Etiketa luđakinje

Moram prestati širiti priče o ‘luđakinjama’ s kojima sam hodao. Nedavno sam postao bolno svjestan u kolikoj mjeri moji prijatelji i ja u razgovorima o bivšim djevojkama koristimo izraze kao što ‘luda baba’, ‘skrenula’, ‘luđakinja’ i slično. Pri tom, dakako, riječ ‘luda’ ne označava žensku osobu koja doista pati od neke vrste mentalnog oboljenja, već jednostavno žensku osobu koja se ponaša na način koji nama iz nekog razloga ne odgovara ili nam se jednostavno ne sviđa. Trebalo mi je podosta vremena da shvatim koliko je takav odnos prema ženama zapravo štetan.

Dio mog osobnog razvoja i procesa izgradnje boljih odnosa s osobama suprotnog spola sastoji se od odbacivanja starih, duboko ukorijenjenih navika i stavova. Poput mnogih drugih muškaraca, i ja sam odrastao u okolini koja brojne štetne stavove i stereotipe o ženama uzima zdravo za gotovo – jedan od njih je i pretjerano i slobodno (čitaj: bez previše razmišljanja) korištenje termina kao što su ‘luda’ i ‘iracionalna’. Kad sam napokon postao svjestan vlastite sklonosti razbacivanju pojmom ‘luđakinja’ i korištenju istoga kao verbalne prečice, tu sam istu tendenciju počeo zamjećivati posvuda. To je navika koju mi muškarci naprosto moramo odbaciti, navika koja šteti vezama, trivijalizira stvarna mentalna oboljenja i – što je najvažnije – šteti ženama.

Četiri kritične riječi

Postoje određene riječi koje koristimo kako bismo manipulirali ženama i tjerali ih na poslušnost – to su: drolja, kuja, ružna/debela i naravno luda. Te riječi zapravo izražavaju što društvo vidi kao najgore moguće atribucije žena. Omalovažavanje i posramljivanje ‘drolja’ (slut-shaming) za cilj ima natjerati žene da ograničavaju i reguliraju vlastitu seksualnost i usklade ju s unaprijed zadanim obrascima ženske skromnosti, odricanja i čednosti. Riječ ‘kuja’ koristi se za žene koje se smatra preagresivnima ili prenametljivima – žene koje se (ruku na srce!) zapravo ponašaju kao muškarci. Pridjevi ‘ružna’ i/ili ‘debela’ (zapravo međusobno zamjenjivi) tu su da bi podsjetili žene da se njihova vrijednost temelji na specifičnom poimanju ljepote te da svako udaljavanje od tog općeprihvaćenog modela znači devaluaciju sebe same te anuliranje vlastitih postignuća.

‘Luda’ ili ‘luđakinja’ možda je najpodmuklija od nabrojanih riječi jer joj je značenje nevjerojatno široko, a po potrebi i prilično rastezljivo. U svojoj osnovi, termin ‘luđakinja’ može se primijeniti na svaku ženu čije ponašanje na bilo koji način i u bilo kojoj mjeri odstupa od onoga što muškarac drži poželjnim. Istovremeno, korištenje tog termina oslobađa muškarca koji za njim poseže od svake odgovornosti. Zašto si prekinuo s njom? – Jer je luda! Pojam ‘luđakinja’ dovoljno je širok da lako može poslužiti u gotovo bilo kojoj situaciji.

‘Luđakinje’

Etiketiranje žena kao ‘luđakinja’ ima dugu i zloglasnu povijest u zapadnjačkoj kulturi. Riječ histerija (ponašanje koje karakteriziraju pretjerane ili nekontrolirane emocije poput straha ili panike) dolazi od grčke riječi hysteria što znači maternica. Sve do početka 20. stoljeća histerija je bila službena liječnička dijagnoza za čitav niz raznoraznih simptoma poput: gubitka apetita, nervoze, razdražljivosti, zadržavanja tekućine, emocionalne uzbudljivosti, negativnog razmišljanja, pretjeranog seksualnog apetita i problematičnog ponašanja. (Zanimljivo je i da se uzroke histerije povezivalo s tzv. sindromom putujuće maternice i drugim seksualnim ‘disfunkcijama’. I dok je takav način razmišljanja s vremenom doveo do izuma vibratora, jedan od učestalih ‘lijekova’ za ovu ‘bolest’ bilo je odstranjivanje klitorisa).

Neki od simptoma ‘ženske histerije’ doista su upućivali na stvarne (doduše, pogrešno dijagnosticirane) psihičke poremećaje, no većina ih je bila tek odraz nelagode koju je u muškarcima (medicina je sve do sredine 19. stoljeća bila isključivo muška profesija) izazivalo žensko ponašanje i seksualnost. Pribjegavanje medicini značilo je oslobađanje od osobne odgovornosti te izbjegavanje promjena u ponašanju koje bi ugrozile muški senzibilitet i sustave vjerovanja. Proglašavanje žena ‘histeričnima’ značilo je da se ženski problemi mogu lako odbaciti bez da ih se ozbiljno uzme u obzir.

{slika}

Što frajeri misle kad vam kažu da ‘pretjerujete’

U globalu, muškarci se razbacuju pojmom ‘luđakinja’ bez da prethodno zastanu i promisle o tome što spomenuti pojam zapravo znači. To je gotovo refleksna reakcija na razne oblike ponašanja koje muškarci drže nepoželjnima i/ili neprihvatljivima, odnosno s kojima se u datom trenutku jednostavno ne mogu ili ne žele nositi.

Pretjeruješ! Ne brini toliko o tome – previše razmišljaš! Zašto si tako defenzivna?… Zvuči poznato?

Svim gore nabrojanim frazama razbacivao sam se u svojim ranijim vezama. Kladim se da je većina muškaraca isto ili slično u nekom trenutku rekla svojim (bivšim) partnericama, odnosno da je većina žena čula iste ili slične rečenice više puta nego bi to uopće mogle izbrojati.

Još jedan primjer iz osobnog iskustva:

Nekoć davno, bio sam notorno egocentričan: nije da sam živio u uvjerenju da sam božji dar ženama, jednostavno nisam previše mislio o drugima. Tu i tamo bih pristao napraviti nešto za drugu osobu, ali samo ako to ‘dobro djelo’ nije iziskivalo previše napora i angažmana s moje strane. Izbjegavao sam razgovore o tome kako moje ponašanje utječe na moju djevojku i kako se ona osjeća u cijeloj toj priči – za mene je sve to bila nepotrebna drama, a od ‘nepotrebnih drama’ sam (zbog ranije nezdrave veze) bježao kao vrag od tamjana. Posljedično nisam uzimao u obzir tuđe osjećaje. Kad bi mi moja trenutna djevojka pokušala objasniti kako se odnosim prema njoj i kako se ona zbog toga osjeća, rekao bih joj da je sve to umislila, da pretjeruje, da od muhe radi slona, da je previše osjetljiva i da pogrešno tumači sve što kažem ili napravim.

Ono što sam zapravo govorio bilo je: Ponašaš se na način koji mi ne odgovara i želim da prestaneš. Bio sam previše zaokupljen samim sobom da bih uzeo u obzir njezine osjećaje: nisam bio spreman na bilo kakav emocionalni angažman s moje strane i nisam imao nikakvu namjeru razgovarati o njenim brigama i problemima – stoga sam ih jednostavno umanjivao. Govoreći joj da od muhe pravi slona postavljao sam stvar tako da je ispadalo da je ona naprosto iracionalna. Iako to tada nisam shvaćao, zapravo sam joj govorio da se nema pravo osjećati onako kako se osjeća – iz jednostavnog razloga što ja nisam želio da se tako osjeća.

Razumije se da veza nije dugo potrajala – kao ni veze koje su došle kasnije. Tek kad sam počeo revidirati i mijenjati vlastite stavove prema ženama i međuljudskim odnosima općenito bio sam u stanju ostvariti smislene veze.

Gaslighting i emocionalna manipulacija

Kad netko govori o tome da je prekinuo s djevojkom jer ga je prečesto zvala ili se prebrzo vezala za njega, jer se ljutila na njega i često započinjala svađe, ili čak zato što je tražila druge stvari u vezi, suosjećajna (muška!) publika često će prokomentirati da se drugo ni ne može očekivati kad je čovjek u vezi s luđakinjom. Tom jednostavnom rečenicom muškarca se oslobađa svake odgovornosti za prekid – krivca za prekid ne treba tražiti u njegovoj spremnosti da se pretvara da želi iste stvari kao i njegova partnerica ne bi li spavao s njom ili u njegovoj nevoljkosti da razgovara o njihovim problemima, već u činjenici da je ona luda.

Odbacujući žensko ponašanje, probleme ili brige kao ‘sulude’ i ne znajući participiramo u nečemu što se popularno naziva gaslighting. Nazvan prema filmu Plinsko svjetlo (Gas Light) Georgea Cukora iz 1944., pojam gaslighting označava zlostavljačko ponašanje u kojemu se osobu tjera da vlastite emocije i reakcije percipira kao iracionalne, ako ne i lude. Sustavnim minimaliziranjem i odbacivanjem reakcija druge osobe, u toj osobi stvaramo osjećaj nelagode i tjeramo ju da počne propitkivati, na koncu i sumnjati u vlastite emocije. Ako nam netko neprestano ponavlja da je ono što osjećamo iracionalno ili nestvarno, nakon nekog vremena ćemo u to i povjerovati. Čak i ako naši osjećaji nisu niti iracionalni niti nestvarni (pogotovo kad nisu!).

Gaslighting – minimaliziranje tuđih osjećaja, odnosno nazivanje tih osjećaja nerazumnima, tipično je zlostavljačko ponašanje. Ono što zapravo poručujemo drugome jest da nema pravo osjećati se onako kako se osjeća jer su njegovi/njezini osjećaji (iz nekog razloga) pogrešni; njegovi/njezini osjećaji, ponašanje i reakcije su ‘iracionalni’. Jednom kad osobi oduzmete pravo na osjećaje, mnogo je lakše njome manipulirati i tjerati ju da se ponaša onako kako vi želite.

Etiketiranje žena kao ‘luđakinje’ zapravo je sredstvo manipulacije. Ono ne mora biti unaprijed osmišljeno i planirano, pa čak niti svjesno, no ležernost i spremnost s kojom muškarci posežu za spomenutim terminom mnogo govori o njima. Nazvati ženu ‘luđakinjom’ označava kraj bilo kakve diskusije. Jednom kad se kobna riječ na l ubaci u razgovor, ženu se stavlja u obrambenu poziciju: fokus više nije na muškarcu od kojega se očekuje da sasluša i pokaže razumijevanje za njene brige i probleme, već na njoj – od nje se sada očekuje da opravda svoje ponašanje, da dokaže da u stvari nije niti luda niti iracionalna. Najgore od svega jest to da muškarcima dalje nisu potrebni dodatni argumenti – pozivanje na mentalna oboljenja klasična je ‘kvaka-22’: Činjenica da nisi niti svjesna toga da si luda samo potvrđuje činjenicu da si luda.

{slika}

“Koji je tvoj problem?”

Etiketiranje žena kao ‘luđakinja’ dio je kulture koja uči žene da šutke prihvaćaju što im okolina servira. Kad se ženama iz dana u dan govori da se ne smiju osjećati onako kako se osjećaju, da su ‘nerazumne’ ili ‘preosjetljive’, poručujemo im da ne mogu vjerovati vlastitim emocijama. Njihovo ponašanje – zauzimanje za sebe, izražavanje vlastitog stava i mišljenja, čak zahtijevanje – muškarcima je najobičnija gnjavaža, stoga se žene uči da ne prave probleme te da tuđe osjećaje uvijek stavljaju na prvo mjesto.

(Pre)Slobodna uporaba pojma ‘luđakinja’ i stigmatizacija ‘suludog’ ponašanje (takvog koje izaziva nelagodu) postao je način discipliniranja žena i uvjetovanja određenih obrazaca ponašanja. Ono perpetuira dihotomiju svetica-kurva (ideju da su žene ili poslušne i seksualno suzdržane ili iracionalne kuje).

Možda i nismo svjesni da na ovaj način manipuliramo ženama – štoviše, većinu vremena vjerojatno nismo ni svjesni da to radimo! Većini muškaraca to dolazi gotovo prirodno, uglavnom kao rezultat odgoja i okoline koja nas još uvijek uči da su ženske potrebe i mišljenja uvijek sekundarni u odnosu na muškarca. Šteta koju nanosimo možda doista nije namjerna, no to ne mijenja činjenicu da šteta ipak postoji.

Kao i s bilo kojom drugom lošom navikom, i tendencija korištenja riječi luđakinja kao oružja i sredstva manipulacije nešto je što treba odbaciti i iskorijeniti. Prvi korak ka tom cilju jest prepoznavanje određenog oblika ponašanja u nama samima i postupno učenje samih sebe da ga izbjegavamo. U konačnici, to će nam pomoći da prestanemo trovati naše međuljudske odnose i izgradimo kvalitetne, smislene međuljudske odnose.  

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

Indijska policija umjesto žrtava štiti silovatelje

Priča o 16-godišnjoj djevojčici koja je počinila samoubojstvo zapalivši se, nakon što ju je silovala skupina muškaraca, već više od mjesec dana potresa Indiju, a ovih je dana dobila i tragičan nastavak, donosi Index.hr. Naime, prema pisanju lokalnih medija, policija je navodno jučer, uoči sprovoda, ukrala tijelo nesretne djevojke i pokušala ga kremirati kako bi sakrila dokaze i zaštitila visoke političke dužnosnike koji su navodno povezani s njezinim silovanjem.

Djevojka je brutalno silovana u studenom prošle godine, kada ju je napala i nad njom se iživljavala skupina od šest muškaraca u blizini Calcutte. Kako pišu lokalni mediji, tijekom istrage je otkriveno da su počinitelji povezani s jednom političkom strankom u Zapadnom Bengalu. Nakon što ih je djevojka prijavila, obitelj je danima bila izložena prijetnjama.

Na dan kada si je djevojka navodno sama uzela život, posjetila su je dvojica muškaraca, koji su joj navodno prijetili. Prema policijskom izvještaju, djevojka se nakon toga polila benzinom i zapalila. S teškim je ozljedama i opekotinama prevezena u bolnicu, gdje je nakon devet dana preminula. U lokalnim se medijima danas pojavila informacija kako se djevojka uopće nije sama ubila, već da je bila žrtva ubojstva.

Također, mediji pišu kako je policija doslovno otela njezino tijelo iz mrtvačkih kola te ga pokušala prisilno kremirati kako bi zaštitili političare povezane sa slučajem. Ipak, uz pomoć lokalnih vlasti otac djevojčice uspio je zaustaviti policiju u njihovom naumu i pokopati svoju kći u miru.

Feministička solidarnost: od utopije do prakse

CESI poziva na predavanje i razgovor “Feministička solidarnost: od utopije do prakse” koje će se održati u utorak, 14. siječnja, u 18 sati u “Booksi” (Martićeva 14d, Zagreb).

Predavanje “Feministička solidarnost: od utopije do prakse” održat će Željka Jelavić. Ovaj događaj dio je projekta “Mlade žene mijenjaju svijet” koji CESI provodi u partnerstvu s Fondacijom CURE iz BiH i Autonomnim ženskim centrom iz Srbije. Projekt financijski podupiru UN Women i Ministarstvo socijalne politike i mladih RH.

Tootsie: dobra, loša, ružna

Jeste li gledali/e intervju s Dustinom Hoffmanom iz 2012.-e godine u kojem se poznati glumac prisjeća svoje uloge u komediji Tootsie (red. Sydney Pollack, 1982.)? U sklopu intervjua, Hoffman opisuje razočaranje koje je osjetio kada je uvidio da unatoč tome što (zahvaljujući svesrdnom trudu vizažista/ica) može proći kao žena, ipak ne izgleda kao lijepa žena. Glumac otkriva da se rasplakao shvativši da sam nikada ne bi prišao ženi koja tako izgleda. Previše je zanimljivih žena koje… nisam upoznao jer mi je mozak bio ispran, u suzama priznaje Hoffman.

Snimka intervjua već neko vrijeme žari i pali Internetom, uglavnom izazivajući pozitivne reakcije i komentare – hura za Dustina Hoffmana koji je odbacio okove društvenog uvjetovanja i promatrao svijet ženskim očima; hvala ti Dustine što si na tako emotivan način progovorio o nemilosrdnom imperativu ljepote; uloga u filmu Tootsie Hoffmana je učinila saveznikom feminizma…

Zar ne??

Pa sad… i da i ne. Hoffmanove izjave (kao i sam film!) iskren su pokušaj dobronamjernog muškarca da progovori o ženskim pitanjima i kao takve predstavljaju dobar početak. Ipak, i Hoffmanove riječi i film Tootsie imaju svoje mane.

Dobro

U filmu Tootsie, Hoffman igra nezaposlenog glumca Michaela Dorseya koji se prerušava u ženu i odlazi na audiciju za ulogu u televizijskoj sapunici. Dobivši ulogu, Michael se mora pretvarati da je glumica Dorothy Michaels. Očekivano, ono što slijedi je čitav niz komičnih situacije i urnebesnih zavrzlama.

I, gdje je feminizam u cijeloj toj priči? Iako se riječ ‘feminizam’ niti u jednom trenutku ne spominje, Michael igra Dorothy kao odvažnu, emancipiranu ženu. Na audiciji, ljigavi redatelj Ron Carlisle (Dabney Coleman) kaže Dorothy da je previše nježna i delikatna, te da se ne doima dovoljno autoritativnom za ulogu. Dorothy mu na to odgovara: Da, mislim da znam što vi svi zapravo želite. Želite neku odvratnu karikaturu žene. Da biste dokazali neku idiotariju – da moć maskulinizira žene ili da su maskulizirane žene ružne.. E pa sram bilo svaku ženu koja vam dopusti da to činite! Dorothy ovdje ne samo da bez dlake na jeziku izražava svoje mišljenje, već i otvoreno progovara protiv seksizma.

Iako je uloga za koju se natječe Dorothy – ona Emily Kimberly – zamišljena kao stereotipna oštrokondža, Dorothy ju igra i kao strastvenu i kao ranjivu. Redatelj Ron nije impresioniran, no producentica Rita Marshall (Doris Bellack) očito je dirnuta izvedbom i Michael/Dorothy dobiva posao.

Već je i ovo samo po sebi vrlo složeno i prilično feministički nastrojeno. Uloga Emily Kimberly hodajući je seksistički stereotip, jednodimenzionalna neženstvena žena – riječju, muškarac u haljini. No suočen sa stvarnim muškarcem u haljini, Ron ga otpisuje kao previše ženstvenog! Film, dakle (iako vjerojatno nenamjerno) dekonstruira neke od uvriježenih stavova o rodu i performativnosti. Da bi ‘prošao’ kao žena, Michael mora igrati Dorothy kao nježnu i delikatnu – Dorothy gotovo da mora biti ženstvenija od ‘prave’ žene. Ironično je da ga upravo to gotovo košta uloge.

Film nadalje razvija naglašeno feminističku narativnu liniju. Kako bi izbjegao poljubac s drugim glumcem, Michael odbija odigrati scenu onako kako je napisana: umjesto da se prepušta zagrljajima i poljupcima, Dorothyjin lik zauzima se za sebe. Producentica Rita je oduševljena. Michael/Dorothy nastavlja mijenjati scenarij, igrajući Emily Kimberly kao gorljivu i samouvjerenu (uz Ritin blagoslov). Lik uživa golemu popularnost, a Dorothy s vremenom postiže slavu i postaje feminističkim uzorom – čak se pojavljuje na naslovnici časopisa Ms. Magazine (i Cosmopolitan – što možda sugerira da ipak nije baš toliko militantna). U jednom trenutku, Rita izražava divljenje prema njenim brojnim postignućima: Ti si prvi ženski lik koji je samostalna osoba, koji izražava vlastitu osobnost bez da drugima oduzima njihovu. Ti si prava pionirka!

Dorothy postaje i osobnim uzorom Julie (Jessica Lange), jednoj od glumici u seriji. Kroz prijateljstvo s Dorothy, Julie stječe snagu i samopouzdanje da prekine vezu s Ronom. Za razliku od mene, ti ne bi nikada kompromitirala svoje osjećaje, Julie kaže Dorothy. Ti ne bi živjela u ovakvoj laži, zar ne?… Znaš, ja zaslužujem nešto bolje. Ne moram pristati na ovako nešto. U toku filma, Julie opetovano ističe da ju je upravo Dorothy naučila da se zauzme za sebe.

Istovremeno, na temelju osobnog iskustva o tome kako je to biti u ženskoj koži, Michael uči vlastitu lekciju o feminizmu. Šokiran je naporima koje žene ulažu i novcu koji troše kako bi bile što atraktivnije. Na setu serije opetovano pokušava izraziti svoje brige i razmišljanja, no redatelj Ron ga samo ignorira. Iskusivši svijet iz perspektive Dorothy, Michael je uvjeren da sada bolje razumije kroz što prolaze žene. Sada, kako objašnjava svom agentu Georgeu (Sydney Pollack), zna što to znači biti bespomoćan: Osjećam da imam nešto za reći ženama, nešto važno.

U jednoj od najupečatljivijih scena u filmu, Michael/Dorothy ne može više trpjeti Ronovo pokroviteljsko ponašanje i suprotstavlja mu se.

Michael/Dorothy: Ron, moje ime je Dorothy. Ne srce, niti beba‘, niti šećeru‘, niti medena, niti lutko.

Ron: O, Kriste.

Michael/Dorothy: Ne, samo Dorothy. Vidiš – Alan je uvijek Alan, Tom je uvijek Tom, a John je uvijek John. I ja imam ime – zovem se Dorothy. Veliko početno “D”, o-r-o-t-h-y. Dorothy.

Odabir riječi tootsie (omalovažavajući naziv u slengu za žensku osobu – mala, srce, beba i sl.) za naslov filma naglašava da je Michaelovo iskustvo marginalizacije, odnosno njegova borba da stekne poštovanje, središnja okosnica filma.

Dakle, nema sumnje da se radi o feminističkom filmu… Barem, donekle.

 

Loše

Zašto Riti Marshall, iskusnoj i sposobnoj TV producentici, sve do pojave Dorothy Michaels nikada ne pada na pamet uključiti neovisni i samostalni ženski lik u svoj show? Zar joj nikada nije palo na pamet da bi tako nešto bilo moguće, ili da bi takav lik mogao pokupiti simpatije ženskog djela publike? Zašto je Dorothy jedina žena koja se suprotstavlja Ronovom maltretiranju (a očito je da se on već godinama ponaša na tako bezobrazan način)?

Čini se da film zapravo sugerira da je Michael u jedinstvenoj poziciji koja mu dopušta da razotkrije i kritizira seksizam. Kao muškarac (i stoga u višestruko privilegiranoj poziciji), on nije navikao na to da ga se tretira kao građanina drugog reda. Žene takav tretman šutke podnose jer – to jednostavno tako ide! No Michael nije naučen da prihvaća takve stvari – i on se buni!

Stvar je u tome da Michael ovdje preuzima ulogu spasitelja i super-heroja, muškog borca za prava žena. Nakon nekoliko mjeseci pod krinkom žene, on je ‘više kvalificiran’ da kritizira i osudi postojeći status quo od žena koje se s njime nose čitav svoj život. Kao i brojne druge komedije o transvestitima, i Tootsie implicira da se muškarac bolje snalazi u ulozi žene od bilo koje ‘prave’ žene.

Nadalje, što Michael čini s tim novostečenim spoznajama o problemima i teškoćama s kojima se žene svakodnevno susreću? Michael vidi kako se Ron odnosi prema Julie, kako joj laže tvrdeći da je to za njezino dobro (ne želi je povrijediti); no to ga ne sprečava da se na identičan način odnosi prema svojoj dugogodišnjoj prijateljici Sandy (Terri Garr). Spava sa Sandy kako bi sačuvao svoju tajnu, nakon toga joj laže i zavlači ju dok se polako ali sigurno zaljubljuje u Julie. Upravo žene (konkretno Sandy i Julie) najviše pate zbog Michaelove prevare. Michael možda može prepoznati načine na koji muškarci lažu i manipuliraju ženama, no to ne znači da sam odbacuje takve obrasce ponašanja.

Čak i nakon što istina izađe na vidjelo, Michael se nikada ne ispričava Julie što ju je prevario (zanimljivo je da se ispričava njezinom ocu). Učinio sam to zbog posla. Nisam htio nikoga povrijediti – to je sve što joj kaže. Umjesto da prizna da ju je povrijedio, pokušava se opravdati i objasniti situaciju. Bio sam bolji muškarac kao žena u tvom društvu, nego što sam ikada bio kao muškarac s bilo kojom drugom ženom. To je lekcija koju Michael uči od Dorothy – postao je bolji muškarac… na neki način.

Film ovdje zapravo podriva ranije zacrtanu feminističku potku. Michael ne mora odgovarati ženama koje su u njemu vidjele feminističku ikonu, ne ispričava se ženama koje je privatno povrijedio. U konačnici, ženska situacija se nije popravila na bolje zahvaljujući njemu. No to nije važno – važno je da je on naučio biti bolji muškarac (Sad samo moram naučiti kako to biti bez haljine, objašnjava)!

Hoffmanova kolegica Terri Garr (u filmu Tootsie pojavljuje se u ulozi Sandy) podijelila je vlastita razmišljanja o izjavama Dustina Hoffmana o ženama i ljepoti: Muškarcu navuku haljinu i on bi sada trebao znati kako se žene osjećaju. Naravno da ne zna! Mislim da se sve što je Dustin rekao može svesti na sljedeće: Shvatio sam da se ženska ljepota visoko vrednuje. A ja nisam bio lijep. Isuse! To je sve što si shvatio?! Bože.. No dobro.. Nemojte me citirati. Ma u stvari – citirajte me!

Hoffmanovo otkrivenje da se žene procjenjuje na temelju njihovog fizičkog izgleda, te priznavanje vlastite uloge u marginalizaciji onih žena koje ne zadovoljavaju određene standarde ljepote svakako je dobra stvar. No čak i dok žali za zanimljivim ženama koje se nije potrudio upoznati, Hoffman je i dalje prvenstveno usredotočen na sebe. Nešto – kako je primijetila Terri Garr – još uvijek nedostaje.

Zaista mi je drago što je rad na filmu Tootsie naučilo Dustina Hoffmana da bude bolji muškarac (kao što je i njegov lik u filmu naučio biti bolji muškarac). No feminizam nije pitanje osobnog rasta i razvoja i muškaraca. Vrlo je frustrirajuće kad vidite da ljudi reagiraju na izjave poput Hoffmanovih kao da se radi o nekim nevjerojatnim i čudesnim otkrićima, kad žene već desetljećima pišu i govore o istim tim problemima. Zašto te stvari odjednom dobivaju na težini i relevantnosti kad o njima govori heteroseksualni, bijeli, bogati i poznati muškarac?

Sviđalo se to nama ili ne, kad heteroseksualni, bijeli, bogati i poznati muškarci govore, ljudi slušaju. Stoga ne mogu kritizirati Dustina Hoffmana što koristi platformu koja mu je dostupna da širi feminističku poruku, čak i ako bi sve ono što govori trebalo biti očito. Terri Garr je u pravu: da bi se doista razumjelo što to znači biti žena u patrijarhalnom društvu, nije dovoljno jedan dan hodati naokolo u haljinu. No ne bih imala ništa protiv kada bi više muškaraca to činilo.

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

Jednome svane, drugome Afganistan

“Postoji samo jedan grijeh i to je krađa… Kada govoriš laži, kradeš nečije pravo na istinu.” To je, između ostalog, napisao Hosseini u svojoj knjizi Lovac na zmajeve. Idealan citat za početak priče o njegovoj domovini, o Afganistanu. Afganistan je, u svakom pogledu – ukradena zemlja. Razjedinjeno stanovništvo shrvano je desetljećima sukoba, infrastruktura je uništena, gospodarstvo nerazvijeno.

Rendezvous brojki

Prema posljednjim podacima CIA-e, afganistanske statistike iz 2013. godine su sljedeće: oko 36 posto stanovništva živi ispod granice siromaštva, gospodarstvo je slabo razvijeno i većina stanovništva (oko 75 posto) bavi se poljoprivredom, iako je obradivo samo 12 posto površine. Gotovo polovica stanovništva mlađa je od 14 godina, a tek 5 posto je onih starijih od 55 godina. Urbanoj populaciji pripada tek 20ak posto stanovništva, od kojih većina živi u Kabulu, glavnom gradu koji broji više od 3 milijuna stanovnika/ca.

Uvjeti života u Afganistanu su katastrofalni, procjenjuje se da svaki sat jedna žena umre od komplikacija u trudnoći, druga od tuberkoloze, a četrnaestero djece umre od bolesti koje su uglavnom izliječive. Zdravstvo ne funkcionira i to je jedan od razloga zašto zemlja i dalje ima najveću stopu smrti novorođenčadi na svijetu, već nekoliko godina zaredom. Smrtnost djece pri rođenju je u brojkama – 119 smrti na 1000 živih poroda. Afganistan je i deseta zemlja svijeta po broju pothranjene djeca mlađe od 5 godina, kojih je oko 33 posto. Tek je 28 posto stanovništva pismeno (prema definiciji: osoba starija od 15 godina koja zna čitati i pisati). Poseban problem predstavljaju trzavice i previranja u Paštunskom pojasu. Prosječna životna dob muškarca u Afganistanu je četrdeset i dvije godine, a žene četrdeset i pet godina. Tu brojkama nije kraj. Afganistan je četvrta zemlja s najviše mina na svijetu, otprilike deset milijuna neoznačenih prijetnji ispod tla. To je posljedica sukoba koji dugi niz godina haraju zemljom. Plemensko uređenje i unutar religijska podjela, edukacijske razlike i razlike između urbanog i ruralnog stanovništva, traumatiziranost godinama sukoba, čimbenici su koji rezultiraju surovom činjenicom da je afganistansko društvo razdijeljeno, shrvano, bez velike nade u bolju budućnost i bolji suživot.

{slika}

Uvijek gledaj na svjetlu stranu života

Nije sve (toliko) crno. Postoje i neke pozitivne stavke. Prva su mnoga rudna bogatstva, nalazišta zemnog plina, ugljena, željeza, srebra, bakra i nafte. Tu je i proizvodnja vune, voće i orašasti plodovi, opijum, dragulji. Druga je velebni grad Kabul, koji kao glavni grad jedne od najsiromašnijih zemalja svijeta ima najskuplje stambene kvadrate na svijetu. Prva stavka osigurala je afganistanskom stanovništvu prisutnost američkih vojnika posljednjih dvanaest godina. Velike nevladine organizacije, medijske kuće, kojekakvi uglednici i borci za ljudska prava – svi su oni htjeli svoje mjesto na ovoj spektakularnoj predstavi. Pritom su, kako to često biva, pristajali samo na sjedala u prvom redu. Tako je Kabul prerastao u savršeno mjesto za ulaganja, banke, poslovne centre, zgrade, hotele, restorane. Napravljeno je sve potrebno kako bi se zapadnjaci osjećali kao kod kuće. Afganistansko stanovništvo rijetko si može priuštiti boravak u glavnom gradu, gdje uglavnom rade kao sluge pridošlica, njihovi vozači, čistači, kuhari. Sveučilište u glavnom gradu preskupo je da bi ga pohađao prosječni stanovnik/ca Afganistana, tako da su i rijetke edukacijske oaze rezervirane za neke druge ljude. I ono što se naizgled činilo dobrim za njih, afganistanskom stanovništvu zapravo nije mnogo pridonijelo, dapače.

Zamisli na trenutak

Zamislimo na trenutak kako bi sve bilo da nije bilo mnogo toga što je bilo. Da nije bilo sovjetskih i američkih invazija. Da su one crno – bijele fotografije Afganistana 50ih (muškarci i žene na odlasku u kino, teatri, književna društva) dobile priliku razvijati se i u boji. Da je Band e Amir, prvi afganistanski nacionalni park, šest predivnih jezera u Hindu Kush planinskom lancu, svjetska turistička atrakcija, koja nam je negdje na listi mjesta koje moramo posjetiti. Moglo je biti ljepše. Čemu se sada zamarati onime što je moglo biti? Valja zamišljati takve scenarije, zato što su oni potvrda potencijala koji postoji, još uvijek postoji, iako je sustavno uništavan desetljećima. Uvijek postoji mogućnost, a najgora stvar koja se toliko često radi je negiranje mogućnosti promjene, determinativni, apokaliptični scenariji. Da, Band e Amir čami prazan, nema hotela i hostela koji bi dočekivali goste/gošće, prilaz je često otežan zbog intervencija raznoraznih militanata, i ove prirodne ljepote uglavnom pormatraju vojnici u prolazu. Možda je trenutno takva situacija, no mala iskra nade uvijek postoji, rađa ju žilavost naroda koji proživljava i preživljava sukobe koje mu godinama donose nova jutra. Samo na njih treba obratiti pozornost. “Postoji način da opet budemo dobri, zapisao je Hosseini.

Barbika s oblinama

Manekenke i modeli s oblinama, odnosno one koje izlaze iz okvira pretjerane mršavosti, imaju dvostruku svrhu; jedna je da na tržištu predstavljaju odjevnu linija namijenjenu ženama uz čiji konfekcijski broj stoji predznak “+”, dok se druga odnosi na pružanje ženama različitih tipova tijela na koje se mogu ugledati.

Stoga, ako postoji odjevna linija slikovito opisana znakom “+”, zašto onda ne bi postojala i takva Barbie, odnosno popularna barbika? Ovo je pitanje nedavno postavljeno na Facebook profilu Plus-Size-Modeling.com, tj. stranice koja predstavlja “mjesto na koje žene svih veličina i oblika dolaze pronaći preporuke, savjete, modne ideje, inspiraciju i štošta”. Uz pitanje je postavljena i ilustracija lutke koja nalikuju na barbiku, iako u “+” veličini.

{slika}

Ilustraciju potpisuje bakalia, a nastala je za potrebe natjecanja “Feeding Time 9” na stranici Worth1000.com, na kojem je i pobijedila.

Međutim, nakon postavljenog pitanja, uslijedila je i dinamična rasprava koja više duguje slici, nego samom pitanju. Iako je više od 35.000 ljudi sliku označilo “lajkom”, mnogi komentatori dotakli su se “pretjerane” veličine lutke, pišući kako “nitko nije prirodno tako debeo” te da se ovime “djevojčicama šalje poruka da je prihvatljivo biti nezdrava i izgledati tako”. Komentari nisu zaobišli ni trostruki podbradak lutke, dodajući da su je mogli “učiniti punijom”, ali da pritom ne moraju “propagirati pretilost”.

S optužbom za propagiranje pretilosti i nezdravih navika suočila se i trgovina donjim rubljem “Curvy Girl”, nakon što je lansirala kampanju “običnih žena u donjem rublju”, od kojih su neke od prikazanih žena pretile.

No, na skali između veličine “+” i veličine 0, ima i onih koji se pitaju gdje su tijela “prosječne” veličine. “Kada bi barem postojala ‘prosječna’ barbika, ni premršava, niti pretila, normalnih proporcija”, glasio je jedan od komentara na spornoj Facebook objavi “+” barbike.

Prosječna barbika, odnosno prototip kako bi mogla izgledati, već postoji, a za to je zaslužan umjetnik Nickolay Lamm. Lamm je osmislio 3D model prosječne barbike čije se mjere temelje na mjerama prosječne 19-godišnje Amerikanke, a koje su dostupne na stranici Centra za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC). Razlika između postojećih barbika i “prosječnog” modela je značajna

{slika}

“Ako već kritiziramo premršave manekenke, trebamo biti otvoreni i prema mogućnosti da barbika također može negativno utjecati na djevojčice”, izjavio je Lamm za Huffington post.

Mjere barbike i kakav utjecaj njezin izgled ima na djevojčice – ali i starije pripadnice ženskog roda – već dugo izazivaju kontroverzije, a dokle god je barbika zamišljena kao lutka koja neljudskim mjerama predstavlja ljudski lik, vjerujemo da će tako i ostati.