sdadmin

37 godina napada na žensko zdravlje

Posted on by sdadmin

Demokrati/kinje moraju prestati raditi kompromise s konzervativcima/kama kojima štete ženskom zdravlju i pravima, osobito kada se radi o siromašnim ženama.

Frustriraju vas republikanci/kinje i njihove nebuloze po pitanju zakona o zdravstvenoj zaštiti? U tom slučaju, vratite se par desetljeća unazad i okrivite Henryja Hydea, predstavnika u Kongresu iz Illinoisa i njegovu konzervativnu stranku. Oni su bili zakonodavci koji su postavili temelje za odbacivanje zdravstvene zaštite na temelju ideologije i političkih hirova, a njihovo inzistiranje da zdravstvena zaštita reflektira njihove moralne vrijednosti danas oblikuje političku borbu i ženska prava. Hyde amandmanom zabranjeno je financiranje pobačaja iz državnih izvora, protiv čega su se grupe za ženska reproduktivna prava oduvijek borile, dovodeći slučaj čak do Vrhovnog suda (na kojemu su izgubile).

Predsjednik Clinton uspio je izboriti iznimku za slučajeve silovanja i incesta 90-ih godina. No danas, osim liberalnih civilnih organizacija i skupina za ženska prava koje ukazuju na nepravdu, koju je izazvao Hyde amandman, malo je političara/ki koji će ozbiljno izazvati zakon, pa čak i u redovima demokrata/kinja. To što su demokrati/kinje tako olako odustali od borbe s Hyde amadmanom, prava je šteta, jer je taj kukavičluk samo dodatno ohrabrio konzervativce u nastojanjima da onemoguće zdravstvenu zaštitu koja se njima ne sviđa.

Medicaid i Medicare su zdravstveni programi koji omogućuju zdravstvenu zaštitu siromašnim, starim i ranjivim Amerikancima/kama, a ujedno su i među najpopularnijim programima socijalne skrbi u SAD-u. Prošli su zahvaljujući liberalnoj prevlasti u Kongresu sredinom 60-ih godina. No, nakon što je Vrhovni sud presudio u slučaju Roe vs. Wade 1973. godine, proširujući pravo na pobačaj svim Amerikankama, konzervativci su usvojili stajalište protiv pobačaja kako bi učvrstili temelj za segregadiste, novu političku opciju religioznih kršćana, kao i druge tradicionaliste.

Za Henryja Hydea pobačaj je bila osobna opsesija protiv koje se borio svim sredstvima. Shvaćajući da neće moći zabraniti pobačaj za sve Amerikanke, okomio se na one na koje je mogao: siromašne žene koje se oslanjaju na Medicaid. Danas je reproduktivna zaštita za siromašne žene u krizi. SAD ima jednu od najviših stopa neželjene trudnoće među razvijenim zemljama, kao i jednu od najviših stopa materinske smrtnosti. Više žena umire tijekom poroda u zemljama u kojima vladaju republikanci, a siromašne su žene osobito ranjive. Mnoge se trudne žene nađu u situaciji da moraju prodati svoje dragocjenosti kako bi platile pobačaj, ili preklinju obitelj i prijatelje/ice za novčanu pomoć.

Hyde amandman znači da siromašne žene često prekidaju trudnoću kasnije nego što bi inače prekidale, što znači da je procedura time, ne samo skuplja, nego i opasnija. Za mnoge siromašne žene to znači da uopće nemaju pristup prekidu trudnoće. Te se žene, naravno, prilagode novonastaloj situaciji, no često pate od lošeg zdravlja i financijskih posljedica, što nije slučaj sa slično situiranim ženama koje su obavile pobačaj. Jedna od tri Amerikanke će imati pobačaj u životu, no republikanci su uspjeli pretvoriti prekid trudnoće u problem nad kojim vlada treba imati kontrolu, što smatra polovica američke javnosti.

Hyde amadman je doveo do nekoliko sličnih zakona koji ograničavaju pristup pobačaju za vladine zaposlenice, vojne obitelji, klijentice Indian Health Servicea, državne zatvorenice i volonterke Peace Corpsa, koje moraju plaćati pobačaj posebno, unatoč tomu što su zdravstveno osigurane. Ronald Regan odobrio je Mexico City Policy, danas poznatiji kao Global Gag Rule (globalno gag pravilo), prema kojem se prestaje financirati bilo koja američka organizacija u inozemstvu, koja se na bilo koji način bavi pobačajem, makar ga samo spomenula kao opciju ili promovirala pravo na pobačaj.

Konzervativni zakonodavci su također uspješno progurali “prigovor savjesti”, koji omogućuje liječnicima/cama da odbiju raditi svoj posao ako se on kosi s njihovim religijskim stavovima. Naravno, “religijska uvjerenja” su obično ona ekstremno katolička – liječnici/ce i farmaceuti/kinje mogu odbiti dati pilulu za jutro poslije žrtvi silovanja, hitna služba u katoličkim bolnicama može odbiti prekinuti trudnoću koja je opasna po život žene, no teško ćete naći bolnicu koja će dopustiti da ortodoksni Židov ili konzervativni muslimanski liječnik odbije dotaknuti žensku pacijenticu. Zapravo, teško ćete pronaći veći broj iznimki “prigovora savjesti” koje ne uključuju religijske fanatike, koji misle da ih se tiče što radite sa svojim privatnim dijelovima tijela.

Nedavno, Stupak amandman je nastavio putem Hyde amandmana, zabranjujući Affordable Care Act-u ne samo da plaća pobačaje, već i da postane dio bilo kojeg plana zdravstvene zaštite koji samostalno pokriva troškove pobačaja. Sponzor toga zakona, usput, jest Bart Stupak iz Michigana – demokrat. Njegov amadman nije došao do verzije zakona kojeg je Senat odobrio, no kako bi osigurao glasove konzervativnih demokrata, predsjednik Obama se založio da Hyde postane produžetak njegova zakona o zdravstvenoj zaštiti. Republikanci su se suprotstavili i uključivanju pokrivanja kontracepcije u osiguranju, zahtijevajući mogućnost da poslodavci/ke sami odlučuju mogu li njihove zaposlenice koristiti kontracepciju.

Demokrati su trebali podvući granicu 70-ih godina: konzervativci nemaju pravo ciljati siromašne žene i onemogućiti im zdravstvenu zaštitu. Umjesto toga, živjeli smo s Hyde amandmanom 37 godina, a demokrati i dalje nastavljaju raditi kompromise s konzervativcima, kao da je gubitak zdravlja siromašnih žena sitnica. Danas bi se trebali zapitati koliko se dugo i široko sjena Hyde amadmana proširila.

Prevela i prilagodila Tea Stipan

Zemlje MENA daleko od ravnopravnosti

Posted on by sdadmin

Ravnopravnost spolova diljem svijeta znatno se povećala tijekom zadnjih pola stoljeća iako velika većina zemalja i dalje ograničava ženski gospodarski razvoj, izvijestila je Svjetska banka prošli tjedan.

Banka je objavila veliko izvješće  u kojem se prati tematika ravnopravnosti spolova u 143 zemlje, s posebnim naglaskom na posljednje dvije godine, ali i u kontekstu promjena od 1960 godine.

Iz izvješća je vidljivo da su mnoge zemlje krenule prema većoj ravnopravnosti spolova, ali još uvijek postoje veliki prostori – posebno na Bliskom istoku i subsaharskoj Africi (zemlje MENA) – gdje postoje značajne pravne prepreke za ravnopravnost.

Predstavnici/e civilnog društva općenito se slažu s dugoročnom analizom banke te naglašavaju da je slika na terenu i dalje problematična. Čak i nakon što su se uvjeti promijenili, kažu, slaba provedba ostaje otvoreno pitanje.

“Iako je istina da smo tijekom posljednjih 50 godina vidjeli veliki zamah u ženskim pravima, napose po pitanju zakona o nasilju u obitelji, razvoda i imovinskih prava, najveći je izazov da se većina tih zakona zapravo ne provodi u praksi,” kazala je Ritu Sharma, predsjednica Ženskog svjetskog napretka (Women Thrive Worldwide), neprofitne organizacija za IPS.

“Pravi je cilj stvoriti infrastrukturu koja će lokalnoj samoupravi zapravo omogućiti progon počinitelja spolnih delikata, osigurati ženama da zadrže vlastita vlasnička prava te im omogućiti da pokrenu razvod. Do sada je malo učinjeno kako bi se osiguralo da se ovi novi zakoni poštuju”.

Gotovo 90 posto od 143 zemlje imalo je barem jednu zakonsku zabranu ženskih ekonomskih prilika, navodi se u izvješću. Financijski znanstvenici usredotočili su na propise koji utječu na ženska imovinska prava, pravne procedure donošenja odluka, pravne zaštite od nasilja nad ženama i pravne prepreke na ekonomskom osnaživanju žena.

Većina ograničenja utječe na žensku sposobnost obavljanja osnovne djelatnosti, u rasponu od podnošenja zahtjeva za izdavanje putovnice preko registracije poduzeća do otvaranja računa u banci kako bi se prijavile za posao sukladno svojim sposobnostima i mogućnostima te zadržale imovinu. U 15 zemalja muževima je još uvijek pravno dopušteno da spriječe svoje supruge da rade ili prihvate posao.

Najznačajnije prepreke u tom smislu utječu na neke od osnovnih aspekata ženskog svakodnevnog života. To je duljina plaćenog rodiljnog dopusta, primjerice, kao i zakoni koji propisuju kazne poslodavcima koji otpuštaju trudnice. Ovo su samo dva primjera najčešćih prepreka.

“Iako multilateralne organizacije poput Svjetske banke obavljaju puno posla i bore se za bolje zakone o ravnopravnosti spolova”, kaže Sharma, “one zapravo kaskaju, nema puno pomaka od prije pet ili deset godina.”

Svjetska banka financijski doprinosi, primjerice, važnom utjecaju na globalnu raspravu. No, kaže Sharma, čini se da su mnoge institucije imale utjecaj pružanja normativne osnove za kretanje dok se lokalni aktivisti i aktivistkinje bore za provedbu vlastitih strategija.

“Ono što se čini da se danas događa jest da su lokalne grupe svjesne da moraju učiniti većinu provedbe vlastitim snagama, tako da dolaze do novih načina za to,” kaže ona, što sugerira da su mnogi sada usredotočeni na načine kako promijeniti društvene norme koje dovode do rodne nejednakosti.

“Jedan od načina da to učinite jest da doprete do lokalnih vjerskih institucija i pokušate postići ravnopravnost spolova obrazovanjem žena kroz svoju vjeru i svoje kulturne norme.”

Drugi su pak u strahu od stranih izvora financiranja projekta i pokušavaju sami utjecati na neravnopravan odnos žena u društvu.

“Ono što su najviše multilateralne organizacije postigle u posljednjih nekoliko godina jest poboljšanje retorike o rodnoj nejednakosti u globalnoj raspravi – ali to je otprilike to,” kazala je Elaine Zuckerman, predsjednica Rodne akcije (Gender Action), savjetodavne skupine koja promiče prava žena u međunarodnom investicijskom razvoju.

“Svjetska banka, primjerice, uložila je velike količine novca u izvrsna istraživanja, ali još uvijek im nedostaje strogi rodni pristup temeljen na ženskim pitanjima.”

Zuckerman je također dodala kako bi voljela vidjeti da financijske institucije imaju veći broj rodnih stručnjaka/inja koje bi zaposlile.

Doista, Rodna akcija odavno kritički promatra negativan utjecaj koji razvojni projekti financirani u inozemstvu mogu imati na žene. Primjerice,  Izvješće ove grupe iz 2006. ogleda se u rodnoj dimenziji u multilateralnom financiranju projekta plinovoda u središnjoj Aziji.

“Ovakav industrijski razvoj imao je tragičan utjecaj na žene”, kaže Zuckerman. “Svi su građevinski i uredski poslovi otišli muškarcima, a farme na kojima su radile žene morale su biti uklonjene. Rezultat je bio da su žene bile gotovo prisiljene na seksualni rad kako bi preživjele”.

Zajebavanje poligrafa

Posted on by sdadmin

“Tko je ustvari Nora Verde?”, bilo je to pitanje koje se krajem 2010, kada je pod tim pseudonimom objavljena knjiga “Posudi mi smajl”, moglo čuti unutar novinarskih i aktivističkih krugova. Znali smo da je osoba koja ga koristi zaposlena kao novinarka u jednom mainstream mediju, da se predstavlja kao domaćica, spisateljica i čitateljica te da piše poeziju, prozu i novinarske tekstove inspirirane glazbom, književnošću i feminizmom. Nama iz Dalmacije, koji se nismo osjećali ugodno u svojim rodnim sredinama, na prvu je postala simpatična zbog često citiranog ulomka iz njenog prvijenca: “Pušim travu. Volim žene. Ne navijam za Hajduka. Ne jedem bijeli kruh. Ne idem u crkvu ni nedjeljom ni blagdanom. Prezirem hitove Miše Kovača. Ne, Dalmacija definitivno nije bila mjesto za mene.”

U međuvremenu su rijetki uspjeli saznati tko stoji iza pseudonima, ona je otišla iz korporacijskog medija, postala jedna od urednica portala “VoxFeminae” i napisala roman “Do isteka zaliha”, koji je prije nekoliko dana, u izdanju “Sandorfa”, ugledao svjetlo dana. Tim povodom Tamara Opačić za “H-Alter” razgovarala je s Norom, koja u intervjuu po prvi put javno otkriva svoje pravo ime i prezime.

Tvoje prvo prozno djelo Posudi mi smajl je svojevrsni dnevnički zapis. Kako to da si se nakon njega odlučila na pisanje romana s ljubavnom tematikom?

Prve knjige često sadrže puno autobiografskih elemenata.Posudi mi smajl sam instiktivno izbacila iz sebe u jednom dahu pa zato ta knjiga ima namjernih, ali i slučajnih nepoliranih nečistoća i viškova. Nakon toga je došlo vrijeme da se ispriča priča, a da bi to napravio, autor, ma koliki god nonkonformist bio, mora pristati na neka pripovjedačka pravila. Priča ispričana u Do isteka zaliha mi je visjela nad glavom i jednostavno sam je morala napisati, a jedini način da to napravim bio je da se koristim relativno uobičajenom strukturom romana. 

Mnogi su Posudi mi smajl okarakterizirali kao lezbijski roman iako mu ti nisi pripisala tu etiketu. Važi li ona u slučaju Do isteka zaliha?

Romanu ne bih lijepila nikakve etikete jer ne želim da Do isteka zaliha žigošem na takav način. Uostalom, i u knjizi Posudi mi smajl Nora je također živjela mnoge druge identitete pored lezbijskog. Oznaka “lezbijskog romana” je vrlo nezgodna jer me odvodi u taj nesretni labeling koji želim izbjeći. Svatko piše ono što najbolje poznaje ili se potrudi upoznati. U romanu sam predstavila jedan partnerski odnos koji je stjecajem okolnosti odnos dviju lezbijki, no on se odvija u makrosvijetu grada, društva, kapitalizma, akcija “do isteka zaliha”, konzumerizma, klaustrofobije, prenapučenosti i konstantne kompetencije, sve mu to daje dodatne slojeve. Senzibilan čitatelj/ica uvjerit će se da to nije samo lezbijski roman.

U kojoj mjeri je tvoj stvarni život sadržan u opisu disfunkcionalne veze između Nore i Lune? Ima li Luna pravo kada kaže: “Nećeš se ti hvatat društvenih distopija, neee, ne da se tebi s tim zajebavat, nisi ni nešto verziran a u tome, a ni ne pali te. Ti se egzibicionist, na tragu onih frajera koji drkaju po parkovima, samo što si ti to, vidi vraga, primijenila na svoje pisanje”?

To su rečenice u kojima Luna govori o Norinom pisanju i spisateljskom procesu i njih valja promatrati u kontekstu njihovih stalnih psiholoških “pripetavanja”. Istina, tijekom pisanja Do istekla zaliha u određenoj mjeri sam se koristila situacijama iz vlastitog života, ali dosta toga je ispripovijedano na poprilično različit način od onoga što se zaista dogodilo. Na festivalu KaLibar, koji je prije nekoliko tjedana održan u Zadru,Mima Simić me pitala u kolikoj mjeri je Do isteka zaliha pisan prema istinitom događaju. Odgovorila sam joj: “Napredujemo, Posudi mi smajl je bio 67 posto, a Do isteka zaliha je 46 posto autobiografski.” Naravno da sam karikirala i igrala se stand up komičarke, ali činjenica jest da fikcionalno dominira u ovoj knjizi. Sam lik Nore u romanu Do isteka zaliha prilično je politički nekorektan, ona u svojoj histeriji afektira, svašta govori i misli.

U romanu se ipak daju iščitati pojedine stvarne pojave. Tako je, primjerice, s bendom Moj život sa strinom koji je ustvari U pol devet kod Sabe.

Tako je. Pararelno s onime što sam radila, taj bend mi je bio inspiracija jer njihove pjesme na sjajan način pričaju queer teme. Šefica benda Ana Opalić mi je u međuvremenu postala bliska prijateljica. Pored moje djevojke, upravo su mi Ana i pjevačica Martina savjetima i impresijama pomagale u procesu pisanja knjige. Ana me nikad ne štedi i to mi je jako potrebno. Znam se brinuti i vrlo često iscrpljivati strahovima o tome kako će ljudi koji me poznaju i koji su mi bliski čitati moju prozu, no u mom stvarnom životu su se događale nevjerojatne stvari i nisam mogla odoljeti da ih ne uzmem kao građu. Život je sjajan i da sam ga išla prepisivati, stvari bi možda bile još trostruko “kontroverznije”, no ja prije svega želim pisati, igrati se s tekstom, jezikom, likovima. Do isteka zaliha je roman koji govori o mračnijoj strani lezbijske egzistencije, odnosno, kako ju Ana naziva – “legzistencije”. Ona je ta koja mi uvijek govori da ako se mislim baviti pisanjem moram naučiti nositi se i s lošim posljedicama svojeg pisanja. U takvim se situacijama uvijek sjetim poznanice koja mi je jednom prilikom rekla da je moj najveći problem što pokušavam biti jebena i poštena. 

U novom romanu se često osvrćeš na nedostatke života u Zagrebu. Koliko ti oni smetaju u svakodnevnom radu?

Nora je čangrizava i nigdje nije posve zadovoljna. Voli Zagreb, ali njena veza s Gradom prolazi krize. Imam osjećaj da su u ovom, ali i mnogim drugim gradovima poprilično “istekle zalihe” – sve manje je mjesta za život i zraka za disanje. Osjećam da mi je kvaliteta života u posljednjih nekoliko godina drastično opala. Svakodnevno mi se događaju omanji trileri – u pronalaženju parkinga, prijevozu od točke A do točke B, odlasku u kino, u redu za kuglicu sladoleda u omiljenoj slastičarni. Za sve to treba živaca, a Nora je njihove zalihe u romanu prilično istanjila. Zato sanjari o odlasku na eko farmu i na trenutak joj uspijeva postati sretnom bjegunkom. Nekada pomislim da bi bilo najbolje živjeti u predgrađu koje je dovoljno blizu gradu, tako da mogu koristiti sve njegove blagodati, a mudro zaobići većinu smutnji i ograničenja. Predano radim na ostvarenju tog scenarija.

Također, u romanu se Nora dotiče i kritike postojećih aktivističkih grupacija.

Mislim da u ovom pokretu ima i karijerista, ali i iskrenih aktivista, stoga mi smeta kad ga se idealizira. Na aktivističkoj sceni, baš kao i u mainstreamu, ima zavisti, zlobe, izrabljivanja, lobiranja, pohlepe. U kulturnom je podzemlju trenutno moderno biti lezbijka, anarhistkinja i antifašistkinja. Ali tko će nas sve staviti na poligraf i ispitati  naše istinske aktivističke vrijednosti?!  Uostalom, naučili smo zajebati i poligraf, tako da…

U oba djela s popriličnom dozom negativnosti pišeš o novinarskom poslu u korporacijskim medijima u kojima si ranije radila. Dobar dio suvremenih hrvatskih pisaca su također novinari. Odakle vam potreba da pišete i u slobodno vrijeme?

Riječ je o nerealiziranim potencijalima. Čovjek dobar dio dana može blisko surađivati s tastaturom i napisati nekoliko tisuća znakova with spaces, ali se nakon svega svejedno osjeća nedojebano, neispunjeno. Ta dva pisanja nemaju za mene jedno s drugim nikakve veze. To je kao da radiš u fast foodu, ali si istovremeno zagriženi ljubitelj slow fooda. U šest sati odradiš svoju smjenu, odeš doma i kuhaš domaću paštu jer jednostavno na kraju dana želiš pojesti nešto organsko. Novinarstvo je uzbudljivo i zanimljivo i u njemu nisam radila samo zato da si osiguram egzistenciju. Ovisna sam o njemu, volim ga. Ono mi vrlo često daje dobar drive za pisanje. Oko godinu i pol dana nisam u mainstream novinarstvu, zbog čega mi se otvorila nevjerojatna količina slobodnog vremena. Mislila sam: Sada ću ja konačno po cijele dane biti spisateljica, to će biti jedno čudo! Postoje pisci koji se bude u sedam ujutro, neki se čak i urede kao da idu u večernji izlazak, sjednu pred kompjuter i pišu. Naprave nekoliko pauza i tako rade do večeri. Uvijek ću se s divljenjem odnositi spram takvih pisaca. Kod mene se to nije dogodilo jer sam shvatila da sam lopov koji voli krasti vrijeme za pisanje.

Primijetila sam da dosta često pišeš, kako u proznim, tako i u novinarskim tekstovima, o fenomenu “nečitanja” knjiga. Tako u Posudi mi smjal stoji: “Toliko knjiga, a raja ne čita ništa osim legendi ispod slika u novinama i kataloga što ih na povratku s posla dočekuju zabodeni u poštanske sandučiće. Nisu pročitali knjigu od srednje škole i lektire Na Drini ćuprija, Kiklop i Mirisi, zlato i tamjan. Poslije večere gledaju američke forenzičke serije i prde pod poplunom.” Kako objašnjavaš taj fenomen?

To je jasna stvar. Ljudi nikada nisu previše čitali. Nekada su čitali možda malo više jer je stil života bio sporiji, ali mislim da je književnost uvijek bila među manje popularnim umjetnostima. Uvijek su film i glazba puno brže dolazili do publike. Čitanje je koncentrirani, samotnički i posvećeni hobi rijetkih. Uz to, cijena knjige je poprilično skočila tako da je ona postala teško dostupna i onima koji je vole. Ostale su knjižnice i malo je onih koji su i dalje spremni izdvojiti novac za knjigu. Često srećem ljude koji deklarativno tvrde da vole čitati, doma imaju doista prekrasne kućne knjižnice, krasne police iz Ikee ili nekog još jačeg dizajnerskog brenda. No, kada s njima malo više razgovaram i malo pogledam te police, shvaćam da iz njih davno nisu izvukli knjigu. A ima i onih koji imaju novca i ne kupuju knjige jer im je zbog postojećeg stila života televizija puno draža. Kako god okreneš – književnost uvijek najebe!

Ubija li ti to motivaciju za pisanjem?

Nekad me takva raspoloženja spizde i učine tjeskobnom, a onda shvatim da me ljudi ipak čitaju, pa se smirim. No kako bilo, treba se potruditi oko promocije nove knjige jer izdavači više to ne čine. Čitatelji se teškom mukom pokušavaju probiti kroz svu tu šumu subliminalnih poruka i proizvoda koji se nude, a na nama piscima je da pokušamo od izlaska nove knjige učiniti svečanost, tulum, doživljaj, a da se pritom ne pretvorimo u otužnog i pohlepnog žicara lajkova i medijske pozornosti.

Još uvijek pišeš pod pseudonimom, a u svrhu predstavljanja prve knjige si unajmila i dublericu. Od koga se skrivala Nora Verde?

Nora Verde je umjetničko ime koje koristim i u novinarstvu. Bio mi je potreban odmak od osobe Antonele Marušić i onoga što ona čini. Dugo razdoblje prije objave Posudi mi smajl sam kao Antonela Marušić stagnirala s pisanjem iako sam devedesetihPriča ispričana u “Do isteka zaliha” mi je visjela nad glavom i jednostavno sam je morala napisati, a jedini način da to napravim bio je da se koristim relativno uobičajenom strukturom romanaobjavljivala poeziju i bila u sedlu iz kojeg sam nakon nekog vremena ispala. U međuvremenu sam objavljivala tekstove o glazbi, pop kulturi, a budući da nisam htjela miješati jedno i drugo, trebao mi je novi identitet. Mnogi pisci koristili su i koriste literarna imena, nema u tome ničeg spektakularnog. U određenom trenutku mi se pseudonim činio simpatičnim konceptom. Bojala sam se da će se svi fokusirati na moju pozadinu i privatan život umjesto na knjigu. Naivno, nisam pretpostavila da ću pseudonimom napraviti medvjeđu uslugu svojoj lezbijskoj zajednici, te poslati poruku koja potiče smanjenje lezbijske vidljivosti.  

Zbog čega si uzela pseudonim?

To je bio pokušaj da fokus usmjerim na knjigu, da se riješim civilne popudbine svoje osobe i na koncu da zaštitim svoju roditeljicu. To nisam napravila zbog lezbijstva jer sam cijelo vrijeme bila out kao privatna osoba, ali u vrijeme objavljivanja i promocije knjige Posudi mi smajl koristila sam se hladovinom literarnog imena. No, u posljednjih godinu dana, pred i za vrijeme objavljivanja romana Do isteka zaliha – pojavljujem se na festivalima, promocijama i pokušavam svoj rad i aktivizam učiniti vidljivim.

Unutar LGBT zajednice naišla si na negativne komentare nakon gostovanja u emisijiDrugi format gdje si bila skrivena u mraku i pri čemu ti je bio moduliran glas.

Pogriješila sam s načinom prezentiranja u Drugom formatu. Ili se uopće nisam trebala pojaviti tamo, ili sam trebala nekog drugog zamoliti da čita ulomke iz moje knjige. Nisam znala da će mi modulirati glas i sve je ispalo jako opskurno. Priznajem, bila sam tašta i nisam mogla odbiti gostovanje. Ego mi se na kraju odbio o glavu. Sada sam opreznija.

Nakon emisije javno je reagirala Jasna Žmak. U odgovoru koji si joj uputila stajalo je pitanje: Moraju li sve lezbijke biti osviještene feministkinje i aktivistkinje?

Smatram da ne moraju. U tom trenutku sam odabrala to ne biti. Kroz godinu dana sam razriješila dvojbe koje su me u tome priječile i shvatila da sam napokon spremna.Jasna je imala pravo u svojoj reakciji i jako je cijenim kao spisateljicu, scenaristicu i dramaturginju. Poznanice smo i naš odnos nije nimalo narušen nakon svega. Priznajem, reakcija me pogodila, ali to mi je jedna od najzdravijih životnih lekcija.

Nije li kod javnih osoba, što spisatelji jesu, ipak odgovornost malo drugačija što se tiče poistovjećivanja s navedenim ulogama?

Naravno da jest. Znala sam to i tada, no odlučila sam sama izabrati trenutak kada ću se “osvijetliti”. U meni je prevladavao osjećaj “Učinit ću to kada budem spremna”.

Je li teško živjeti s dva identiteta?

Nije mi to problem. Identitet Nore mi je pospješio izlazak iz mainstream novinarstva i učvrstio me da i dalje budem Nora. Antonela je prijateljica, kćer, partnerica, a neka još malo pričeka jer i za nju će se uskoro naći posla.

Jesi li u LGBT zajednici uspjela zadobiti epitet “ormaruše”?

Djelomično. Bilo je teško čitati i gledati s kakvim se sve komentarima ljudi razbacuju. Na poslu, u društvu i na portalu VoxFeminae, na kojem sam već tada radila, bila samout, ali nisam bila out kao autorica. Lezbijska zajednica gledala je u tom trenutku samo na ono što je bilo važno za lezbijsku vidljivost, a i što je, na kraju krajeva, i meni sada bitno.

Jednom prilikom, odgovarajući na pitanje o anonimnosti, izjavila si: “Nije isključeno da ću u budućnosti raditi na tome i da će se i ti lanci jednoga dana olabaviti pa i skinuti.” Nalaziš li se sada u takvom stanju?

Da. Tu svoju najavu uspjela sam provesti u djelo i sada se svakako osjećam zadovoljnije. Najveće zadovoljstvo mi ipak pričinja spoznaja da sam uspjela završiti i objaviti roman Do isteka zaliha, čiju promociju planiram prirediti sredinom studenog u okviru ovogodišnjeg Vox Feminae festivala.

Le Zbor u Monteparadisu

Posted on by sdadmin

Na Dan neovisnosti, 08.10.2013. svojim će budnicama posjetitelje Monteparadiso kluba u Puli zabavljati zagrebački Le Zbor, prvi mješoviti ženski lezbijsko feministički zbor Hrvatske i regije.

Le Zbor je osnovan 2005. godine u Zagrebu i od svojih početaka pa do danas poznat je po promicanju ljudskih prava i kulturno – umjetničkog aktivizma. Le Zbor je do sada održao više od stotinu nastupa po Hrvatskoj i izvan njezinih granica, od čega posebno treba istaknuti međunarodne nastupe 2009. u Londonu na Various Voices Festivalu, 2010. u Kolnu na Gay Gamesu te 2011. u Beču na Duginu Balu.

Osim koncerata Le Zbor je sudjelovao u različitim umjetničkim projektima, kao što su filmovi, kazališne predstave, modne revije, a čak se i pojavio u stripu, te surađivao sa poznatim domaćim umjetnicima i kolektivima. O Le Zboru je 2009. snimljen i kratak dokumentarni film naziva Bože čuvaj Le Zbor koji je prikazan na nekoliko festivala u Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji, Bosni i Hercegovini te Makedoniji. Od 2012. Le Zboromravna Gloria Lindeman. 2012. godine Le Zbor je pod labelom Dirty Old Records izdao svoj prvi album naziva Hrvatske budnice kojim je simbolički zaokružen šestogodišnji rad zbora.

Radi se o besplatnom koncertu koji će započeti u 21 sat.

Tek je svako četvrto poljoprivredno obiteljsko gospodarstvo u ženskom vlasništvu

Posted on by sdadmin

Na 66. zasjedanju Generalne skupštine Ujedinjenih naroda 2014. godina proglašena je Međunarodnom godinom obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava (OPG) s ciljem povećanja vidljivosti obiteljske poljoprivredne djelatnosti. Naglasak obilježavanja Međunarodne godine OPG-a je stavljen na smanjivanje gladi i siromaštva, osiguravanje hrane i sredstava za život te na očuvanje okoliša i biološke raznolikosti.

Velika je važnost OPG-a i unutar Europske Unije jer je većina od 12 milijuna poljoprivrednih površina u EU u vlasništvu obiteljskih poljoprivrednih gospodarstvenika i gospodarstvenica i nasljeđuju se s jedne generacije na drugu.

U susret Međunarodnoj godini OPG-a Generalna direkcija Europske komisije za poljoprivredu i ruralni razvoj organizira konferenciju: “Obiteljska poljoprivreda: dijalog u smjeru održivije i otpornije poljoprivrede u Europi i svijetu” koja će se održati u Bruxellesu 29. Studenog 2013. Sudionici i sudionice konferencije će se upoznati s ulogom obiteljske poljoprivrede, ključnim izazovima i prioritetima za budućnost te o najboljim načinima kako podupirati obiteljska poljoprivredna gospodarstva. Praćenje konferencije biti će omogućeno putem interneta. Ishod konferencije biti će doprinos Europskoj regionalnoj konferenciji, u organizaciji FAO zakazane za 2014. u Bukureštu (Rumunjska) kao i drugim događanjima tematski povezanim s obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima koja će tijekom 2014. organizirati mnoge članice EU. Valja napomenuti da žene čine oko 38% svih radnika/ca u OPG-ovima te da se najčešće radi o suprugama vlasnika OPG-a. Tek svaki četvrti OPG je u vlasništvu žene.

{slika} Članak je nastao u okviru projekta Europske mogućnosti za ruralne žene koji provodi CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje u partnerstvu sa Udrugom žena Hera, Prostorom rodne i medijske kulture K-zona i Radijom Kaj. Projekt financira Europska Unija u okviru IPA INFO 2012. Mišljenja i stavovi izneseni u ovom članku ne izražavaju mišljenje i stavove Europske unije.

‘Što se desilo s N(n)adom?’

Posted on by sdadmin

Ovaj rad koji je bio izložen u galeriji šibenske knjižnice a nosi naziv ‘ŠTO SE DESILO S NADOM?’, odnosi se na kulturu sjećanja, u društvu gdje je sjećanje uvjetovano potrebom za političkom korektnošću. Rad u istom prostoru preklapa dvije priče iz različitog povijesnog konteksta. Te dvije priče povezuje ime i pojam ‘Nada’. Motiv instalacije je Nada Dimić, tj. poznata antifašistkinja i borkinja prvog sisačkog partizanskog odreda u šumi Brezovici kod Siska, ali i nekad poznata zagrebačka tvornica trikotaže koja je u socijalističkim vremenima poslovala pod imenom Nada Dimić a u stečaju završila kao  Endi international.

Ono što još povezuje ove dvije priče je pitanje prava na pamćenje. Malo koga danas zanimaju sudbine i imena antifašističkih heroja koji su trebali biti utjelovljenje vrlina bivšeg društvenog poretka, kao ni sudbina nekad uspješne tvornice koja je nestala u tišini baš kao i bista Nade Dimić iz nekadašnje Aleje narodnih heroja u Sisku.

Ovu instalaciju čini kompozicija na dvjema zidnim plohama koja se sastoji od velikog centralnog lika Nade Dimić preko kojeg se horizontalno nižu crni kubusi s portretima žena tekstilnim radnica i njihovim osobnim stvarčicama (ukosnicama, naočalama, obiteljskim sličicama,kozmetičkim sitnarijama, itd).  

Iako priča svojim sadržajem neizbježno navlači gledatelja na suosjećanje nad konkretnim sudbinama, pozivanje na empatiju mi nije bio krajnji cilj.

Ovaj rad je zrcaljenje zbilje koju obilježava ideološki upliv u pravo na uspomene kao i nesposobnost razumijevanja društvene i ekonomske sadašnjosti.

Ovo je također rad o nadi kao takvoj i pitanje što se desilo s nadom, vjerom, povjerenjem, poštenjem, čašću.

 

Borko Čelar po profesiji je dizajner odjeće i tekstila. Završio srednju umjetničku školu u Splitu i studij dizajna na Višoj školi za tekstil i odjeću pri Tehnološkom fakultetu u Zagrebu. Bavi se umjetničkim oblikovanjem, izradom scenskih rekvizita, lutaka, modela i maketa. Živi u Šibeniku gdje je osim navedenog  (od čega živi), aktivan na likovno umjetničkom polju. Posljednjih godina nakon slikarskog ciklusa, radi objekte i instalacije angažirane tematike na tragu post konceptualne umjetnosti, kojima pokušava problematizirati suvremene društvene klišeje.     

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org