Ispred nas se nalazi Kosovo, Sjeverna Makedonija, Srbija, Albanija, Bugarska i Rumunjska. Od zemalja Europske unije lošije rezultate imaju samo Poljska, Mađarska, Cipar i Slovačka.

Ovi alarmantni podaci u skladu su s istraživanjem seksualnosti kod mladih iz 2021. godine, kojim je utvrđeno da prezervativ pri seksualnom odnosu koristi tek oko 40 posto djevojaka i 47 posto mladića. Najrecentnije istraživanje Udruge za zaštitu i promicanje ljudskih prava “Sofija” utvrđuje da su internet i društvene mreže glavni izvor informacija za čak 88 posto mladih. Razgovor s liječnikom/icom navodi tek 55 posto ispitanika/ca.

Vrijeme je za sveobuhvatnu seksualnu edukaciju

CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje od proljeća provodi kampanju #Zaštošutimo 3.0 kojom apelira na sustavno uvođenje seksualne edukacije u zagrebačke škole. No, unatoč obećanjima danima prije ljeta, Grad Zagreb nije oformio niti radnu skupinu.

U sklopu kampanje, CESI upozorava da mladi u svakom slučaju uče o seksualnosti, samo je pitanje od koga i na koji način. U hrvatskim školama tema seksualnosti i reproduktivnog zdravlja obrađuje se kroz međupredmetnu temu “Zdravlje”. No, to se svodi na samo jedan sat godišnje. I daleko je od dovoljnog za prijenos potrebnog znanja. Teme poput rodnih stereotipa, ravnopravnosti, postavljanja i poštivanja granica te uvažavanja različitosti potpuno su izostavljene. S obzirom na to da Ministarstvo znanosti i obrazovanja podržava postojeći model učenja o seksualnosti i reproduktivnom zdravlju, veliku ulogu u pokretanju pozitivnih promjena mogu imati gradovi.

Grad Zagreb je trebao predstaviti sveobuhvatan program seksualne edukacije za osnovne i srednje škole prije ljeta. No, konkretnih pomaka još uvijek nema. U ovom trenutku još nije ostvaren niti prvi korak. Odnosno, formiranje radne skupine.

8. Smoqua: otpor i otpornost

Posted on September 24, 2024September 24, 2024 by info@libela.org

LORI organizira osmo izdanje Festivala queer i feminističke kulture Smoquu. Održat će se od 10. do 12. listopada u Rijeci. Uključuje više od 45 umjetnika/ica i aktivista/kinja te 20 organizacija, kolektiva i inicijativa iz 10ak zemalja.

Na Smoqui vas očekuje više od 20 događanja na sedam lokacija u centru Rijeke. Događanja će se održavati ispred Gradske vijećnice, u RiHubu, ispred Palacha, u OKC Palachu, u galeriji O.K., u Art-kinu Croatia i u Pogonu kulture.

“Krovna je tema festivala Otpor i otpornost. Želimo ukazati na važnost očuvanja ljudskih prava u izazovnim vremenima. Kao i na snagu zajedništva i iznalaženja novih načina za ostvarivanje društvenih promjena“, poručuju organizatorice.

Što nas sve na Smoqui očekuje?

U zaista bogatom programu očekuju nas različite panel rasprave kao što je “LGBTIQ fobija u obrazovanju”, panel o interspolnosti i rasprava “Koje su mogućnosti i prepreke za LBTQ roditeljstvo?”. Razgovarat će se i o glasovima Romkinja, ženama koje su oblikovale feminizam u regiji, o queer iskustvima, o potrebama financiranja LGBTIQ pokreta, ali i o govoru mržnje i zločinima iz mržnje. Na programu je i filmska projekcija, queer lov na blago, različiti performansi društvene igre, Queer-UP Party i drag show.

Cijeli program nalazi se na webu, kao i na Facebook eventu.

Sva su događanja besplatna, a donacije se prikupljaju na Queer-UP partiju. Festival Smoqua postoji od 2017. godine. Sjecište je umjetnosti i aktivizma, mjesto na kojem zajedno propitujemo predrasude i borimo se za ljudska prava.

Što zajedničko imaju lubenice i seksizam?

Posted on September 22, 2024September 22, 2024 by info@libela.org

„Lubenica: hladna kao tvoja, a slatka kao tuđa žena“, natpis koji krasi barem jedan štand na tržnicama gotovo svako ljeto. Na prvi pogled, ova marketinška fraza mogla bi se doimati kao bezazlena igra riječi. Sočna dosjetka namijenjena izazivanju osmijeha u vrelim ljetnim danima. No, kao i lubenicu, treba joj se odstraniti kora i izrezati na dijelove da bi se otkrila njezina prava suština. Usporedba lubenice s ženama nije samo nevina šala – to je suptilan, ali snažan podsjetnik na duboko ukorijenjene rodne stereotipe u našem društvu, a koji se tiču žena, braka i muške požude.

Takva izjava prikazuje žene u braku ili partnerstvu kao emocionalno hladne i distancirane. Impliciraju da supruge s vremenom postaju nezainteresirane za svoje muževe. Ovakav prikaz ne samo da umanjuje složenost ženskih emocija, već i iskrivljuje sliku (i povijest) bračnih odnosa. Prikazujući ih kao lišene strasti i uzbuđenja. Istovremeno, idealizacija “tuđe žene” kao nečeg slatkog i poželjnog potiče ideju da su žene privlačne samo kada su nedostupne ili kada pripadaju nekome drugome. Ovaj vid objektivizacije svodi žene na razinu seksualnih objekata čija je vrijednost određena njihovom (ne)dostupnošću.

Fraza, također, normalizira ideju nevjere (prvenstveno muške), sugerirajući da su odnosi izvan (monogamnog) braka ili partnerstva uzbudljiviji i privlačniji od stabilnosti unutar njega. Stoga ovakva dosjetka ne samo da normalizira mušku nevjeru, već i umanjuje vrijednost braka/partnerstva kao međusobno odabranog zajedništva. Istodobno, ovakve izjave pojačavaju rodne stereotipe, stvarajući očekivanje (i opravdanje) da muškarci traže uzbuđenje i avanturu izvan svojih brakova/odnosa, dok žene ostaju lišene emocija i pasivne.

Na kraju, ta marketinška fraza ne govori samo o prodaji voća. Ona je odraz i doprinos toksičnom prikazu ženskih i muških uloga u društvu, stvarajući pritisak na žene da stalno ispunjavaju muška očekivanja. Takve šale nisu samo bezopasne. One perpetuiraju štetne stavove o ženama, sugerirajući da je njihova vrijednost definirana sposobnošću da zadovolje muške fantazije. Je li onda okus lubenice doista tako sladak? Ili je gorčina seksizma ono što ostaje nakon svakog zalogaja?

Rodne uloge na suncu: Tko je ovdje na plaži?

Dok razmišljate kakav okus ima lubenica, gotovo sigurno vas je asocirala na proteklo ljeto. Vrući dani i plaže savršeni su izgovor za reklame koje iskorištavaju privlačnost (ženskog) tijela u kontekstu opuštanja, slobode i užitka. Ono što bi u drugim vremenskim sezonama moralisti nazvali previše eksplicitnim, ljeti se percipira kao “normalno” i “prikladno”. Slike žena koje se osvježavaju pićem ili uživaju u sladoledu imaju skriveni erotični prizvuk. Kao da je konzumacija ovih proizvoda intimno povezana sa seksualnim zadovoljstvom.

Bez sumnje, svaki put kad bacimo pogled na ljetne reklame, čini se da nas podsjete na staru frazu: seks prodaje. Bilo da se radi o reklamama za sunčane naočale, rashladne uređaje, osvježavajuće voće ili ljetnu odjeću, slike atraktivnih tijela u oskudnim bikinijima obećavaju svijet bezbrižnosti i užitka. Ali što se doista prodaje? Nije to samo voće ili piće, već ideja da je žensko tijelo roba, objekt pažnje i požude. Ove slike sugeriraju da je konzumacija povezana s tjelesnim užitkom i seksualnošću, zamagljujući liniju između proizvoda i osobe.

Oglašivači bi mogli tvrditi da ovakve slike služe samo privlačenju pažnje, no posljedice su daleko šire (1,2). Ove reklame ne samo da pojačavaju nerealne standarde ljepote, već i učvršćuju stereotipne rodne uloge koje ograničavaju oba spola. Žene su prikazane kao pasivni, seksi ukrasi čija je jedina svrha da budu gledane i poželjne. Muškarci, s druge strane, prikazani su kao mišićavi heroji na plaži, naglašavajući snagu, moć i sposobnost zaštite. Oni kontroliraju situaciju, posjeduju samopouzdanje i osvajaju žene svojom prisutnošću. No, ovakvi prikazi nameću i muškarcima jednostrane uloge. Pritom im se stvara pritisak da uvijek budu jaki, dominantni i u kontroli. To može biti jednako štetno. Tako i muškarci postaju žrtve stereotipa koji im nameću očekivanja koja mnogi ne mogu ili ne žele ispuniti.

Paradoks feminizma: Napredak i korak nazad

Unatoč značajnom napretku u borbi za rodnu ravnopravnost i brojnim postignućima feminističkog pokreta, seksizam i dalje dominira u marketinškim kampanjama. Osobito tijekom ljetnih mjeseci. Iako mnoge tvrtke ulažu napore kako bi svoje reklame učinile inkluzivnijima i oslobodile se rodnih stereotipa, realnost je da seksualno sugestivne slike i dalje ostaju glavni adut za privlačenje pažnje. Ovaj paradoks feminizma, gdje se napredak u javnom diskursu o ravnopravnosti ne odražava u praksi, pokazuje koliko je duboko ukorijenjena ideja da “seks prodaje“. Odnosno, pokazuje koliko je teško istinski promijeniti ukorijenjene društvene norme.

Čak i zakonske regulative koje bi trebale suzbiti seksizam u oglašavanju često su nedovoljno stroge ili slabo provodive. Iako u nekim zemljama (1,2,3) postoje zakoni i smjernice koji zabranjuju seksistički sadržaj, regulacija često ostaje previše fleksibilna. Sankcije su, nerijetko, blage ili simbolične. Na primjer, oglašivači se često pozivaju na slobodu izražavanja i umjetničku slobodu kako bi opravdali upotrebu kontroverznih i seksističkih motiva u kampanjama. Osim toga, provedba postojećih zakona često ovisi o pritužbama potrošača ili civilnih organizacija. U praksi to znači da mnogi seksistički sadržaji prolaze nezapaženo ili ne budu pravovremeno sankcionirani.

Na taj način, marketinške strategije ne samo da nastavljaju perpetuirati štetne stereotipe, već ih dodatno učvršćuju u kolektivnoj svijesti, potkopavajući feminističke napore i vraćajući nas korak unatrag u borbi za istinsku ravnopravnost. Da bi se postigla stvarna promjena, potrebno je ne samo strože regulirati seksizam u oglašavanju, već i educirati društvo o važnosti rodne ravnopravnosti. Ali i poticati oglašivače da biraju etički osviještene i inkluzivne pristupe.

Vrijeme je za pravo osvježenje

Umjesto da se osvježavamo samo hladnim pićima i lubenicama, vrijeme je da ljetna sezona donese i osvježenje u načinu na koji razmišljamo o marketingu. Potrebne su nam nove ideje koje poštuju rodnu ravnopravnost, koje slave stvarnu ljepotu i raznolikost bez oslanjanja na zastarjele rodne stereotipe. Jer u društvu u kojem svi zaslužujemo više od statusa objekta, marketing također treba evoluirati i osnažiti stvarnu ljepotu i autentičnost. Pozitivni primjeri već postoje: kampanje koje uključuju različitost tijela, etničku pripadnost, dob i spolne identitete sve su češće (1,2,3). Takvi pristupi ne samo da doprinose ravnopravnijem društvu, već i grade dublju emocionalnu povezanost s potrošačima/icama. Upravo to dugoročno može donijeti veći uspjeh. A lubenica može ostati ono što je oduvijek i bila – samo sezonsko voće koje (gotovo) svi volimo.

*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama

Posted on September 18, 2024September 18, 2024 by info@libela.org

Ovaj dan obilježavamo od 2004. godine, na 22. rujna. Spomen je to na tragičan događaj iz 1999. godine. Naime, tada je tijekom brakorazvodne parnice Mato Oraškić ubio svoju suprugu Gordanu Oraškić, njegu odvjetnicu Hajru Prohić, sutkinju Ljiljanu Hvalec, a ranio zapisničarku Stanku Cvetković.

Nažalost, realnost tijekom ove godine, a i svih prethodnih nam pokazuje da to nije slučaj prošlosti ili izolirani incident. Neprestano slušamo o novim femicidima i novim slučajevima nasilja nad ženama. Zato je važno stalno nanovo podsjećati da naša borba još traje. Ona neće prestati sve dok žene ne budu zaista zaštićene od nasilja i dok institucije ne budu mjesta koja su zaista sigurna za žene.

Donosimo vam pregled događanja kojima će udruge, inicijative i aktivistkinje diljem Hrvatske obilježiti Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama.

Dugi ženski marš u Osijeku

Udruga Adela u nedjelju, točno na 22. rujna, organizira Dugi ženski marš kroz Osijek. Njime će se obići osječke institucije koje su zadužene za sigurnost i povjerenje žena (i ostalih) u sustav. Posvećen je svim ženama žrtvama femicida. Maršem se traži da suđenje policajcu Marku Smažilu koji je prije godinu dana ubio Mihaelu Berak bude otvoreno za javnost te se poziva na odgovornost vodstvo KBC-a Osijek u kojem je do prije koji dan radio ginekolog Zlatko Topolovec, nepravomoćno osuđen za silovanje pacijentice.

„Dugi ženski marš se tako zove ne zato što ćemo dugo hodati. Hodat ćemo oko 45 minuta i manje od dva kilometra. Dugi ženski marš je zato što naša borba traje dugo kroz povijest, traje sada i trajat će – ne znamo do kada. Valovita strelica koja se spaja s oznakom za beskonačno simbolizira upravo to – dugu, tešku, vrlo neizvjesnu i valovitu borbu žena za svoja prava. Ta borba nije gotova. Trajat će – dok traje“, poručile su organizatorice.

Marš počinje u 10 sati okupljanjem na Trgu Ante Starčevića. Kretat će se Kapucinskom ulicom i Europskom avenijom do osječkog Županijskog suda gdje će se ostaviti poruke i ruža. Nastavit će se ulicama kardinala Alojzija Stepinca i Bartola Kašića do Trga Lavoslava Ružičke i do Policijske uprave osječko-baranjske gdje će se opet ostaviti poruke i ruža. Na Trgu Lavoslava Ružičke ostavit će se poruke i tražit će se ostavke vodstva KBC-a Osijek. Organizatorice napominju da ne žele ići direktno pred bolnicu kako ne bi uznemiravale bolesne pacijente/ice.

Napominju da je marš znatno više od mirnog prosvjeda. „Njime se ne moljaka. Njime se odlučno zahtijeva. Maršem se jasno daje do znanja da se ide do kraja, da nećemo biti zadovoljne/i mrvicama. Maršem se traže korjenite, velike promjene. Ne samo one kozmetičke za skupljanje političkih i projektnih bodova. Maršem narod kaže da mu je dosta“, stoji u najavi organizatorica.

S tim porukama pozivaju se sve stanovnice i stanovnici Osijeka da napišu poruke institucijama kojima se žele obratiti, ponesu crvene ruže i marširaju ponosno, odlučno i dostojanstveno. Jer sve/i zaslužuju biti sigurne/i.

**Prosvjedna akcija „Prestanite štititi silovatelje“ u 14 gradova i mjesta diljem Hrvatske**

Ženska mreža Hrvatske najavila je prosvjednu akciju uoči Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama. Naime, u petak, 20. rujna u 14 gradova i mjesta diljem Hrvatske iskazat će se solidarnost sa ženama Osijeka i svim ženama koje trpe nasilje.

„Povodom Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, skrećemo pozornost na ozbiljne propuste sustava koji doprinose kontinuiranom nasilju nad ženama“, poručuju organizatorice.

Napominju da je Toplovec radio u osječkoj bolnici dok se vodio kazneni postupak protiv njega. Kao i više od pola godine nakon prvostupanjske presude. Uklonjen je tek nakon velikih medijskih pritisaka koje su radile ženske organizacije iz Osijeka. Ali i nove prijave za napad.

„Institucije redovito zakazuju u pravovremenom reagiranju i sankcioniranju svih oblika nasilja nad ženama. U posljednje vrijeme suočavamo se s alarmantnim brojem slučajeva femicida, kojima su prethodili brojni propusti nadležnih tijela u sprječavanju eskalacije nasilja. Godinama upozoravamo na to da Hrvatska nema sustavan, strateški pristup prevenciji nasilja nad ženama“, poručuju iz Ženske mreže Hrvatske.

Prosvjednim akcijama zahtijevaju ostavke ravnatelja KBC-a Osijek, ministra zdravstva i odgovornih u Hrvatskoj liječničkoj komori. Traži se hitno usvajanje zakonskih izmjena i pravilnika kako bi se ovakvi slučajevi u budućnosti onemogućili. Traži se sustavan pristup borbi protiv nasilja nad ženama, usvajanje nacionalne strategije i donošenje zakona protiv svih oblika nasilja nad ženama. Kao i njihova stroga provedba. Uz to, traži se transparentnost u sudskim postupcima i javno objavljivanje presuda za nasilje nad ženama, uključujući slučajeve femicida.

Javne akcije će se održati u Zagrebu, Osijeku, Križevcima, Rijeci, Korčuli, Virovitici, Pakracu, Vukovaru, Belom Manastiru, Šibeniku, Korenici, Trogiru, Glini i Bjelovaru. Više o vremenima, lokalnim organizatoricama i rutama nalazi se na Facebooku Ženske mreže Hrvatske.

Obilježavanje Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama u zagrebačkoj Uraniji

Ženski filmski festival ovaj će dan obilježiti projekcijom filma Biserke Šuran „Prizori s mojim ocem“. Projekcija će se održati u nedjelju, 22. rujna od 11:00 do 14:00 sati u Uraniji. Osim filma, događanje uključuje koncerte Sare Renar i Nine Romić te panel diskusiju „Sva lica nasilja“ na kojoj će raspravljati Rada Borić, Sanja Sarnavka, Arijana Fridrih, Biserka Šuran i Mario Mažić.

Film „Prizori s mojim ocem“ progovara o nacionalnosti, identitetu, ljubavi, snovima i žaljenju kroz putovanje kroz sjećanja Šuran i njenog oca u kojem proživljavaju prizore iz njihove domovine, bivše Jugoslavije. Ljubavna pisma, arhivski materijali i obiteljske anegdote pružaju publici uvid u obiteljske borbe kada su morali napustiti domovinu. Film je osvojio nekoliko međunarodnih priznanja, a i pobjednik je nagrade Mali pečat za najbolji film autora mlađeg od 35 godina na ZagrebDox-u prošle godine. Ulaz na događanje je slobodan.

Vidimo se na prosvjedinim akcijama, na marševima i na raspravama! Jer naša borba kontinuirano traje.