Roditelji djece s poteškoćama u razvoju ogorčeni na državu

S poteškoćama se možemo nositi, s nepravdom ne, poručili su roditelji djece s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom s jučerašnjeg mirnog prosvjeda na Markovu trgu, gdje su došli iz svih većih gradova Hrvatske tražeći izmjene kontradiktornih i nepravednih zakona, vraćanje uskraćenih prava i rješavanje pitanja manjka terapeuta, asistenata, dijagnostičara i centara namijenjenih djeci s poteškoćama u razvoju i invaliditetom, piše Tportal.

Prosvjed je organizirala Facebook grupa ‘Pomozimo djeci s invaliditetom’, a njeni članovi/ice, uglavnom roditelji djece s teškoćama u razvoju ili invaliditetom, od kojih su neki na prosvjed došli sa svojom djecom, tražili su da im se vrati status njegovatelja/ica, prava na ortopedska pomagala sukladno prijašnjem pravilniku te da se osobama s invaliditetom prizna status manjine. Također su zatražili uvođenje invalidske kvote na svim razinama vlasti.

Naime, novim Zakonom o socijalnoj skrbi od 1. siječnja ukinut je status njegovatelja/ica roditeljima čije dijete s invaliditetom ili poteškoćama u razvoju više od četiri sata dnevno boravi u predškolskoj ili školskoj ustanovi.

Također, novi Pravilnik o pravu na korištenje ortopedskih pomagala izmijenjen je na štetu osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju.

‘Stop diskriminaciji djece i osoba s invaliditetom’, ‘Poštujte UN-ovu konvenciju’, ‘Što bi ti na mome mjestu?’, ‘I ja želim ići u vrtić i školu’, ‘Moje dijete nije samo broj u vašoj ladici’, ‘Razvijenost društva mjeri se kroz brigu o najosjetljivijima’, samo su neke od parola koje su nosili roditelji odjeveni u žute majice poručujući da se mogu nositi s poteškoćama, ali im nepravda teško pada.

Prosvjed je podržala i pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak istaknuvši da je najbitnije dobiti podršku prema individualnim potrebama, odnosno da se svaka osoba s invaliditetom pojedinačno procijeni. Sada nije tako, a troškovi koji proizlaze iz invaliditeta preveliki su da bi ih obitelji same pokrile.

‘Pitanje je i primjene propisa, volje i svijesti da trebamo nešto mijenjati’, poručila je Slonjšak.

Svi/e bismo trebali/e biti feministi/feministkinje

Nigerijska književnica Chimamanda Ngozi Adichie, autorica kod nas poznatog romana Polovica žutog sunca, u svojim se djelima prvenstveno bavi nigerijskom poviješću, političkim i ekonomskim poteškoćama, no uspijeva joj i dotaknuti probleme malih ljudi i razvoj njihovih životnih priča. 2009. godine u sklopu TED Talk konferencije održala je govor naslova “The Danger of a Single Story”, kojim je ukazala na probleme zapadnjačkog doživljavanja afričkog identiteta i kulture. Nakon toga, u prosincu 2012., sudjelovala je u TED-ovu ogranku TEDx održavši govor “We should all be feminists”, u kojem je konkretno, snažno i duhovito progovorila o vlastitom iskustvu s feminizmom, životima žena u Africi i utjecaju roda na njihovu svakodnevicu, ali i o problemima vezanima uz rod općenito.

Željela bih započeti s pričom o jednom od mojih najboljih prijatelja, Okolomi Maduewesiju. Okoloma je živio u mojoj ulici i brinuo se za mene poput starijeg brata. Ako bi mi se sviđao neki dječak, pitala bih Okolomu za mišljenje o njemu. Okoloma je umro u ozloglašenoj nesreći u kojoj se srušio zrakoplov tvrtke Sosoliso, u Nigeriji, u prosincu 2005., prije gotovo sedam godina. Okoloma je bio osoba s kojom sam se mogla prepirati, smijati i s kojom sam istinski mogla razgovarati. On je također bio prva osoba koja me prozvala feministkinjom. Imala sam otprilike četrnaest godina. Bilo smo u njegovoj kući, svađali se i rogušili svojim skromnim znanjem stečenim čitanjem knjiga. Ne sjećam se o čemu smo točno toga puta raspravljali, ali sjećam se da me, dok sam se prepirala i prepirala s njim, pogledao i rekao: “Znaš, ti si feministkinja!” To nije bio kompliment. Mogla sam to zaključiti iz tona kojim je to rekao, istog tona koji bi se mogao koristiti kako bi se reklo nešto poput “Ti si podupiratelj terorizma!” Nisam znala što točno riječ ‘feministkinja’ znači i nisam željela da on zna da ne znam pa sam tu izjavu ignorirala i nastavila se prepirati. A prva stvar koju sam planirala učiniti po povratku kući bila je potražiti riječ ‘feminist’ u rječniku.

Premotavši na nekoliko godina kasnije… Napisala sam roman o muškarcu koji, između ostalog, tuče svoju ženu i čija priča ne završava baš dobro. Dok sam promovirala roman u Nigeriji, jedan novinar, drag čovjek dobrih namjera, rekao mi je da me želi savjetovati. (…) Rekao mi je da ljudi govore da je moj roman feministički. I savjet koji mi je dao, odmahujući glavom slijeva nadesno dok je govorio, bio je da nikad ne bih smjela samu sebe nazivati feministkinjom jer feministkinje su žene koje su nesretne jer si ne mogu naći muževe. Tako sam odlučila prozvati se sretnom feministkinjom. Nakon toga jedna žena iz nigerijskih akademskih krugova rekla mi je da feminizam nije dio naše kulture, da feminizam nije afrički i da sama sebe nazivam feministkinjom jer su me iskvarile ‘zapadnjačke’ knjige. Što me zabavilo jer je velik dio mog u mladosti čitanog štiva nesumnjivo bio nefeministički. (…) Svaki put kad pokušam čitati jednu od knjiga koje se smatraju klasicima feminizma, počnem se dosađivati i stvarno se borim da ih završim. No, uglavnom, budući da feminizam nije bio afrički, zaključila sam da ću sama sebe zvati  sretnom afričkom feminiskinjom. U jednom sam trenutku tako postala sretna, afrička feministkinja koja ne mrzi muškarce, voli sjajilo za usne i nosi cipele s visokom petom radi sebe, a ne radi muškaraca. (…) Ta riječ feminizam toliko je bremenita negativnom prtljagom: mrziš muškarce, mrziš grudnjake, mrziš afričku kulturu… I slično.

Evo jedne priče iz mog djetinjstva. Dok sam išla u osnovnu školu, moja je učiteljica na početku jednog polugodišta rekla da će razredu dati test i onaj tko postigne najbolji rezultat, postat će razredni redar. Biti razredni redar bila je velika stvar. Onaj tko postane redar moći će zapisivati imena onih koji ometaju nastavu, što je samo po sebi predstavljalo dovoljno veliku moć, no učiteljica bi mu također dala i šibu koju bi držao u ruci hodajući razredom i patrolirajući. Naravno, nije mu bilo dopušteno upotrijebiti tu šibu, ali bila je to uzbudljiva prilika za devetogodišnju mene. Jako sam željela biti razredni redar. I postigla sam najbolji rezultat u testu. Tada, na moje iznenađenje, učiteljica je rekla da redar mora biti dječak. Zaboravila je to razjasniti ranije jer je pretpostavljala da je to očito. Jedan od dječaka postigao je drugi najbolji rezultat na testu i trebao je postati redar. Ono što je još zanimljivije u vezi svega toga jest da je taj dječak bio draga, nježna duša koju nije nimalo zanimalo patrolirati razredom sa šibom. Dok sam ja bila puna ambicije za time! No ja sam bila žensko, a on muško pa je on postao redar. I nikad nisam zaboravila taj incident.

Često pogriješim misleći da je nešto što je očito meni isto tako očito svima drugima. Uzmimo za primjer mog dragog prijatelja Louieja. Louie je sjajan, napredan muškarac s kojim sam često znala razgovarati i tada bi mi govorio: “Ne znam kako to misliš kad kažeš da su stvari u životu drugačije ili teže za žene. Možda je u prošlosti i bilo tako, ali sada više nije.” I ja nisam shvaćala kako Louie ne može vidjeti nešto što mi se činilo toliko očiglednim. A onda smo jedne večeri u Lagosu Louie i ja izišli s prijateljima. Za one koji nisu upoznati s Lagosom i njegovim običajima, ondje postoji skupina energičnih muškaraca koji se vrte oko raznih ustanova i vrlo dramatično ‘pomažu parkirati’. Bila sam impresionirana posebnim trikovima muškarca koji nam je te večeri pomogao pronaći parkirno mjesto pa sam, dok smo odlazili od njega, odlučila ostaviti mu napojnicu. Otvorila sam svoju torbicu, stavila ruku u nju, izvadila vlastiti novac koji sam zaradila vlastitim radom i dala ga muškarcu. A on, taj vrlo zahvalni i vrlo sretni muškarac, uzeo je novac od mene, pogledao Louieja i rekao: “Hvala, gospodine!” Louie me iznenađeno pogledao i upitao me: “Zašto zahvaljuje meni? Nisam mu ja dao novac!” Tada sam na Louiejevu licu vidjela kako je upravo sve shvatio. Muškarac je vjerovao da je sav novac koji imam potjecao od Louieja jer Louie je muškarac.

Muškarci i žene jesu različiti. Imamo različite hormone, drugačije spolne organe i biološke sposobnosti: žene mogu rađati, a muškarci ne mogu. (Barem ne još.) Muškarci imaju testosteron i općenito su tjelesno snažniji od žena. Na svijetu ima nešto više žena nego muškaraca: otprilike 52 posto svjetske populacije čine žene. No, većinu položaja koji donose moć i prestiž zauzimaju muškarci. Pokojna kenijska dobitnica Nobelove nagrade za mir Wangari Maathai to je dobro i jednostavno sročila izjavivši: “Što se više penjete, susrećete sve manje žena”. U nedavnim izborima u SAD-u čuli smo mnogo toga o Zakonu Lilly Ledbetter (…), u kojem se više-manje govori o tome da muškarac i žena rade isti posao, jednako su za njega kvalificirani, ali je muškarac bolje plaćen  ̶  zbog toga što je muškarac. Tako u doslovnom smislu muškarci vladaju svijetom. Ovo je imalo smisla prije tisuću godina jer su tada ljudska bića živjela u svijetu u kojem je tjelesna snaga bila najvažnija karakteristika za preživljavanje. Za tjelesno snažniju osobu bilo je vjerojatnije da će biti vođa, a i muškarci općenito su tjelesno snažniji. (Naravno, uz mnogo iznimaka.) No, danas živimo u mnogo drugačijem svijetu. Osoba za koju je vjerojatnije da će biti vođa jest kreativnija, inteligentnija, inovativnija osoba. I nema hormona koji utječu na te karakteristike. Za muškarce i za žene jednako je vjerojatno da budu inteligentni, kreativni, inovativni.

Evoluirali smo, ali čini mi se da naše ideje o rodu nisu evoluirale. Prije nekoliko tjedana ušetala sam u predvorje jednog od najboljih nigerijskih hotela. (…) Muškarac na ulazu zaustavio me i počeo mi postavljati dosadna pitanja jer je njegova automatska pretpostavka bila da kad nigerijska žena sama uđe u hotel, radi se o prostitutki. I, usput, zašto se ti hoteli usredotočuju na prividnu ponudu radije nego na potražnju za prostitutkama? U Lagosu ne mogu sama ući u mnoge ugledne barove i klubove. Jednostavno te ne puštaju ako si žena i dolaziš sama, moraš biti u pratnji muškarca. Svaki put kad uđem u nigerijski restoran s muškarcem, konobar pozdravlja muškarca, a mene ignorira. Konobari su proizvod društva koje ih je naučilo da su muškarci važniji od žena i znam da oni ne misle ništa loše, ali jedna je stvar znati nešto na intelektualnoj razini, a druga, sasvim različita, nešto osjećati. Svaki put kad me ignoriraju, osjećam se nevidljivo, uzrujano. Želim im reći da sam i ja u jednakoj mjeri ljudsko biće kao što je to muškarac, da sam jednako vrijedna priznanja. Ovo su male stvari, ali ponekad male stvari ujedaju najviše. Ne tako davno napisala sam članak o tome što to znači biti mlada žena u Lagosu i jedan mi je poznanik rekao: “Bio je toliko ljutit!” Naravno da je bio ljutit! Ja i jesam ljutita! Način na koji rod danas funkcionira velika je nepravda, svi bismo trebali biti ljutiti! Ljutnja ima dugu povijest donošenja pozitivnih promjena. No, osim što sam ljuta, također sam puna nade jer duboko vjerujem u sposobnost ljudskih bića da iznova stvaraju sami sebe postajući bolji.

Rod je bitan svuda u svijetu, ali želim se usredotočiti na Nigeriju i na Afriku općenito jer to su područja koja poznajem i u kojima je moje srce. I voljela bih danas tražiti da počnemo sanjati i planirati drugačiji svijet, pošteniji svijet, svijet sretnijih muškaraca i sretnijih žena vjernijih samima sebi nego što su to sada. A to se počinje ovako: moramo odgajati naše kćeri na drugačiji način. Također, moramo drugačije odgajati i naše sinove. Dječacima činimo ogromnu medvjeđu uslugu načinom na koji ih odgajamo. Potiskujemo njihovu humanost. Definiramo humanost na vrlo uzak način, ona postaje težak, malen kavez u koji stavljamo dječake. Učimo ih da se boje straha. Učimo ih da se boje slabosti, ranjivosti. Učimo ih da maskiraju ono što doista jesu  jer moraju biti, nigerijski rečeno, ‘čvrst čovjek!’

U srednjoj školi dječak i djevojčica, oboje tinejdžeri, oboje s jednakim iznosom džeparca, izlaze na spoj i očekuje se da uvijek plati dječak kako bi dokazao svoju muževnost. A onda se čudimo zašto je za dječake vjerojatnije da ukradu novac od roditelja. Kako bi bilo da se i dječake i djevojčice odgaja tako da ne povezuju muževnost s novcem? Kako bi bilo da stav nije ‘dječak mora platiti’, nego ‘treba platiti onaj tko ima više’? Naravno, zbog povijesne prednosti muškarci doista danas imaju više, ali ako počnemo djecu odgajati drugačije, za pedeset godina, za sto godina dječaci više neće biti pod pritiskom da moraju dokazati svoju muževnost.

No, najgora stvar koju radimo muškarcima navodeći ih da misle da moraju biti čvrsti jest ta da ih ostavljamo s vrlo krhkim egom. Što muškarac više osjeća da mora biti ‘čvrst čovjek!’, njegov je ego slabiji. A djevojkama činimo još veću medvjeđu uslugu jer ih odgajamo da podilaze krhkom egu muškaraca. Učimo djevojke da se stišću, da sam sebe čine manjima. Govorimo im: “Možeš imati ambicije, ali ne previše! Trebaš željeti biti uspješna, ali ne previše uspješna, inače ćeš ugrožavati muškarce. Ako si u svojoj vezi s muškarcem ti ta koja više zarađuje, moraš se pretvarati da nije tako. Pogotovo u javnosti. Inače ćeš ih kastrirati!” No kako bi bilo kad bismo preispitali samu tu premisu? Zašto bi ženin uspjeh muškarcu predstavljao prijetnju? Kako bi bilo da odlučimo jednostavno izbaciti tu riječ iz upotrebe? Mislim da nema riječi u engleskom jeziku koja mi se manje sviđa od riječi kastracija.

U Nigeriji jedan me poznanik jednom upitao brinem li se da muškarcima predstavljam prijetnju. Nisam se uopće brinula zbog toga. Zapravo, nije mi to ni palo na pamet jer muškarac kojem bih ja predstavljala prijetnju upravo je tip muškarca koji me nikad ne bi zanimao. No ipak, to me doista pogodilo. Zbog toga što sam žensko, od mene se očekuje da težim za brakom, očekuje se da životne odabire radim imajući na umu da je brak najvažniji. Brak može biti dobra stvar, može značiti sreću, ljubav i uzajamnu potporu, ali zašto učimo djevojke da teže braku, a dječake ne?

Poznajem ženu koja je odlučila prodati svoju kuću jer nije željela predstavljati prijetnju muškarcu za kojeg bi se mogla udati. Poznajem neudanu ženu u Nigeriji koja, kad odlazi na poslovne konferencije, nosi vjenčani prsten jer, kaže, želi da je ostali sudionici konferencije ‘tretiraju s poštovanjem’. Poznajem mlade žene pod tolikom pritiskom obitelji, prijatelja, čak i na radnom mjestu, da se udaju i natjerane su na užasne izbore. Ženu određene dobi koja nije udana naše društvo uči da na to gleda kao na dubok osobni neuspjeh. A za muškarca određene dobi koji je neoženjen mislimo da još samo nije odabrao onu pravu.

Lako nam je reći: “Ali žene mogu jednostavno reći ne svemu tome!” No stvarnost je mnogo teža i složenija. Svi smo mi društvena bića. Internaliziramo ideje koje stječemo tijekom socijalizacije. Čak i jezik koji koristimo kad govorimo o braku to ilustrira. Jezik braka često je sličniji jeziku vlasništva nego jeziku partnerstva. Koristimo riječ ‘poštovanje’ kako bi označila nešto što žena pokazuje u odnosu prema muškarcu, ali često ne i obrnuto. I muškarci i žene u Nigeriji reći će nešto što me veoma zabavlja, “Učinio/la sam to radi mira u braku.” Kad to kažu muškarci, obično se radi o nečemu što ionako ne bi trebali raditi. Ponekad ogorčeno kažu svojim prijateljima nešto što definitivno potvrđuje koliko su muževni, koliko potrebni i voljeni: “Oh, žena mi je rekla da ne smijem izlaziti u klub svaku večer pa radi mira u braku izlazim samo vikendima.” S druge strane, kad žena kaže “učinila sam to radi mira u braku”, obično govori o tome kako se odrekla svog posla, svog sna, karijere.

Učimo žene da je u vezama kompromis ono što čine žene. Odgajamo djevojke da vide jedne druge kao konkurentice, ne za poslove ili postignuća, za što mislim da bi bilo dobro, nego za pažnju muškaraca. Učimo ih da ne mogu biti seksualna bića na način na koji su to muškarci. Ako imamo sinove, ne smeta nam znati za njihove djevojke, ali dečki naših kćeri? Ne daj, Bože! No, naravno, kad za to dođe vrijeme, očekujemo od djevojaka da kući dovedu savršenog muškarca koji bi im postao muž. Gnjavimo djevojke zbog djevičanstva, uzdižemo ih zbog njega, ali ne uzdižemo i dječake i zbog toga sam se uvijek pitala kako bi to moglo funkcionirati jer… (smijeh)  gubitak djevičanstva obično je proces koji uključuje… (smijeh)

Nedavno jedna je mlada žena silovana na Sveučilištu Nigerije (…) i reakcija mnogih mladih Nigerijaca, i muškaraca i žena, bila je sročena otprilike ovako: “Da, silovanje je pogrešno. Ali  što uopće radi jedna djevojka u sobi s četiri mladića?” Ako možemo zaboraviti užasnu nehumanost te reakcije, ovi su Nigerijci odgajani tako da misle da su žene inherentno krive te da očekuju toliko malo od muškaraca da je za njih ideja o muškarcu kao o divljem biću bez ikakve kontrole na neki način prihvatljiva. Učimo djevojke sramu. “Skupi noge, pokrij se!” Tjeramo ih da se osjećaju da su, zbog toga što su rođene kao žene, već samim time za nešto krive. I tako djevojke odrastaju u žene koje ne mogu uvidjeti da imaju želju, odrastaju u žene koje same sebe ušutkuju, koje ne mogu reći ono što doista misle i koje odrastaju, a ovo je najgora stvar koju činimo djevojkama, odrastaju u žene koje su pretvaranje pretvorile u jedan oblik umjetnosti. Poznajem jednu ženu koja mrzi kućanske poslove, jednostavno ih mrzi. No, pretvara se da ih voli jer ju se učilo da, kako bi bila ‘dobar materijal za ženu’, mora biti, kako se kaže u Nigeriji, jako ‘kućanska’. Zatim se udala i nakon nekog vremena obitelj njezina supruga počela je prigovarati da se ona promijenila. Zapravo, nije se promijenila, samo joj je dojadilo pretvarati se.

Problem s rodom je u tome što on propisuje kakvi bismo trebali biti umjesto da nas priznaje onakve kakvi jesmo. Zamislite koliko bismo bili sretniji, koliko slobodniji da budemo vjerni samima sebi kao individuama kad ne bismo morali služiti rodnim očekivanjima.

Dječaci i djevojčice biološki su nedvojbeno različiti, ali socijalizacija pretjeruje s tim razlikama i zatim postaje proces koji je sam sebi svrha. Uzmimo naprimjer kuhanje. Danas je općenito vjerojatnije da će žena raditi kućanske poslove nego muškarac, i kuhanje i čišćenje. No zašto je to tako? Je li to zbog toga što su žene rođene s genom za kuhanje? Ili je to zbog toga što su godinama socijalizirane tako da kuhanje vide kao vlastitu ulogu? Zapravo, planirala sam reći da žene jesu rođene s genom za kuhanje sve dok se nisam sjetila da većinu slavnih svjetskih kuhara kojima dajemo otmjenu titulu chefa čine muškarci!

Nekad sam znala gledati svoju baku koja je bila sjajna, sjajna žena i pitala se kakva bi bila da je imala jednake prilike kao muškarci dok je odrastala. Danas je mnogo više prilika za žene no što ih je bilo u vremenu moje bake zbog promjena politike, promjena zakona, koje su sve vrlo važne. Međutim, ono što najviše znači jest naš stav, naše stanje uma, ono u što vjerujemo i što vrednujemo u vezi roda. Kako bi bilo da se odgajajući djecu usredotočimo na sposobnosti umjesto na rod? Kako bi bilo da se odgajajući ih usredotočimo na interes umjesto na rod? Poznajem jednu obitelj u kojoj postoje i sin i kći, oboje su sjajni u školi, divna, ljupka djeca. Kad je dječak gladan, roditelji kažu djevojčici: “Hajde, skuhaj Indomie tjesteninu svom bratu!” Djevojčica baš i ne voli kuhati Indomie tjesteninu, ali ona je djevojčica, stoga mora. Kako bi bilo da su roditelji od početka učili oboje, i dječaka i djevojčicu, kuhanju tjestenine? Kuhanje je, inače, vrlo korisna vještina za dječaka. Nikad nisam smatrala da ima smisla ostavljati tako krucijalnu stvar, sposobnost prehranjivanja samoga sebe, u rukama drugih ljudi.

Poznajem ženu koja ima istu diplomu i radi isti posao kao njezin suprug. Kad stignu kući s posla, ona radi većinu kućanskih poslova i mislim da je tako u većini brakova. No ono što me posebno pogodilo u vezi njih jest da svaki put kad bi njezin suprug promijenio djetetu pelenu, ona bi mu rekla: “Hvala ti!” Kako bi bilo kad bi ona taj postupak smatrala potpuno normalnim i prirodnim, da bi se on doista trebao brinuti za svoje dijete?

Pokušavam zaboraviti naučeno iz mnogih lekcija o rodu koje sam internalizirala dok sam odrastala, ali ponekad se još uvijek osjećam vrlo ranjivo suočena s rodnim očekivanjima. Kad sam počinjala s podučavanjem pisanja na postdiplomskom studiju, bila sam zabrinuta. Nisam brinula oko sadržaja predavanja jer sam bila dobro pripremljena i trebala sam predavati o onome o čemu uživam predavati. Umjesto toga brinula sam se oko toga što obući. Htjela sam da me se shvati ozbiljno. Znala sam da ću, zbog toga što sam žensko, automatski morati dokazivati svoj rad i brinula sam se da me, ako ću izgledati previše ženstveno, neće shvaćati ozbiljno. Stvarno sam željela staviti svoje blistavo sjajilo za usne i odjenuti svoju ženskastu suknju, ali odlučila sam da neću. Umjesto toga odjenula sam vrlo ozbiljno, vrlo muževno i vrlo ružno odijelo. Razlog tomu je taj da je tužna istina da, kad se radi o izgledu, polazimo od muškaraca kao standarda, kao norme. Ako se muškarac sprema za poslovni sastanak, ne brine da bi mogao izgledati previše muževno i da bi ga zbog toga mogli uzimati zdravo za gotovo. Ako se žena sprema za poslovni sastanak, ona mora brinuti oko toga da izgleda previše ženstveno i o tome što to o njoj govori te hoće li biti shvaćena ozbiljno.

Da barem toga dana nisam odjenula to ružno odijelo. Zapravo sam ga izbacila iz ormara, usput budi rečeno. Da sam tada imala samopouzdanje kakvo imam danas, da budem ono što jesam, studenti bi imali još veće koristi od mog predavanja jer bi mi bilo udobnije, jer bih potpunije i istinskije bila vjerna sebi. Izabrala sam više se ne ispričavati zbog svoje ženskosti i svoje ženstvenosti i želim biti poštovana u svoj svojoj ženskosti jer to zaslužujem.

Rod nije jednostavna tema razgovora. I za muškarce i za žene spominjanje roda uzrokuje gotovo trenutan otpor. Mogu zamisliti ljude ovdje u publici kako o tome razmišljaju. Neki od muškaraca mogu misliti: “U redu, sve je to zanimljivo, ali ja tako ne razmišljam.” A to je dio problema, činjenica da mnogi muškarci ne razmišljaju aktivno o rodu ili ne primjećuju rod. Dio je problema roda to što mnogi muškarci, poput mog prijatelja Louieja, kažu kako je sada sve u redu te činjenica dao mnogi muškarci ne čine ništa kako bi se to promijenilo. Ako si ti muškarac i uđeš u restoran sa ženom i konobar pozdravlja samo tebe, padne li ti na pamet pitati konobara: “Zašto nisi pozdravio nju?”

Zbog činjenice da je rod vrlo neugodna tema za razgovor mnogo je jednostavnih načina da je se prekine. Tako ljudi počnu spominjati evolucijsku biologiju i majmune, znate, kako se ženke majmuna klanjaju pred mužjacima majmuna i slično. No poanta je u tome da mi nismo majmuni! Majmuni također žive na drveću i jedu crve za doručak, a mi ne! Neki će reći: “Jadni muškarci, i njima je teško!” I to je istina, no to nije tema ovog razgovora. Rod i status dva su različita oblika ugnjetavanja. Naučila sam zapravo mnogo toga o sustavima ugnjetavanja i o tome kako mogu biti slijepi jedni za druge razgovarajući s crnim muškarcima. Jednom sam razgovarala s crnim muškarcem o rodu i rekao mi je: “Zašto moraš reći ‘iskustvo koje imam kao žena’, zašto ne možeš reći ‘iskustvo koje imam kao ljudsko biće’?” Bio je to čovjek koji je često govorio o iskustvu koje ima kao crni čovjek.

Rod je važan, muškarci i žene svijet doživljavaju drugačije. Rod boji način na koji doživljavamo svijet. No to možemo promijeniti! Neki ljudi kažu: “Ali žene imaju pravu moć, donju moć!” Za sve one koji nisu iz Nigerije, to je izraz koji označava ženu koja koristi svoju seksualnost kako bi dobila razne usluge od muškaraca. No to uopće nije moć! Taj izraz znači da žena ima dobre temelje na kojima se povremeno može okoristiti, na kojima može iskoristiti tuđu moć! A tada se, naravno, moramo pitati što se događa kad je taj netko drugi loše volje ili bolestan ili impotentan…

Neki će ljudi reći da je podređenost žene muškarcu naša kultura. No kultura se konstantno mijenja. Imam divne petnaestogodišnje nećakinje koje žive u Lagosu. Da su rođene prije stotinu godina, bile bi odvedene i ubijene jer je tada u našoj kulturi bilo ubijati blizance. Koji je onda smisao kulture? Mislim, postoji dekorativa, plesanje… Ali  u kulturi se zapravo radi o očuvanju i kontinuitetu ljudi. U svojoj obitelji ja sam dijete koje je najviše zainteresirano za priču o tome tko smo mi, za naše tradicije, za znanje o zemljama predaka. Moja braća nisu zainteresirana za to poput mene. No ja ne mogu sudjelovati, nemam pravo ništa reći jer sam žensko.

Kultura ne čini ljude. Ljudi čine kulturu. Pa ako je stvarno istina da potpuna humanost žena nije dio naše kulture, onda to moramo učiniti našom kulturom!

Često mislim na svog dragog prijatelja Okolomu Maduewesija. Neka on i svi ostali koji su poginuli u toj avionskoj nesreći nastave počivati u miru. Uvijek ćemo ga se sjećati svi mi koji smo ga voljeli. I bio je u pravu onoga dana prije mnogo godina kad me nazvao feministkinjom. Ja jesam feministkinja. A kad sam toga dana potražila tu riječ u rječniku, u njemu je pisalo ovo: “Feminist  ̶  osoba koja vjeruje u društvenu, političku i ekonomsku jednakost spolova.”

Moja prabaka, prema pričama koje sam čula, bila je feministkinja. Pobjegla je iz kuće muškarca za kojega se nije htjela udati i na kraju se udala za muškarca kojeg je sama izabrala. Odbijala je, protestirala, progovarala kad god je osjećala da je lišena pristupa, zemlje ili bilo čega sličnog. Moja prabaka nije koristila riječ ‘feminist’, ali to ne znači da nije bila feministkinja. Više nas trebalo bi steći pravo na taj naziv.

Moja vlastita definicija riječi ‘feminist’ jest: “Feminist je muškarac ili žena koji kaže: ‘Da, postoji problem s rodom kako ga se doživljava danas i moramo ga popraviti, moramo činiti bolje.'” Najbolji feminist kojeg znam moj je brat Kene. On je također drag, zgodan, ljupki čovjek i vrlo je muževan.

Hvala vam!

Prevela i prilagodila Ana Stipković

Odluka je donesena: Ženska ljudska prava su ipak pravo

Odlukom Matičnog odbora za područje društvenih znanosti kojom se potvrđuje mišljenje i prijedlog Stručnog povjerenstva o izboru dr.sc. Ivane Radačić u zvanje znanstvene suradnice u znanstvenom području društvenih djelatnosti – polje prava, okončan je dugotrajni postupak inače standardnog postupka kojim se znanstvenici/e biraju u područje svojega djelovanja. Izbor u zvanje predstavlja preduvjet obavljanja znanstvene djelatnosti i zapošljavanja u sustavu znanosti, prenosi CMS.

Postupak izbora provodi u prvoj instanci ovlaštena znanstvena institucija – pravni fakulteti u slučaju izbora u polje prava, koja daje mišljenje i prijedlog Matičnom odboru za pravo a temeljem izvješća stručnog povjerenstva. Matični odbor, čije članove bira Nacionalno vijeće za znanost,  znanstveno tijelo koje izravno odgovara Saboru, potvrđuje, odnosno u taksativno navedenim slučajevima ukida odluku (ako smatra da su oni doneseni protivno uvjetima za izbor, da su u nesuglasnosti s podnesenim dokazima o ispunjavanju uvjeta, ili da je bitno povrijeđen postupak provođenja izbora).

Znanstvenica Ivana Radačić prvi je zahtjev za izbor postavila Pravnom fakultetu u Zagrebu još u studenom 2009. godine. Vijeće toga fakulteta usvojilo je negativno mišljenje  stručnog povjerenstva koje je predložilo da se dr. sc. Radačić ne izabere u pravo, već u rodne studije unatoč tome što dr. sc. Radačić ispunjava uvjete za izbor u zvanje. Razlog negativne odluke bilo je njezino područje rada (međunarodna ljudska prava žena) koja, prema Pravnom fakultetu, ne pripadaju niti jednoj grani prava. Dr. sc. Radačić bezuspješno se na tu odluku žalila.

Zatim podnosi drugi zahtjev 12.1.2012., te Pravni Fakultet Sveučilišta J.J. Strossmayera u Osijeku donosi odluku kojom se bira u zvanje znanstvene suradnice u znanstvenom području društvenih znanosti – polje prava, znanstvena grana međunarodno pravo. Međutim, Matični odbor ne potvrđuje odluku te se na zahtjev očituje jednom rečenicom: da njezini radovi ne spadaju u granu ‘Međunarodno pravo’. Takav zaključak Matični odbor nije obrazložio; nije se niti osvrnuo na mišljenje osječkoga fakulteta koji je područje rada  znanstvenice Ivane Radačić okarakterizirao ovim riječima: “Uglavnom se bavi pitanjima zaštite prava žena i nekih drugih ranjivih skupina prema pravilima međunarodnog prava. Prvenstveno se to odnosi na njezino bavljenje tumačenjem i primjenom Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, te praksom Europskog suda za ljudska prava i usklađenosti nacionalnog prava s tim standardom. Nadalje, bavi se i drugim međunarodnim instrumentima za zaštitu ljudskih prava žena i praksom njihovih odgovarajućih nadzornih mehanizama (…) čime je potvrdila svoju znanstvenu orijentaciju na znanstveno polje prava, znanstvena grana međunarodno pravo”.

Ivana Radačić je uz pomoć Centra za mirovne studije i odvjetnice Ines Bojić podnijela upravnu tužbu protiv odluke. Upravni sud u kratkom roku poništava odluku zbog formalnih razloga: takva odluka je nezakonita jer ne sadrži obrazloženje prema čl. 98. Zakona o upravnom postupku – nije utvrđeno činjenično stanje, kao niti razlozi koji su bili odlučujući pri ocjeni pojedinih dokaza, razlozi zbog kojih nije usvojen koji od zahtjeva stranaka… itd. U upravnom sporu je također sudjelovao Ured Pučke pravobraniteljice koji je bio prisutan na ročištu kao zainteresirana javnost, a zbog diskriminacijskog elementa ovakve odluke Matičnog odbora.

Nakon poništenja odluke Matični odbor ipak donosi odluku kojom se potvrđuje izbor znanstvenice Ivane Radačić u polje prava, bez posebnog izbora u granu (međunarodno pravo) te joj se nakon dugogodišnje borbe omogućava da nastavi s karijerom koju je posvetila upravo ranjivim skupinama, ne znajući da će pri tome upravo ona postati jedna od njih i da će joj biti ugrožena brojna prava: pravo na rad budući da je izbor u zvanje uvjet za zapošljavanje u znanstvenoj instituciji; pravo na privatan život jer joj je onemogućen izbor profesionalne djelatnosti i razvoj (na primjer samo docenti pravnih znanosti mogu davati pravne savjete); pravo na obrazovanje jer je tužiteljici onemogućeno obrazovati se dalje u njenom znanstvenom području (npr.postdoktorski studiji iz prava), te pravo na slobodu od diskriminacije jer je tužiteljica stavljena u nepovoljan položaj u odnosu na druge kandidate za izbor u zvanja u polju prava koji ispunjavaju uvjete za izbor, a temeljem znanstvenog područja kojim se bavi (međunarodna ljudska prava s naglaskom na prava žena) i činjenice da se školovala u inozemstvu.

Ova odluka je, također, važna jer predstavlja promjenu prakse prilikom izbora u znanstvena zvanja: bez izbora u određenu granu moguće je biti izabran u pojedino polje znanosti. Time je učinjen korak prema osuvremenjivanju hrvatske znanosti koja je do sada njegovala zastarjeli način klasifikacije znanosti.

 

1. Dr. sc. Ivana Radačić diplomirala je 2001. na Pravnom fakultetu u Zagrebu sa summa cum laude, a 2008. na University College London Sveučilišta u Londonu doktorira u području međunarodne zaštite ljudskih prava (žena). U svojoj znanstvenoj karijeri predavala je na University College London kolegiju Međunarodno kazneno pravo te kolegij Međunarodno sudovanje na Sveučilištu za mir UN-a u Kostarici, a trenutno predaje kolegij iz ljudskih prava žena na Pravnom fakultetu Sveučilišta J.J. Strossmayer u Osijeku, te na Europskom inter-univerzitetskom centru za ljudska prava i demokratizaciju u Veneciji. Objavljuje radove iz tematike međunarodne zaštite ljudskih prava u prestižnim međunarodnim i domaćim pravnim časopisima (uključujući European Journal of Inernational Law, European Human Rights Law Review, European Gender Equality Law Review, International Journal of Human Rights and Religion) te je radila na jednoj od najprestižnijih međunarodnih pravnih institucija u svijetu – Europskom sudu za ljudska prava.

Neoliberalni Zakon o radu

Novi Zakon o radu, koji će ako prođe donijeti brojne promjene za sve one koji trenutno rade, žele raditi ili će tek raditi u Hrvatskoj, bio je tema tribine koja se održala u Lazaretima. 60 radnih sati tjedno, zapošljavanje preko agencija, olakšavanje otkazivanja ugovora u radu i još brojne druge promjene neće nam donijeti ništa dobro, rečeno je na tribini na kojoj su izlagale Dolores Lujić ispred Saveza samostalnih sindikata te Vedrana Bibić i Ankica Čarkadić iz  Baze za radnu inicijativu i demokratizaciju i Ženske fronte za radna i socijalna prava .

“Novi zakon o radu ukida 40-satni radni tjedan te uvodi 56, odnosno 60-satni radni tjedan. Također ostavlja mogućnost da se radni sati reguliraju na razini godine, što bi značilo da radnici/ice mogu na primjer raditi 6 mjeseci i po 12 sati dnevno, bez plaćenih prekovremenih sati, a drugi dio godine rade samo par sati dnevno”, kazala je, među ostalim, Vedrana Bibić.

Ne zvuči tako loše, no pitanje je tko to može organizirati svoj život na način da pola godine radi cijeli dan?

Posebna pažnja na tribini stavljena je na agencijski rad, koji je i sad prisutan u zakonu o radu, a pokazao se iznimno nepovoljan po radnike/ice. Riječ je o agencijama, koje zapošljavaju ljude raznih profila na minimalcu te ih po potrebi iznajmljuju raznim tvrtkama. Takvi radnici/ice po sada vrijedećem zakonu imali su prava kao i radnici/ice koji su radili u određenoj tvrtci, iako se ova zakonska odredba uglavnom nije poštivala dok u novom zakonu postaju radnici/ice drugog reda.

Povremeno zapošljavanje, koje trenutno omogućava zapošljavanje sezonskih poljoprivrednih radnika/ica, a plaća se putem vaučera, bez doprinosa, uvodi se i u sva ostala zanimanja.

Otpuštanje radnika/ica u novom je Zakonu fleksibilno, a smanjeni su otkazni rokovi kao i otpremnine, također omogućuje se otkazivanje ugovora o radu i dok je radnik/ica na bolovanju. Također ako poslodavac upadne u probleme i smanji plaće radnicima/ama, oni moraju pristati na te manje plaće ili dobivaju otkaz.

“Ovakav Zakon ne postoji u nijednoj europskoj zemlji, čak je preporuka Europske unije da se stečena radnička prava u pojedinim državama očuvaju. Osim izmjene Zakona o radu tu je i cijeli niz radnih zakona u, koji se u paketu mijenjaju, a na uštrb radnika/ica. Ovaj je Zakon prijedlog Hrvatske udruge poslodavaca, gospodarske i obrtničke komore. Podređen je poslodavcima/ama, a Ministarstvo njime ne štiti radnike/ice nego gospodarski lobi”, kazala je na tribini Dolores Lujić.

“Posljedice ovakve izmjene Zakona o radu vrlo su konkretne i postoje ozbiljne studije koje ih potvrđuju, a to su širenje bijede i siromaštva, narušavanje dosegnutog standarda života, ugrožavanje ljudskih prava, promoviranje nesigurnosti i fleksibilnih oblika rada, izrabljivanje radnika/ica i smanjenje cijene rada, urušavanje inspekcijskog sustava i pravne zaštite radnika/ica, kao i rodna diskriminacija na radnom mjestu”, kazala je Ankica Čarkadić te dodala kako će izmjene Zakona prije svega negativno djelovati na žensku populaciju.

Kronologija izmjene Zakona o radu u RH

Zakon o radu posljednji put je promijenjen 2003. godine, potom su predložene promjene u mandatu premijerke Jadranke Kosor, a nakon prikupljanja potpisa za referendum o ovom zakonu od njega se odustalo.

Socijaldemokratska vlada na čelu sa Zoranom Milanovićem kreće u izmjenu ZOR-a u proljeće 2013. Sindikati napuštaju radnu grupu koja je pregovarala o Zakonu, jer njihove primjedbe nisu prihvaćene pa Vlada odustaje od istog u prosincu, da bi 23. siječnja Zakon stavljen u saborsku proceduru, bez konzultacija sa sindikatima. Hoće li Sabor izglasati ovaj zakon koji će radnike/ice u Hrvatskoj vratiti godinama unazad?

Splićani čiste grad od fašističkih simbola

Građani i građanke Splita  okupljeni oko stranice Prijavi fašističke simbole u Splitu u nedjelju su započeli sa čišćenjem grada, i to na prostoru Dubrovačke ulice u Splitu. “Zbog zanemarivanja rastućeg profašističkog diskursa i simbola (koji nažalost postaju i sastavnim elementima tzv. murala, što znači da nije riječ o slučajnim šaranjima politički nezrelih buntovnika) od strane gradske vlasti, koja pod svojim okriljem ima komunalnu službu, koja bi trebala biti dužna sama uklanjati sve simbole s javnih površina, a u prvom redu one inspirirane zabranjenim znakovljem, otvoreno izlazimo u javnost”, stoji u njihovom priopćenju.

Također naglašavaju kako je ovo tek prva u nizu akcija, a građanima i građankama, koji bi se pridružili njihovoj akciji, poručuju da im se jave preko Facebooka ili se sami organiziraju. Naglašavaju kako djeluju anonimono nastojeći na taj način izbjeći moguće povezivanje i zloupotrebu s ikakvim dnevnopolitičkim djelovanjem.

“Inspirirani smo isključivo željom za stvaranjem zdravog okoliša razvoja pojedinaca u društvu lišenom govora mržnje, pogotovo obzirom na činjenicu da priličan broj mladih ljudi koji slijede radikalne ideologije to rade bilo iz tradicijskih razloga obitelji, bilo iz pukog bunktovništva potpuno lišenog osnovnih znanja o njihovom zločinačkom karakteru i bez izgrađene političke svijesti. No, koji god razlozi bili, ta simbolika i manipulacija koja se preko nje vrši ne smije se mirno promatrati. Šutnja je zlato samo onima kojima je do zlata stalo: nama je stalo do pravednijeg, odgovornijeg i antifašističkog društva slobode”, kažu.

Iako je akcija vrlo pohvalna, bilo bi dobro da bude posljednja te da nadležne gradske službe obave posao za kojih ih građani i građanke plaćaju.

Obilježen Dan sjećanja na žrtve holokausta

Danas, 27. siječnja u čitavoj se Hrvatskoj obilježava se Dan sjećanja na žrtve holokausta. Pozivaju se građani da uz instalaciju “K19” postave cvijeće ili kamenčić. – See more at: http://www.civilnodrustvo.hr/index.php?id=71&tx_ttnews[tt_news]=8337&cHash=4695e1caf74ec2de863f9f167c81eea1#sthash.hhYY44Yc.dpuf
Danas, 27. siječnja u čitavoj se Hrvatskoj obilježava se Dan sjećanja na žrtve holokausta. Pozivaju se građani da uz instalaciju “K19” postave cvijeće ili kamenčić. – See more at: http://www.civilnodrustvo.hr/index.php?id=71&tx_ttnews[tt_news]=8337&cHash=4695e1caf74ec2de863f9f167c81eea1#sthash.hhYY44Yc.dpuf
Danas, 27. siječnja u čitavoj se Hrvatskoj obilježava se Dan sjećanja na žrtve holokausta. Pozivaju se građani da uz instalaciju “K19” postave cvijeće ili kamenčić. – See more at: http://www.civilnodrustvo.hr/index.php?id=71&tx_ttnews[tt_news]=8337&cHash=4695e1caf74ec2de863f9f167c81eea1#sthash.hhYY44Yc.dpuf
Danas, 27. siječnja u čitavoj se Hrvatskoj obilježava se Dan sjećanja na žrtve holokausta. Pozivaju se građani da uz instalaciju “K19” postave cvijeće ili kamenčić. – See more at: http://www.civilnodrustvo.hr/index.php?id=71&tx_ttnews[tt_news]=8337&cHash=4695e1caf74ec2de863f9f167c81eea1#sthash.hhYY44Yc.dpuf