U zagrebačkom Arheološkom muzeju aktualna je izložba „Historija zaborava – Prve žene zagrebačkih muzeja”.Radi se o prvom zajedničkom projektu četiri velika zagrebačka muzeja – Arheološkog muzeja u Zagrebu, Etnografskog muzeja, Hrvatskog školskog muzeja i Muzeja za umjetnost i obrt. Autorice izložbe su Štefka Batinić (Hrvatski školski muzej),Aida Brenko(Etnografski muzej),Andrea Klobučar (Muzej za umjetnost i obrt),Ana Solter(Arheološki muzej u Zagrebu) te Aleksandra Vlatković (Etnografski muzej).
„Historija zaborava” predstavlja priče 13 žena koje su oblikovale muzejsku struku u Hrvatskoj između dva svjetska rata. To su pionirke muzejske struke – kustosice, slikarice, kiparice, pjesnikinje, dizajnerice i tekstilne stručnjakinje, čiji rad i doprinos su bili na marginama službene historiografije te je izložba svojevrsno otvaranje arhiva nevidljivih. Među njima su crtačice Tereza Pavlić i Zdenka Sertić, Klotilda Cvetišić, prva kustosica u Zagrebu i ravnateljica Školskog muzeja, koja je pokrenula Žensku stručnu školu za djevojke slabijeg imovinskog stanja, Antonija Tkalčić Koščević, Zlata Šufflay, Stella Ubel i Zdenka Munk.
Kroz svoj intenzivan rad, ove žene su sudjelovale u stvaranju državnih institucija, suočavajući se s brojnim preprekama u samim institucijama u kojima su radile, rodnim stereotipima i društvenim predrasudama. A bile su i svojevrsne pionirke socijalne i institucionalne emancipacije žena.
Ženska histerija
Dakako, za autorice izložbe je bio izazov slijeđenje već utvrđene metodologije – otvaranja arhiva (institucionalnih i privatnih), pronalaženja dokumentarne i arhivske građe, obrade i istraživanja, interpretacije, kontekstualizacije i kritičkog čitanja, te konačno, javno predstavljanje. Vjerojatno najviše pozornosti na izložbi privlači dio posvećen ženskoj histeriji, priče o ženama kojima je bilo potrebno liječenje, priče o onima koje se ne uklapaju. Ovaj period obuhvaća priče pjesnikinje i zaposlenice Arheološkog muzeja, Dore Pfanove, koja je bila prisiljena napustiti posao, slikarice Nasta Rojc, zatim Roksane Zurunić-Cuvaj, prve žene s diplomom Likovne akademije u Beču. Tu je i fascinantna Jelica Belović-Bernadzikowska, etnografkinja i književnica, čiji je opsežan rad nadilazio kategorije pedagogije i etnografije te je postao društveni komentar, feministička borba i pojavljivao se u različitim formatima od fikcije do akademskog pisanja.
Diskriminacija žena
Jedno od imena koje je konstanta u nekoliko priča je Viktor Hoffiler, ravnatelj Arheološkog muzeja do 1943. godine i sveučilišni profesor. On je, unatoč visokom obrazovanju i stručnosti koju su imale, ženama onemogućio zapošljavanje na kustoskim i istraživačkim pozicijama. Radile su na niskim administrativnim pozicijama koje su bile slabo plaćene, o čemu svjedoči i slučaj Roksane Zurunić ili otkaz Dore Pfanove.
Također, u ovom period u kulturnim krugovima Europe, pa tako i u Hrvatskoj, snažan utjecaj je izvršila knjiga „Spol i karakter” austrijskog filozofa Otta Weiningera. Ona, između ostalog, govori o tome da žene ne mogu biti genijalne, nemaju snage za velike kreativne koncepcije i da su manje originalne od muškaraca. „Spol i karakter” obiluje antifeminističkim i mizoginim stavovima te je proizvod tjeskobe o „krizi muškosti” i „feminizaciji društva”.Sigmund Freud je pročitao i kritizirao najraniji nacrt knjige ali ga smatrao genijalnim, a James Joyce ga je koristio kada je stvarao Leopolda Blooma. Prema Samuelu Rubinsteinu„nije ni čudo da se Weininger često uzima kao savršena, parodična inkapsulacija napetosti i trauma Beča njegova vremena – društva koje je ušlo u novo stoljeće sa zbunjenim identitetom i izgubljenim povjerenjem.”
Uloga žene u hrvatskom društvu se mijenja
Navedeni dio izložbe je i svojevrstan prijelaz prema periodu iza Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj koji nije obuhvaćen, ali uloga žena u hrvatskom društvu značajno se promijenila. U novonastalom političkom, ekonomskom, društvenom i kulturnom kontekstu, žene postižu svoje prve prodore u mnoštvu profesija koje su se prije smatrale „muškim”. Usred intenzivne rasprave koja se globalno vodi o ulozi žena u društvu, a shodno tome i u svakoj struci, „Historija zaborava” postavila si je cilj istražiti, dokumentirati, proučavati i promovirati ulogu i djela ovih izvanrednih žena u praksi. Posljedično dovodeći do boljeg razumijevanja uloge žena u oblikovanju hrvatske kulturne scene kao i veće vidljivosti tehnološke i kulturne baštine koju su ostavile budućim generacijama.
Izložba je otvorena do 13 srpnja.
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravne, ravnopravni, ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
Ovaj tjedan, 23. i 24. travnja, u Rijeci smo održale edukacije o rodnim dezinformacijama i provjeri točnosti informacija za novinare/ke i stručnjake/inje u području rodne ravnopravnosti.
Posljednjih godina svjedočimo sve većim i intenzivnijim dezinformacijskim kampanjama u javnom i medijskom prostoru. Njima se izgrađuju narativi kojima se u pitanje dovodi rodna ravnopravnosti kao temeljna društvena vrijednost te ugrožavaju ljudska prava žena, LGBTIQ+ osoba te drugih manjinskih skupina. Kao odgovor na navedeno, nastala je naša rubrika GenderFacts u kojoj provjeravamo točnost informacija u području rodne ravnopravnosti. Nakon godinu dana rada rubrike – došlo je vrijeme i za edukaciju o rodnim dezinformacijama.
Edukacija je podijeljena u tri tematska bloka
Edukacija u Rijeci je okupila 10 novinara/ki, predstavnika/ica znanstveno – nastavnog osoblja Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci kao i stručnjakinje iz organizacija civilnog društva. Cilj edukacije je bio upoznati medijske djelatnike/ce i stručnjake/inje iz područja rodne ravnopravnosti s fenomenom rodnih dezinformacija, provjerom točnosti informacija te s rodno dezinformacijskim narativima uočenima tijekom rada portala Libela.org kao novouspostavljenog provjeravatelja točnosti informacija.
Sadržaj edukacije podijeljen je u tri tematska dijela. U prvom je sudionicima/ama predstavljen teorijski okvir i osnovni pojmovi vezani za fenomen rodnih dezinformacija. Informirani/e su o rodno dezinformacijskim narativima, njihovim najčešćim akterima kao i posljedicama navedenih narativa. Drugi je dio usredotočen na metodologiju i osnovne alate fact-checkinga, dok se treći dio sastoji od primjera rodnih dezinformacija u kontekstu našeg rada u rubrici GenderFacts.
„Edukacija je bila jako zanimljiva, puno sam toga naučila i na kraju sam dobila još i neke alate koji bi mi mogli pomoći i u praksi“, kazala je jedna od sudionica edukacije u Rijeci.
Edukacije se održavaju i u Zagrebu
Nove edukacije se održavaju u Zagrebu, u ponedjeljak 28. travnja(za medijske djelatnike/ice) i u utorak 29. travnja(za stručnjake/inje u području rodne ravnopravnosti). Ako ste zainteresirani/e za sudjelovanje – za više informacija i prijavu se javite na info@libela.org, ostalo je još nekoliko slobodnih mjesta.
Edukacija je dio aktivnosti projekta GenderFacts koji provodimo u suradnji s Filozofskim fakultetom Sveučilišta u Rijeci.
*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
Bijeli lotos redatelja Mikea Whitea u posljednje je četiri godine postao jedna od najgledanijih i najkomentiranijih HBO-ovih serija. Spoj krimi misterije, trilera i društvene satire na račun bogatih ponudio je zabavan dodatak eat the rich estetici prvenstveno zbog svježih obrata i šašavog humora praćenih kvalitetnom glumačkom postavom. Dugoočekivana treća sezona ponovila je već ustaljenu formulu uz zanimljive casting poteze u vidu Lise iz Black Pinka ili indie legende Parker Posey. Međutim, neiskorištavanje glumačkih potencijala i propuštene prilike za kreativno adresiranje načelno važnih pitanja rezultirali su podijeljenom kritičkom recepcijom.
Kao i prve dvije sezone, treća počinje scenom ubojstva nakon koje smo vraćeni_e tjedan dana unatrag i do zadnje epizode nagađamo tko je umro. U međuvremenu, pratimo gradaciju klasne tenzije između bogatih gostiju i radnika_ca resorta i propadanje nestabilnih interpersonalnih dinamika. Posljedični kaos je upotpunjen kadrovima prekrasnog krajolika i sočnim, aspiracijski šokantnim erotskim zapletima.
Što se događa u trećoj sezoni?
U trećoj sezoni, situiranoj na Tajlandu, ponovno pratimo tri grupe bogatih gostiju. Disfunkcionalna obitelj Ratliff posjećuje Tajland na nagovor kćeri Piper kako bi ona završila svoju tezu o budizmu (ili im je tako rekla). Nestabilan heteroseksualni par Rick i Chelsea ovdje su jer Rick ganja osobnu osvetu nad čovjekom koji mu je ubio oca. Chelsea misli da su na odmoru. Umjesto neprežaljene Tanye, novitet su prijateljice iz djetinjstva (Kate, Jaclyn i Laurie) koje nastoje obnoviti svoj odnos uz fensi spa tretmane i jogu. Iz prošlih su se sezona vratili publici draga spa menadžerica Belinda i mlaki Greg/Gary, Tanyin bivši muž koji je u drugoj sezoni orkestrirao njezinu smrt. Belinda je došla na welness trening u drugi centar franšize Bijeli lotos. Greg se na Tajlandu vjerojatno skriva od policije s novom, mlađom djevojkom Chloe.
Odsustvo Tanye, u odličnoj izvedbi Jennifer Coolidge, kroz sezonu je izuzetno osjetno. S njenim su likom nestali gotovo svi komični elementi koji su ciljali na deluzivnost ultrabogatih i kalkulirano naivnu okrutnost njihove samoopsesije i paranoje. Treća sezona stavlja veći naglasak na ranije uspostavljeno tematiziranje maskulinosti, zapadnjačkih ideja o wellnessu i spiritualnosti te promjenjivost naravi toksičnih ženskih prijateljstava. Zaigranost prošlih sezona zamijenio je mračniji relativizam podebljan pokojim (ne)očekivanim kinkom i anksioznim nagovještajima nadolazeće katastrofe.
Daleki odjek Tanyina lika predstavlja lik Victorie Ratliff (Parker Posey), žene utjecajnog financijera Tima. Poput Tanye, Victoria nekako pluta na oblaku vlastite ignorancije i privilegije. Aktivno se trudi neparticipirati u realnosti kroz konzumaciju Lorazepama. Nije sigurna u razliku između Tajlanda i Tajvana, a najveća joj je briga Piperin interes za budizam i što će ljudi reći ako odluči ostati godinu dana u budističkom hramu. Neobičan odnos svoja dva sina, Saxona i Lochlana, jedva da primjećuje. Premisa da su bogataši_ce blesavi_e istrošena je kao pokušaj društvene kritike u pop kulturi. Stoga Victorijin lik nije zabavan zbog onoga što govori o bogatašima već tragikomičnog miksa iritacije, nevjerice i suosjećanja koje je u ovoj sezoni uspjela proizvesti još jedino Chelsea.
Moralna ispravnost i izdržljivost patrijarha
Za razliku od Victorijinih preokupacija kćerinim zastranjivanjem, patrijarha Tima more puno veće brige. Ubrzo nakon dolaska u odmaralište, saznaje da ga FBI traži zbog financijskih malverzacija. Ostatak sezone provodi kujući planove o samoubojstvu ili čak ubojstvu cijele obitelji, ovisno o tome što su odgovorili na pitanje bi li mogli živjeti u siromaštvu. Timovo razmatranje takvih mjera potvrda je njegovog entitlementa da izbjegne ekonomske i socijalne posljedice svog dvostrukog neuspjeha.
Tim pripada skupini elita koje su svoje bogatstvo stekle isključivo „mukotrpnim i poštenim radom“, bez obzira što mu je djed bio guverner, a otac biznismen. Kako su u neoliberalnom kapitalizmu radišnost i konstantna zaposlenost signal moralne vrline i izdržljivosti (resillience), Tim je inicijalno portretiran kao idealni patrijarh. Pouzdan je, sposoban, samozatajan, a čak ni ne vara ženu. Slika moralne ispravnosti i izdržljivosti dodatno je podcrtana činjenicom da „ne uzima tablete“. To čak nekoliko puta napominje u prvih par epizoda. Sa stresom odgovornosti za cijelu obitelj nosi se snagom vlastite volje.
Velik izvor pritiska da se ta slika održi je i Victorijino asertiranje da je Tim dobar muškarac i da im je podario odličan život. Stoga će joj zatajiti da joj on krade Lorazepam i da je uhvaćen u kaznenom djelu koje će ih učiniti siromašnima. Bez obzira na startnu privilegiju, u ideologiji mukotrpnog rada, sramotno je odabrati prečac i steći „nezasluženi“ kapital. S druge strane, podbacio je kao muškarac jer se nije pobrinuo za obitelj. Timovi planovi u konačnici rezultiraju slučajnim trovanjem sina Lochlana kojeg je odlučio poštedjeti. Kad Lochlan ipak preživi, cijela se obitelj samo ukrcava na brod za doma. Ne saznajemo kako su reagirali_e na (vjerojatni) gubitak privilegija, iako smo cijelu sezonu pratili_e Timova monotona anksiozna predviđanja.
Moderna verzija toksične maskulinosti
Odnos braće Ratliff, Saxona i Lochlana, također ne dobiva jasnije razrješenje unatoč hajpu koji je podigao. Dok se Timova maskulinost temelji na ulozi patrijarha, stariji sin Saxon moć crpi iz hiperseksualnosti, do te mjere da objektificira i sestru Piper. Mlađem bratu Lochlanu konstantno nameće modernu verziju toksične maskulinosti temeljenu na opsesiji fitnessom i osvajanjem žena kao oblik održanja dominacije. Samodefinirani people pleaser Lochlan razapet je između Saxonove nasrtljivosti i Piperine moralne ispravnosti.
U ovoj sezoni Bijelog lotosa, Piper je onaj privilegirani lik čije vrijednosti naizgled odudaraju od obiteljskog konzervativizma i koji nastoji pronaći bolji put kroz interes za budizam. Očekivano, nakon jedne noći provedene u budističkom hramu, shvaća da nije stvorena za život bez organske hrane. Priklanja se Victorijiinoj mudrosti da je ne uživati u vlastitom bogatstvu uvredljivo prema manje privilegiranima.
Dinamika između Saxona i Lochlana kulminira trojcem s Gregovom djevojkom Chloe nakon noći divljeg partijanja. Dio kritike funkciju tog tabua iščitao kao komentar na incestuoznu zatvorenost najprivilegiranijeg sloja, no ta teza nije osobito zanimljiva s obzirom da cijeli događaj rezultira isključivo Saxonovim novopronađenim interesom za self help knjige.
Saxon je doživio seksualnu traumu čiji se uzroci, između ostalog, mogu povezati s toksičnim vrijednostima koje je cijelu sezonu perpetuirao. Pred njim je proces nošenja s pitanjima granica, pristanka i autonomije, no to se baš i ne spominje. Implicirani završetak priče obitelji Ratliff je da su muškarci, uzdrmani svim kombiniranim krizama, krenuli putem samootkrivenja. Nažalost, nedostaje dublja razrada nabacanih problematika da bi se njihova ozbiljnost potpunije adresirala.
Što je sa ženskim prijateljstvima?
Slično je s tematiziranjem ženskih prijateljstava kroz likove Jaclyn, Kate i Laurie. Unatoč uspjesima postignutim u odrasloj dobi, prijateljice ubrzo nakon dolaska u resort upadaju u rekreiranje srednjoškolske dinamike temeljene na rivalstvu između Jaclyn i Laurie, dok Kate mijenja strane prema vlastitom interesu. Jedini trenutak kada je Kate u fokusu priče je večera na kojoj Jaclyn i Laurie otkrivaju da je sada republikanka i da je glasala za Trumpa. Bilo kakva moguća analiza njezinih izbora svodi se na suptilno neodobravanje Jaclyn i Laurie.
Većina se drugih razgovora realizira kao ogovaranje maskirano u brigu, a jedinu autentičnu komunikaciju predstavlja Laurin govor u posljednjoj epizodi. Nakon refleksije o tome da joj ni karijera ni majčinstvo nisu donijele ispunjenje, izražava ljubav prema prijateljicama. Iako je postojao potencijal za propitivanje naravi njihova rivalstva ili procesa prihvaćanja gubitka nekih prijateljstava pa i političkih zaokreta, tim su govorom svi konflikti prividno razriješeni.
Maskulinost, brutalnost i nasilje
Tragičan završetak nagoviješten u prvoj epizodi dobili su Rick i Chelsea. Rickova maskulinost temelji se na ideji modernističkog antijunaka izmučenog idejama o osveti. Rickova priča iz djetinjstva neupitno je nepravedna i tragična. Međutim, posljedice njegovih trauma lome se na njegovoj mlađoj djevojci Chelsei. Istinski zaljubljena u uvijek ozbiljnog, distanciranog Ricka, Chelsea je uvjerena da ga može spasiti. Izuzetno je involvirana u njegovo psihičko stanje te mu predlaže rješenja od terapije do beauty tretmana u nadi da će joj napokon uzvratiti toplinu. Iako Rick zaista krene na terapiju, Chelsea svejedno završi kao žrtva pljačke, ugriza otrovne zmije i u konačnici Rickove osvete.
Kada se napokon otkrije da je čovjek koji mu je ubio oca zapravo Rickov otac nakon što ga je Rick već upucao, potvrđuje se Chelseino proročanstvo da nesreća dolazi u tricama. Rickov otac bio je beskrupulozni vlasnik resorta, tako da ga je trebalo promptno osvetiti pod krinkom zaštite civila. U posebno ciničnom raspletu, Ricka s leđa upuca zaštitar resorta Gaitok kojem je izvršenje te naredbe karijerna prekretnica.
Radnici_e u resortu ponajviše funkcioniraju kao pokretači_ce radnje, bez prevelike znatiželje u pristupu njihovoj karakterizaciji. Zaštitar Gaitok bori se s moralnim dilemama oko kapitalističkih definicija ambicioznosti i uspjeha. Njegova su blaga narav i budistička uvjerenja od strane svih drugih likova tretirane kao slabost, što dovodi u pitanje njegovo zaposlenje. Njegova simpatija Mook te dileme potpiruje, a njen interes za Gaitoka fluktuira ovisno o tome je li napravio nešto opasno. Kroz njen lik je asertirano izjednačavanje maskulinosti s brutalnošću, a nasilje s poduzetnošću, što Mook Gaitoku prezentira kao praktičnost. Iako se Gaitokova uvjerenja o nenasilju čine čvrstima, u odlučujućem trenutku ipak upuca Ricka te dobiva i promaknuće i curu.
Nedostatak nove perspektive
Belinda pak prihvaća pet milijuna dolara od Grega u zamjenu za šutnju o tome da je ubio Tanyu. Čim postane bogata, odustaje od ideje da pokrene svoj posao s kolegom Pornchaiem s kojim je razvila simpatičnu romansu. Ta je scena preslika situacije iz prve sezone kada joj je Tanya odbila pomoći s pokretanjem posla „jer su joj se okolnosti promijenile“.
Implicirana poruka Gaitokove i Belindine priče je da bi svi_e postupili_e jednako kao elita koju serija tobože satirizira kad bi samo dobili_e priliku. Ni ovaj završetak u najmanju ruku nije maštovit.
Čini se da je defetistička poanta svih sezona Bijelog lotosa da jednostavno nije moglo biti drugačije i da je to samo po sebi kompleksno. Izostanak dubljeg zalaženja u kompleksnost kroz nijansirano razmatranje tema kojima se serija bavi, rezultirao je još jednom potvrdom da je ovaj tip satire prelako iscrpiti. Problem treće sezone nije formulaičnost radnje sama po sebi. Na tragu murder mystery krimića, u Bijelom lotosu je od onoga što se dogodilo puno važnije kako se dogodilo. Međutim, kada se uz formulaičnu radnju ponavlja i ustaljena paleta likova, teško je ponuditi neku novu ili bar zabavnu perspektivu na apsurdnost i zamke (ne)osviještene klasne privilegije ili stanje moderne maskulinosti. Umjesto toga, treću sezonu obilježili su repetitivni zapleti i cinična razrješenja, dok je tabu prvenstveno neuspješno trebao učiniti dosadne likove zanimljivijima.
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravne, ravnopravni, ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
Queer književnost u Hrvatskoj obogaćena je izdavaštvom romana španjolske spisateljice Alane S Portero. Knjiga „Loša navika“ predstavljena je prošlu srijedu u Booksi u sklopu Dominovog cjelogodišnjeg programa LeQtira. Radi se o programu koji je posvećen promicanju queer književnosti i novim perspektivama u queer književnoj teoriji. Publika je imala priliku slušati i razgovarati sa Zvonimirom Dobrovićem, osnivačem udruge Domino, te prevoditeljicom Nikolinom Židek, koji su osim razgovora o knjizi otvarali teme rodnog identiteta i klasnih razlika.
Razgovor je započeo video porukom spisateljice koja je po struci povjesničarka, stručnjakinja za srednjovjekovnu povijest kao i spisateljica, dramaturginja i kazališna redateljica. Piše za razne medije o kulturi, feminizmu i LGBTIQ+ aktivizmu. Fokusira se na stvarnost trans žena, što je ujedno i glavna tema njenog prvog romana Loša navika.
„Mislim da je najbitnija stvar ovog romana balans žena i izgnanika te sisterhood koji stvaraju. Knjiga govori o ljepoti, o nasilju i tami. Ona je moje ljubavno pismo tami i nadi“, rekla je Portero u videoporuci.
Knjiga s kojom svi možemo rezonirati
Osim što govori o (ne)prihvaćanju sebe kao trans žene, istovremeno je o odrastanju u heroinski razorenoj, siromašnoj četvrti Madrida te je ujedno i slika Madrida 80-ih i 90-ih godina.
„Knjiga je vrlo dirljiva i jako dobro pokazuje sve likove iz kvarta. Pokazuje sitnu solidarnost onih ljudi koji ne razumiju trans problematiku ali imaju najbazičniju empatiju prema drugomu, prema susjedu“, kazala je prevoditeljica Nikolina Židek i dodala: „Mislim da je ovo knjiga s kojom možemo svi rezonirati. Svi oni koji sami sebi ne dopuštaju, ili im drugi ne dopuštaju da budu ono što jesu“.
„Rekao bi da je ova priča trans priča. Priča glasova koje rijetko čujemo ili ne čujemo dovoljno. Bitna je Dominu kao malom izdavaču, posebno u Hrvatskoj, jer ovakvih knjiga nema toliko u Hrvatskoj i teško ih je naći“, kaže Zvonimir Dobrović, osnivač je udruge Domino.
Ne ovisimo o bestsellerima
Domino se bavi izdavanjem knjiga queer tematike još od 2004. godine. Iako su aktivni više od 20 godina, izdali su nešto više od 40 knjiga jer, kako kažu, rade sporo trudeći se izabrati najbolje naslove i popuniti rupe djela koja nisu prevedena.
„Ono što nam je bitno je da mi kao izdavači ne ovisimo o bestsellerima. Mi sami znamo čitati i birati knjige, ne moramo čekati da neka knjiga dobije nagrade“, rekao je Dobrović.
Židek je dodala: „Veći izdavači čekaju da vide da li neka knjiga ima uspjeh u Sjedinjenim Američkim Državama, pa tek onda počinju prevoditi knjige na hrvatski“.
Kažu, važno im je da su knjige dostupne u narodnim knjižnicama, ne samo u Zagrebu nego po cijeloj Hrvatskoj.
„Bitno nam je ne samo popuniti biblioteku nego doprinijeti hrvatskoj kulturnoj publici s knjigama koje se bave temama kojima se Domino bavi, ali također da to bude vrhunska književnost. Tražimo dobre knjige koje se bave tom tematikom“, izjavio je Dobrović.
Knjigu se može nabaviti u udruzi Domino na adresi Petrinjska 38 po cijeni od 13 eura.
19. Vox Feminae Festivalodržava se od 3. do 17. svibnja na različitim lokacijama diljem Zagreba. Odvija se u kontekstu značajnih društveno-političkih izazova, posebno za žene, LGBTIQ+ zajednicu i ranjiveskupine.
“Na čelo SAD-a došla je šačica zlostavljača, što sa sobom nosi posljedice koje će cijeli svijet osjećati još desetljećima; u Mađarskoj je zabranjena povorka ponosa; ne nazire se kraj pokoljima u Gazi i Ukrajini; globalni antirodni pokreti ne jenjavaju; u Hrvatskoj ministri pucaju iz pištolja, a fašistički koncerti rasprodaju ulaznice. I tako dalje”, poručuju iz Voxa.
Dodaju da su odupirući se cinizmu i rezignaciji odlučile krenuti smjerom koji im se u tom trenutku činio kontraintuitivnim: “pronašavši inspiraciju u feminističkim i queer autoricama koje su pisale upravo o nadi i o radosnim mogućnostima kolektivnog otpora (a ima ih!), prisjetile smo se razloga zbog kojih smo i same počele raditi ovo što radimo. Kako piše aktivistkinja Rebecca Solnit, imati nadu ne znači poricati realnost, već biti spremna suočiti se s izazovima koji su pred nama i vjerovati da su promjene moguće. Naposljetku, put naprijed gotovo nikad nije ravna crta, već vijugava (i, dodale bismo, brdovita) staza.”
Radost je čin pobune
“Ranih 2000-ih, kada Solnit piše svoju knjigu Hope in the Dark, prepreke na toj stazi bile su nešto drugačije nego danas, no svako vrijeme nosi svoje izazove. Nada, smatra ona, izvire iz ideje da ne znamo što će se dogoditi, i upravo u toj neizvjesnosti možemo pronaći prostor za djelovanje, a u prostoru zajedničkog djelovanja – radost. Uostalom, pokazali su to i studenti i studentice u Srbiji, koji već mjesecima ustrajno „pumpaju“ protiv korupcije i nepravde”, poručuju organizatorice.
Smatraju da je radost, u trenutačnoj društveno-političkoj klimi koja nas navodi da se osjećamo uplašeno i izolirano, čin pobune.
Program Vox Feminae Festivala
Ovogodišnji Vox Feminae će se održavati u Šesnaestici, Kaptol Boutique kinu, Botaničaru, Ziceru i u dvorištima Jedinstva i Medike. Na programu se nalaze filmovi o važnim i inspirativnim trenucima feminističke borbe. Tu su i radionice vezenja, lezbijske poezije, izrade drag kostima i brojne druge – kako radionice, tako i tribine. Družiti se možete na večeri društvenih igara “Quee(r)z znanja”, na Lezbijadi ili na Gledaonici Eurosonga by House of Flamingo. A tu je i večer dodjele Queer Beez nagrada. Cjelokupan program se nalazi ovdje.
„Ima nešto buntovno u bivanju sretnima onda kada ne bismo trebali biti sretni“, ističe Sara Ahmed u knjizi Living a Feminist Life. Stoga vas pozivamo da nam se pridružite u festivalskom prostoru bunta i radosti, gdje je otpor uvijek moguć, a bolja budućnost čeka iza ugla – samo se moramo izboriti za nju”, poručuju iz Voxa.
„Gradonačelniče, što je sljedeće? Krist u kožnim tangama?“, pita se na svojoj Facebook stranici Domovinski pokret Splitsko – dalmatinske županije. Uvod je to u fotografiju uskršnjeg jajeta duginih boja koje se navodno nalazi u Splitu, u Đardinu (1,2).
DP Splitsko – dalmatinske županije tvrdi da su službe gradonačelnika Ivice Puljka u Đardinu (Strossmayerovu perivoju) postavile uskrsne pisanice u duginim bojama. Kažu da su „u nekoliko navrata zamolili Puljka da ne vrijeđa i izvrgava ruglu vjerske i nacionalne osjećaje hrvatskog naroda“. Smatraju da nema pravo da kroz gradske resurse i institucije nameta vlastite svjetonazore.Te dakroz uskrsne motive pokušava propagirati ideologije koje su suprotne učenju Isusa Krista i Katoličke crkve.
Dodaju da je cijela priča promašena „jer su oni kojima se obraća kroz pisanice duginih boja odavno odbacili i Krista i njegov nauk“.
Nalazi li se pisanica duginih boja u Splitu?
Objava je uhvatila pozornost nekoliko medija koji su pokušali ustvrditi nalazi li se u Đardinu sporno jaje (1,2,3). Tako Index prenosi izjavu splitskog dogradonačelnika Bojana Ivoševića koji kaže: „nastavlja se dezinformacijska kampanja u Splitu…. Domovinski pokret objavio je sliku pisanice u bojama duge u nekom parku i odlučio prozvati gradsku upravu Grada Splita. Problem je samo što navedena slika nije iz Splita.“
Fotoreporter Slobodne Dalmacije, Duje Klarićobišao je jutros Đardin. Na mjestu na kojem je splitski DP tvrdio da se nalazi pisanica duginih boja – našao je drugo jaje. Također, bilo mu je nešto čudno u fotografiji koju je DP objavio.
„Na njihovoj slici nema tulipana, nego su grmići, klupe su razdvojene, u nas su spojene, zgrada u pozadini je drukčija..“, piše Slobodna Dalmacija.
U članku su objavili i slike ukrašenog Đardina da čitatelji_ice sami_e prosude radi li se o foto-montaži. I naš voditelj GenderFacts projektaJosip Šipić, koji je rodom iz Splita, primijetio je da su klupe na slici koju je objavio DP drugačije, u odnosu na one koje se nalaze u Đardinu. Čini se da fali i jedna cesta – što je vidljivo i ako odete na Google karte.
Pretragom kroz „reverse image search“ alate nismo našle identičnu fotografiju iz nekog drugog parka/perivoja/grada. Također, neki od alata pokazuju da bi mogla biti riječ o manipuliranoj fotografiji. Osim medija, i građani_ke su u komentarima objave DP-a pisali_e da se radi o montaži, a jedna je građanka priložila i sliku.
Nekoliko medija piše i da sporne pisanice svake godine oslikava Braniteljska likovna udruga BLU uz podršku splitske Turističke zajednice te da im se u oslikavanju pridružuju djeca (1,2).
“Žalosno je da nas uvlače u svoje političke igrice s takvim fotomontažama. Radimo jednu fantastičnu priču na oduševljenje djece i svih”, komentirao je kratko Ivo Marin iz BLU-a, piše Dalmatinski portal.
Instrumentalizacija LGBTIQ+ zajednice kroz AI uskrsne pisanice
Skupljanje potpisa za lokalne izbore je započelo jučer, a neslužbena kampanja traje već neko vrijeme. Već smo svjedočile fotografijama generiranim kroz AI i rodnim dezinformacijama u ovogodišnjoj kampanji (Sanja Radolović), a očito je da se taj trend nastavlja. Domovinski pokret Splitsko – dalmatinske županije napada aktualnog gradonačelnika kroz umjetno generirane uskrsne pisanice duginih boja pritom instrumentalizirajući LGBTIQ+ zajednicu u svojoj kampanji.
*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
