Balkanske robinje 21. stoljeća

Bosna i Makedonija sklopile su vrlo zabrinjavajući tzv. housemaid sporazum s Katarom, a izgleda da će i Kosovo učiniti istu stvar ovaj mjesec. No, s čime će se balkanske kućanice susresti kad stignu u ovaj energetski bogati emirat?

Dužnosnici/e iz Katara, koji je slučajno i najbogatija zemlja na svijetu, trenutno zapošljavaju žene iz Bosne i Hercegovine te Makedonije, koje bi živjele i radile kao kućanice. Taj način radnog odnosa lako je moguće okarakterizirati kao moderno i dužničko ropstvo.

Uznemirujuće je što političari iz Bosne i Hercegovine, Kosova i Makedonije ne rješavaju ove probleme, jer su previše zauzeti istupima u javnosti kako je Katar sjajno mjesto za rad koje pritom pruža sigurnost radnicima.

Denisa Maglić-Sarajlić, zamjenica ministra civilnih poslova u Bosni, izjavila je da Katar predstavlja ‘najveću priliku za zapošljavanje državljana BIH u inozemstvu’.

Ministar civilnih poslova, Sredoje Nović, slaže se sa svojom zamjenicom i tvrdi da su kućanski poslovi u Kataru sigurniji nego u drugim zemljama.

“Razlog zbog kojeg smo potpisali ovaj sporazum je zaštita radnica iz BIH od negativnih situacija s kojima su suočeni prilikom traženja posla u inozemstvu”, kaže Nović.

Na Kosovu, zamjenik ministra rada, Fatmir Shurdhaj, rekao je da Vlada ulaže ‘maksimalni napor’ kako bi osigurala da prvi radnici/ice stignu u Dohu početkom 2014. godine.

Ovo prešućivanje mnogih strukturalnih problema koji potiču izrabljivanje radnica vrlo je varljivo.

I da nemaju sve kućanice u Kataru loša iskustva, a mnogi komentari na ovu temu puni su stereotipa o poslušnim ženama u zemljama Trećeg svijeta i ‘barbarizmu’ arapskog svijeta, dosta stranih radnica imalo je loša iskustva u Zaljevu, a to opravdava ozbiljnu zabrinutost.

To znači da su službenici/ice u Bosni i Makedoniji bili/e nevjerojatno nemarni/e kada su potpisali/e sporazum. Filipini, Nepal i Indonezija pokušali su osigurati neki stupanj zaštite svojim radnicama u Kataru. Kad je Kambodži ponuđen isti sporazum kao i Bosni i Makedoniji, oni su ga odbili.

Nasuprot  tome, balkanske vlade nisu uspjele dogovoriti nikakve mjere zaštite kako bi osigurale ženama iz Bosne i Makedonije da ne završe potplaćene, izrabljivane, zlostavljane ili mrtve. Kosovo još uvijek pregovara o uvjetima housemaid sporazuma s Katarom, i nadajmo se da neće biti toliko pasivni koliko su bile susjedne mu zemlje.

Odluka da se žene s Balkana pošalju na rad u Katar sasvim sigurno je bila pod utjecajem razorne stope nezaposlenosti u tim zemljama. Bosna, Kosovo i Makedonija među zemljama su s najvišom stopom nezaposlenosti u Europi.

{slika}Drugi faktor je sve veći ‘zaljevski’ utjecaj na Balkanu. Katar, zemlja s najvećim BDP-om po glavi stanovnika u svijetu i zemlja bogata naftom, uložila je značajne količine novca u regiji.

Bivši katarski šeik, koji je abdicirao u korist svog sina u lipnju, posjetio je Makedoniju u više navrata kako bi raspravljao o ulaganjima u rastući turistički sektor u zemlji. Emirat je, također, Makedoniji poklonio novu, ‘luksuznu’ ambasadu u centru Dohe, potpuno besplatno.

U Bosni, sultan se ‘zbližio’ s Vladom pokretanjem Al Jazeera Balkan koji se emitira šest sati dnevno iz svog sjedišta u Sarajevu. Također je donirao znatnu količinu novca potrebnu za izgradnju islamskog centra i džamije (promovirane kao najljepše džamije u Europi) na Jadranskoj obali, u susjednoj Hrvatskoj.

Noćna mora za radnice u kućanstvu u Kataru često započinje ovako: dok je žena još uvijek u svojoj zemlji, poslodavac buduće kućanice potpisuje ugovor kojim pristaje platiti određeni iznos za mjesečnu plaću. Nakon što ona stigne u Katar, poslodavac joj reže mjesečnu plaću. A jednom kad uđeš u emirat uglavnom je nemoguće učiniti išta osim prihvatiti nižu plaću, jer ne možeš napustiti zemlju bez dozvole poslodavca.

Ova vrsta izrabljivanja česta je u zaljevskom kafala sustavu, gdje pokrovitelj ili kafal (poslodavac)  zapravo posjeduje svog inozemnog zaposlenika. Radnice ne mogu napustiti zemlju, unajmiti stan, promijeniti posao, otvoriti bankovni račun, ili dobiti vozačku dozvolu bez dozvole poslodavca. Viza kućanice je također vezana s njezinim poslodavcem, tako da ukoliko ona želi dati otkaz – čak i ako to radi kako bi pobjegla od fizičkog zlostavljanja ili neisplaćivanja plaće – njezina viza se automatski poništava. Ona postaje ‘ilegalka’, što je predmet visokih globa, pa čak i zatvora.

Također je uobičajeno za poslodavca da po dolasku radnici otuđi putne isprave, uključujući i putovnicu, i da ih drži za vrijeme trajanja ugovora. Što bi značilo da su radnice doslovno zarobljene u Kataru.

Poslodavac mora također preuzeti punu pravnu odgovornost za postupke svoje zaposlenice, što su neki od njih koristili kao izliku za lišavanje radnica njihovih prava, poput posjedovanja mobitela ili prava na slobodan dan.

Jedna žena napisala je na Qatarliving.com sljedeće o kućnim pomoćnicama: “Ukoliko im date slobodan dan, one odlaze i seksaju se s muškarcima”.

Izgleda da se i druge slažu s njom – bez slobodnih dana. Druga je žena objasnila da drži svoju kućanicu zaključanu unutar obiteljske kuće cijelo vrijeme, osim jednog odlaska u trgovinu, koji je pod nadzorom i to svaki drugi mjesec. Jedna se pak komentatorica hvalila da je instalirala skrivenu kameru u sobu svoje kućanice.

Neka su zlostavljanja koje trpe radnice u Kataru toliko grozna da je o njima bolno i čitati.

Nedavno, sedamnaestogodišnja radnica višestruko je silovao vlastiti poslodavac još od prvog dana kako je stigla u Katar.

Tridesetogodišnjakinja je rodila dječaka nakon sličnog silovanja i ostavila dijete na aerodromskom WC-u u Dohi odakle je letjela kući. Rekla da je bila prestravljena što bi njezina obitelj mogla reći na silovanje i dijete. Kasnije se ipak uspjela spojiti sa svojom bebom.

Teška premlaćivanja i verbalna zlostavljanja također su vrlo česta. Genoveva (nije njezino pravo ime), kućanica s Filipina, rekla je da joj je njezin poslodavac ošišao kosu prvog dana kad je došla u Katar, a sjeća se i naziva kojima ju je častio: Pas. Životinja. Magarac.

Zlostavljanje kućanica/sluškinja je toliko često da Filipini imaju svoj centar u Dohi za žene koje su pobjegle od svojih poslodavaca – zlostavljača. Službenici/ice iz indonezijske ambasade obavještavaju da se svaki dan pojavi  između 3 i 5 žena tražeći pomoć zbog sličnih problema. Imaju posebnu prostoriju za žene koje su napustile svoje nasilne poslodavce, i kao i fotografije pretučenih i ozlijeđenih kućanica/sluškinja po zidovima.

A tu je, također, i priča gospođe ‘M’. Kad je nađena mrtva u vili svog poslodavca, ova 24-godišnjakinja težila je svega 39 kilograma. Forenzičari su potvrdili da je bila lišena odgovarajuće hrane proteklih šest mjeseci.

Njezine ozljede bile su strašne. Imala je 43 modrice (jedan dužnosnik kasnije je izjavio da vjeruje da je udarena vrućim željezom), nedostajalo joj je nekoliko zubi, na koži su joj gašene cigarete i zadobila je višestruke ubodne rane. Kada su istražitelji pretražili kuću pronašli su  oružje kojim je bila ubijena: kuhinjski nož i pepeljara, prekriveni krvlju. Ubio ju je poslodavac.

Kao i mnoge kućanice u Kataru, M. je radila kako bi pomagala svojoj obitelji. Nakon njezinog ubojstva, njezina je obitelj odlučila da nema izbora nego da prihvati diyya  – ‘krvavi novac’.  Izračunata je vrijednost M-ina života u visini od 40.000 američkih dolara – što je manje od polovice BDP-a po glavi u Kataru.  Njezin ubojica dobio je svega tri godine zatvora.

Zlostavljanje inozemnih radnica postalo je toliko uobičajeno da je utjecalo na napete odnose Katara s nekoliko zemalja.

Nepal je nedavno pokrenuo zabranu djevojkama mlađim od 30 godina na rad u Zaljevu. Filipini su inzistirali da sve njihove državljanke dobiju minimalno 400 dolara mjesečne plaće. Katar je odbio. Indonezijska ambasada u Dohi rekla je da se ne mogu više nositi s brojem žena koje traže utočište od zlostavljanja, te su najavili da će zabraniti zapošljavanje novih radnica.

Dakle, emirat je morao negdje drugdje potražiti jeftinu radnu snagu.  Doha News izvijestio je prošloga ljeta: “Zemlje od kojih je Katar obično crpio kućanske radnice, uključujući Filipine i Nepal, počele su zahtjevati od Vlade jamčenje određena prava za njihove državljanke. Djelomično kao odgovor na ovo, a djelomično i zbog rastuće potražnje za kućanicama/sluškinjama, Katar je počeo tražiti radnice i iz drugih siromašnih zemalja, uključujući Bosnu”.

Katar je u potrazi za djevojkama iz Bosne, Kosova i Makedonije jer im neće morati ‘garantirati određena prava’ – ili minimalnu plaću. Prema agenciji za zapošljavanje El-Awlawya u Dohi, radnice iz Bosne i Makedonije dobivat će minimalno 190 dolara mjesečno.

{slika}Na osnovi satnice, to je ropska plaća. ILO izvješće objavljeno ranije ove godine zaključilo je da kućanice/sluškinje u Kataru rade više sati na tjedan nego ljudi u bilo kojoj drugoj profesiji. U izvješću se napominje da je prosječna količina posla otprilike 60 sati tjedno, ali i da 100 sati tjedno nije neuobičajeno. Uzimajući u obzir mjesečnu plaću radnica iz Bosne i Makedonije, izgleda da im je satnica 0,40 dolara.

Rasprava o nacionalnosti najboljih kućanica /sluškinja prava je opsesija u Kataru, i jedna od najdražih tema u njihovim klimatiziranim vilama. Rasprave se ponekad nastave i preko interneta, i grozne su baš onoliko koliko možete zamisliti: “Samo nemoj zaposliti Filipinku, one su problem (mogu li dobiti mobitel, mogu li dobiti slobodni dan, odvojenu hranu…), i vrlo su lijene. Uvijek gledaju svoje obiteljske slike…lol”.

Naravno, vijest o skorom dolasku Bosanki i Makedonki – prvih europskih kućanica/sluškinja u Zaljevu – izazvala je kontroverze. Neki lokalni mediji izvještavaju da se Katarke boje da će njihovi brakovi biti ugroženi , kao i ‘socijalna stabilnost’ zbog ‘predivnih europskih žena’. Druge su pak predložile da nijedna žena s Balkana starija od 45 godina ne bi trebala raditi kao kućanica/sluškinja u Kataru.

Predvidljivo, došlo je do reakcija protiv ‘bijelih kućanica’. Zaher el Omari iz  El-Kabas agencije za zapošljavanje rekao je za Qatar Tribune: “Istočne Europljanke nisu prikladne za katarsko društvo. Bit će teško katarskoj ili arapskoj obitelji prihvatiti svjetloputu ženu plavih očiju kao svoju kućanicu/sluškinju”.

Budući da je Katar izabran za domaćina Svjetskog kupa 2022., nužno je potrebno reformirati kafala sustav. No, i dalje je uvjerljivo popularan: 9 od 10 anketiranih Kataraca protive se ideji slabljenja kafala sustava, a 30 posto njih je zapravo reklo da žele da se pojača vlast poslodavca nad radnicama. Prijedlog zakona koji bi osigurao neke osnovne potrepštine za kućanice/sluškinje, kao što je vrijeme odmaranja, i dalje se gura po sudu obzirom da su mnogi Katarci imali primjedbu na članak zakona koji bi radnicama garantirao jedan dan odmora u tjednu.

Dužnosnici/ice iz Bosne i Hercegovine te Makedonije zaslužuju ozbiljne kritike zbog otvaranja svojih državljanki prema potencijalnom zlostavljanju i eksploataciji, a nisu ni pokušali osigurati mjere sigurnosti i minimalnih primanja.

Prevela i prilagodila Ana Marković 

Od Povorke ponosa u Podgorici se ne odustaje

Unatoč prijetnjama, direktor LGBT Foruma Progress Stevan Milivojević izjavio je kako se od Povorke ponosa u Podgorici ne odustaje.

“Stvari se trebaju mijenjati iz korijena. Zbog toga je reforma obrazovnog sustava neophodna. Nitko se ne rađa kao homofob”, poručio je.

Dodao je kako su do sada policiji podnijeli preko dvije stotine prijava, no nema zamjerki na rad crnogorske policije. Međutim, problem je Tužilaštvo.

“Nadam se da će podnijeti i neke kaznene prijave koje bi poslužile kao primjer onima koji/e planiraju napade da se suzdrže od njih”, kazao je Milivojević.

S njim se složio i Danijel Kalezić iz NVO Kvir Montenegroa.

“Skandalozno je da nema niti jedne kaznene prijave. A zakon je u tome jasan. Ako neko kaže ‘Ubij pedera’, taj netko poziva na ubojstvo, taj neko krši Kazneni zakon. Pred Tužilaštvom je test. Hoće li položiti taj test, vidjet ćemo nakon Povorke u Podgorici”, izjavio je Kalezić.

Osim toga, on je naglasio kako vjeruje da će podgorička Povorka će biti brojnija od budvanske te ‘zato i očekuje probleme’.

“To nije do nas. To je stvar policije. Sudionika/ca će biti minimalno 200”, zaključio je.

Povorka ponosa u Podgorici zakazana je za 27. listopada.

‘Tražimo izradu specijalnog izvještaja o stanju ljudskih prava LGBT osoba u Bosni i Hercegovini’

Sarajevski otvoreni centar uputio je, ispred grupe bosanskohercegovačkih ljudskopravaških organizacija koje su se udružile u svrhu zajedničkog zagovaranja prava lezbejki, gej muškaraca, biseksualnih i transeksualnih osoba, Institituciji ombudsmena za ljudska prava u BiH prijedlog za izradu specijalnog izvještaja o stanju ljudskih prava LGBT osoba u Bosni i Hercegovini.

Ovaj prijedlog nastao je na osnovu nedavnog istraživanja koje je sproveo Sarajevski otvoreni centar, u sklopu praćenja provedbe Preporuke Vijeća Europe o mjerama za borbu protiv diskriminacije zasnovane na seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu u BiH, a koje je ukazalo na potrebu revizije postojeće legislative i ostalih propisa koji zbog svoje neusklađenosti sa Zakonom o zabrani diskriminacije mogu ili već dovode do kršenja ljudskih prava LGBT osoba.

Spomenuto istraživanje jasnije je prikazalo da  kršenje ljudskih prava LGBT osoba u BiH predstavlja mnogo širi spektar od individualnih slučajeva diskriminacije ili nasilja, i ukazuje na institucionalno i zakonodavno grubo ignoriranje i zanemarivanje potreba i prava LGBT osoba i nespremnost državnih institucija da provode zakone Bosne i Hercegovine, te da je od svih Preporukom Vijeća Europe o mjerama za borbu protiv diskriminacije zasnovane na seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu datih mjera, u BiH provedena samo jedna, a to je donošenje Zakona o zabrani diskriminacije, te nije ispunjena ni zakonom propisana obaveza da se postojeće zakonodavstvo uskladi s Zakonom o zabrani diskriminacije, te da se uspostavi jedinstveni registar slučajeva diskriminacije.

Postojeći raskorak između usvajanja dokumenata za zaštitu ljudskih prava i usklađivanja i adekvatne implementacije bh. zakonodavstva, potakao je ljudskopravaške organizacije da prepoznaju neophodnost da Institucija ombudsmena za ljudska prava BiH izradom specijalnog izvještaja o stanju ljudskih prava LGBT osoba u BiH predstavi realnu sliku trenutnog stanja poštivanja i zaštite ljudskih prava LGBT osoba, te da svojim preporukama na koji način postupati u takvim slučajevima, te ukloniti uočene propuste, pozitivno utječe na poboljšanje poštivanja i zaštite ljudskih prava lezbejki, gej, biseksualnih i transrodnih osoba u BiH.

Prijedlog Instituciji ombudsmena za ljudska prava BiH za izradu specijalnog izvještaja o stanju ljudskih prava LGBT osoba u BiH, uputile su sljedeće organizacije:

ACIPS, Sarajevo; Asocijacija za demokratske inicijative, Sarajevo; BH novinari; Budućnost, Modriča; Centar za građansku suradnju, Livno; Centar za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu; Centar za zastupanje građanskih interesa, Sarajevo; Civil Rights Defenders, Sarajevo; Fond otvoreno društvo BiH, Sarajevo; Fondacija CURE, Sarajevo; Fondacija Jedan svijet – Platforma za jugoistočnu Evropu; Helsinški komitet za ljudska prava BiH, Sarajevo; Inicijativa mladih za ljudska prava BiH; Kvinna till Kvinna Fondacija, Sarajevo; Mediacentar Sarajevo; Oštra nula, Banja Luka; P.E.N. centar BiH, Sarajevo; Prava za sve, Sarajevo; Sarajevski otvoreni centar; UNSA Geto, Banja Luka; Zašto ne, Sarajevo i Žene ženama, Sarajevo.

Francuska na korak do zabrane dječjih natjecanja ljepote

Francuski Senat zabranio je djeci mlađoj od 16 godina sudjelovanje u natjecanjima ljepote u nastojanju da zaštiti prava djece, posebno djevojčica. Ovu odluku mora potvrditi još i donji dom parlamenta, prenosi BBC.

Senat je mjeru usvojio s 197 glasova ‘za’ i 146 ‘protiv’ kao dio zakona o zaštiti prava žena. U obrazloženju se navodi kako je cilj ovakve mjere zaštititi djecu od opasnosti i preranog postavljanja u zavodničke uloge koje mogu naštetiti njihovu razvoju.

Oni/e koji/e prijavi dijete za natjecanje ljepote suočit će se s mogućom dvogodišnjom zatvorskom kaznom i 30.000 eura globe.

“Prestanimo učiti djevojčice od malih nogu kako je njihova vrijednost isključivo u tome kako izgledaju”, izjavila je bivša ministrica sporta Chantal Jouanno.

Takva natjecanja ljepote, u koja su uključene djevojčice pomodno odjevene i jako našminkane, redovno izazivaju javne debate diljem svijeta.

Zastupljenost i indikatori diskriminacijskih i ksenofobičnih stavova

Centar za mirovne studije Vas poziva na prezentaciju istraživanja Zastupljenost i indikatori diskriminacijskih i ksenofobičnih stavova u Republici Hrvatskoj koja će se održati u petak, 20. rujna 2013. godine u 11,30 sati u Kući ljudskih prava, Selska cesta 1112c.

Na prezentaciji će govoriti:

–          Lora Vidović, Pučka pravobraniteljica

–          Anton Vukelić, suradnik Target d.o.o.

–          Sara Lalić, Centar za mirovne studije

Ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju, dodatno se aktualiziralo pitanje integracije imigranata u hrvatsko društvo. Istovremeno, Hrvatska i dalje pokušava definirati svoj odnos prema pravima nacionalnih manjina koje tradicionalno žive unutar njenih granica.

Centar za mirovne studije napravio je istraživanje Zastupljenost i indikatori diskriminacijskih i ksenofobičnih stavova u Republici Hrvatskoj  koje je provela je agencija Target d.o.o. u svibnju i lipnju 2013. godine na reprezentativnom uzorku građana Hrvatske.

{slika}

Osnovni cilj istraživanja bio je dobiti uvid u razinu ksenofobije te stavove prema multikulturalnom društvu među građanima Republike Hrvatske. Neke od tema koje ovo istraživanje obuhvaća su: važnost nacionalnog i vjerskog identiteta u Hrvatskoj; općenita razina ksenofobije i stavovi prema multikulturalnom društvu; stavovi prema useljavanju različitih kategorija stranaca i njihovim pravima te ksenofobija prema određenim nacionalnim i vjerskim skupinama u Hrvatskoj.

S obzirom na važnost ove teme i zanimljive rezultate samog istraživanja, nadamo se da ćete se odazvati pozivu na ovu prezentaciju.

‘Gradimo front koji će intervenirati u realnost’

Unatoč silnim prednostima interneta i društvenih mreža, postoji i druga strana medalje. Iako se danas revolucije, osim na ulici, odvijaju i na društvenim mrežama, to također nosi opasnost od brzog širenja neistinitih informacija i stvaranja panike. Međutim, uz širenje vijesti i informacija, internet širi i mržnju i diskriminaciju. Pod krinkom anonimnosti, vrši se pravo nasilje koje se odražava na stvarne živote. Nebrojno puta smo čitali/e o slučajevima kada su tinejdžeri/ce počinili/e samoubojstvo radi fotografija ili komentara na društvenim mrežama. Nebrojno puta samo čitali/e o slučajevima gdje su osobe bile sustavno zlostavljane preko interneta.

Danas je sve glasnija rasprava o Facebooku i njegovim dvostrukim standardima. Dok su na ovoj društvenoj mreži dopušteni diskriminirajući, seksistički, mizogini, homofobni, rasistički i nacionalistički sadržaji, istovremeno su bile uklonjene  grupe i fotografije žena kako doje djecu ili žena nakon mastektomije jer ‘krše pravila’ već spomenute društvene mreže. Dok oni prvotni sadržaji prolaze pod ‘humorom’, ovi potonji su uklonjeni zbog golotinje. Upravo zbog dvostrukih standarda i u virtualnom svijetu spontano se formirala fronta feministkinja i aktivistkinja diljem svijeta koje su odlučile reagirati na seksizam i mizoginiju na internetu.

U Srbiji je oformljena grupa Žene sa Interneta koja se posvetila upozoravanju na rodno uvjetovano nasilje na internetu te dizanju svijesti i borbi protiv dvostrukih mjerila i u cyber svijetu. Jedna od članica Žena sa Interneta jest Cyber Wanderlust, nezavisna blogerica, net-art umjetnica i cyber aktivistkinja. Nju smo upitale kako su osnovane Žene sa Interneta i na koji način funkcioniraju.

Žene sa Interneta su nastale krajem 2012. godine kada smo Ana Jovanović (autorica bloga Izvan kuhinje) i ja razgovarale o tome da okupimo nekolicinu žena koje smo primijetile u regiji, a koje su već bile jako aktivne blogerice i cyber aktivistkinje. Naša ideja je bila da se tim feministkinjama koje na društvenim mrežama i blogovima inače kritiziraju, pišu i upozoravaju na tekuće novinske članke o stradanju, ponižavanju i devaluaciji žena u realnom životu u Srbiji, ponudi jedna nova platforma, i sigurno mjesto za osnaživanje u njihovoj borbi.

Ana i ja smo na svojoj koži osjetile, svaka na svoj način, kroz svoju aktivističku izloženost internetskoj publici, koliki je pritisak na žene koje su, kako to Ana kaže ‘odložile varjaču‘. U tom smislu mi smo znale da ni na internetu (o kome i dalje za veliku većinu ljudi vrijedi bezbroj utopističkih zabluda) nismo sigurne od rodno uvjetovane mržnje. Internet je bez obzira na sve utopističke ideje ranih sajberfeministkinja, danas odraz zapadne kulture i kao takav – izrazito patrijarhalan.

Nekome će možda to neobično zvučati. No, usprkos povijesti feminističke borbe na ovim prostorima – feminizam u Srbiji tek posljednjih godina zauzima svoje pozicije ‘na mreži’. Mislim prvenstveno na društvene mreže i komunikaciju s ljudima izvan aktivističkih krugova. U Srbiji su, a vjerujem i u drugim državama ex-Jugoslavije, do 2012. godine već postojali brojni feministički online kanali, no ti su kanali uglavnom bili produžetci lokalnih ženskih nevladinih organizacija i pojedinih projekata. Takvi kanali često nisu mogli imati specifičnu interakciju s okolinom (koja je došla u doba procvata društvenih mreža), vis-a-vis (u internetskom smislu avatar-na-avatar) niti su pružali mogućnosti za dvosmjernu razmjenu mišljenja. Komunikacija je tekla u jednom smjeru: organizacija/pojedinka javlja i objavljuje, a na vama je da to pročitate i primite. Eventualno da proslijedite nekom drugom. Unatoč tome što su neke feminističke mejling listu/grupe u regiji godinama aktivne, one ostaju u svojim okvirima i nisu otvorene za širu javnost. A ti okviri su vrlo često preuski da se spuste do neke šire publike. O tome smo počele mi razmišljati.

Drugi dio problema koji i dalje imamo je to da nam je preuzak realni prostor na kome živimo, a koji polako biva koloniziran nekim novim društveno-ekonomskim pravilima. Nakon perioda nedavnih ratova u regiji, komunikacija između feministkinja koje sada žive u jednom području obuhvaćenom veoma sličnim jezicima, ali u drugim državama, realno je otežana raznim svima već poznatim razlozima. Nama koje smo kao generacija preživjele to ‘sužavanje svijeta’ internet je dao mogućnost povezivanja s ‘udaljenim’ istomišljenicama. Vlak na Balkanu i dalje ne ide mnogo gdje, ali mi putujemo internetom.

Naša ideja je u osnovi bila da stvorimo jedan kanal na društvenim mrežama na kome će se žene senzibilizirati kako bi mogle prepoznati i reagirati na različite načine očitovanja seksizma i mizoginije. U hiper-medijskom okruženju željele smo ponuditi prostor na kojem bi feministkinje mogle razmjenjivati mišljenja sa ženama u regiji.

Tko sve može biti Žena sa Interneta?

Žene sa Interneta su nehijerarhijski organizirane i svaka od nas pridonosi grupi različitim svojim talentima i praksama. Grupa se zapravo službeno oformila početkom ove godine oko slučaja ubojstva jedne mlade žene u Beogradu. Za sada je u grupi Žene sa Interneta desetak žena, što znači da su one upraviteljice sadržaja koje objavljujemo na našoj Facebook stranici. Imamo i blog koji služi kao ‘backup space’ radi praćenja naših aktivnosti i tekstova koje pišemo i na drugim mjestima. Neke od nas su izašle iz ormara i rekle kako su članice, dok druge, iz svojih specifičnih razloga žele ostati anonimne na internetu. To je mogućnost koja je, nažalost, i dalje neophodna, ukoliko niste spremne da zbog svojih javnih stavova završite u sajber-linču. U smislu članstva, otvorene smo suradnji sa svim feministkinjama koje bi se htjele pridružiti, javno ili anonimno. Iz publike koja nas čita, već ima dosta žena koje bi već mogle postati urednice našeg kanala koje feministkinje rade prvenstveno za žene.

Žene sa Interneta su se također pridružile i globalnoj kampanji u kojoj su feministkinje tražile  od Facebooka da prepozna govor koji trivijalizira ili veliča nasilje nad ženama i djevojkama kao govor mržnje i obaveže se da nećete tolerirati takav sadržaj. Ova akcija je urodila plodom, zar ne?

To je bila jedna od akcija krajem svibnja ove godine kojoj smo se pridružile unatoč činjenici da problem toleriranja seksizma i mizoginije na internetu nije imao mnogo odjeka kod drugih feminističkih organizacija u Srbiji. Jednostavno, internet je kao medijska platforma u Srbiji, toliko danas nereguliran na razne načine – da je nama bilo jasno da neko mora otvoriti tu priču i ovdje. Kolegice i ja smo prevele otvoreno pismo upućeno Facebooku od strane organizacije Women, Action & the Media iz Cambridgde, Massachusetts (USA), koje su potpisale brojne pojedinke i organizacije u svijetu. Ova akcija, u kojoj su na društvenim mrežama targetirani oglašivači na Facebooku (od kojih Facebook ostvaruje veliki dio svoje zarade) putem postova, tweetova, i pisanjem pisama, urodila je plodom jer se jako brzo viralno širila.
Nakon nepunih sedam dana FB je ponudio dogovor o tome da uvrsti rodno uvjetovani govor mržnje u svoje politike i regulative i pravila ponašanja na ovoj mreži. Za sada to ide minijaturnim koracima, no, ovi prvi pritisci svjetske feminističke zajednice su urodili plodom. Mnoge od stranica/fotografija/tekstova su skinute (makar u engleskom govornom području), a doveden je u pitanje i Facebookov koncept ‘kontroverznog humorakoji ponižava, vrijeđa i napada žene.

Međutim, još mnogo posla je pred vama/nama. Kako se može vidjeti na vašoj FB stranici, nastavile ste prijavljivati brojne seksističke i mizogine fotografije i stranice na Facebooku te pozivate vaše pratitelje/ice da učine isto. Neke takve akcije su također uspješno okončane.

Ono što je proisteklo iz ove akcije u vezi s kontroverznim humorom, seksističkim i mizoginim sadržajima na Facebooku (koji su globalno već nekoliko godina tema o kojoj se raspravlja) je i naš poziv da u Srbiji i regiji mapiramo takve lokalne grupe, te da bilježimo reakcije Facebooka. Javilo se dosta žena koje su itekako svjesne da takve uvredljive stranice postoje, ali su kao pojedinke nemoćne same ukinuti takve stranice. Neke od njih su u međuvremenu ukinute od strane Facebooka, a za druge, specifičnog Gossip Girl tipa, a koje su posebno targetirale realne žene (obično mlade žene) ponekad je potrebno učiniti i realne prijave policiji. Bilo je slučajeva sajber-maltretiranja i mi sve te procese moramo početi prolaziti. U međuvremenu se nasilje nad ženama na internetu lomi najviše na najmlađim/najnezaštićenijim ženama.

Kada si već spomenula online nasilje, seksizam i mizoginija, koliko se virtualni život razlikuje od tzv. realnog? Kakva je ženina pozicija danas na internetu?

Život na internetu nije uopće toliko virtualan koliko se mnogima čini. Sjećate se vica Na internetu niko ne zna da sam pas. {slika}

Vrlo često, s društvenim mrežama kao ‘zavodljivim zatvorima’, za najveći broj ljudi, internetski život se ne razlikuje od realnog. Internet je, kao i društvene mreže, nastao iz zapadne kulture, iz kapitalističkog sistema, i danas je više nego ikad prilagođen njemu. Kontrola je sveprisutna. U tom smislu, kao što sam već u jednom ranijem intervjuu rekla, na internetu je sajber-patrijarhalno, binarno, opozitno rodno i spolno stereotipiziranje sveprisutno.

Na najmasovnijim društvenim mrežama još uvijek ne postoji volja da se prepoznaju brojni različiti rodni/spolni identiteti, te se matrice realnog svijeta lijepo prenose i online. U tom smislu, danas su feministkinje razvile bezbroj načina i praksi kojima premašuju situaciju u kojoj se od strane drugih stereotipiziraju kao ‘tipične žene’. Takođe, one su osvojile mnoge prostore, separatirale se i online, te djeluju iz tih pozicija. Žene privilegiranih društvenih klasa danas imaju više šansi da sudjeluju u društvenom životu djelovanjem na mreži. No, kao i u realnom životu, često su i te privilegirane među nama (biti internetski-pismen je privilegija za mnoge) izložene devalvaciji (to je na srpskom prevod DEVALUE) vlastitog mišljenja od strane drugih sudionika na mreži, ad-hominem napadima, i raznoraznim ‘bro-kulturama’. Postoji čitav niz izraza koji označavaju seksistička ponašanja na društvenim mrežama (mansplaining, bro-bots). Budući da je svake godine sve više žena online, među mladim ženama (koje su ‘digital native’ – rođene s internetom) sve je više onih koje prepoznaju neke tipične načine zastrašivanja, rušenja samopouzdanja, kao i ozbiljnih napada na vlastitu sigurnost.

Na osnaživanju ženskih glasova u javnosti su feministkinje (pogotovo one iz SAD-a) u doba kontroliranih mainstream medija sistematski radile upravo – na mreži. Posljedice ekonomskih promjena koje pogađaju sve slojeve društva i jačanje liberalnog kapitalizma bez socijalnog programa, čak i u najrazvijenijim društvima, odrazile su se na položaj žene. Zbog porasta kontrole nad ženama, ugroženih ženskih prava i mi u ovoj regiji imamo problem s ušutkavanjem i pasivizacijom ženskog glasa, koji se od najprivilegiranijih žena do onih na margini društva odražava na sve nas u našim najrazličitijim situacijama. Seksizam i ukorijenjena mizoginija, dio je ‘lokalne kulture’, i često nadilazi sve vjerske, nacionalne i druge razlike. Mi smo na to skrenule pažnju promatrajući reakciju balkanske publike na aktivistički video koji je bio uperen protiv seksualnog nasilja nad ženama.

Kao što si već nekoliko puta spomenula, internet je i platforma za aktivističko djelovanje – organiziranje i umrežavanje. Brojni prosvjedi i akcije danas upravo kreću i organiziraju se virtualnim putem. Koje su prednosti, a koji nedostatci takvog organiziranja i mobiliziranja?

Brojni kritičari/ke cyber aktivizma i uticaja društvenih mreža na društvene promene su skeptični na njihov efekat, no, ja kao aktivistkinja (oko dvije godine prije ŽSI-a sam pokretala i promovirala gradski biciklistički aktivizam u Beogradu) imam nešto drugačije mišljenjeDruštvene mreže nisu osnova nečijeg aktivizma i uspješnosti. One su samo sredstvo kojim se lakše može doći do ljudi danas. Ukoliko iza vašeg aktivizma ne postoje konkretne akcije i osobni kontakt s realnim ljudima, teško da ćete uspjeti okupiti nekakav front za neku od vaših ideja. U tom smislu za propast raznih akcija – treba kriviti samo one koji/e su svu svoju djelatnost osnovali/e na mrežnoj jurnjavi za sljedbenicima/ama, čitaocima/teljicama, i što većem broju ‘prijatelja’ i ‘prijateljica’ na mreži.

Populizam velikog broja sljedbenika/ica odgovara onima koji/e ne žele da ljudi misle i koji/e, po pravilu, ne žele razmjenu, nego kontrolu. To je model potrošačkog društva koji se primjenjuje čak i u aktivizmu, koji je postao konzumeristički. No, brojnost nije garant kvalitetnog ostvarenja u građanskom aktivizmu, niti se na to može računati, šta god da vam kažu gurui za internet marketing.

Naša strategija na Žene sa Interneta grupi – ne želimo veliki broj čitaoca/teljki i sudionika/ica, no želimo što više onih kvalitetnih veza, žena koje će participirati i koji će imati pomoć u nama za njihove partikularne živote. Mi stalno širimo krug svojih poznanica, i ulazimo u osobne dijaloge s najrazličitijim ženama, ne bi li izgradili povjerenje kod naše publike i proširile broj saveznica. Više puta u toku godine, to osobno angažiranje i afirmiranje najrazličitijih žena, pokazalo se kao ključno. Mi smo nekoliko puta stale i na stranu žena koje je veliki dio društva u Srbiji osuđivao. Držimo se upozorenja Adama Curtisa: “Pazimo da, dok mislimo da konzumiramo mrežu, ne budemo mi te koje smo konzumirane”.

Zašto je cyber aktivizam bitan za društvo i kako je biti cyber feministkinja u Srbiji?

Neobično je i teško. Cyber aktivizam je dosta na lošem glasu, a to je uglavnom i opravdano. Strategije kojima se koriste plaćene sajber kampanje iz marketinških agencija se svode na sve osim na stvarno poboljšanje situacije u realnosti mnogih žena u Srbiji. Primjerice,  projekti koji su imali veliku online vidljivost proglašavani su uspjesima godine i nagrađivani, dok je u Srbiji statistika o premlaćenim, silovanim i ubijenim ženama porazna i ne govori u prilog tom ‘uspjehu’.

Ne radi se sistemski i ujedinjeno, i to ide sve jako teško. U tom smisu pozicija pojedinaca/ke i malih grupa poput Žene sa Interneta je još teža. Jedino na čemu mi danas možemo raditi jeste građenje tog fronta koji će intervenirati u realnosti. Vidjeli/e ste sigurno kakve restriktivne zakone po žensko reproduktivno zdravlje je dobila Makedonija. Nijedna oragnizacija nije mogla to spriječiti. Nije bilo podrške šire javnosti. Jednom sam postavila pitanje svojim muškim prijateljima ‘da se ovo desi nama, biste li bili uz žene’  i od silnih koji su to čuli, tek nekolicina se javila i rekla da bi podržala. To je poražavajuće. Zato, ne brine mene položaj na mreži, mene brine šta se događa sa mnom i drugim ženama kad ustanem od tastature. 

Koje još alate i društvene mreže koristiš te što savjetuješ našem čitateljima/cama koji/e žele postati online aktivistima/kinjama?

Koristim alate koji su besplatni i dostupni, a na sve nove društvene mreže ili servise odlazim i makar pogledam kako rade. U tom smislu, jako sam radoznala u vezi sa internetskim i softverskim konceptima. Zanima me kako se koncepti koje je uvijek smislio pojedinac/ka odraze na tako veliki broj ljudi. Twitter i Facebook su tu odličan primer. Na Linuksu sam, kako volim da kažem, do kraja svog života, i podržavam slobodni softver i piratski pokret. I sve to zbog edukacije mnogih na kojoj sam beskrajno zahvalna, a koja je za mene esencija internetskog iskustva.

Tako sam i na Twitter došla u kolovozu 2006. godine, prije većine ljudi iz ovog regije. Te godine nas je tamo bilo recimo troje sa ex-Yu prostora. Bila sam tu mnogo prije i to mi je omogućilo da vidim kako je lokalna mreža porasla i senzibilirala se. Analizirajući to iskustvo, i promatrajući ga, često dobijem ideje za raznorazne net-radove. Bavila sam se i ‘društvenim robotima’ na Twitteru i raznoraznim formama net-arta. Automatizacijski servisi poput ovog genijalnog IFTTT.com, namijenjeni neprogramerima/kama su veoma korisni za smanjenje mog broja dnevnih klikova, i rado ću ih upotrebiti. Uostalom, ljudi nisu slobodni na internetu, kako se to očekivalo. Mi smo spoj između tog zadatog kalupa društvene mreže (mašine) i naših ljudskih priroda i ličnosti pod utjecajem tog digitalnog jednoumlja. Danas, poslije toliko godina na društvenim mrežama, neke forme izražavanja na internetu kao što su meme, modifikacije stranica, upotreba društvenih profila kao bloga, više su mi ‘u prstima’ nego pisanje seminarskih radova. I to nije nužno loša stvar, iako se često predstavlja kao degradacija i otuđenje, onako kako se do prije nekoliko godina pričalo o štetnom utjecaju video igrica. Ja na ‘postojanje na mreži’ gledam kao na preživljavanje u digitalnom dobu – i zato nemam strah od toga šta slijedi.

Jasno nam je kako će četvrti val feminizma, za kojeg brojne feministkinje smatraju da je već počeo, počivati na internetu kao mediju. Kakva je tvoja vizija četvrtog vala feminizma – koji problemi će biti u fokusu i kako će se dalje razvijati?

Da, i ja mislim da je četvrti val stigao, ali da nije svuda po svijetu ravnomjerno raspoređen. No, ne mislim da je on u potpunosti vezan za ženski aktivizam na internetu. Postoje neki novi pravci u feminističkoj teoriji, i to uglavnom oboji neko doba. Sada je važno uključivanje i mlade žene se puno educiraju na intersekcionalni način. Esencijalistički pristupi su davno u drugom planu. Uostalom, zar su i pređašnji ‘valovi’ bili globalno utjecajni? Ja vjerujem da nisu. Inače, kako bismo danas imali tu kritičnu nejednakost u položaju žena u raznim krajevima planete?

Postoji 3.3 milijarde žena danas na planeti. Unatoč svim valovima feminizma, jesu li sve one danas ravnopravno tretirane? Nisu. Postoji bezbroj razloga zašto je to tako.
Da li to znači da su napori feministkinja bili uzalud ili da su bili neuspješni? Ne, naprotiv!
Ono što će informatičkim dobom ojačati žene u feminističkoj borbi jeste upravo to – veći broj informacija o tome kako je biti ženom u raznim krajevima ove planete. No, pazite se! Taj ‘globalni pogled’ često biva produciran iz nekog centra moći. Mogućnost direktne solidarnosti, razmjene i pomoći  ženama na drugom kraju svijeta je ono što će razlikovati današnje feministkinje od onih prvih koje su nekada zaista bile moćne žene koje su radile na prvim telefonskim mrežama. Ali to i nije tako velika razlika. Ono što nam je zajedničko jest BORBA koja nije gotova. {slika}