Kultura iz naših cipela

Skupina građanki i građana grada Poreča okupljenih u OKUP (Obojimo kulturu u Poreču) proteklih nekoliko dana odlučila je konstruktivnim aktivnostima odgovoriti na probleme vezane uz kulturu u gradu.

Prije mjesec dana iz Pučkog otvorenog učilišta Poreč (POUP) stigla je obavijest kako je PorečDox, međunarodni festival dokumentarnog filma, otkazan. Posebno nas je zasmetala lakoća kojom je direktorica POUP-a, Sanja Radetić Fatorić, prešla preko činjenice da je festival otkazan nakon što su pripreme već bile prilično odmakle, odnosno sve je bilo spremno i trebalo je krenuti s marketingom. Zasmetalo nas je kako u puno riječi nije bilo rečeno gotovo ništa, odnosno nismo saznali/e zašto je program skinut s dnevnog reda. Apsolutna neprofesionalnost, netransparentnost, nedostupnost odgovornih te nerealni navodni razlozi otkazivanja festivala, izazvali su pobunu među građanima i građankama.

Iz POUP-a su poručili kako je festival otkazan radi nedostatka financijskih sredstava, a do istih je došlo prilikom digitalizacije kina. Kakav nonsens, nabavimo kvalitetnu opremu, pa otkažemo filmski festival. Ono što je OKUPovce i OKUPovke mučilo je i netransparentnost donošenja odluke o otkazivanju PorečDoxa. Ako je nedostajalo novaca, zašto se prvo nije pokušalo do sredstava doći, moglo se pitati Grad, moglo se javiti na natječaje, na kraju krajeva moglo se pitati građane i građanke, no ništa od toga se nije napravilo. Također, festival je otkazan nakon što su već izašli pozivi za edukaciju koja se trebala održati u sklopu PorečDoxa, što je neodgovorno i ispod svake razine neprofesionalnosti.

PorečDox, festival koji je u tri godine postojanja izrastao u svojevrsnu instituciju, ugostio je više od 2.300 posjetitelja/ica, što govori koliko je važan bio građanima/kama Poreča, a ukazuje i koliko je utjecao na ugled Poreča kao kulturne sredine.

Spontano je došlo do formiranja OKUPa, koji sad broji 20-ak članova i članica. Zaključili/e smo kako PorečDox postoji radi nas i krenuli/e u akciju. Dvjema gerilskim akcijama: postavljenjem šarenih cipela na stubištu kazališta i filmskih platna s natpisom A gdje su dokumentarci? na oglasnim pločama POUP-a željeli smo prvenstveno pridobiti pažnju naših sugrađanki i sugrađana za ono što slijedi. Simbolično smo festival nazvali/e Četvrti Dox i dokazali/e da se sve može organizirati uz puno volje i truda, a sasvim malo novca.

{slika}

Odlučili/e smo prikazati aktivističke dokumentarne filmove, ljudskopravaške:

11. lipnja, Prvi splitski Pride

Film Tomislav Ladišića dokumentira zbivanja u Splitu ‘iznutra’; što kroz intervjue s organizatorima splitskog Pridea, Edom Bulićem iz Iskoraka, Sanjom Juras iz udruge Kontra, i Mirjanom Kučer iz Domina Split, što dokumentirajući različite akcije uoči prosvjeda, pa tako i performans sa štandarcem i duginom zastavom dviju studentica UMAS-a, izradu transparenata u udruzi Domine, pa i svoju osobnu akciju izrade poruka koje je noć uoči povorke polijepio po kantama za otpatke. Film ne govori sam o LGBTIQ osobama, već o svim ljudima koji podržavaju općenito sva ljudska prava sa željom da svi živimo jednaki pred zakonom i uz toleranciju prema svim oblicima različitosti. Upravo je različitost ta koja nas čini ljudima.

Bosanoga, sasvim slučajna smrt

Morana Komljenović u svom filmu govori o nizu događaja koji su 1981. godine obilježili generaciju mladih u Rijeci i koji su ostali nerazjašnjeni, ali i dalje žive u društvenom tkivu grada. Ishodište filma je pogibelj Nenada Vižina koji je posljedicom brutalnosti tadašnjeg sistema izgubio život. Nakon njegove smrti pokrenuta je peticija kojom se tražilo provođenje istrage u SUP-u, što je jedinstven slučaj u povijesti bivše Jugoslavije. Film odaje počast univerzalnoj žrtvi vremena i ksenofobičnog društva bez obzira na društveni sistem i političku ideologiju. Namjera filma je, kroz slučaj Nenada Vižina, ukazati na besmislenost smrti u sistemu koji ne trpi različitost, nekad ali i danas.

Taksim Commune: Gezi Park & the Uprising in Turkey

Tvorci ovog 33-minutnog dokumentarca, Brandon Jourdan i Marianne Maeckelbergh iz Global Uprisinga, donose nam priču o turskim prosvjedima započetim okupacijom Gezi Parka u samome centru Istanbula. Dokumentarac predstavlja priču kroz intervjue s lokalnim stanovništvom, prosvjednicima/cama i novinarima/kama te te prikazuje stvarnu sliku Turske za vrijeme prosvjeda koji je ujedinio gotovo cijeli narod.

Vragovi crveni, žuti, zeleni…

Fade In predstavlja film Martine Globočnik koji prati razvoj društvenih pokreta u Hrvatskoj od kraja 70-ih godina 20. stoljeća preko zelenog i ljudsko-pravaškog pokreta u 80-ima do prvih godina 21. stoljeća. Film je subjektivno intoniran pričama sudionika/ca tih pokreta koji su vodili, organizirali i sudjelovali u brojnim akcijama te nastanku i razvoju društvenih pokreta u Hrvatskoj.

{slika}

Održali/e smo i tribinu pod nazivom Zašto Pride?, sukladno aktualnim događajima u državi i predstojećem referendumu. Ana Brakus iz Zagreb Pridea, Danijela Almesberger iz udruge LORI, Dino Topčagić iz LGBTIQ inicijative Filozofskog fakulteta AUT-a, Lea Jurišić iz LeZbora, Sara Lalić iz Centra za mirovne studije te Tamara Opačić, novinarka portala H-alter porečkoj su publici približili/e tematiku, odnosno pojmove diskriminacije, prava manjina, potrebe održavanja povorki ponosa, a dotakli/e su se i kampanje banaliziranja i izvrtanja činjenica koju vodi inicijativa U ime obitelji.

Odličnim koncertom počastio nas je LeZbor, prvi mješoviti ženski, lezbijsko feministički zbor u regiji i uopće u ovom dijelu Europe, koji je na noge dignuo čitavu dvoranu, a usudila bih se reći i dobar dio Poreča na afterpartyju.

Program festivala vodila je poznata komičarka Marina Orsag, koja je oduševila porečku publiku odličnim stand up-om te održavala veselu atmosferu u dvorani, unatoč teškim temama kojima smo se bavili/e.

Za kraj smo ostavili okrugli stol Kultura iz naših cipela kojim smo željeli/e otvoriti dijalog s osobama i ustanovama zaduženim za kulturu u gradu Poreču. Krenuli/e smo od činjenice da je kultura našeg grada oblikovana kroz njegovu više od dvije tisuće godina dugu povijest postojanja, da je posljednjih sedam desetljeća povezana s turizmom, kulturna politika Poreča bila važan dio javne politike i da bi bez te dimenzije naša lokalna sredina sigurno bila siromašnija te ne bi danas ovako izgledala.

{slika}

A gdje smo danas? Postoji li kulturna politika grada, kakav je njen sadržaj, tko je sudjelovao u njenoj izradi, kako su građani i građanke uključeni u stvaranje kulture svoje zajednice? Jesu li uopće uključeni? Tko odlučuje o programima financiranima javnim novcem i na temelju kojih kriterija? Koji su izvori financiranja kulture u Poreču i bi li ih moglo biti više i izdašnijih? Ovo su samo neka od pitanja koja smo postavili/e na okruglom stolu Kultura iz naših cipela.

Kao osnovni zaključak okruglog stola nametnula se loša komunikacija vodstva Pučkog otvorenog učilišta s kreativnim pojedincima/kama i udrugama, pa i Gradom, nedostatak kulturne strategije koju su, za razliku od Poreča, izradili svi drugi veći istarski gradovi, kao i uplitanje politike, odnosno politički umreženih pojedinaca/ki u kreiranje kulturne slike grada, što kao posljedicu ima netransparentnu podjelu financijskih sredstava za kulturne programe odnosno odlučivanje o tome koji kulturni projekti trebaju dobiti ‘zeleno svjetlo’, a koji ne.

Kao zaključak čitave akcije OKUPljenih nameće se pozitivna energija, volja, snaga i želja za kulturom koja dolazi od samih građanki i građana. Čuvajte se cipelica!

Muškarac na roditeljskom dopustu

Od 1. srpnja ove godine na snazi je novi Zakon o rodiljnim i roditeljskim potporama koji je usklađen s direktivom Europskog parlamenta i Vijeća iz 2010. godine koja traži jednako postupanje i ravnopravnost spolova u korištenju rodiljnog i roditeljskog dopusta. Rodiljni dopust je prvi dio dopusta i traje od 28. dana prije poroda pa do navršenog šestog mjeseca djeteta. Od početka korištenja pa do 70. dana nakon poroda, rodiljni dopust obavezno koristi majka, u neprekinutom trajanju od najmanje 98 dana. Od 71. dana života djeteta, roditelji se mogu dogovoriti o tome tko će nastaviti koristiti rodiljni dopust, budući da ga otac može koristiti pod istim uvjetima kao i majka.

Roditeljski dopust koristi se od navršenih šest mjeseci života djeteta i traje osam mjeseci te se može iskoristiti u bilo kojem trenutku do navršene 8. godine djeteta. I otac i majka imaju pravo koristiti roditeljski dopust, svatko od njih po četiri mjeseca, s time da otac može majci “prepustiti” dva mjeseca čime majčin roditeljski dopust tada traje šest mjeseci, a preostala dva mjeseca može koristiti bilo kada do 8 godine djetetova života.

Naknada plaće za prvih šest mjeseci (rodiljni dopust) iznosi 100 posto plaće,  a za drugih osam mjeseci, ako dopust koriste oba roditelja, ili šest mjeseci, ako dopust koristi samo jedan roditelj (roditeljski dopust), iznosi najviše 2.660 kuna.

Osnovna intencija nove regulacije roditeljskog dopusta je poticanje očeva na korištenje roditeljskog dopusta, a samim time i ravnopravnije sudjelovanje muškaraca i žena u obiteljskom životu. Ovo nije prvi put da se zakonom pokušava motivirati očeve na roditeljski dopust. U prijašnjem Zakonu, ukoliko je otac iskoristio svoje pravo na roditeljski dopust on se produžavao za dva mjeseca. No, ovo rješenje nije donijelo velike pomake. Prema izvješću Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova za 2012. godinu tek je 0,46 posto odnosno 133 muškarca na razini cijele države koristilo dodatni rodiljni dopust do navršenih šest mjeseci djetetova života. Blagi porast broja muškaraca zabilježen je u korištenju roditeljskog dopusta nakon navršenih šest mjeseci djetetovog života i iznosi 3,83 posto ili 1.042 muškaraca te u korištenju roditeljskog dopusta (181 – 900 dana, za blizance, treće i svako sljedeće dijete) gdje je udio muškaraca 5,41 posto ili njih 321. U porastu je i korištenje dopusta povezanih s njegom djeteta od strane očeva i kreće se od 4 do 11 posto. Ukupni podaci korištenja različitih oblika rodiljnog i roditeljskog dopusta pokazuju da su žene i dalje dominantne korisnice ovih mjera sa 97,42 posto.  

Istraživanje Muškarci i rodna ravnopravnost koje je kao dio međunarodnog istraživanja u Hrvatskoj provela nevladina feministička organizacija CESI pokazalo je da nešto više od polovine muškaraca, oko 53 posto njih, nije uzelo dopust pri rođenju njihovog posljednjeg djeteta dok ih je 36 posto uzelo dopust (plaćeni ili neplaćeni). Muškarci koji nisu uzeli dopust kao najčešće razloge navode da si to nisu mogli priuštiti (43 posto) ili nisu željeli (26 posto). Oni koji su bili na dopustu su u 82 posto slučajeva izjavili da su bili zajedno s partnericom i djetetom dok ih je oko 6 posto bilo samo s djetetom. Velika većina muškaraca smatra da je period koji su proveli kod kuće s djetetom kasnije doveo do boljeg odnosa s djetetom. I upravo je ovo posljednje razlog zbog čega se zagovara obavezni roditeljski dopust za muškarce. Ženska platforma koju su kreirale ženske organizacije pred parlamentarne izbore 2011. godine je kao jedan od zahtjeva za novu Vladu postavila uvođenje obaveznog dopusta za muškarce. 

Poslodavci također mogu odigrati veliku ulogu u poticanju očeva na korištenje roditeljskog dopusta. Od stvaranja pozitivne atmosfere prema korištenju roditeljskog dopusta pa do izravnog poticanja zaposlenika da iskoriste svoje pravo i provedu barem ta dva mjeseca kod kuće s djetetom. U istraživanju koje su proveli Moj Posao i CESI u 2011. godini dvije trećine žena smatralo je kako je važno ili jako važno da se ohrabri i potiče muškarce na korištenje roditeljskog dopusta. Isto je smatrala tek jedna trećina muškaraca. Čak četvrtina muškaraca smatrala je kako to uopće nije važno.

Do sada su iskustva pokazala da korištenje roditeljskog dopusta više ovisi o nekim ekonomskim faktorima nego o zakonskim rješenjima. Tako na roditeljske dopuste najčešće odlaze muškarci koji zarađuju manje od svojih partnerica ili imaju sigurnije zaposlenje od svojih partnerica (primjerice on radi u javnoj upravi, a ona u privatnom poduzeću). CESI-jevo istraživanje također je pokazalo da 56 posto muškaraca smatra da imaju najveću odgovornost što se tiče zarađivanja za obitelj, dok trećina muškaraca smatra da je najvažnija uloga žene briga o kući i kuhanje za obitelj, kao i da su mijenjanje pelena, kupanje djece i hranjenje djece dužnost majke. Vidljivo je stoga da postoji i snažna društvena ukorijenjenost stereotipnih podjela odgovornosti unutar obitelji koje sprječavaju da u svoj obiteljski život uvedu rodnu ravnopravnost. Dob i obrazovanje igraju najveću ulogu po pitanju rodne ravnopravnosti u obitelji. Mlađi i obrazovaniji muškarci bili su skloniji prisustvovati porodu i uzeti dopust pri rođenju djeteta također je pokazalo CESI-jevo istraživanje.

Pitanje koje se postavlja je hoće li društvo čekati da stignu te neke nove i obrazovanije generacije muškaraca ili će pozitivnim mjerama potaknuti očeve na veću brigu oko djece? Ono što bi država mogla učiniti za početak jest povećati dopust za očeve prilikom rođenja djeteta na barem dva tjedna te poticati zaposlenike u državnoj i javnoj upravi na korištenje roditeljskog dopusta.

 

Članak je nastao u okviru projekta Budi tata kojeg provodi udruga Roda u partnerstvu s udrugom CESI. Projekt financijski podupire Ministarstvo socijalne politike i mladi, no članak ne izražava stavove i mišljenje spomenutog Ministarstva.

Širenje područja borbe: Glasuj PROTIV

Nakon silnih pljačkanja državne blagajne, rezanja radnih i socijalnih prava, golemog osiromašenja i nezaposlenosti, radikali su našli žrtve koje će okriviti za ‘razaranje’ društva. Ne, to nije Ivo Sanader, Franjo Tuđman, menadžeri, financijske elite, MMF, EU i NATO, to su gejevi i lezbijke! Stoga, novinarke Širenje područja borbe odlučile su se snažno oduprijeti. ŠPB je glasno i jasno PROTIV te će i tebe pokušati uvjeriti da je tvoja građanska odgovornost da izađeš na glasačko mjesto 1. prosinca i ponosno zaokružiti protiv te na taj način pridoneseš tolerantnijem, ravnopravnijem i pravednijem društvu.

Kako animirati i aktivirati okolinu da glasuje ‘protiv’, što nam donosi 2. prosinca i kako se oduprijeti fašizaciji društva – odgovorit će nam Ana Brakus iz Zagreb Pridea u ponedjeljak, 18. studenog, u 16.20 sati na valovima Radio Studenta.

Širenje područja borbe emisija je Radio Studenta koja se bavi ljudskim pravima, civilnim društvom, aktivizmom, ali s posebnim naglaskom na rodnoj jednakosti. Iz tjedna u tjedan obrađuju se uvijek aktualne teme, kroz koje se nastoji upozoriti na nepravde, nedovoljno razvijeno civilno društvo, kršenje ženskih, radničkih, LGBTIQ i drugih ljudskih prava te potaknuti slušatelje i slušateljice na razvijanje svijesti, aktiviranje i potragu za alternativnim rješenjima. ŠPB informira, nasmijava te ima stav.

Širenje područja borbe emitira se svaki ponedjeljak u 16.20 sati na 100,5 na području Zagreba ili putem web streama www.radiostudent.fpzg.hr.

Emisiju uređuju: Svjetlana Knežević i Maruška Mileta
Emisiju pripremaju: Sara Jerman i Andreja Pančur

Pokrenuta peticija protiv LGBT propagande?

Nepoznati/a autor/ica sastavio je online peticiju kojom poziva građanke i građane Srbije da potpišu peticiju protiv ‘propagiranja homoseksualnosti’, javlja diskriminacija.ba.

Na sajtu peticije24.com stoji sljedeće: 

“Pošto je u toku ‘pilot projekat’ udžbenika iz ‘reproduktivnog zdravlja’ u Vojvodini, iz koga se vidi da je u toku homoseksualizacija dece u školama (…) da ne pričamo o propagandi homoseksualizma na ulici u vidu ‘parada’ i drugih bogohulnih skarednosti (…) pokrećemo peticiju za donošenje zakona za zabranu ove izopačenosti – lgbt propagande, koja Bogom blagosloveni rodni nagon zloupotrebljava za svoje, normalnim ljudima neshvatljivo, seksualno ponašanje (…) Peticija se odnosi na zabranu svih vrsta propagiranja LGBT ideja u školama, na ulici i na svim javnim mestima.”

Kako podsjeća portal lgbt-prava.ba, nedavno je Prvi osnovni sud u Beogradu odbacio tužbu protiv narodnog poslanika i predsjednika Jedinstvene Srbije Dragana Markovića Palme za diskriminaciju LGBT zajednice. Popularni Palma je izjavio u medijima da je “protiv svakog skupa koji bolest želi prikazati kao nešto normalno”, aludirajući na Paradu ponosa.  

Peticija za sada ima 298 potpisa, a autor je želio ostati anoniman. Ipak, možete mu/joj pisati i raspitati se detaljnije o ovoj akciji, da li postoji regionalna suradnja, posebno s drugim vrstama “građanskih inicijativa” koje “štite obitelj” i sl. A dotični/a se može i prijaviti nadležnim organima. 

Aktivizam za transformaciju maskuliniteta

Young Men Initiative je inovativna projektna metodologija fokusirana na izazivanje promjene stavova. Dekonstrukcija stereotipa i rekonstrukcija maskuliniteta promocijom rodne ravnopravnosti, te edukacijom o zdravim načinima života, nenasilnom rješavanjem sukoba, zloupotrebi droge i alkohola te o seksu i reproduktivnom zdravlju cilj je projekta Budi muško. Na rad s mladima se gleda kao na ulaganje u budućnost društva.

Konferencija naziva Young men as allies in ending violence: activism for transforming masculinities održana je od 13. do 15. studenog u hotelu Termag na Jahorini, BiH. Na konferenciji su prikazani rezultati Budi muško kampanje i metodologija rada s mladićima od 13 do 19 godina. Projekt, koji je iz edukativnog prerastao u društveni, u svojih sedam godina provođenja do sada je okupio čak 1400 mladih ljudi, održano je 700 aktivnosti u 30 gradova u regiji (Srbija, Kosovo, Bosna i Hercegovina, Hrvatska). Projekt se provodi kroz djelovanje organizacija-partnera iz ranije navedenih država, pod pokroviteljstvom Care International Balkans. U Hrvatskoj projekt Budi muško provodi udruga Status M iz Zagreba. Osnovan je i Forum pravih muškaraca, koje čine muškarci iz svijeta politike, novinarstva, glazbe, filma, sporta i drugih područja, koji se zajedno bore protiv nasilja nad ženama.

Polazeći od pretpostavke da većina mladih ljudi prva saznanja o životu stječe od roditelja, koji nemaju vremena za implementaciju pozitivnih životnih vještina, već sukobe s djetetom rješavaju batinama i kratkim objašnjenjem “ne smiješ učiniti XY jer ja tako kažem” i da je arhetip muškarca na Balkanu jak, nasilan, ne pokazuje emocije, promiskuitetan, isključiv i apsolutni pobjednik u ratu spolova, aktivisti nastoje utjecati na uzroke, ne sanirati posljedice. Krajnji cilj je dekonstrukcija stereotipa; stvaranje “novog Balkanca” (New Balkan Boy) koji brine o svom zdravlju, sprječava nasilje, poštuje vršnjake i žene i osjeća se sigurno. Mladiće se želi educirati kako bi izbjegli frustracije koje eskaliraju i postanu nasilne.

Inovativni način edukacije, tzv. peer education (vršnjačka edukacija) je do sada pokazala zadivljujuće rezultate. Program se provodi u suradnji s nastavnim osobljem, no ključni sudionici u edukaciji su sami mladići, koji svoja znanja i vještine prenose na vršnjake u kontroliranom okruženju.

U samom začetku projekta, 2007. godine, jedan od glavnih izazova je bio – kako privući mlade. Od ključne važnosti je bilo postaviti projekt kao kul stvar. I da članstvo bude privilegija. To se je postiglo gerila socijalnim marketingom, stripoidnim informativnim materijalima napisanim za mlade, integriranjem javnih osoba u program i promidžbu, koja se je odvijala u zatvorima, školama, institucijama i na ulicama. Drugi izazov su bili sami profesori i školsko osoblje, od kojih su neki odbijali sudjelovati u projektu radi osobnih stavova. Odbijanje suradnje i prozivanje radi “proizvodnje slabića i curica” je kvalitetan način promocije projekta.

U sklopu konferencija je prikazana i predstava “Muškarčine” u izvedbi članova udruge Centar E8 iz Beograda, Srbija koja koketirajući s nacionalizmom, diskriminatornim izjavama i promoviranjem stereotipa ukazuje na apsurdnost balkanskog muškarca i svega do čega on tradicionalno drži, uz pacifističku poruku, nešto psovki, sedam dječaka, “sereš” kao argument i presjek ratnih događanja od 1990. do danas.

Neformalni obrazovni sustavi kao što su edukacije u sklopu Budi muško klubova pomažu osobnom rastu pojedinca, što dovodi do socijalnog rasta. Socijalni kapital predstavljaju aktivni građani koji rade pravedno socijalno društvo. Feministička djelovanja i ženski pokreti trebaju plodno tlo, koje nastaje edukacijom na svim frontovima. Ravnopravnost je pitanje svih uključenih. 

Žensko NE fleksibilizaciji

Pored činjenice izostanka bilo kakve ozbiljnije ekonomsko-socijalne strategije izlaska Hrvatske iz krize koja se ne bi temeljila isključivo na politici štednje i zaduživanja te daljoj deindustrijalizaciji, promocija se nesigurnih oblika rada, fleksibilizacija radnog vremena i ukidanje osmosatnog radnog dana nameće kao vrlo opasan smjer Vlade u transformaciji tržišta rada. Uspostava tobožnjeg reda na tržištu rada temeljenog na reformi radnog, socijalnog i mirovinskog zakonodavstva se posve suprotno lamentacijama o novim radnim mjestima i investicijskim prilikama primarno pokazuje kao negativni društveni trend koji se temelji na kršenju teško stečenih radničkih i socijalnih prava.

Radno pravo i mirovinski sustav trebali bi biti temelj socijalne sigurnosti građanki i građana svake države koja sebe naziva socijalnom. Ono što se spomenutim reformama zapravo legitimira su osnove dugoročnih socijalnih procesa čije će posljedice biti vidljive u neposrednim radnim odnosima i mirovinskoj potpori, te će odrediti smjer društvenih kretanja i generacijama koje slijede.

Kao što je to slučajem u svim primjerima notorne neoliberalizacije društva, bilo da je riječ o zemljama centra ili periferije, negativne posljedice politike neoliberalizacije koje se provode reformama radnog zakonodavstva najteže pogađaju žensko radništvo, majke i trudnice te dodatno pogađaju ekonomsku i socijalnu sigurnost kućanstava o kojima tradicionalno mahom skrbe žene.

Upravo stoga ćemo na prvoj tribini najavljenog ciklusa diskusija govoriti o fleksibilizaciji radnog vremena, posljedicama rada na određeno, prekarnom i agencijskom radu, outsourceingu, vaučer-radu, diskriminaciji na radnom mjestu, egzistencijalnoj sigurnosti, pritomu ističući nezaobilaznu žensku perspektivu posljedica reformi radnog i socijalnog zakonodavsta.

Na tribini govore:

Anamarija Tkalčec (CESI, Ženska fronta za radna i socijalna prava)

Sanja Oluški Radaković (Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova)

Zlatica Štulić (Sindikat trgovine Hrvatske/SSSH, Ženska fronta za radna i socijalna prava)

Mislav Žitko (Centar za radničke studije)

Moderira:

Ankica Čakardić (Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju)

Tribinu organizira Ženska fronta za radna i socijalna prava u suradnji s Uredom pravobraniteljice za ravnopravnost spolova.

Tribina će biti održana u srijedu, 20. studenog 2013. godine u Zelenoj akciji, Frankopanska 1, Zagreb, s početkom u 18 sati.