Prva hrvatska žena koja se zanimala za feminizam

U Memorijalnom stanu Marije Jurić Zagorke kao dio ciklusa predavanja o Mariji Jurić Zagorki i ženskoj književnosti, u četvrtak 17. listopada, uz domaću rakiju i suhe smokve, priznata povjesničarka i istraživačica mr.sc. Lucija Benyovsky održala je predavanje o nedovoljno poznatoj splitskoj novinarki, publicistkinji, feministkinji i borkinji za ženska prava Vinki Bulić.

Prije samoga početka predavanja, kao svojevrstan uvod u život i djelatnost Vinke Bulić te povijesne situacije u kojoj je živjela i djelovala, pogledale smo kratak video.

Lucija Benyovsky istaknula je kako, nažalost, danas za Vinku Bulić jako malo ljudi zna, unatoč njezinoj angažiranosti između dva svjetska rata, ne samo na socijalnom polju i feminističkom/ženskom pokretu, već i na kulturno-prosvjetnom polju.

Podatke o Vinki, Benyovsky je skupila istražujući građu koja se odnosila na razdoblje od 1937. – 1941. godine u trogirskom arhivu. Osim toga, u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, prva je, nakon 47 godina, dobila na uvid Vinkin dnevnik koji je bio zapečaćen sve do 2008. godine.  Radi se o pet bilježnica Vinkinih zapisa, od 1926. – 1934. (smrti don F. Bulića) godine, koje je ispunjavala svakodnevno. Drugi skup zapisa odnosio na razdoblje  1941. – 1945. godine. Te zapise, poznate i kao ‘Ratni dnevnici’ počela je pisati na sam početak 2. svjetskog rata. Dnevnik do danas nije objavljen. Jedan od razloga neobjavljivanja dnevnika bila je i sama Vinkina želja, s obzirom na Ratni dnevnik u kojemu je spominjala mnoge onodobne istaknute političke ličnosti.

No, pisala je i o ratnim događajima za vrijeme ustaškog režima u Splitu, a vijesti je prikupljala slušajući radio, čitajući novine, razgovarajući s hercegovačkim izbjeglicama i sl. S obzirom na to, donosila je pojedine relevantne povijesne činjenice i podatke koji se ne spominju u povijesnim djelima i kronikama toga doba.

Vinka je rođena 1884. godine u vrlo uglednoj i poznatoj solinskoj obitelji Šperac. Pučku školu je završila u rodnom Solinu, a domaćinsku djevojačku školu pohađala je u Rijeci. Upravo zbog toga često je se nazivalo domaćicom, što je kao zanimanje navedeno i na njezinoj putovnici, iako su njezin društveni i kulturni rad, te velika zainteresiranost za široki spektar područja, daleko premašivali opsege kućanice.

Benyovsky, govoreći o Vinki Bulić, uklopila je njezino življenje i djelovanje u povijesni kontekst i politička zbivanja onoga doba. Tako napominje da se Vinka rodila u vrijeme kada je Dalmacija bila pod vlašću Austro-ugarske.

Bila je u braku s Matom Bulićem, nećakom dona Frane Bulića. Frani Buliću bila je asistentica i tajnica vodeći njegovu korespondenciju, sređujući arhiv, sve do njegove smrti 1934. godine.

“Imala je troje djece. No, o njezinu privatnu životu se vrlo malo zna, s obzirom da u svojim dnevnicima nikada nije pisala o privatnom, obiteljskom životu”, napominje Benyovsky.

Svoje prve radove, odnosno članke u časopisima počinje pisati i objavljivati već 1917. godine, kada piše za zagrebački list ‘Ženski svijet’ koji je uređivala Zofka Kveder Demetrović. Časopis je pod tim nazivom izlazio do 1920. godine, kada mijenjenja naziv u ‘Jugoslavenska žena’. Zofki je poslala i pismo u kojemu od nje traži informaciju o literaturi o ženama i ženskom pitanju na hrvatskom, odnosno srpskom prostoru. Zofka Kveder je odgovarajući na Vinkino pismo izrazila svoje nezadovoljstvo stanjem feminističkog pokreta u Zagrebu:

“Draga gospođo, Vaše me pismo veoma obradovalo. Živila prva hrvatska žena, koja se zanima za feminizam i predava o ‘Ženskom pitanju’. Tu u Zagrebu imamo mnogo spisateljica, novinarka, liječnica, profesorica, ali samo ja, sirota jadna, i k tomu još rodom Slovenka, tešem i gudim svoju pjesmu svake subote u ‘Agramer Tagblattu’. Zagrebčanke kao da ne osjećaju nikakove ženske solidarnosti, pa malo mare za feminizam….

Osim sa Zofkom Kveder, tijekom svojega života vodila je prepisku s mnogim znamenitim ženama svojega vremena, kao što su Ivana Brlić Mažuranić, Elza Kučera – književnica i kustosica u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, dr. Jelka Perić i mnoge druge.

Osim u ‘Ženskom svijetu’ pisala je ponajviše u splitskom ‘Novom dobu’, časopisu koji je izlazio od 1918. – 1941. g. Teme o kojima je pisala mogu se podijeliti u nekoliko područja, primjerice, pisala je o ženskom pokretu, političkoj situaciji u Splitu između dva svjetska rata, o Solinu kao svome rodnom mjestu, o planinarstvu (bila je članica i potpredsjednica splitskog planinarskog društva Mosor); pisala je članke o trogirskoj zagori koju je upoznavala za vrijeme svojih planinarskih ekspedicija, prigodne članke o Božiću, Uskrsu i sl., članke o etnologiji/etnografiji, arheologiji, don F. Buliću itd.

Također, pisala je i u časopisima ‘Hrvatska sloboda’, ‘Hrvatska revija’, ‘Hrvatska straža’, potom u ‘Jutarnjem listu’, ‘ Hrvatskom dnevniku’ i drugima. U Zadru je držala predavanja o narodnoj umjetnosti, koja su bila dobro posjećivana. 

Što se tiče njezine aktivističke djelatnosti na području feminizma, bila je jedna od osnivačica feminističke organizacije u Splitu ‘Ženski pokret’, koja je djelovala od 1926. – 1929. godine, a koja se borila za priznavanje građanskih prava žena, tj. za pravo glasa. Zajedno s Jelkom Perić sudjelovala je na internacionalnom ženskom kongresu u Pragu 1927. g., koji je organizirala Mala ženska antanta – organizacija žena koju su 1923. osnovale ženske organizacije Jugoslavije, Bugarske, Čehoslovačke, Rumunjske, Poljske i Grčke.

“Krajem 1930-ih godina, nakon iznimno posjećenoga predavanja dr. Zdenke Smreke u Splitu, na kojemu Smreka govori o ravnopravnosti žena te potrebi za, osim kulturnog i karitativnog djelovanja, političkim djelovanjem žena, Vinka osniva društvo ‘Hrvatska žena'”, ističe Lucija Benyovsky.

No, s vremenom taj ženski pokret za pravo glasa postao je dio radničkog i komunističkog pokreta. Nakon 2. svjetskog rata, gotovo se zaboravilo na građanski ženski feminizam. Feministički pokret nestaje u socijalističkoj svakodnevici.

Osim u splitskom ženskom pokretu, bila je angažirana i u dobrotvornim karitativnim organizacijama, kao što je bila splitska ‘Javna dobrotvornost’ i ‘Općinski karitas’ osnovan krajem 19. st. Također, sudjelovala je u ‘Ženskoj zadruzi’, osnovanoj 1918. godine, koja je djelovala na kulturno-prosvjetnom planu – briga za nepismene, školovanje, organizacija higijene i sl.

Također, društvo ‘Hrvatska žena’ i Vinka Bulić angažirale su se kako bi pomogle siromašnom stanovništvu dalmatinske zagore, koje je u vrijeme između dva rata živjelo u strašnoj neimaštini – u selima bez struje, vode, u potpuno nehigijenskim uvjetima, bez školovanja. Prema tome, splitske žene članice navednoga društva organizirale su tečajeve za nepismene, posebice djecu, zdravstvene tečajeve, obučavale su žene za tkanje torbi koje bi poslije mogle prodavati, organizirale su školovanje i obrazovanje i sl.

Vinka Bulić bila je, nadasve zanimljiva, obrazovana i inteligentna žena koja je strastveno zagovarala priznavanje ženskih prava, te je bila svjesna položaja žene u društvu, bila je humanitarka, borkinja za ljudska prava; iznimno svestrana ličnost – od novinarke i feministkinje, pa sve do planinarke.

Zanimljiv dio njezine ličnosti koju za kraj predavanja spominje Benyovsky jest činjenica da je Vinka sama sebi napisala osmrtnicu. Bilo je to 1965. godine, kada je zaista i umrla u Splitu, u 81. godini života.

Guglaj ‘Žene’ i pronađi…

Rodna ravnopravnost puno je više od osnovnog ljudskog prava, ali rodna neravnopravnost i dalje je duboko ukorijenjena u svakom društvu. Nova kampanja UN Women-a pokazuje stvarne i zastrašujuće automatske Google odgovore do kojih možemo doći prilikom pretraživanja pojma “Žene”.

Koristeći lica žena različitih rasa, kampanja savršeno jasno oslikava kakve nam stvarne fraze najrasprostranjenija tražilica sugerira i koje su sve pozicije u 21. stoljeću i dalje namijenjene ženama. Od onih ‘žene trebaju’, ‘žene ne smiju’ pa sve do ‘ženama se ne smije vjerovati’, ‘žene trebaju biti kontrolirane’ i sličnih. Na svakoj od fotografija nalazi se i datum kada su stvarni Google rezultati bili pronađeni.

Cilj ove kampanje jest (iznova) ukazivati koliki su razmjeri rodne neravnopravnosti diljem svijeta. Ostale fotografije možete vidjeti ovdje. 

Svjetska ikona borbe za pravo djevojaka na školovanje

Neprežaljena favoritkinja za Nobelovu nagradu za mir zauvijek je ostavila svoj trag u srcima ljudi i na novinskim naslovnicama.

Sa samo 16 godina, Malala Yousafzai bila bi najmlađa dobitnica Nobelove nagrade za mir da je 11. listopada u Oslu proglašena ovogodišnjom laureatkinjom.Također, bila bi najmlađa dobitnica Nobelove nagrade i u svim ostalim kategorijama.

Umjesto toga, Norveški odbor za dodjelu Nobelove nagrade proglasio je pobjednikom Organizaciju za zabranu kemijskog oružja (OPCW) koja trenutno radi na uništavanju postrojenja za proizvodnju bojnih otrova u Siriji.

Po svemu sudeći i Malala smatra da su zaslužno primili nagradu. U njenoj poruci poslanoj u Twitter mreži čestita se i zahvaljuje ljudima iz OPCW-a na ‘predanom služenju čovječanstvu’.

Aktivistkinja iz Pakistana, koja je od svoje 11. godine neustrašivo prkosila talibanima – a tako i nakon prijetnje smrću – postala je svjetska ikona borbe za pravo djevojaka na školovanje.

Prije godinu dana, islamski militant pucao joj je u glavu. Malo tko mogao je vjerovati da će preživjeti. Prošli tjedan, novinske naslovnice navijale su za nju da osvoji Nobelovu nagradu.

Skromno se izjašnjavala o svojim izgledima i gostujući u nedjeljnoj emisiji CNN-ove novinarke Christiane Amanpour rekla je kako smatra da još nije zaslužila tu nagradu.

“Mislim da sam još premlada”, rekla je Malala

Ali uvijek postoje nove šanse. Jedino je važno nagradu zasluži svojim djelima.

“Bila bih ponosna kad bih učinila nešto pozitivno u vezi školstva i kad bih mogla samopouzdano izaći pred ljude i kazati im kako sam se pobrinula za stručno osposobljavanje učitelja ili osigurala da toliko i toliko djece pohađa školu”, rekla je.

“Kad bih zbog takvih stvari dobila Nobelovu nagradu, sigurno bih rekla kako sam je na neki način zaslužila”, dodala je.

Malalina ambicija da postane premijerka

Usprkos svojoj skromnosti oko nominacije za Nobelovu nagradu, Malala ne skriva velike ambicije.

“Želim postati pakistanska premijerka. To bi mi jako odgovaralo jer bih preko politike mogla služiti svojoj zemlji. Bila bih liječnica čitave nacije”, rekla je.

Ali korumpirani političari ovo trebaju shvatiti kao upozorenje. Kad bi Malala obnašala najvišu političku funkciju u toj zemlji, novac se ne bi slijevao u džepove političkih poznanika ili trošio na kupovinu birača. Izgleda da njene političke ambicije nemaju ništa s željom za osobnim probitkom.

“Mogla bih potrošiti veliki dio proračunskog novca na školstvo”, rekla je novinarki Amanpour. Čini se da bi za nju premijerska uloga predstavljala mogućnost da ostvari ciljeve kojima je podredila svoj život.

Malala je u svom kratkom životu učinila već puno toga za školstvo.

Talibani nisu željeli da djevojke pohađaju školu. U njenoj rodnoj dolini Swat 2009. godine zatvorili su školu, i tada nastaju problemi za Malalu i ona započinje s aktivizmom.

Njezin otac, učitelj koji vodi školu za djevojke, učio ju je da je snažnija od bilo čega i bilo koje osobe od koje strahuje.

Nastavila je ići u školu i zagovarati pravo djevojaka na školovanje, te je počela i anonimno pisati blog za BBC o svojim zastrašujućim iskustvima. Morala je skrivati čak i svoje knjige kad su talibani provodili racije po kućama.

2011. godine dodijeljena joj je pakistanska Nacionalna nagrada za mir zbog pružanja otpora talibanima.

Njezin prkos izazvao je bijes militanata.

Atentator

Prije godinu dana, 9. listopada 2012., poslali su jednog čovjeka da je ubije dok se vraćala iz škole. Zaustavio je improvizirani školski autobus i ušao unutra.

Malala se prisjetila tog strašnog trenutka u razgovoru s Amanpour.

“Pitao je, ‘Tko je Malala?’ Nije mi dao dovoljno vremena da mu odgovorim na pitanje”. Malala se sljedećih događaja nije mogla jasno sjećati, ali najbolja prijateljica Moniba joj je poslije sve ispričala.

Malala je čvrsto stisnula i oslonila se na Monibinu ruku. Šutila je – tako je čula od Monibe –dok je atentator iz neposredne blizine ispucao tri metka prema njoj.

“Ispalio je tri metka. Jedan metak pogodio me je u lijevu stranu čela, i prošao mi je kroz vrat i rame”, sjeća se Malala.

Uzrokovao je trajno oštećenje bubnjića i facijalnog živca.

“Ali ipak kad razmislim, sve skupa to je bilo pravo čudo ,” rekla je Malala.

Živa je i može se smijati. Nije pretrpjela teška oštećenja mozga ili kralješnice.

Hitna operacija u Pakistanu spasila joj je život. Poslije je avionom prevezena u Veliku Britaniju na daljnje liječenje.

Rad za dobrobit cijelog čovječanstva

Dok se oporavljala, imala je podršku cijelog svijeta i svjetski lideri – od glavnog tajnika UN-a Ban Ki-moona do bivšeg britanskog premijera Gordona Browna – prepoznali su njezina nastojanja i spremno su joj se pridružili.

Dosad je već surađivala s UN-om na programu promicanja univerzalnog prava svih ljudi na obrazovanje s motom ‘Ja sam Malala’.

9. listopada, obilježavajući obljetnicu napada, objavila je svoje memoare pod istim tim naslovom. U srijedu, pakistanski talibani zaprijetili su da će napasti svaku knjižaru u kojoj se prodaje njezina knjiga. U ponedjeljak, ponovo su zaprijetili da će je ubiti.

Možda nije osvojila Nobelovu nagradu prošli petak, ali Europski parlament dodijelio joj je u četvrtak Sakharovu nagradu za slobodu misli zbog pružanja otpora militantnim pobunjenicima.

Naravno, u budućnosti se još i Nobel može naći u njezinim rukama. Predsjednik norveškog Nobelovog odbora rekao je CNN-u da bi opet mogla biti kandidatkinja za nagradu sljedećih godina.

Već zna što bi učinila s novcem dobivenim od nagrade.

“Nobelova nagrada za mir pomogla bi mi da započnem kampanju u kojoj tražim da se poštuje pravo na školovanje za djevojke”, rekla je novinarki Amanpour. Jer pozivajući se na muslimansku svetu knjigu koju talibani koriste da bi opravdali svoju opresiju, Malala kaže da nigdje u Kuranu ne piše da djevojkama ne bi trebalo dopustiti da idu u školu.

Dugoročno gledajući, Malala planira nastaviti svoju misiju kako bi osvojila još puno važniju nagradu.

“Ali pravi cilj koji želim ostvariti – najdragocjenija stvar za kojom težim i za koju ću se neumorno nastaviti boriti – tu nagradu dobit ću tek kad vidim da svako dijete ide u školu. Naporno ću raditi sve dok svako dijete ne dobije na poklon svoje pravo na mir i školovanje”.

Prevela i prilagodila Mirela Brodnjak

Više od 8.000 studenata i studentica ostaje bez obveznog zdravstvenog osiguranja

Više od 8.000 redovitih studenata/tica starijih od 26 godina ostat će bez obveznog zdravstvenog osiguranja od 1. studenog, tvrde čelnici/e Hrvatskog studentskog zbora, prenosi HRT.

Morat će plaćati 390 kuna mjesečno jer nije na vrijeme promijenjena zakonska odredba dogovorena između ministarstava zdravlja i obrazovanja da zdravstveno osiguranje vrijedi 8 godina od upisa studija.

Prvi put u hrvatskoj jedna skupina građana/ki će izgubiti pravo na obvezno zdravstveno osiguranje na koje pravo imaju čak i zatvorenici/e”, tvrdi Toni Ganjto, član Hrvatskog studentskog zbora. 

“Imate paradoksalnu situaciju ako sa 22, 23 godine upišete studij, imate plaćen studij na 4., 5. godini ako ste redoviti, a nemate plaćeno zdravstveno osiguranje”, dodao je Vedran Dodić, student 5. godine Medicinskog fakulteta u Zagrebu.

Predsjednica Hrvatskog studentskog zbora (HSZ) Petra Radetić ocijenila je na izvanrednoj konferenciji za novinare da su iznimno loši uvjeti u studentskim domovima i veliki manjak smještajnih kapaciteta jedni od glavnih problema studentskog standarda u Hrvatskoj.

Ustvrdila je kako i dalje vlada veliko nezadovoljstvo studenata/tica provedbom novoga Pravilnika o prehrani studenata te najavila kako će se sastanak s predstavnicima/ama Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta (MZOS), na kojem bi se prijedlozi studenata/tica trebali prihvatiti, održati u prvom tjednu mjeseca studenog.

Osim temeljnoga nezadovoljstva novim Pravilnikom o prehrani, upozorila je i na veliki nedostatak studentskih restorana u Splitu, što splitske studente/ica, kako je napomenula, dovodi u još nepovoljniji položaj u primjeni novoga Pravilnika.

Tajnik za međunarodnu suradnju Mate Damić najavio je održavanje 65. Generalne skupštinu Europske studentske unije (ESU), koja će se održati od 26. studenog do 2. prosinca u Zagrebu. 

Napomenuo je kako je ESU krovno predstavničko tijelo 11 milijuna europskih studenata te ocijenio kako je održavanje skupštine još jedan u nizu dokaza vrijednosti hrvatskih studenata u međunarodnim okvirima, iako, po njegovoj tvrdnji, u vlastitoj zemlji još uvijek nisu dovoljno prepoznati.

Održan prvi Montenegro Pride

U Podgorici je danas održana Povorka ponosa pod nazivom Montenegro Pride, kojoj je prisustovalo oko 100 sudionika/ica, prenose crnogorski mediji.

Organizatori/ce Povorke zadovoljni su današnjim okupljanjem i najavili su da će naredni Pride u Crnoj Gori biti održana u lipnju 2014. godine.

Predsjednik Upravnog odbora NVO Queer Montenegro Danijel Kalezić rekao je da u Crnoj Gori LGBT osobe od danas nisu nevidljive, te da će se nastaviti boriti dok ne osvoje potpunu slobodu koju zaslužuju kao i svi drugi.

Izvršni direktor LGBT Foruma Progres Stevan Milivojević kazao je da je Povorka potvrda da je podrška crnogorske vlasti istinska, a ne deklarativna, te da je pokazala da je ispred država regije.

Ministar za manjinska prava Suad Numanović kazao je da je Crna Gora pokazala da je svim njenim građanima/kama zajamčeno pravo okupljanja. Dodao je da država neće dopustiti da se bilo koji građanin osjeti manje vrijednim.

Pored ministra Numanovića, u koloni su bili još i savjetnik premijera Jovan Kojičić, predstavnici civilnog društva i regionalnih LGBT organizacija iz Hrvatske, Slovenije i Srbije, ali i predstavnici diplomatskog zbora, prenosi rtl.hr.

Sudionici Povorke nosili su zastave duginih boja i EU. Na čelu povorke bio je transparent Crna Gora ponosno, a potom Gay je OK, kao i transparenti Svako ima svoje pravo, Napredak je tolerancija, Ovo su i naše ulice i Ponosan sam jer sam na pravoj strani povijesti.

{slika}

Tijekom šetnje u gradu se čulo više detonacija, a jako policijsko osiguranje pratilo je sudionike/ice. Kako javljaju podgorički mediji, više desetina huligana je uhićeno.

Grupa protivnika Povorke ponosa pokušala je na više mjesta u gradu probiti policijski kordon, ali u tome su bili spriječeni. Grupa huligana je kamenovala i zgradu Vijesti i tom prilikom polomljen je prozor na zgradi tog medija. Kamenovan je i službeni automobil Vijesti, parkiran ispred zgrade.

Više od 2.000 pripadnika/ca policije je organiziralo pet sigurnosnih prstenova, a grad je nadlijetao i policijski helikopter.

Prema saznanjima portala Cafe Del Montenegro, ozlijeđeno je oko 20 policajaca/ki, a privedeno je više osoba. Na pojedinim lokacijama još uvijek ima incidenata. Organizatori/ce Pridea posebno su se zahvalili pripadnicima Uprave policije, prenosi Tportal.

Sudionici/e Parade i predstavnici/e medija s lica mjesta su evakuirani/e policijskim kombijima.

Ovo je prvi Pride održan u Podgorici, a onaj održan u srpnju u Budvi bio je obilježen žestokim sukobima policije i huligana.

Izgubimo djevičanstvo – zauvijek!

Djevičanstvo.

To je nešto što nam je svima poznato, nešto o čemu smo svi razgovarali. To je nešto čime smo mi, kao kultura, opsjednuti.

Ako si žena, onda je to jako vrijedno imati, no vrlo zamršeno ako si muškarac.  

Žensko djevičanstvo vrijedno je društvu, dok muškarčevo, zapravo, ne vrijedi ništa; u stvari, za društveni status muškarca bolje je da nije djevac.

To je povezano s onim što možemo nazvati seksualna dvostruka mjerila: ženama je neugodno što se seksaju, dok su muškarci za isto nagrađeni.

Ideja da je prvi susret penisa i vagine nešto značajno i od životne važnosti (barem za žene) ima svoje korijene u doživljavanju žena kao vlasništva. Drugim riječima, djevičanstvo je društvena konstrukcija proizašla iz komercijalizacije žena.

Budući da se žene smatralo (ili se još uvijek smatra) vlasništvom, one su udajom prešle iz vlasništva svoga oca u vlasništvo supruga. Znate onu tradiciju po kojoj otac vodi svoju kćer kroz crkvu? Upravo ona predstavlja prijenos vlasništva s oca na supruga. Otac je doslovno daruje drugome.

Zbog toga je ženina seksualna čistoća postala jako važna. Nevinost je smatrana kao jedna od najvažnijih stvari na njoj.

Seksualnost je, naravno, regulirana kroz religiju što je seks učinilo sramotnim i tabuom, ako je izvan braka. I za najveći broj kontracepcija je bila nedostupna i bilo je važno da žene zbog toga ostanu djevicama, kako bi svojim supruzima osigurale čistoću njihova potomstva. Drugim riječima, djevičanstvo je služilo kao srednjovjekovni oblik testa očinstva.

No, iako se djevičanstvo može činiti kao tradicija, zapravo je vrlo problematično i štetno.

Djevičanstvo je seksističko

U modernim vremenima djevičanstvo kao koncepcija postoji i za muškarce, ali nema ni približno jednake društvene implikacije i značenje.

Žene su naučene da je njihova nevinost vrijedna, čak u nekim slučajevima i roba. Ako je ‘izgube’ na pogrešan način, odnosno s krivom osobom i u krivo vrijeme, bit će obilježene kao ‘lake’, ili će čak biti nazivane ‘oštećenima’ i ‘očajnima’.

S druge strane, muškarci se ne moraju brinuti da će ih se po tome prosuđivati, ili da će biti osramoćeni zbog ‘gubitka’ nevinosti.

U nekim kulturama žene mogu biti prognane ili čak ubijene ako nisu djevice prije udaje, ponajviše zbog sramoćenja svoje obitelji.

Djevičanstvo je znak čistoće, a nedostatak te čistoće prije braka u mnogim društvima donosi sramotu i nepoštovanje vlastite obitelji, čak i u slučaju silovanja.

Što je s muškarcima koji nisu djevci prije sklapanja braka? Oni se ne susreću s takvim kulturnim posljedicama.

 {slika}

Djevičanstvo pridonosi ‘stidu drolje’ (Slut – Shaming)

Djevičanstvo je konstruirano tako da žene prosuđujemo na temelju toga kako i kada su se počele seksati.

Gubitak nevinosti u krivoj dobi (najčešće ‘premlada’), u krivo vrijeme (‘prerano’ u vezi ili izvan veze), s pogrešnom osobom (najčešće s nekim koga ‘ne voliš’) ili  krivim osjećajima (zbog bilo kojeg drugog razloga, osim ljubavi prema partneru i predavanja svoje odanosti njemu) ima društvene posljedice.

Ovi su faktori predmet spekulacije i osuda drugih, pogotovo ‘stida drolje’. ‘Stid drolje’ termin je koji se odnosi na prenošenje stida i podčinjenosti na žene zbog njihove seksualnosti. Žene koje se izazovnije oblače spavale su, ili se smatra da su spavale, s puno ljudi ili imaju puno muških prijatelja – osuđene su na ‘stid drolje’.  

To je problematično jer je ‘stid drolje’ seksistički i učvršćuje negativan način razmišljanja o seksu, a temeljen na puritanskim seksualnim vrijednostima.

‘Stid drolje’ ne daje ženama seksualnu slobodu, nego umjesto toga ograničava njihovo ponašanje i njihove odluke te nameće očekivanja kako bi se trebale ponašati u svojoj seksualnosti (odnosno, ne ponašati).

Gubitak nevinosti, suprotan onom prihvaćenom i kulturno definiranom, može dovesti do ‘stida drolje’.

Djevičanstvo određuje ženinu vrijednost obrnuto proporcionalno tome s koliko je muškaraca spavala

Kao što je već navedeno, nevinost je povezana s čistoćom. To znači da što si se više seksala, to si manje čista, što u prijevodu za žene znači da je njihova vrijednost povezana s tim s koliko muškaraca su spavale.

 Postoji obrnuti odnos u tome koliko si se seksala i koliko društvo smatra da vrijediš

Međutim, za muškarce postoji pozitivna korelacija između toga koliko su se seksali i koliku im vrijednost daje društvo.

Muškarci su društveno nagrađeni za seks, dok su žene društveno kažnjene – on je pastuh, a ona drolja.

To je ono što je poznato pod pojmom dvostrukih mjerila seksualnosti. Nevinost je s tim iznimno povezana.

 Djevičanstvo je ‘heteronormativno’

Djevičanstvo pretpostavlja da je penis u vagini jedna posebna vrsta seksa, drugačija od svih ostalih.  

Pretpostavlja da ako nisi imala penis u svojoj vagini, ili ako penis nije ‘stavljen’ u nečiju vaginu, seksa, zapravo, nije ni bilo. Ni oralni ni analni seks, u našoj kulturi se ‘ne računaju’, iako oba uključuju riječ ‘seks’.

Heteroseksualnost je norma, a djevičanstvo služi kao njegova potvrda

Djevičanstvo briše iskustva lezbijki, gayeva, biseksualnih, queer i drugih ne–heteroseksualnih osoba te iskustva heteroseksualnih osoba, koje ne primjenjuju PUV seks (penis u vagini).

Njihov seks se prikazuje kao nešto nedostatno, ne poput heteroseksualnog seksa.

Djevičanstvo podrazumijeva da ste heteroseksualni i ne uzima u obzir bilo koju drugačiju vrstu seksualnog izražavanja.

 {slika}

Djevičanstvo briše queer i trans osobe

Budući da je djevičanstvo u heteronormativnoj kutiji, ne ostavlja mjesta za one koji ne pripadaju rodno binarnim ili drugim, takozvanim ‘konvencionalnim’ oblicima seksualnosti.

Djevičanstvo se oslanja na to da si heteroseksualna, cisrodna ženska ili muška osoba, koja nema nikakav okvir za odnose i osobe koji se u to ne uklapaju.  

 Za takve se ljude najčešće smatra da nisu ni izgubili svoju nevinost, ako nisu imali heteroseksualni seks s osobom suprotnog spola.

Pogledajte samo Internet! Postoje brojne stranice gdje ljudi pitaju jesu li lezbijke koje su se seksale i dalje djevice.

Činjenica da je do toga stalo tolikome broju ljudi, govori mnogo o tome koliko naša kultura cijeni nevinost (puno, puno previše) te kako na drugačiji način promatramo djevice od onih koje to nisu.

Sam termin nevinost ima suviše poopćeno značenje i seksistički prizvuk, a problematično je i njegovo korištenje, s obzirom da doprinosi navedenim društvenim problemima.

Primjenjujući koncepte i vrijednosti nevinosti na vlastiti i tuđe seksualne živote, podupirete patrijarhalne stavove o seksualnosti i vrijednosti žena općenito.

Patrijarhat želi da postupate s vašom seksualnošću kao s robom, istovremeno zadržavajući seksističke stavove jer se tako održava status quo.

Prisiljavajući seksualnost da egzistira u ovoj maloj heteronormativnoj i heteroseksističkoj kutiji, mogu se efektivno izbrisati iskustva svih ljudi koji u tu kutiju ne pripadaju. 

Ja to neću tolerirati, a kladim se da nećete ni vi. Od vas ću zatražiti da još jednom razmislite o svom pogledu na nevinost i počnete preispitivati vlastita mišljenja o tome što čini vašu seksualnost. Što kritičniji postanete o temi nevinosti, to će se njena kulturološka važnost sve više činiti trivijalna i neprivlačna.

Naposljetku, socijalne konstrukcije su zasnovane iz onoga što kažemo sami sebi, na temelju prethodnog znanja i vlastitih iskustava. No, što bi se dogodilo kada bi se znanje i iskustvo promijenili?

To pitanje je ključno za vječni gubitak nevinosti.

Prevela i prilagodila Mirna Šimunović