Inspirativna priča o kineskoj kolekcionarki smeća koja je spasila i othranila 30 napuštenih beba

Lou Xiaoying ima 88 godina i boluje od zatajenja bubrega. Ta je heroina za života spasila 30 beba od sigurne smrti u istočnoj pokrajini Zhejiang gdje zarađuje za život recikliranjem smeća. Zajedno s pokojnim suprugom Li Zinom zadržala je četvero djece, a ostale su posvojili njihovi prijatelji i obitelj te su im pružili novi život. Najmlađi joj sin ima tek sedam godina i pronašla ga je u kanti za smeće kada je imala 82 godine.

“Iako sam već ostarjela nisam mogla ignorirati dijete i ostaviti ga da umre u kanti za smeće. Izgledao je tako slatko, morala sam ga ponijeti sa sobom. Odnijela sam ga u svoj skromni dom na selu i othranila ga. Danas je uspješan maleni dječak, zdrav i sretan” , rekla je.

“Sve je počelo kad sam pronašla prvo dijete, djevojčicu, 1972. godine. Ležala je u smeću, napuštena i da je nismo uzeli umrla bi. Gledajući je kako raste i jača osjetila sam toliku sreću pa sam odlučila pomoći i drugoj napuštenoj djeci. Shvatila sam da nam je recikliranje smeća dalo priliku da nanovo kreiramo nešto mnogo važnije, ljudski život. Sva ova djeca zaslužuju ljubav i brigu, ona su dragocjena. Ne razumijem kako ih ljudi mogu ostaviti na ulici” , objasnila je.

Kina i dalje podržava politiku ‘krive djece’

Priča o Lou proširila se Kinom gdje su napuštena djeca velik problem. Jedan od njenih obožavatelja je objasnio: “Ona našoj Vladi, školama i ljudima koji stoje po strani i ne čine ništa može biti primjer i podsjetnik na njihovu sramotu. Možda nema novac ili moć, ali je spasila mnogo djece od sigurne smrti.”{slika}

Lou je lokalna heroina. No, na žalost postoji previše napuštene djece u Kini koja vjerojatno neće preživjeti.Odbačena djeca su uglavnom djevojčice. One su žrtve politike zemlje prema kojoj svaka obitelj može imati samo jedno dijete, a roditelji preferiraju sinove. Ubojstva ‘krive djece’ problem su u ruralnim područjima, no u gradovima je to ipak rijetkost. Ondje djecu obično napuštaju, ali ne i ubijaju. Unatoč svemu, takva sudbina užasava dio kineskog stanovništva.

Prošlog tjedna objavljena je vijest o bebi koja je srećom preživjela nakon što joj je prerezano grlo te je stavljena u plastičnu vrećicu i bačena u kantu za smeće u sjeveroistočnoj kineskoj pokrajini Liaoning. Pronašao ju je prolaznik te je bio siguran da je mrtva. Tek kad je detaljno pregledao torbu u kojoj se nalazila shvatio je da beba još diše te je nazvao Hitnu. Liječnici/e su rekli/e da bi se beba ugušila da je samo nekoliko minuta dulje bila u torbi te da joj je grlo samo milimetar dublje zarezano, odmah bi umrla.

Kineska kontroverzna politika ‘planiranja rađanja’ uvedena je 1978. godine kako bi se smanjio veliki rast populacije u zemlji. Službeno su obitelji ograničene na jedno dijete te oni koji prekrše pravila moraju platiti kaznu ili naknadu. S druge strane, oni koji se drže pravila mogu se financijski okoristiti, npr. primati dodatnu mjesečnu plaću sve dok dijete ne navrši 14 godina. Izuzeća su moguća u nekim slučajevima kao što su ruralna područja, u obiteljima bez rodbine i kod etničkih manjina. Određene ruralne sredine dopuštaju parovima imati drugo dijete ako je prvo djevojčica, no mnogi roditelji osjećaju pritisak da dobiju nasljednika i napuštaju žensku djecu. Posebice zato što ako je drugo dijete djevojčica, ne smijete imati više djece. Vrlo je rijetko da neka obitelj ima dva sina.{slika}

Kineska vlada tvrdi da je politika vjerojatno spriječila više od 400 milijuna rođenih, no kritičari unutar Kine i diljem svijeta je osuđuju i optužuju vladu da je time povećala broj pobačaja. Unatoč činjenici da nije legalno ubiti novorođenče, žensko čedomorstvo kao i neprijavljivanje rođenja rasprostranjeno je, osobito u ruralnim područjima.

Međunarodna konferencija o ljudskim pravima nalaže: “Roditelji imaju osnovno ljudsko pravo slobodno i odgovorno odrediti broj i razmak između svoje djece.” Ipak, unatoč tome nezavisna studija iz 2008. godine govori da 76 posto kineskog stanovništva podržava politiku.

 

Prevela i prilagodila Iva Zelić 

10 najsubverzivnijih umjetnica u povijesti

Artemisia Gentileschi

Još dok je još bila tinejdžerica silovao ju je slikar. Ova barokna umjetnica iz 17. stoljeća je odgovorila koristeći umjetnost kao oružje. Gentileschi prikazuje na svojim slikama biblijsku priču o  Juditi, izraelskoj junakinji koja je Holofernu uz pomoć svoje mišičave sluškinje odrubila glavu. Dok jedna žena drži Holoferna na njegovom krevetu, druga ga probada mačem u vrat. Krv šiklja naokolo u senzacionalističkom prikazu ženske osvete nad patrijarhatom.

Hannah Wilke

U svojem radu ‘SOS Starification Object Series’ (1974.-1982.) Wilke je fotografirana s komadićima žvakaće gume zalijepljene na njeno tijelo. Ostavljajući dojam istočkanog tijela, ove bizarne oznake nalikovale su modernom obliku plemenskih ožiljaka (bilo je to prije nego je ritualistička promjena tijela postala moderna) i vaginama. Ili su to bile oči? ‘Stavljanje’ ožiljaka na tijelo označilo ju je kao  objekt u muškim očima.

Adrian Piper

Kroz nekoliko performansa nazvanih ‘Catalysis’ (1970.), Piper se pretvara u živuću provokaciju na javnim mjestima, kao što je primjerice podzemna željeznica u New Yorku. U jednom performansu vozila se podzemnom nakon što je namakala odjeću u oporoj tekućini tjedan dana kako bi odjeća počela smrdjeti.

Mrmljala je ulicama, ušla u dizalo zgrade Empire State Buildinga s crvenim ručnikom naguranim u usta ili jednostavno uspostavljala kontakt očima sa strancima. Njezina namjera bila je dramatizirati društvenu nelagodu i neizrečene rasne napetosti u Americi.

Georgia O’Keeffe

Na početku 20. stoljeća, Georgia O’Keeffe pozirala je gola za svojeg ljubavnika, modernističkog fotografa i menadžera u umjetnosti, Alfreda Stieglitza. Radila je apstraktne slike koje su prikazivale eksplicitnu ljepotu vagine. U usporedni s nekim umjetnicama na ovoj listi, možda djeluje blago, ali njezino nastrano istraživanje vlastitog tijela i duše pokrenulo je novu ekspresivnu slobodu za sve žene koje su se bavile umjetnošću u moderno doba.

Claude Cahun

Na fotografijama od 1920. do 1940.ih, ova se francuska umjetnica često prikazivala u muškoj odjeći i frizuri, promišljajući svoj promijenjeni izgled dok je istovremeno eksperimentirala fikcijom roda. Cahunin rad je tipičan za nadrealistički pokret i slobodu koju je dao umjetnicama u propitivanju seksualnih i društvenih konvencija.

Louise Bourgeois

Uma poput labirinta, posljednja velika pripadnica nadrealističkog pokreta obavija gledatelja sjećanjima na djetinjstvo u Francuskoj na početku 20. stoljeća, intenzivnim tajnim svjetovima i  unutrašnjošću svojega tijela. Rušeći muški umjetnički izraz skulpture u nešto organsko i tjelesno zrelo, djeluje poput pauka subverzije čija je mreža promijenila samu bit umjetnosti.

Lyubov Popova

Umjetnost je na početku 20.stoljeća eksplodirala u revolucionarne fragmente kubizma i njegove ogranke. Popova se priklonila slobodi ove nove umjetnosti u fragmentiranim prikazima života u Rusiji. Djelujući na samom početku Ruske revolucije, razdvojila je tradicionalne subjekte umjetnosti nemilosrdnom znanstvenom vještinom. Prateći tadašnje raspadanje konvencije roda, slika ‘Model’ iz 1915., prikazuje golu ženu koja postaje gigantski toranj.

Cindy Sherman

U seriji fotografija ‘Untitled Film Stills, ovaj suvremeni američki Arcimboldo neprestano prerađuje svoju sliku i svoj identitet. Po njezinom shvaćanju, sebe stvaramo pričanjem priča. Na ranim crno-bijelim fotografijama pozira kao junakinja Hitchcockovog filma u neriješenim scenama koje odmah prepoznajemo, a u kasnijim radovima se njezine crte lica preobražavaju šminkom čudovišta. Sherman kao da doziva priče koje oblikuju ljude u koje se pretvaramo.

Francesca Woodman

Mora li umjetnost biti javna? Mora li biti politička ili progresivna? Woodmanine fotografije su subverzivnije na tiši i neobičniji način. Koristila je svoju umjetnost kako bi istraživala tajni svijet. Poetične sanjarije u tihim sobama, prolazno svjetlucanje bogatog unutarnjeg života doprinose umjetnosti koja zahtijeva slobodu našeg unutarnjeg ‘ja’.{slika}

Eva Hesse

Žute saće i mokraćno zlatna boja Hessinih sintetičkih materijala koji djeluju organsko, čine gledatelja izrazito svjesnim da posjeduje tijelo u kojem se nalazi neobična tvar. Tamo gdje su muškarci stoljećima gradili kipove i onda poredali čelične nosače u mačo aranžmanu minimalizma, njezine mlohave skulpture otkrivaju druge dimenzije osim fizičkog svijeta. Za Hesse, um i tijelo nisu razdvojeni u hijerarhiji.

  

Prevela i prilagodila Ljiljana Žegrec

 

Ženska fronta: ZOR mora pasti!

Ženska fronta za radna i socijalna prava podržava predloženu inicijativu povlačenja Prijedloga novog Zakona o radu iz procedure da bi se osiguralo potrebno vrijeme za kvalitetno prikupljanje podataka i izradu analize. Radi se o inicijativi prijedloga koji su sve sindikalne središnjice uputile premijeru Zoranu Milanoviću. Traži se povlačenje Zakona o radu iz procedure na minimalno pola godine.

“Kako smo više puta naglasile, izglasavanje ZOR-a u ovom obliku imalo bi snažne negativne posljedice na već osiromašene i obespravljene radnike i radnice, a daljnja fleksibilizacija radnog zakonodavstva prema svim dostupnim pokazateljima bi zasigurno najteže pogodila žensko radništvo”, naglasnile su članice Ženske fronte.

“Nedopustivo je da se zakon koji će odrediti smjer društvenih kretanja donosi bez relevantnih analitičkih podloga i istraživanja – primjerice, tek nakon što je napisan nacrt Zakona o radu koji dokida i minimalna prava koja su imali agencijski radnici i radnice, ministar Mirano Mrsić je na sindikalno upozorenje obećao osigurati vjerodostojnu javnu statistiku vezanu uz rad agencija za privremeno zapošljavanje”, dodale su.

Također, kako smatra Ženska fronta, izostala je bilo kakva rodna analiza, kao i dokazi za tvrdnje resornog ministarstva o tome kako će daljnja deregulacija i fleksibilizacija dovesti do većeg stupnja zapošljavanja, smanjenja udjela sive ekonomije i povećati priliv novih investicija – sva relevantna istraživanja iz drugih europskih zemalja ukazuju na upravo suprotne trendove.

“Zakon o radu kao opći propis radnog prava ne smije biti dokument pisan isključivo u korist poslodavaca, već mora osiguravati temeljna prava radnika i radnica, počevši od prava na dostojanstven i adekvatno plaćen rad. Još jednom apeliramo na vladajuće da povuku Prijedlog novog ZOR-a i da se o novim izmjenama radnog zakonodavstva i njihovim posljedicama provedu stručno utemeljene analize o kojima bi se potom trebale povesti javne i transparentne diskusije”, zaključila je Ženska fronta.

Žensku frontu za radna i socijalna prava čine: Autonomna ženska kuća Zagreb, Babe, BRID (Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju), Centar za ženske studije, CESI (Centar za edukaciju, savjetovanje, istraživanje), inicijativa Za rad spremne, Kontra, Koordinacija žena HURS-a, Odbor žena NHS-a, Roda (Roditelji u akciji), ROSA (Centar za žene žrtve rata), Sindikat trgovine Hrvatske, Sindikat umirovljenika Hrvatske, Udruga za pomoć i edukaciju žrtava mobbinga, Ženska mreža Hrvatske (30 ženskih grupa), Ženska sekcija SSSH.

Sjećanje na radnike i radnice Slovenije

Vrlo dobro se sjećam 4.lipnja 2011. godine.  Zagreb je tada pohodio papa, a ja sam u Ljubljani u prosvjednoj povorci koračala s nevidljivim radnicima i radnicama Slovenije. Iz parka Tabor tada se čulo “Mi nećemo biti roblje Slovenije. Dolazimo iz BiH, iz sjebane države, i to je resurs koji Slovenija koristi. Ali ne smije i neće više.” Prošle su skoro tri godine, o njima se tada pisalo nešto malo, a sada se uopće ni ne piše. Oni/e još uvijek postoje, malo rasuti/e uokolo, i još uvijek imaju supermoć o kojoj brojna djeca sanjaju – nevidljivost.

Nevidljivi radnici

 Inicijativa koja okuplja radnike zove se Nevidljivi/e  radnici/e svijeta (IWW – invisible workers of the world). Migrantski radnici u Sloveniji, studenti i građani koji im pružaju podršku, djeluju kako bi osvijestili društvo o položaju u kojemu se radnici nalaze. Prije tri godine, na spomenutom prosvjedu, njihov je angažman napokon malo uzdrmao javnost.  Nevidljivi radnici su uglavnom radnici iz Bosne i Hercegovine, kojih je na desetke tisuća u Sloveniji. Do danas su zabilježena mnogobrojna kršenja ljudskih prava radnika u građevinskom sektoru, a posebno na području socijalne i zdravstvene zaštite.

“Naša javnost mora znati da je nas takvih iz Bosne više od 50 tisuća u Sloveniji, a čak 4.500 ljudi je umrlo ne dočekavši svoja prava, zaostale plate i doprinose. Imamo strahovitih poteškoća u pravnoj bici za neostvarena potraživanja”, pričao je prije godinu dana Husein Beganović iz Cazina, koji je radio u tvrtki Gratim d.o.o. On se prisjeća da su se prije dvije godine političari u BiH uključili u ovaj problem, ,nakon prosvjeda nevidljivih radnika u Sloveniji. Tada je izvršeni pritisak rezultirao odredbom o privremenom socijalnom dohotku u iznosu od 260 eura u dvije rate, ali i to je bilo kratkoročno. Radnici su brzo bili prinuđeni ponovno dolaziti u BiH i moliti ministre i vlade da izvrše pritisak na Sloveniju

Zbog krize je danas većina građevinskih tvrtki u stečaju, velik broj radnika napustio je Sloveniju te sada rade u Njemačkoj, Austriji, Francuskoj i Belgiji, ali za iste tvrtke. I dalje rade za minimalac i nemaju mogućnosti da se individualno zaposle u nekom drugom poduzeću. Radnički domovi gotovo su prazni, no postoji inicijativa da se preostali radnici namire, s obzirom na to da ti domovi ulaze u stečajnu masu.

Srž problema

 Istinski problem nisu bile tvrtke koje su  zapošljavale te radnike (i danas zapošljavaju, samo u drugim državama), jer one samo koriste situaciju kako bi maksimalno profitirale, problem je država koja im to omogućuje i zakonima otvara prostor za manipulacije i iskorištavanje migrantskih radnika. Država nije zaštitila migrantske radnike, nego je prala ruke od odgovornosti, ponašala se kao da je taj problem isključivo stvar između radnika i poslodavca. Različiti statusi (sezonski radnik, privremena dozvola za rad) omogućavaju poslodavcima i državi iskorištavanje radnika. Izlaz iz takve situacije omogućuje im samo osobna viza za rad, koju je teško dobiti i nerijetko poslodavci koriste različite trikove kojima produžavaju čekanje na osobnu radnu vizu skoro pa u nedogled. Na primjer: jedan šef je vlasnik više tvrtki, među kojima raspoređuje ‘svoje’ radnike; slovenske tvrtke otvaraju svoje tvrtke u drugim državama, čime je radnik, koji radi i živi u Sloveniji, vođen kao radnik druge države, koji je na terenskom radu u Sloveniji i slično.

I tako se godinama događalo da i nakon godina rada u Sloveniji, radnici ne mogu dobiti vizu, koja bi im omogućila da kažu ‘ne’ kada im plaća ne stigne mjesecima, da kažu ‘ne’ kada ih poslodavac smjesti u dom u kojemu žive u prostoriji od šest metara kvadratnih, a svaki dan moraju odmorni i spremni raditi i do 14 sati. Sve se svodilo na ‘šuti i trpi’.

Bosna i Hercegovina potpisala je bilateralni sporazum s Republikom Slovenijom kojim su bosanski radnici bili dodatno diskriminirani – nakon dobivenog otkaza radnici nisu imali pravo na novčanu naknadu Zavoda za zapošljavanje kao ostali nezaposleni, iako su redovito uplaćivali doprinose. Nakon pritiska na vladajuće, ministar rada i socijalne skrbi omogućio je da naknade dobiju samo oni radnici koji su za vrijeme te odluke i dalje bili nezaposleni i živjeli na teritoriju Slovenije. Oni koji su u međuvremenu našli posao ili odselili nikada nisu dobili taj novac, pa im, osim poslodavca, duguje i država.

Brojke i imena za pamćenje

U Sloveniji je 2009.godine radilo oko 9.000 radnika iz BiH,  od kojih je gotovo polovina bilo migrantskih radnika. U dokumentarnom filmu Gradimo sužanjstvo radnici govore o svojim iskustvima rada u Sloveniji. “Mislio sam da je tamo bolje, da zakoni štite radnika” , “Radim kao konj, živim kao miš,  sa žoharima, a hranim se kao pas”, samo su neke od izjava radnika.

Na području Slovenije četiri velika poduzeća najviše su koristila i koriste migrantske radnike iz Bosne i Hercegovine. Od poslovanja velikih poduzeća ovise i brojni mali podizvođači. Ako veliko poduzeće ne isplati dug manjem podizvođaču, ni radnici te tvrtke vrlo vjerojatno neće dobiti plaću. Stoga nisu samo radnici velikih tvrtki na gubitku, već i oni koji rade kao manji podizvođači, a koji su ovisni o velikim tvrtkama. Dakle, vrlo često gube svi.

Tvrtka Vegrad bila je jedan od velikih izrabljivača. Vegrad nije plaćao dugove drugim poduzećima, što je dovelo do neplaćanja obveza prema BiH radnicima, a naposljetku i do štrajka glađu nekolicine radnika prošle godine. Štrajk je završio tako da je šest radnika protjerano iz zemlje zbog isteka vize. Nepodmirena dugovanja Vegrada prema 70 radnika procjenjuju se na 100.000 eura. Još jedan primjer je gradnja nogometnog stadiona u Stožicama. Na novom stadionu, svojevrsnom ponosu Slovenije, ljudi su radili i na kiši po 10, pa i do 14 sati dnevno te nisu imali slobodne vikende niti praznike. Poslodavci su radnike prisiljavali da se odreknu regresa, a prekovremeni rad im nisu plaćali. Radnici su radili za tvrtku Arming d.o.o. koja je u projektu sudjelovala kao podizvođač tvrtke Primorje Energoplan.

Iz mojih razgovora s radnicima jasno je kako je ovakvih primjera još mnogo i kako svaki od njih ima priču povezanu s izrabljivanjem, neisplaćivanjem, dužničkim vezama malih i velikih tvrtki i kobnim posljedicama istih za radnike. Poseban je problem nevidljivih radnica kojih je manje i rade kao čistačice uglavnom. Njihovi radni odnosi u potpunosti su nedefinirani i nemaju se kome potužiti kada su zakinute.

Rog spasenja

 Svjetla točka u čitavoj ovoj  priči bila je tvornica Rog. Godine 2006. aktivisti su zauzeli tvornicu i u njoj uspostavili Socijalni centar Rog. Nekoliko dana nakon toga,  u Rogu je gostovao Antonio Negri i održao javno predavanje. On je već tada podržao radnike i pozvao ih da se bore, a nastavio ih je podržavati i daljnjim gostovanjima u godinama koje su uslijedile. Moja kratka iskustva druženja s Nevidljivim radnicima Slovenije dovoljna su bila da uvidim kako nisu očajnici koji se samo jadaju, već su bili spremni boriti se, pokušati promijeniti situaciju.  

I danas su, iako malo rasuti okolo, i dalje žedni pravde, gladni revolucije. Još uvijek odzvanjaju riječi iz parka Tabor – “ne smije i neće više”  (kao što odzvanjaju i diljem BiH). Slovenija možda više nije epicentar njihove nevidljivosti, ali stari dugovi sljepoće moraju se konačno platiti. Tko zna, možda onda i drugi namjerni slijepci progledaju. 

Bandić plaća režije ‘U ime obitelji’

Nakon što je uoči referenduma o definiciji braka inicijativi U ime obitelji besplatno dao na korištenje gradske prostorije, gradonačelnik Zagreba Milan Bandić sada im je odlučio dati i novac poreznih obveznika! Inicijativi U ime obiltelji Bandić je prošli tjedan poklonio 10 tisuća kuna za plaćanje režija u prostoru u Ulici kralja Zvonimira 17, na četvrtom katu zgrade, kojeg je ova udruga dobila na jednogodišnje razdoblje, pod obrazloženjem da u njemu trebaju obavljati ‘pripreme za referendum’.

U obrazloženju zaključka stoji kako je U ime obitelji, iako osnovana tek prošle godine, “pokrenula demokratske procese na dobrobit cijelog društva (!) i u narednom razdoblju planira niz aktivnosti sukladno registriranoj djelatnosti”.”Kako se udruga do sada financirala donacijama građana i pravnih osoba, zamolila je financijsku potporu od Grada Zagreba za pokriće režijskih troškova za prostor koji su dobili na korištenje”, piše u obrazloženju.

Dodatna zanimljivost je kako je ova sredstva Bandić osigurao iz programa “Suradnja i partnerstva na području promicanja ljudskih prava”, znamo li da je referendum kojeg je pokrenula ova inicijativa u popriličnoj koliziji s “promicanjem ljudskih prava”, ako ne i njegova sušta suprotnost.

Kada je prošle godine dodjeljivao prostor U ime obitelji, Bandić je u zaključku napisao kako se udruzi daje prostor pod uvjetom da ona “uredno podmiruje troškove komunalija i sličnih računa”. Najsvježijom odlukom zagrebački gradonačelnik, kako vidimo, nije želio ništa prepustiti slučaju.

 

Podrška narodu Bosne i Hercegovine

U medijskoj reprezentaciji ‘događanja naroda’ Bosne i Hercegovine, uslijed zgražanja nad devastacijom institucija kantonalne, entitetske i državne vlasti, izgubio se iz vida inicijalni i pokretački čin ove bune, ali i kontinuirano sistemsko nasilje svih službenih političkih aktera i međunarodnih supervizora u BiH. Naime petog su veljače industrijski radnici tuzlanskih poduzeća (Dita, Konjuh, Polihem, Gumara) u prosvjedu pred zgradom kantonalne vlade još jednom upozorili na posljedice privatizacije ovih privrednih subjekata i na loše socijalno stanje u kantonu i cijeloj državi. U zemlji u kojoj sindikalne središnjice već duži niz godina funkcioniraju kao šutljivi partneri vlasti, ova samoorganizacija radnika i podrška naroda koja je uslijedila svakako je politički trenutak koji treba izdvojiti u gunguli medijima posredovane histerije.

Kolektivna ostavka Vlade Tuzlanskog kantona koja je uslijedila poslije eskalacije nasilja prazan je politički čin s obzirom na to da fragmentirane institucije vlasti u ovoj državi ionako ne služe građanima i radnicima, nego isključivo kapitalu, stranačkoj monopolizaciji političkog prostora i održavanju dvadesetogodišnjeg statusa quo. Međutim taj je čin stvorio prostor da se politički artikulira alternativa postojećem modelu etnobirokracije i njenim učincima pogubnima za ekonomsku i socijalnu sliku društva. Proglas radnika i građana kojim se zahtijeva revizija privatizacije i financiranja institucija vlasti, ali i suradnja između snaga reda i mira, civilne zaštite i građana prvi je pokušaj političke organizacije odozdo u povijesti ‘demokratske’ Bosne i Hercegovine. Od tog trenutka nema povratka natrag – nakon toliko godina obespravljeni je narod pokazao da se dejtonska demokracija i prateći ekonomski model mogu i moraju dovesti u pitanje.

Ovim putem izražavamo solidarnost i podršku nastojanjima naroda Bosne i Hercegovine u promjeni postojeće vlasti i demokratizaciji države koja je do sada funkcionirala kao loš projekt međunarodne zajednice i domaće nacionalističke političke elite. Nadamo se da će se iz prosvjeda artikulirati zahtjevi za stvaranjem alternative postojećim oblicima vlasti i nacionalnim podjelama, čija je jedina funkcija bila bezočna pljačka vlastitog naroda, potpuna privatizacijska devastacija u socijalizmu industrijalizirane zemlje te uspostava nacije kao jedine djelatne političke kategorije. Solidarnost naroda Bosne i Hercegovine preduvjet je svakoj progresivnoj promjeni postojećeg modela upravljanja državom i privredom.

ACT grupa Čakovec
ALERTA – Centar za praćenje desnog ekstremizma i protudemokratskih tendencija
Autonomna ženska kuća Zagreb – žene protiv nasilja nad ženama
B.a.B.e. 
Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju
BLOK – Lokalna baza za osvježavanje kulture 
Centar za mirovne studije
Centar za radničke studije
Centar za ženske studije Zagreb
Cenzura Plus, udruga za promicanje ljudskih prava i medijskih sloboda
CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje
Crvena akcija
Documenta – centar za suočavanje s prošlošću
Fališ – Festival alternative i ljevice Šibenik
Feministički front
Grupa “Direktna demokracija u školi”
Inicijativa “Volim Pulu”
Klub studenata Filozofskog fakulteta
Kolektiv za medijsku edukaciju KOME
Kuća ljudskih prava Zagreb
LGBTIQ inicijativa Filozofskog fakulteta ‘AUT’
Lupiga
Mladi antifašisti i antifašistkinje Zagreba
Multimedijalni institut/MaMa
Novi sindikat
Pilula – medijska platforma za teoriju i praksu društvenih promjena
Pravo na grad
Prostor rodne i medijske kulture K-zona
Pulska grupa
Regionalni industrijski sindikat
Sindikat visokog obrazovanja i znanosti “Akademska solidarnost”
Udruga navijača NK Zagreb “Bijeli anđeli”
Udruga za nezavisnu medijsku kulturu
Zadruga Praksa
Za rad spremne
Zagreb Pride
Zelena akcija
Zelena Istra