info@libela.org, Author at Libela

Je li nova EU Direktiva ključ za zatvaranje rodnog jaza?

Posted on October 17, 2024October 18, 2024 by info@libela.org

Razlike u plaćama između muškaraca i žena prepoznati je fenomen duboko ukorijenjen u patrijarhalnim društvenim normama, stereotipnoj ulozi žene, te rodnoj podjeli poslova na “muške” i “ženske.” Žene su dugo bile marginalizirane u sektorima koji nude više plaće, poput tehnologije i inženjerstva, dok su dominirale u slabije plaćenim zanimanjima poput obrazovanja i društveno-pomagačkih profesija. Čak i kada su visoko obrazovane i kvalificirane, suočene su s “staklenim stropom” – nevidljivom barijerom koja ih sprječava u napredovanju.

Ova nejednakost nije samo rezultat rodnih predrasuda, već i direktna posljedica društvenih normi koje ženama nameću odgovornost za kućanske obveze i brigu o obitelji, što ih nerijetko stavlja u položaj da rade skraćeno radno vrijeme ili na manje odgovornim pozicijama. Ta društvena očekivanja smanjuju prilike ženama da se u potpunosti posvete karijeri ili da pregovaraju o višim plaćama, što ih stavlja u neravnopravan položaj u odnosu na njihove muške kolege.

U posljednjih nekoliko desetljeća, međunarodne organizacije i inicijative su pojačale pritisak na države članice da aktivnije rade na smanjenju rodnog jaza u plaćama. Europska unija bila je među najaktivnijim akterima u ovom području, potičući države članice na usvajanje konkretnih mjera za promicanje rodne ravnopravnosti. No, unatoč direktivama i inicijativama poput Strategije za rodnu ravnopravnost EU, rezultati u Hrvatskoj su i dalje ispod očekivanja.

Postojeći zakonodavni okvir u Hrvatskoj: Što je do sada učinjeno?

Hrvatska zakonodavna regulativa na prvi pogled djeluje obećavajuće. Zakon o radu i Zakon o ravnopravnosti spolova zabranjuju diskriminaciju po osnovi spola, uključujući i razlike u plaćama. Načelo jednakih plaća za jednak rad primjenjuje se u ovim zakonima, no praksa pokazuje da se implementacija tih zakona često ne provode dosljedno – o čemu smo ranije pisale na portalu.

Zakon o ravnopravnosti spolova također predviđa mehanizme praćenja i izvještavanja o rodnoj jednakosti, ali sankcije za poslodavce koji ne poštuju ova načela rijetko se provode. Problemi uključuju nedostatak transparentnosti u plaćama, manjak nadzora nad privatnim sektorom i nejasne procedure prijave diskriminacije. Inspekcije rada i nadležna tijela imaju ovlasti intervenirati u slučajevima nejednakih plaća. No, žene se često ne usuđuju prijaviti ovakve nepravilnosti zbog straha od negativnih posljedica ili zbog nedostatka povjerenja u pravni sustav (1,2). Time se ponovno potvrđuje da zakonodavni okvir, iako koristan, ne može donijeti pravu promjenu bez sustavnog nadzora i jačih kazni.

Osim zakonodavnih regulativa, Hrvatska je za razdoblje od 2021. do 2027. godine usvojila Nacionalni plan za poticanje zapošljavanja i Nacionalnu politiku za ravnopravnost spolova. Ovi strateški dokumenti definiraju niz mjera koje su osmišljene kako bi potaknule veću uključenost žena na tržištu rada i pridonijele smanjenju rodnog jaza u plaćama.

Nacionalni plan za poticanje zapošljavanja fokusira se na osiguranje većeg broja radnih mjesta putem subvencioniranih programa zapošljavanja, poticanje ženskog poduzetništva i povećanje fleksibilnih oblika rada. Ovaj plan također uključuje mjere koje bi trebale olakšati ženama, osobito onima dugotrajno nezaposlenim i nisko obrazovanim, da lakše nađu zaposlenje ili se prekvalificiraju. Posebna pažnja posvećena je jačanju mehanizama za ravnotežu između profesionalnog i privatnog života, kroz osiguravanje fleksibilnog radnog vremena i mjera za poticanje očevog korištenja roditeljskog dopusta, kako bi teret obiteljskih obaveza bio ravnomjernije podijeljen.

Nacionalna politika za ravnopravnost spolova, s druge strane, snažno naglašava potrebu smanjenja rodne diskriminacije na radnom mjestu i transparentnosti u plaćama. Jedan od ključnih ciljeva ove politike jest povećanje svijesti o rodnim stereotipima koji doprinose nejednakim plaćama i poticanje većeg uključivanja žena u bolje plaćene sektore poput tehnologije i znanosti (STEM). U praksi, ovi planovi već su donijeli određene rezultate, kao što su povećani pristup ženama programima osposobljavanja i samozapošljavanja. Međutim, postojeći izazovi, osobito u privatnom sektoru gdje tradicionalne rodne norme još uvijek prevladavaju, usporavaju potpuno ostvarenje ciljeva.

Unatoč navedenim mjerama, rodni jaz u plaćama i dalje ostaje izražen problem. Nedostatak transparentnosti u plaćama, manja zastupljenost žena na rukovodećim pozicijama, te izazovi u primjeni zakona i dalje predstavljaju ozbiljne prepreke. Uvođenje EU Direktive o jačanju primjene načela jednakih plaća muškaraca i žena za jednak rad ili rad jednake vrijednosti putem transparentnosti plaća i mehanizama izvršenja, koja bi trebala stupiti na snagu do 7. lipnja 2026. godine, donosi novu nadu za jačanje nadzora i veću vidljivost nejednakosti.

EU Direktiva: Stari problem u novom kontekstu – ključni segmenti

Prema ovoj direktivi, uvodi se nulta stopa tolerancije na razlike u plaćama između muškaraca i žena. To znači da će poslodavci biti zakonski obavezni osigurati potpuno jednake plaće za jednak rad, uz transparentnost o plaćama koja je ranije bila gotovo nepostojeća.

Poslodavci će morati izvještavati o platnim razlikama po spolu, uključujući detalje o dodatnim naknadama, varijabilnim komponentama plaća te udjelu muškaraca i žena u različitim platnim razredima. Za veće poslodavce obaveza izvještavanja počinje 2027. godine. Za poslodavce koji zapošljavaju više od 250 radnika/ca, obaveza izvještavanja o razlici u plaćama stupa na snagu najkasnije do lipnja 2027. Poslodavci s manje zaposlenih (100 do 249 radnika/ca) također će morati izvještavati, no u rjeđim intervalima (svake tri godine), a potencijalno će se uvesti obveza izvještavanja i za manje poslodavce. Ove informacije su ključne za naglašavanje kako će zakonodavne mjere direktno ciljati na uklanjanje rodne nejednakosti u plaćama.

Također, svaki zaposlenik/ca ima pravo tražiti informacije o rasponu plaća za svoje radno mjesto, kao i za druge slične pozicije unutar organizacije. Ova mjera omogućava zaposlenicima i zaposlenicama uvid u sustav plaća unutar tvrtke. To je posebno važno u situacijama gdje se razlike skrivaju iza subjektivnih faktora. Ako razlika u plaćama prema spolu iznosi više od 5% i poslodavac ne može pružiti objektivne i rodno neutralne razloge, zakon zahtijeva da se provede postupak zajedničke procjene plaća u suradnji s radničkim predstavnicima. Ovaj postupak osigurava da poslodavci aktivno rade na ispravljanju tih razlika kroz prilagodbe platnog sustava i drugih kompenzacija.

Još jedna ključna stavka Direktive jest prebacivanje tereta dokazivanja na poslodavce u slučajevima kada zaposlenik/ca podnese pritužbu zbog nejednakosti u plaćama. Ova mjera olakšava poziciju zaposlenika/ca, koji/e više neće morati nositi teret dokazivanja, što je često bio značajan izazov za mnoge žene. Uvođenje ove direktive moglo bi osnažiti postojeće zakone te značajno utjecati na Hrvatsku, posebice u sektorima gdje su razlike u plaćama izrazito prisutne.

Utjecaj na Hrvatsku: Novi alat ili još jedna neprovediva mjera?

Iako EU Direktiva donosi mehanizme za transparentnost i nadzor, nekoliko problema ostaje otvoreno u vezi s njezinom implementacijom u Hrvatskoj. Jedan od glavnih izazova je primjena direktive u privatnom sektoru, osobito u malim i srednjim poduzećima koja nisu obuhvaćena obvezom izvještavanja. Ova poduzeća čine značajan dio hrvatskog gospodarstva, zbog čega će velik dio zaposlenika/ca ostati izvan dosega ovih promjena. Međutim, potencijalni učinak Direktive na velike poslodavce može donijeti pozitivan pomak. Transparentnost u plaćama mogla bi potaknuti veći broj žena da traže svoja prava i pregovaraju o višim plaćama. Poslodavci bi, s druge strane, bili pod većim pritiskom da uklone nejednakosti. Prvenstveno jer će morati objasniti razlike u plaćama i poduzeti korektivne mjere kako bi izbjegli pravne posljedice.

Nadalje, društvene i kulturne norme koje favoriziraju tradicionalne rodne uloge predstavljaju dodatni izazov. Žene su i dalje najčešće one koje preuzimaju većinu brige o kućanstvu i djeci. To ih stavlja u nepovoljan položaj kada je u pitanju pregovaranje o plaći, rad na puno radno vrijeme ili napredovanje na bolje plaćene pozicije. EU Direktiva neće promijeniti ove društvene obrasce sama po sebi, a to znači da će zakonski okvir i dalje biti nedovoljan bez široke društvene promjene.

Ako se EU Direktiva implementira na učinkovit način, mogla bi donijeti određene pozitivne promjene. Transparentnost plaća mogla bi omogućiti ženama da prepoznaju nepravde i koriste pravne alate za traženje ispravke. Poslodavci bi mogli postati svjesniji svojih obaveza. Time bi se povećao pritisak da smanje ili potpuno uklone razlike u plaćama između spolova.

Međutim, ključ za uspješnu implementaciju leži u praćenju, nadzoru i sankcijama. Hrvatska Vlada morat će osigurati da inspekcijska tijela dobiju potrebne resurse za nadzor nad provedbom zakona. Potrebna je i snažnija edukacija poslodavaca, zaposlenika/ca i šire javnosti o njihovim pravima i obavezama, kako bi novi zakon imao realan utjecaj.

Rodni jaz se neće riješiti isključivo zakonodavstvom

Rodni jaz u plaćama nije problem koji se može riješiti isključivo zakonodavstvom. To pokazuju i dosadašnje zakonske mjere koje su često ostajale neprovedene ili neučinkovite. EU Direktiva o transparentnosti plaća svakako donosi novi moment u borbi za ravnopravnost, no ona neće biti dovoljna ako ne bude popraćena stvarnim društvenim promjenama i jačim mehanizmima nadzora.

Hrvatska mora ići dalje od formalnog usklađivanja sa zakonima EU. To uključuje ne samo bolju implementaciju i provedbu zakona, već i aktivan rad na uklanjanju rodnih stereotipa, promoviranje ravnopravnog sudjelovanja oba spola u svim sektorima gospodarstva te pružanje podrške ženama da pregovaraju o plaćama i napreduju na radnim mjestima.

Rodna ravnopravnost u plaćama nije samo pitanje pravednosti prema ženama, već i pitanje ekonomske učinkovitosti i društvene pravednosti. Svaka nejednakost u plaćama smanjuje ekonomski potencijal zemlje i produbljuje rodne nejednakosti u svim aspektima života. Ako želimo da Hrvatska uistinu postane zemlja ravnopravnih prilika, zakonodavne promjene poput Direktive moraju biti temelj za dublje, strukturalne promjene. Tek kada svi ovi elementi budu usklađeni, moći ćemo reći da se rodni jaz u plaćama uistinu smanjuje.

Pitanje ostaje hoće li Hrvatska iskoristiti ovu priliku za stvaranje pravednijeg radnog okruženja ili će EU Direktiva ostati samo još jedan u nizu dokument bez stvarnog učinka? Odluka o tome leži u rukama Vlade RH, poslodavaca i društva kao cjeline.

*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

LGBTIQ+ fobija u obrazovanju

Posted on October 15, 2024October 18, 2024 by info@libela.org

Panel “LGBTIQ+ fobija u obrazovanju” organiziran je u sklopu festivala queer i feminističke kultura Smoqua 10. listopada u Rijeci. Tema panela su bili izazovi s kojima se suočavaju LGBTIQ+ osobe, posebice mladi, u obrazovnom sustavu.

Uz stručnu moderaturu Anamarije Sočo iz organizacije Statusa M, o problematici su govorile Vesna Ljubičić, Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, Helena de Karina, nastavnica hrvatskog jezika u Prvoj riječkoj hrvatskoj gimnaziji, Gordana Rešicki Degoricija, knjižničarka u Tehničkoj školi Kutina te Michaela Gojević, studentica i aktivistkinja iz inicijative AUT. Nakon panela je putem video linka kratko predavanje održao Peter Dankmeijer iz nizozemske organizacije Global Alliance for LGBT Education (GALE).

LGBTIQ+ djeci i mladima nedostaje podrška

Antonija Stojanović Almesberger iz Lezbijske organizacije Rijeka – LORI, ujedno i organizatorica festivala, prije samog panela je dala kratak uvod što je to Smoqua i koji je cilj festivala. Navela je dva podatka iz istraživanja „Iskustva i potrebe mladih LGBTIQ+ osoba u Hrvatskoj“ kako bi potaknula okupljene na razmišljanje o važnosti LGBTIQ+ tema u školi. Naime, prema rezultatima istraživanja, 77 posto ispitanih je potvrdilo da su više puta ili često bili izloženi homofobnim i transfobnim komentarima svojih vršnjaka i vršnjakinja. Od strane stručnog osoblja, na temelju svoje spolne orijentacije i/ili rodnog identiteta verbalno nasilje je doživjelo, barem jednom, čak 20 posto ispitanih.

“Kroz svoj rad s mladima uviđamo da suzbijanje diskriminacije i nasilja na temelju spolne orijentacije i rodnog identiteta u Hrvatskoj, kao i pružanje adekvatne podrške LGBTIQ+ djeci i mladima, nije područje u kojem naša zemlja pokazuje neke značajne iskorake unaprijed. Queer djeca i mladi često su bez podrške. Najčešće ne mogu računati ni na podršku u obitelji, jer i roditelji često mogu biti počinitelji nasilja. Imajući to u vidu, posebno bih istaknula LGBTIQ+ djecu i mlade u ruralnim područjima jer najčešće rastu u homofobnom okruženju bez ikakvih podržavajućih resursa. U potpunosti su ovisni o najčešće ne podržavajućim obiteljima. Mi zaista vjerujemo u to da zajedničkim naporima i holističkim pristupom kroz razmjene znanja i iskustava te kontinuiranim edukacijama možemo doprinijeti tome da naše društvo postane plemenitije. Da osigurava jednake mogućnosti i prava za sve nas bez obzira na naše razlike. Sigurnost počinje s nama i ovdje”, kazala je Stojanović Almesberger.

Diskriminacija LGBTIQ+ mladih u školama

Unatoč naoko nišnoj temi, odnosno problemima s kojima se suočavaju LGBTIQ+ osobe u obrazovnom sustavu, sama rasprava je otvorila niz pitanja koja predstavljaju ključna, suštinska pitanja razvoja obrazovnog sustava u skladu s vremenom, društvenim promjenama i štetnim, neokonzervativnim aktivnostima koje su integrirane u (ne)vidljive školske kurikulume te njihovim posljedicama.

Neprepoznavanje problema diskriminacije LGBTIQ+ mladih u školama raširen je problem. To potvrđuje i ranije navedeno istraživanje, ali i govornice na okruglom stolu. Rešicki Degoricija naglasila je da sam školski sustav ne vidi, samim time i ne prepoznaje problem. S druge strane, pozitivan primjer je istaknula Helena de Karina. Naglasila je da je u Prvoj riječkoj hrvatskoj gimnaziji uvedeno sustavno obrazovanje o LGBTIQ+ temama i dobro je prihvaćeno. No isto tako, navela je Helena de Karina, da pitanje jednakosti nije jedino i isključivo pitanje LGBTIQ+ mladih. Naglasila je i važnost pitanja rodne jednakosti u širem smislu. Pritom je rekla da se na proširenom popisu lektire nalazi 150 autora – no samo su tri autorice. Dijela su vremenski smještena do sredine 20. stoljeća. Vremenski i tematski je obrazovanje ograničeno, i to u vrlo jasnim gabaritima. A tamo gdje postoji mogućnost proširenja, sve ostaje na osobnoj odgovornosti i hrabrosti nastavnika i nastavnica.

“Skriveni” kurikulum obrazovanja

Michaela Gojević, studentica i aktivistkinja, navela je da fobija ne dolazi samo od vršnjaka. Ona je integrirana u kurikulume, s posebnim naglaskom na “skriveni” kurikulum obrazovanja. U njemu se mlade podučava da budu “kotačići u sustavu”. Na taj način nastavljaju implementirati postojeće modele komunikacije, rada i razinu prihvaćanja.

Gojević je navela primjer i “Kvir gledaonice” u Karlovcu gdje su mlade osobe dijelile vlastita iskustva diskriminacije i seksizma koju su doživjele. Zaključak je bio da je teže naći mladu osobu koja nije doživjela neku vrstu diskriminacije ili seksizma nego nekoga tko nije imao to neugodno iskustvo. Naglasila je da stručne službe nisu i ne osiguravaju siguran prostor za LGBTIQ+ mlade te da se radi o kombinaciji fobije, seksizma i mizoginije u koju su mlade osobe uronjene tijekom svog školovanja neovisno o svojim identitetima. Sočo je naglasila da se od “skrivenog” kurikuluma ne može pobjeći jer jezik i ponašanje nose implicitna i eksplicitna značenja. Naglasila je i pitanje akademske zajednice na koji način obrazuje buduće nastavno osoblje za rad s različitim grupama mladih ljudi.

Je li sustav spreman na promjene?

Rešicki Degoricija je navela da 25 godina radi u školskoj knjižnici, ali se do sada osobno nije susrela s LGBTIQ+ fobijom. Ipak, naglasila je da to nikako ne znači da ona ne postoji i da se nisu događali slučajevi. S druge strane, de Karina je zaključila da su mladi demokratičniji od starijih generacija. Oni se međusobno podržavaju i uvažavaju različitosti. Navela je da su roditelji često veći problem jer pokušavaju nametati svoje vrijednosti školi. Problemi, naglasila je de Karina, dolaze iz kriznih situacija. Sustav nerijetko nema kapaciteta za njihovo rješavanje pa se zatim posljedice reflektiraju u cijelom školskom sustavu.

Moderatorica Sočo je potvrdila da prema recentnim istraživanima o homofobnim stavovima i predrasudama ima puno posla da se situacija promijeni na bolje. Sustav nije spreman za posao, a postoji i pitanje manjih i većih sredina te razlike u spremnosti na promjene.

Strategija za zaštitu LGBTIQ osoba se ne implementira, naglasila je Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić. Dodala je da je jedan od vodećih problema vezanih uz obrazovanje to što se Ministarstvo obrazovanja vodi kao nezavisno te da ona ne može doći do određenih informacija. Odnosno, do informacije tko sve u školama provodi edukacije vezane uz rodnu ravnopravnost. Navela je da su konzervativni stavovi, nedostupnost i nesuradljivost glavni problemi izostanka komunikacije s nadležnim ministarstvom i implementacije pozitivnih politika.

Tko su saveznici u implementaciji LGBTIQ+ tema u obrazovanje?

Gojević je naglasila da se kroz Građanski i Zdravstveni odgoj može utjecati na sadašnje stanje. Uz kontinuirani rad sa stručnim službama i obrazovanje nastavnika/ica. Rešicki Degoricija je navela da knjižnice vidi kao jedan od prostora za promjene jer nisu opterećene kurikulumom. S druge strane, de Karina je konstatirala da prema trenutačnoj situaciji i razini interesa viših obrazovnih struktura, školama preostaje jedino – civilni sektor kao suradnik u implementaciji programa o LGBTIQ+ temama. No, to je pak usko vezano uz prisutnost LGBTIQ+ udruga u različitim sredinama.

Prema riječima Višnje Ljubičić, tri stvari bez kojih ne možemo ništa riješiti su “obrazovanje, obrazovanje, obrazovanje”. Unatoč pokušajima liberalizacije obrazovnog sustava, isti se ne može temeljito izmijeniti i prilagoditi bez opsežne edukacije nastavnog i stručnog osoblja i temeljite promjene samog sustava. A to civilni sektor ne može ponuditi.

Važno je educirati osoblje u školama za pružanje podrške LGBTIQ+ mladima

Nakon panela je održano predavanje Petera Dankmeijera, direktora nizozemske organizacije GALE. On educira stručne djelatnike o LGBTIQ+ populaciji, s naglaskom na djecu i mlade te (su)kreira strategije za osiguranje sigurnih prostora. Govorio je o marginalizaciji mladih LGBTIQ+ osoba i utjecaja iste na njihovo mentalno zdravlje. Pritom je predstavio metodologije koje se mogu implementirati kako bi obrazovne institucije bile inkluzivnije. Naglasio je i nužnost edukacije osoblja u školama za pružanje podrške mladima.

*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

Baza izbornih činjenica

Posted on October 9, 2024 by info@libela.org

Projekt “Baza izbornih činjenica” ima za cilj suočiti se s izazovom dezinformacija i dezinformiranja tijekom izbornih razdoblja u Hrvatskoj.

U 2024. godini Hrvatska je održala parlamentarne izbore, kao i izbore za Europski parlament, ali superizborna godina tu nije završila. U prosincu očekujemo predsjedničke izbore, a kasnije, u svibnju 2025., i lokalne izbore. Širenje lažnih informacija, osobito putem medija i društvenih mreža, postalo je značajan problem. Ono je posebno usmjereno prema ranjivim i marginaliziranim društvenim skupinama.

Ovim projektom želimo stvoriti koaliciju tri neprofitna medija za praćenje izbora te tako stvoriti temelj za širenje koalicije za buduće izbore. U koaliciji za predsjedničke izbore, uz Libelu, sudjeluju neprofitni portali Lupiga i Faktograf.

Projekt je usmjeren na jačanje naših i Lupiginih kapaciteta za provjeru činjenica, posebice jer se radi o dva nova provjeravatelja točnosti informacija. Zahvaljujući tomu osigurat će se bolja distribucija točnih informacija tijekom kampanje za predsjedničke izbore u Hrvatskoj. Cilj je osigurati javnosti pristup pouzdanim informacijama. Ali i obogatiti javni diskurs te spriječiti štetne učinke dezinformacija na demokratske procese i integritet izbora.

Projekt se provodi od 1. listopada 2024. do 28. veljače 2025., a sufinancira ga Google.

Rodne dezinformacije u Bosni i Hercegovini slijede globalne obrasce

Posted on October 7, 2024October 7, 2024 by info@libela.org

Dezinformacije i dezinformacijski narativi su informacije koje imaju za cilj naštetiti nekoj osobi, organizaciji i/ili društvenoj skupini i obmanuti javnost. O njihovom rodnom aspektu, zbog kojeg je i nastala rubrika GenderFacts, smo već pisale. Kao što smo navele, ne postoji suglasje oko definicije rodnih dezinformacija, ali postoje zajedničke karakteristike koje definiraju taj informacijski poremećaj. Rodne dezinformacije su fokusirane na žene, osobe čiji rodni identitet odstupa od tradicionalnih normi te na marginalizirane grupe kao što je LGBTIQ+ zajednica. Iako koriste termin „dezinformacije“ pod njime ne podrazumijevaju isključivo laži, već sve tipove informacijskog poremećaja. U velikoj se mjeri oslanjanju i na postojeće rodne stereotipe i predrasude u našim društvima.

Upravo o rodnim dezinformacijama govore Maida Salkanović i Nerma Šehović u studiji “Rodno i identitarno zasnovane dezinformacije u Bosni i Hercegovini“ objavljenoj pod nakladništvom Udruženja građana i građanki “Zašto ne”. Termin se u studiji odnosi na dezinformacije koje se šire s namjerom diskreditiranja žena i LGBTIQ+ osoba te s namjerom instrumentalizacije mržnje prema navedenim skupinama društva.

Svoj rad započinju s osvrtom na ožujak 2023. godine kada je grupa muškaraca u Banja Luci fizički napala LGBTIQ aktiviste i aktivistkinje povezane s Bosanskohercegovačkom povorkom ponosa. Napadu kojeg su aktivisti i aktivistkinje Povorke opisali kao zločin iz mržnje na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta prethodile su huškačke izjave javnih dužnosnika propagirane putem medija i društvenih mreža. To je još jedan značajan pokazatelj o utjecaju koji „diskriminirajući medijski prikazi i dezinformacijski narativi mogu imati u poticanju nasilja na temelju roda i identiteta“.

Rodne dezinformacije šire se putem svih medija

U studiji su Salkanović i Šehović koristile bazu podataka portala Raskrinkavanje.ba, platforme za provjeru činjenica i razotkrivanje činjenično netočnih tvrdnji u Bosni i Hercegovini.

Analizirani uzorak sastojao se od 71 članka objavljenog na portalu u period od siječnja 2021. do siječnja 2024. godine. Analizirani su i kanali kojima su se rodno usmjerene dezinformacije distribuirale. Primijećeno je da su se širile u gotovo jednakom omjeru putem društvenih mreža i tradicionalnih online medija. Društvene mreže su tek blago prevladavale (36 slučajeva). Analizirani sadržaji podijeljeni su u sedam dominantnih narativa. Iako su autorice podijelile narative u kategorije, uočile su da mnoge dezinformacije kombiniraju više različitih narativa s ciljem diskreditiranja pojedinaca_ki i/ili društvenih skupina. Primarno s ciljem nanošenja štete i/ili postizanja određenih političkih, ekonomskih i ostalih ciljeva.

U analizi studije mi ćemo se usmjeriti na narative koji su bili najdominantniji. Odnosno, one koji su brojčano dominirali u analizi. To su narativi koji demoniziraju LGBTIQ+ zajednicu, antizapadna propaganda rodno i identitarno zasnovanih dezinformacija (GiD), politička propaganda kroz GiD te rodno specifične dezinformacije o zdravlju. Više o preostalim narativima možete pročitati ovdje.

Narativi koji demoniziraju LGBTIQ+ zajednicu

Dezinformacije o LGBTIQ osobama bile su prisutne u 32 analizirana članka. 18 ih je objavljeno na društvenim mrežama, a 14 na informativnim web portalima. Većina dezinformacija bila je povezana s globalnim kontekstom. Svega osam ih je bilo fokusirano na lokalni kontekst, odnosno povorku ponosa u Beogradu i u Bosni i Hercegovini. Analizom je utvrđeno da su u 12 slučajeva LGBTIQ pojedinci_ke bili direktna meta dezinformacija, dok su u 20 slučajeva dezinformacije korištene kao alat za promociju političkih ciljeva i agendi.

Termini kojima se u dezinformacijskim tekstovima opisuje LGBTIQ zajednica svrstavaju u jednu od tri kategorije: derogativni ili uvredljivi opisi (“pederbal”, “tranny” i “trandže”), antizapadni narativ (“nove uvrnute društvene vrijednosti”) ili narativ o nametanju (“nameću pod normalno”). To jasno ukazuje na prezir i neprihvaćanje koje autori_ce ovih tekstova iskazuju prema LGBTIQ osobama. Ovakvi termini dehumaniziraju LGBTIQ zajednicu, promovirajući stigmatizaciju i diskriminaciju.

Nastavno na to, u medijima se i dalje ponavljaju dezinformacije u kojima se homoseksualnost izjednačava s bolešću promovirajući pritom štetne i zastarjele poglede na homoseksualnost. Također, prisutne su i dezinformacije u kojima se LGBTIQ zajednica koristi kao instrument političkog napada. Odnosno, kao sredstvo političkog diskreditiranja. Politički i ekonomski lideri iz zapadnih zemalja kao sto su Xaviera Bettela, Emmanuel Macron i Klaus Schwab bili su česte specifične mete ovog tipa narativa koji se u kombinaciji s isticanjem dekadencije “globalnog Sjevera” ili “kolektivnog Zapada” koristio kao antizapadna propaganda.

Osim širenja i ponavljanja dezinformacija o LGBTIQ zajednici, primijećena je i objava lažnih tvrdnji. Tako se u članku tvrdilo da gradonačelnik Banje Luke Draško Stanivuković, uz podršku svoje stranačke kolegice Jelene Trivić, zagovara organizaciju EuroPridea u Banjoj Luci. Ovdje je primijećeno da se narativ o LGBTIQ zajednici koristio ne samo kao sredstvo za političku borbu već i kao pokušaj mobilizacije određene biračke baze.

Osim navedenog, zapažena je i upotreba vizualnih manipulacija. To ponajprije uključuje umjetno generirane fotografije koje su snažan alat za širenje lažnih narativa. Jedan primjer takve manipulacije je izmjena plakata Bosanskohercegovačke povorke ponosa. Naime, originalan slogan “Ima izać“ zamijenjen je prijetećom porukom “Dolazimo po vas ”.

Antizapadna i politička propaganda kroz rodno i identitarno zasnovane dezinformacije

Antirodni pokreti su transnacionalni fenomen. Prisutni su u različitim kulturama i društvima. Iako su ideološki raznoliki, ono što ih okuplja jest definiranje „zajedničkog neprijatelja“. Kao što smo već ranije pisale, njihovo je djelovanje usmjereno na nekoliko ključnih pitanja. Najčešće se svodi na „suprotstavljanje rodnoj ravnopravnosti i jednakim pravima za seksualne manjine, edukaciji o seksualnosti i seksualnim i reproduktivnim pravima (poput pobačaja) te uključivanju rodnih pitanja u glavne društvene tokove. A usmjereni su i na uklanjanje riječi „rod“ iz državnih dokumenata i medijskih diskursa. U tom djelovanju ponajviše se koriste antagonizirajućim diskursom u kojem gore navedena ključna pitanja najčešće stavljaju u okvire rodne ideologije i zapadnjačkog kolonijalizma. Kao takvi, pak, predstavljaju ugrozu djece, tradicionalne obitelji i vrijednosti, postojeće društvene zajednice, kao i prirodnog, odnosno Božjeg poretka.

U kontekstu Bosne i Hercegovine, Salkanović i Šehović uočavaju značajnu prisutnost antizapadnog diskursa u rodno i identitarno zasnovanim dezinformacijama. Značajan dio dezinformacija u BiH dolazi iz proruskih izvora promičući vrijednosti bliske ruskom režimu. Jedan od narativa koje populariziraju proruski propagandni mediji jeste prikaz “dekadentnog Zapada koji uništava tradicionalne vrijednosti“. Antizapadna propaganda primijećena je u 28,2% analiziranog sadržaja.

Dezinformacije o LGBTIQ osobama, pravima žena i politikama koje se tiču tih grupa često su se koristile za promicanje ovog narativa. Tako su primjerice u člancima Michelle Obama, Brigitte Macron i Toni Preckwinkle nazvane transrodnima. To je bilo popraćeno izrazito negativnim, pa čak i otvoreno neprijateljskim i uvredljivim opisima transrodne populacije. Ali i samih političkih stajališta targetiranih političarki. Ove mete ilustriraju da dezinformacije često koriste LGBTIQ teme za kritiku ili napad na javne ličnosti koje se smatraju simbolima određenih ideoloških ili političkih vrijednosti.

Osim korištenja dezinformacija o LGBTIQ zajednici, u kontekstu antizapadne propagande primijećena je i uporaba objektivizacije i seksualizacije žena. Brojne su europske političarke tako lažno prikazivane kao pretjerano seksualne s optužbama ili implikacijama koje upućuju na njihovu nemoralnost. Cilj je bila diskreditacija njihovog političkog angažmana. Ovdje možemo izdvojiti primjer njemačke ministrice vanjskih poslova Annalena Baerbock koja je neutemeljeno optužena za sudjelovanje u pornografskom filmu. Kao i fotošopiranu fotografiju talijanske političarke Marie Elene Boschi na kojoj izgleda neprikladno obučena za svečani događaj. Ove tvrdnje imaju za cilj, ne samo diskreditirati navedene političarke putem seksističkih i/ili transfobnih optužbi, već i prikazati zapadne zemlje kao “nemoralne“.

Tvrdnje koje su kategorizirane kao politička propaganda kroz rodno utemeljene dezinformacije opovrgnute su u devet analiza provjere činjenica. Podijeljene su u dvije potkategorije: lokalna/regionalna politička propaganda i međunarodna politička propaganda.

Lokalna politička propaganda bila je usmjerena pretežito na kandidatkinje političkih stranaka aludirajući na njihova nemoralna i neprimjerena ponašanja (1,2). Međunarodna politička propaganda pretežno se odnosila na Rusiju i/ili njenu invaziju na Ukrajinu (1,2 )

Rodno specifične dezinformacije o zdravlju

Na rodno specifične dezinformacije o zdravlju odnosilo se 23,9% analiziranog sadržaja (17 članaka). Specifično je da se velik broj članaka u kojem se ovaj tip dezinformacija širio kombinirao s drugim narativima. Iako su primarno kroz ovaj narativ targetirane žene, dezinformacije o zdravlju kombinirane su i s homofobnim ili transfobnim narativima, kao i s teorijama zavjera.

Od 17 članaka u ovoj kategoriji, čak 10 ih je prevedeno sa stranog jezika. Time se ovoj temi daje globalni kontekst ponavljanja određenih dezinformacija.

Tvrdnje koje se nalaze isključivo u ovoj kategoriji pretežno su usmjerene na žene. Odnosno, šire dezinformacije o medicinskim intervencijama od kojih neke i spašavaju živote žena. Tako su cjepivo protiv HPV-a i mamografija lažno su predstavljeni kao vrlo opasni postupci.

Ova kategorija dezinformacija u nekoliko su slučajeva kombinirana je s već spomenutim homofobnim i/ili transfobnim narativima. Primjerice, tijekom izbijanja majmunskih boginja u proljeće 2022., mediji i korisnici_e društvenih mreža lažno su povezivali bolest s LGBTIQ+ zajednicom. Označavali su je kao “gej bolest”. Pritom su pogrešno tvrdili da se može prenijeti samo putem seksualnih odnosa između muškaraca. Osim toga, određeni regionalni mediji krivo su predstavili hormonsku terapiju za osobe koje prolaze kroz promjenu spola. Tvrdili su da ima ozbiljne štetne učinke. Ali je optužili i da je sredstvo za “prisiljavanje djece da promijene spol“.

Rodno zasnovane dezinformacije o zdravlju često su bile uparene i s narativima o teorijama zavjere i/ili antizapadnom propagandom. Platforme društvenih medija ovdje su dominantni kanali širenja teorija zavjera. Posebno onih koje se tiču takozvane farmakomafije i “medicinskog establišmenta” šireći dezinformacije o određenim medicinskim postupcima ili tretmanima.

Rodne dezinformacije u BiH slijede globalne obrasce antirodnog diskursa

Maida Salkanović i Nerma Šehović svojom studijom potvrdile su da rodne dezinformacije u medijima Bosne i Hercegovine slijede globalno prepoznate obrasce antirodnog diskursa. Njima se rodna ravnopravnost i prava LGBTQ+ zajednice, kao i seksualna te reproduktivna prava žena prikazuju kao produkti rodne ideologije i/ili zapadnjačkog kolonijalizma. Pritom se „rodnu ideologiju“ i „zapad“ predstavlja kao aktere koji ugrožavaju dobrobit djece i žele uništiti tradicionalne vrijednosti i obitelj. Posljedično predstavljaju i ugrozu postojeće društvene zajednice, kao i prirodnog – Božjeg poretka.

Kako bi se postigao cilj antirodnih diskursa, kroz analizirane rodne dezinformacije željelo se destabilizirati i diskreditirati pojedince_ke iz marginaliziranih skupina. Ali i utjecati na prava žena. Pritom su se koristili (kao što je uobičajeno) postojeći stereotipi o rodnim ulogama i seksualnim normama. A sve s ciljem političke, socijalne ili ekonomske agende. Odnosno, obrane od „zajedničkog neprijatelja“.

*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

5. Pride Ride u Zagrebu

Posted on October 3, 2024October 4, 2024 by info@libela.org

Peti Pride Ride u Zagrebu će se održati ovu subotu, 5. listopada. Ovaj biciklistički prosvjed godinama je posvećen povećanju vidljivosti LGBTIQ+ osoba kao i zagovaranju njihovih prava u svakodnevnom životu.

“Pride Ride simbolizira našu kontinuiranu borbu za pravednije društvo, gdje se ravnopravnost i sigurnost šire kroz sve zagrebačke kvartove, ne samo u centru grada“, poručuju organizatori/ice iz inicijative Ponosni Zagreb. Dodaju i da je Pride Ride nastao kao izraz trajnog aktivizma koji ne prestaje završetkom povorki ponosa ili drugih manifestacija.

“Želimo pokazati da LGBTIQ+ osobe žive i djeluju u svakom kutku Zagreba. Da su aktivne tijekom cijele godine te da našim zajedničkim naporima činimo društvo boljim mjestom za sve. Aktivizam je ključan alat u zaštiti i osnaživanju marginaliziranih skupina. Pride Ride nas podsjeća da se ta borba ne odvija samo jednom godišnje, već svakodnevno – u svim kvartovima”, poručuju organizatori/ice.

LGBTIQ+ osobe imaju pravo na sigurnost i ravnopravnost

Okupljanje počinje u 15 sati u Parku Bartola Kašića. Nakon toga slijedi biciklistička povorka kroz ulice Zagreba. Povorka ove godine prolazi kroz Maksimir i Svetice, kako bi se i istočni dio grada uključio u borbu za vidljivost i ravnopravnost. Nakon bicikliranja, u Ritmu Grada, od 21 sat, će se održati Pride Ride after party.

“Pride Ride ove godine nije samo vožnja, već i glas za sve one koji svakodnevno vode svoje borbe. Bilo da je to na radnom mjestu, fakultetu, u školi ili obitelji. Našim biciklističkim prosvjedom želimo pokazati da LGBTIQ+ osobe imaju pravo na sigurnost i ravnopravnost, gdje god živjele i radile”, poručuje inicijativa Ponosni Zagreb.

Fašistički neredi u Engleskoj u povijesnom kontekstu

Posted on October 2, 2024October 2, 2024 by info@libela.org

U srpnju ove godine, nasilni, rasistički neredi odvijali su se u nizu gradova u Engleskoj kao i u sjevernoirskom Belfastu. U Rotherhamu su zapalili hotel Holiday Inn u kojem su boravili tražitelji_ice azila. U Middlesboroou su blokirali ceste i puštali promet samo ako su vozači bili provjereni kao ‘bijelci’ i ‘Englezi.’ U Hullu, dok je gnjevna masa muškaraca izvlačila čovjeka iz njegovog automobila kako bi ga prebili, sudionici su vikali ‘Ubij ih!’ U Belfastu, muslimanske trgovine su uništavane te se marširalo na lokalnu džamiju, uz povike ‘izbacite ih van’. U Newtownardsu džamija je bila napadnuta benzinskom bombom. U Crosbyju je jedan musliman izboden nožem.

Incident koji je bio okidač za ove nasilne, rasistički obojene nerede, bilo je ubojstvo troje djece i ozljeđivanje desetak ostale u dječjem plesnom studiju u Southportu, u blizini Liverpoola. Na društvenim mrežama počela je kolati vijest da je ubojstvo počinio migrant muslimanske vjeroispovijesti. Radilo se o lažnoj vijesti. Počinitelj je bio 17-godišnji Britanski državljanin, rođen u Cardiffu. Ipak, ta činjenica nije spriječila ekstremno desničarke organizacije na društvenim mrežama da organiziraju prosvjed ispred lokalne džamije. Time se masovna histerija oko migranta, multikultiralizma i ‘ugroženosti’ bijele Engleske proširila diljem zemlje.

Neredi su trajali više od tjedan dana. Onda su se polako raspršili nakon najavljenih novih ‘prosvjeda’ krajnje desnice diljem zemlje. Pritom su deseci tisuća antirasista_kinja i anti_fašista izašli_e su na ulice u Londonu, Liverpoolu, Bristolu, Brightonu, Hastingsu, Southendu, Northamptonu, Newcastlu, Southamptonu, Blackpoolu, Derbyu, Swindonu i Sheffieldu. Većina najavljenih rasističkih okupljanja se ipak nije materijalizirala. Ona koja jesu bila su vrlo slabo posjećena s velikim brojem antirasista_kinja u opoziciji.

Politike iskorištavanja i mržnje

Antimigrantska retorika nije ništa novo u političkom i medijskom diskursu u Velikoj Britaniji. Još je 2015. godine, Katie Hopkins, krajnje desna politička komentatorica i kolumnistica za tabloid The Sun, nazvala migrante žoharima i divljima bićima. Ujedinjeni Narodi tada su osudili takav diskurs kao pro-genocidalan. Ali ovaj diskurs nije samo rezerviran za tabloide i krajnju desnicu. Od Tony Blaira, Therese May, preko Borisa Johnsona i sad do Kiera Starmera, politički establišment popularizirao je anti-migrantski rasistički diskurs koji je rezultirao nedavnim nasiljem i neredima na ulicama diljem Engleske i Belfasta. Nikola Vukobratović je za Portal Novosti veoma dobro secirao to ‘odavno poticano nasilje’ te izostanak odgovornosti od strane političara/ki i medija.

Pod Blairom su novi laburisti od 1997. do 2010. zagovarali politiku protiv tražitelja azila. Fokus je bio na “pravednijem, bržem, čvršćem” procesu gdje su pritvaranje, deportacija i deprivacija bile središnje politike. Zapravo, bilo je to ‘neprijateljsko okruženje’ [hostile environment] u svemu osim u imenu. Neprijateljsko okruženje je termin koji će kasnije popularizirati Theresa May u svojoj izjavi iz 2012. godine: „Cilj je ovdje u Britaniji stvoriti stvarno neprijateljsko okruženje za ilegalnu migraciju“.

Upravo neprijateljsko okruženje postalo je glavna karakteristika kao i politički pristup migracijskim politikama Velike Britanije. Te politike su nadopunjene (osobito nakon 11. rujna) radikalnim pooštravanjem antiterorističkih zakona, koji se često povezuju s pitanjima izbjeglica i azila. Problematična širina tih zakona može se vidjeti i na primjeru uhićivanja pro-Palestinskih prosvjednica i prosvjednika pod krinkom antiterorizma.

Istovremeno, Tony Blair je zagovarao globalizaciju i neoliberalnu ekonomiju. Uveo je i niz reformi koje su omogućile Velikoj Britaniji da postane strukturalno ovisna o migrantskom radu. Kriteriji za radnu dozvolu su olakšani, broj međunarodnih studenata_kinja bio je udvostručen. Tadašnja vlada je proširila postojeće i uvela nove sheme za nisko i visokokvalificirane radnike_ice migrante_kinje. Od 2005. godine pokrenula je i novi sustav imigracije temeljen na bodovima. ‘Kontroverzna‘ odluka iz 2004. bila je da se građanima_kama osam zemalja koje su se trebale pridružiti EU-u odmah omogući pravo na rad u Britaniji.

Ova odluka rezultirala je jednim od najvećih migracijskih priliva u mirnodopskoj povijesti Britanije. Pritom treba imati na umu da je britansko gospodarstvo devalviralo cijenu rada. Kao i je većina poslova koja se nudila migrantima bila slabo plaćena. Istovremeno, gospodarstvo Velike Britanije profitira od migrantskog rada. Ugostiteljstvo, građevinarstvo kao i pomagačka struka su sektori domaćih usluga koji su uvelike ovisili o radnici_ama iz EU-a, a sada imaju poteškoće u pronalaženju radne snage nakon Brexita.

Brexit kao povijesni kontinuitet

I Brexit možemo promatrati u kontekstu povijesti rasizma i ksenofobije britanskih politika. One se u jednom trenutku snažnu oslanjaju na migrantski rad, a potom ih izbacuju iz zemlje. Windrush skandal je primjer jedne takve povijesne nepravde. Windrush je ime parobroda na kojem su pristigle grupe karipskih imigranata_kinja između 1948. i 1973. godine. Većina imigranta_kinja, bili_e su s Jamajke, Trinidada i Tobaga i drugih otoka. Dovedeni su u Ujedinjeno Kraljevstvo kako bi pomogli_e popuniti poslijeratni nedostatak radne snage. Drugim riječima, došli_e su na poziv tadašnje vlade Velike Britanije kao članovi_ice njihovog Commonwealtha.

Većina njih su bili djeca te su putovala s dokumentima odnosno putovnicama svojih roditelja. U Velikoj Britaniji su zasnovali obitelji, radili_e te živjeli_e kao punopravni_e građani_ke Velike Britanije. Sve do 2018. godine kada je neprijateljsko okruženje stupilo na snagu. Mnogi od njih su izgubili_e poslove, ostali_e bez zdravstvenog osiguranja. Bili_e su zatvarani_e i prisilno deportirani u zemlje iz kojih su otišli_e kao djeca. Nedavno je objavljeno vladino prethodno zataškano izvješće o podrijetlu skandala Windrush. U njemu se u iznosi da su zakoni bili rasistički motivirani te posebno osmišljeni kako bi se ne-bijelim ljudima oduzelo pravo na život u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Politike disperzije kao disperzija odgovornosti

Velika većina migranta u Velikoj Britaniji nisu ‘ilegalni’ (odnosno iregularni, novi eufemizam kojeg su smislili laburisti od kada su na vlasti) migranti_kinje. Većina plaća za radne dozvole i vize kako bi mogli raditi i studirati u toj zemlji. Tražitelji_ce azila čine vrlo mali postotak ukupne migracije u UK-u. Bez obzira na to, tom malom postotku neprijateljsko okruženje zagorčava život politikama disperzije.

Politike disperzije, koje su u UK-u na snazi od 1999 godine, zahtijevaju da se osoba koja traži humanitarnu zaštitu naseli na određenim lokacijama u zemlji. Cilj je spriječiti stvaranje tzv. etničkih enklava. Kao i smjestiti tražitelje_ice azila dalje od većih gradova u kojima već boravi veliki broj migranata i njihovih obitelji. Politike disperzije su na snazi i u Irskoj, Nizozemskoj i Norveškoj. Provedene su i u Švedskoj između 1985. i 1994. te u Danskoj između 1986. i 1998. godine. Međutim, istraživanja su pokazala da su politike disperzije štetne za azilante_kinje. Odnosno da onemogućuju integraciju izlažući ih deprivaciji, nasilju i nezaposlenosti. Odluke o tome gdje nastaniti izbjeglice temelje se na dostupnosti prikladnog smještaja za izbjeglice i tražitelje_ice azila kojeg određuje vlada. Područja u kojima je dostupan jeftini smještaj su osiromašena. Radi se, najčešće, o bivšim rudarskim središtima gdje prevlada depopulacija, niska potražnja za stanovima te loša mogućnost zapošljavanja.

Tom temom se upravo bavi film, Stari Hrast, društveno angažiranog i socijalističkog redatelja, Kena Loacha. Radnja filma tematizira smještanje sirijskih izbjeglica u devastirano bivše rudarsko područje, jedno od najsiromašnijih područja u zemlji. Dvije zajednice koje dolaze u kontakt, jedna koja je napuštena od strane mainstream politike te druga koja je pretrpjela traumu rata. Ideja suživota, problem rasizma i nepokolebljiva snaga solidarnosti glavne su teme tog filma.

Skretanje pozornosti i vlastiti interesi

Političkim elitama, kako torijevskim tako i sada laburističkim, u interesu je skretanje pozornosti s promašenih politika kao što su mjere štednje, inflacija, rast kamata, povećanje prihoda kraljevskoj obitelji, ulaganje u ratove, te izrazita teritorijalna nejednakost Engleske na navodnu prijetnju koju predstavljaju migranti.

Politika solidarnosti između radničke klase i migranata kakvu tematizira Stari Hrast u oštrom je kontrastu s trenutnom laburističkom politikom prihvaćanja poklona od strane bogatih lobista. Upravo to slikovito iskazuje poznati anti-kapitalistički slogan: ‘Neprijatelj ne dolazi čamcem, neprijatelj dolazi limuzinom.’

Nedavni skandal koje je potresao laburističku stranku pokazao je kako je Kier Starmer prihvatio više poklona od svih prethodnih laburističkih vođa od 1997. godine. To nije problematično samo zato što se većina stanovništva bori s plaćanjem računa i inflacijom. Problematično je i zato što čelnici velikih korporacija i multimilijunaši koji dijele besplatne stvari očekuju stvari za uzvrat. To je dio šire strategije bogatih za oblikovanje javnih politika. Primjerice, Jonathan Reynolds, laburistički poslovni tajnik je u lipnju 2023. otišao je sa svojim osobljem u Glastonbury kao gost YouTubea (koji je u vlasništvu Googlea). Uključujući smještaj i “gostoljubivost”, Reynolds procjenjuje da je njegov aranžman za dvoje na Glastonburyju vrijedio 3377 funti. Dvije obične ulaznice koštale su po 335 funti.

Do tada su laburisti obećavali povećanje poreza na digitalne usluge s 2% na 10%, što bi donijelo milijarde prihoda od korporacijskih ‘divova’ poput Googlea i Facebooka. Dan nakon festivala pokazalo se da je Reynolds odustao od politike povećanja poreza. Umjesto toga, odlučeno je da stanovništvo mora opet prihvatiti mjere štednje.

Politike solidarnosti dolaze od ‘običnih’ ljudi

Upravo ovakvi skandali i politike koje pogoduju bogatim elitama pridonose jačanju krajnje desnice i njihovim rasističkim i ksenofobnim diskursima. Laburisti koji su nekad pod vodstvom Jeremyija Corbyna bili stranka koja je obećavala ‘politike za većinu a ne za manjinu’ kao radikalnu promjenu socio-ekonomske situacije u Velikoj Britaniji, pretvorili su se u nove Torijevce.

Povukli su gotovo sve progresivne politike koje su obećavali prije dolaska na vlast. Otjerali su gotovo sve lijevičar_ke i progresivne političar_ke iz stranke. Posebice one koji su podržavali politike Jeremyija Corbyna (kao i samog Corbyina). Očito je da laburisti više nisu na strani radničke klase. Kao i da im nije u interesu poboljšanje životnih standarda velike većine ljudi u Velikoj Britaniji. Ipak, borba za bolju budućnost uvijek je bila u rukama ‘običnih’ ljudi, a ne političara i političkih elita.

Nakon nereda i nasilja na ulicama u Souhtportu i Sunderlandu, veliki broj ljudi pridružio se čišćenju i popravljanju ulica u svojim lokalnim zajednicama. Politika solidarnosti očito neće proizaći iz političkog vrha već, kao u viziji Starog Hrasta, od strane ‘običnih’ ljudi i grassroots inicijativa.