Odbila pjevati na Olimpijskim igrama zbog Putinovog antigej križarskog rata

Iako su je pozvali da bude ambasadorica zimskih Olimpijskih igara u Rusiji iduće godine, glazbenica Cher je to odbila, prenosi The Guardian.

Pjavačica, koja je već dugi niz godina zagovorlica LGBT prava, istaknula je kako je zgrožena Putinovim antigej križarskim ratom te da ne razumije čemu ta silna mržnja prema homoseksualcima.

“Zanima me zašto je eksplodirala sva ta mržnja prema homoseksualcima”, upitala je Cher i prisjetila se početaka svoje karijere i braka sa Sonnyjem Bonom. Dodala je kako su ih mrzili jer su se ‘drugačije odijevali’, a njega su nazivali ‘pederom i tukli ga jer se nije uklapao u društvene norme’.

Podsjetimo, Rusija je donijela zakon protiv homoseksualne propagande kojim se brani isticanje bilo kakvih LGBT obilježja i zagovaranje prava za LGBT osobe u Rusiji. Preciznije, zakon kažnjava sve, uključujući i turiste, kaznom u iznosu 200.000 rubalja (6.240 dolara) za ‘propagiranje ne tradicionalnih seksualnih odnosa’. Pala su čak i prva uhićenja.

Osim toga, u lipnju ove godine je predložen zakon kojim se brani posvajanje djece iz zemalja u kojima su ozakonjeni istospolni brakovi, a početkom rujna počao se pripremati i zakon kojim bi se oduzela djeca gej roditeljima.

Novi moment je ideja zastupnik u Dumi, Mikhail Degtyarev, da se zabrani doniranje krvi i organa homoseksualnim osobama, ali bi im zato mogla osigurati besplatne tretmane za ‘preobraćanje na heteroseksualnost’.

Homoseksualnost je u Rusiji do 1993. bila kazneno djelo, a sve do 1999. smatrala se psihičkom bolešću.

Cher nije prva osoba koja je u javnosti otvoreno osudila ovaj ruski antigej rat. Naime, švedska skakačica u vis Emma Green, američki trkač Nick Symmonds, ruske trkačice Kseniya Ryzhova i Tatyana Firova, kao i finski ministar kulture i sporta Paavo Arhinmaki na svoje su načine u Rusiji prkoslili Putinovom antigej zakonu.

Pet online članaka od kojih mi se diže kosa na glavi!

Ruke u zrak ako ovo nije prvi online članak koji ste danas pročitali/e. Ili ako ste u toku dana već kliknuli/e na članak koji su vaši/e prijatelji/ce podijelili/e s vama? Ili ste već i sami/e podijelili/e pokoji članak s drugima?

Nema sumnje – mnogo je onih koji imaju nešto za reći, a najveći dio njih oglašava se upravo u cyberprostoru. Sjajno je što nam Internet nudi platformu za izražavanje tolikih misli i emocija (vlastite misli i emocije uključeni), ali ne mogu ne primijetiti da mi se od djela tih misli i emocija koji su postali nezaobilazni dio mog newsfeed-a dobrano diže kosa na glavi. Kao da unutar tih i takvih članaka postoji trend trpanja ljudi (naročito žena) u uredne i jasno definirane kategorije te ‘prodavanja’ seksističkih stereotipa pod revolucionarne bisere mudrosti koji će čitatelju/ici zauvijek promijeniti život.

Ne živim u iluziji da će gunđanje i kritiziranje dovesti do nestanka (nepoželjnog) sadržaja s Interneta – pomno čitanje komentara korisnika/ca ubilo mi je svaki optimizam po tom pitanju – no, ipak bih željela ponuditi vlastiti pogled na neke od članaka koji redovito vrebaju u pop-up prozorima i koje mi je doista dojadilo čitati.

Slijedi popis članaka bez kojih bih itekako mogla živjeti:

 1. Članci koji mi objašnjavaju zašto sam solo

Poanta je obično izražena već u naslovu, koji je najčešće neka od brojnih varijanti na temu: Evo zašto Vas nitko ne poziva na spoj. Već u startu imamo problem: čim mi netko nastoji objasniti zašto sam solo, to već sugerira da sa mnom (kao osobom koja nema dečka/djevojku i ne ide na spojeve) nešto nije u redu – a to nije niti istinito niti pravedno. Nikada nećemo napredovati u pogledu percepcije veza (ili, kad smo već kod toga, u pogledu percepcije samih sebe) ako ustrajemo u razmišljanju da je osoba koja nije u vezi na neki način neispunjena ili manjkava. Solo nije sinonim za sjeban, i zadnja stvar koju osoba koja je solo treba jest tamo neki popis (turbo-generaliziran i pun predrasuda ko šipak koštica) osobina koje treba posjedovati kako bi postala nečiji/a dečko/djevojka. Dakako, i muškarci i žene koji/e su solo mogu se zbog toga osjećati loše, no ovakvi članci vrlo otvoreno u prvi plan stavljaju žene – one su te koje bi se napokon trebale srediti, riješiti mana i nedostataka i, pobogu!, naći si frajera! A jedna od spomenutih mana i nedostataka je vlastito mišljenje. Da citiram jednog autora: “Ponekad žene jednostavno ne znaju kada prestati pričati, a to definitivno odbija potencijalne frajere.”. Autor ne samo da turbo-pojednostavljuje stvari, već i primjenjuje dvostruke standarde. Žene ne posjeduju neku urođenu, biološki determiniranu karakteristiku glasa koja se aktivira čim se premaši neki zamišljeni broj riječi i koja tjera muškarce da pobjegnu glavom bez obzira. Svatko, bez obzira na spol, ima sposobnost (i pravo) laprdati koliko želi (pravo i sposobnost koje jasno i glasno koristi autorica ovih redaka, i njoj slični/e).

 2. Članci koji propisuju moj odnos prema vlastitim stidnim dlakama

(Ovi su se uvukli čak i na feminspire.com!)

Koliko ste puta nabasali/e na članke u kojima se iznose argumenti za i protiv stidnih dlaka? Ili – još gore! – u kojima se popuje o tome koja je od ove dvije opcije nadređena onoj drugoj? A koliko ste često naišli/e na isti tip članka u kojem su tema diskusije muške stidne dlake? Da pogodim – nikad pa ni onda.

Da skratim: neke žene depiliraju stidne dlake, neke ne. Eto, to vam je cijela mudrost! Kod nekih se žena periodi depilacije izmjenjuju s periodima bez depilacije. Neke žene su neodlučne po tom pitanju, kod nekih se stav mijenja s godinama. Kao što vidite, odgovori na često i rado diskutirano pitanje stidnih dlaka su raznoliki. Pa to je gotovo kao da je svaka žena složeno i jedinstveno biće s podjednako jedinstvenim tijelo. Vau, tko bi rekao?

Ako je pitanje stidnih dlaka nešto što je važno za vas i vašeg/u partnera/icu, to je vaša privatna stvar – a ne nešto što treba poopćiti i potom širiti kao radosnu vijest ženskoj populaciji kao takvoj. Ili, da citiram dražesnu porno-glumicu i manekenku Stoyu: “Ako mislite da su stidne dlake na ženi neprirodne ili čudne, tada niste dovoljno zreli da dodirujete vagine”.

 3. Članci koji mi poručuju da trebam mrziti druge žene

Nedavno sam nabasala na popis razloga zašto je curama bolje imati više frendova nego frendica (članak navodi konzumaciju ugljikohidrata bez grižnje savjesti i manjak drame u životu kao specifična obilježja muškog društva). Evo nas opet – stroga granica na relaciji muškarci – žene! Ljudi moji, osobnosti ne dolaze u rodno obilježenim pakiranjima! Ponekad se slažete s osobom istog spola, ponekad ‘kliknete’ s osobom suprotnog spola. Ponekad se sjajno zabavljate i s jednima i s drugima, a ponekad niti s jednima niti s drugima. Da ponovnim: ponekad se naši/e prijatelji/ce ne uklapaju u strogo definirane ‘muško’/’ženske’ kategorije, odnosno ne prate obrasce ‘muškog’ i ‘ženskog’ ponašanja, no to ne znači da ih manje volimo, ili da su manje važan dio našeg društvenog života. Ono što me naročito živcira kod ovakvih članaka koji uzdižu muško-žensko prijateljstvo u nebesa (a na uštrb drugih žena), jest to da među čitateljicama (i čitateljima) promovira uvjerenje (ili barem sumnju) da druženje s drugim ženama za sobom povlači niz neizbježnih, mahom negativnih posljedica – primjerice, ‘dramatiziranje’, ‘analni’ karakter, averziju prema pucačinama u prvom licu i sl. Ne samo da su takve tvrdnje najobičniji mitovi održivi jedino u TV serijama, već i promoviraju bezrazložni animozitet među ženama. Loša prijateljstva nisu rodno uvjetovana – bilo tko može biti loš/a prijatelj/ica, kao što i bilo tko može biti divan/na prijatelj/ica.

 4. Članci koji mi govore kako da budem sexy

U doba seksualiziranog marketinga i vizualnih medija koji u najvećoj mjeri zauzimaju i promoviraju poziciju muškog pogleda, zahvalna sam svima koji vlastitu kreativnu energiju koriste za stvaranje tekstova koji mi pomno objašnjavaju što mi je činiti kako bih povećala vlastiti seksepil i privukla mušku pažnju. Članci ove i slične tematike ne samo da recikliraju patrijarhalni otpad koji se svojski trudi održati mitsku ravnotežu između Svetice i Kurve (koju, usput rečeno, niti jedna žena u povijesti nije uspjela održati, a da se pri tom nije izvrgnula ruglu), već također nude vrlo usko i ograničavajuće shvaćanje toga što zapravo jest (odnosno, nije) sexy. Rezultat je perpetuacija jednoličnog i, za većinu ljudi, nedostižnog (i nerealnog!) poimanja seksepila. Kao što odluka o (ne) depiliranju stidnih dlaka ili o tome koju video igru zaigrati (ili ne zaigrati) varira od osobe do osobe, seksualnost je vrlo širok pojam koji nije uvjetovan rodom (čak ni rodom koji vas privlači!). Dakako da se neki ljudi poistovjećuju s hiper-seksualiziranom, hiper-ženstvenom slikom; ako je to ono što veseli vas i vašeg/u partnera/icu, sjajno! Ali pojam seksualnosti nije za svakog od nas  spoj ‘otmjenog’ i ‘droljastog’ (da budem potpuno iskrena, nemam pojma kako bi takav spoj točno izgledao). Ako vam vaše vlastito sexy izdanje ne predstavlja izvor zadovoljstva (drugim riječima: ako vam se ne sviđa i ako u njemu nimalo ne uživate) –  koja je onda uopće njegova svrha??

 5. Članci koji mi poručuju da sam prolupala

Iako su stare koliko i sam ženski rod, ženske emocije su (kako se čini) toliko misteriozne i komplicirane, da nam je za njihovo razumijevanje potreban priručnik za rukovanje (nešto slično priručnicima koje dobijete uz pokućstvo iz Ikee). Jedan od članaka iz ove kategorije, primjerice, otkriva kako pristupiti i postupati sa ženom koja se drznula otkriti svoje promjene raspoloženja, sugerirajući promatraču da ženi ponudi “utjehu” i “rupčiće” i da se, sve u svemu, prema njoj odnosi kao da je, što ja znam, ljudsko biće ili tako nešto. Čudno! Svjesna sam toga da ženstvenost i uza nj vezani stereotipi od pamtivijeka (iz nekih, meni posve neshvatljivih razloga) navode hiper-emocionalnost kao jedno od glavnih obilježja ženskog roda, no članci poput ovoga nimalo ne pridonose humanizaciji pogrešno shvaćenih aspekata ženskoga, poput PMS-a, menopauze ili jednostavno dobrog starog lošeg raspoloženja (vjerovali ili ne, maternica ponekad nema nikakve veze s emocijama, raspoloženjem i sl.). Uzrujati se, plakati, “pošiziti” – sve su to stvari koje ljudi rade, jer ljudska bića (uključujući i žene) su složena i njihovi osjećaji ponekad nisu u skladu sa sexy-depilirana-jedna-od-dečkiju imageom koji ovdje kritizirani članci promoviraju. Na kraju krajeva, ako vam je potrebna pomoć treće strane u vidu detaljnih korak-po-korak uputa kako biste utješili svoju prijateljicu, tada vama i njoj zvijezde vjerojatno baš i nisu naklonjene i vaš je odnos ionako najvjerojatnije krenuo silaznom putanjom.

U nastojanju da dešifriraju i definiraju žene i njihovo (naše) otkačeno ponašanje, ovakvi tekstovi uspijevaju jedino u perpetuiranju problematičnih stavova koji su vjerojatno stariji od autora/ica spomenutih tekstova i (pogrešnom) pojednostavljivanju kompleksnih stvari koje zapravo nikada ne mogu biti jednostavne (ma koliko ilustriranih popisa napravili!), iz jednostavnog razloga što su i žene ljudi.

A od kojih se online članaka vama diže kosa na glavi?

 

                                                                                      Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

Prvi zbor pritužbi starijih građana/ki

Zbor pritužbi starijih građanki i građana poziva sve koji bi se željeli potužiti na starost – penzionere i one koji će to tek postati, djedove i bake, njihove sinove i kćeri, svekoliku unučad i ostale intergenercijske prijatelje, da s njima kreiraju pjesme pritužbenice na temu starosti i problema starenja koje će Zbor pritužbi premijerno izvesti na otvaranju manifestacije Ekstravagantna tijela: Ekstravagantne godine, koja će se održavati od 4. listopada do 3. studenog 2013. u Galeriji Klovićevi dvori.

Pošaljite nam pritužbe u bilo kojem obliku – potužite nam se na malu penziju, na slušne aparatiće loše kvalitete, na nezahvalne kćeri i još nezahvalnije sinove, na redove, na uvrede, na banke i na pošte, na kompjutere i mobitele – recite nam sve što vam kod vlastite starosti ide na živce i što vam diže tlak; kreirajte s nama prve pjesme pritužbenice ikad na temu starosti i starenja te osnujte prvi zbor staraca koji se odvažio otpjevati svoje pritužbe javno! Tražimo pritužbe starijih građanki i građana i pozivamo Vas da ih kao zbor skupa javno otpjevamo! Okupimo zajedno prvi hrvatski zbor pritužbi starijih građana i građanki koji će glasno propjevati o onome što ih muči, tišti, smeta, progoni, nervira i iritira jer upravo je starost tema festivala Ekstravagantna tijela: Ekstravagantne godine, međunarodnog umjetničkog festivala koji se od 2007. održava svake tri godine, a tematizira načine na koje društvo određuje granice normalnog i patološkog, neovisno radi li se o tjelesnosti, izgledu, ponašanju, seksualnosti ili životnom stilu.

Ako vam se pjevaju pritužbe(nice) i želite nastupati sa Zborom, prijavite se na zbor pritužbi putem e-mail adrese prituzbenice@gmail.com ili na broj telefona 0917994670. Također, možete im se pridružite na skorašnjim probama od 16.9. do 4.10., koje će se održavati tri puta tjedno u dogovoru sa zborašima.

Prvi sastanak održat će se danas, 16. 9. 2013 u 18h u net klubu Mama, Preradovićeva 18.

Teodoru Celakoskom prestižna europska nagrada za razvoj civilnog društva

Ugledna Europska kulturna fondacija (European cultural foundation – ECF), institucija s više od 60 godina tradicije i jedina paneuropska kulturna fondacija, odala je posebno priznanje Teodoru Celakoskom, projektnom direktoru Multimedijalnog instituta Zagreb.

Komisija Fondacije izabrala je Celakoskog za laureata Nagrade princeze Margriet (ECF Princess Margriet Award), koja se od 2008. godine dodjeljuje istaknutim pojedincima/kama prepoznatima na europskoj razini po svom posebnom doprinosu u razvoju civilnog društva, ali i pokretanju društvene dinamike i promicanju univerzalnih europskih vrijednosti u svojim lokalnim sredinama.

U objašnjenju odluke stoji da je Celakoski kao vodeći zagrebački kulturni aktivist za laureata izabran zbog svoje uloge u kataliziranju modela suradnje između kulture i civilnog društva u Zagrebu, na širem prostoru Hrvatske i diljem bivše Jugoslavije. Napominje se da je Celakoski unutar kolektivnih nastojanja bio jedan od ključnih pokretača brojnih hrvatskih platformi, mreža, trajnih inicijativa i institucija – Multimedijalnog instituta MaMa, Clubtura, Prava na grad, POGON-a, Zaklade Kultura nova. U suradnji s tim kolektivima, ističe se u objašnjenju, Celakoski je kreativno koristio resurse u teškim okolnostima kako bi uključio javni interes u kulturne politike i prostorno planiranje i, iznad svega, omogućio suradnju između civilnog društva, neovisnih kulturnih organizacija i javnih institucija.

Uz Celakoskog, kao laureat Nagrade princeze Margriet za 2014. godinu izabrana je i skupina talijanskih umjetnika/ca i kazališnih djelatnika/ca organiziranih pod imenom Occupato, a koji/e su u lipnju 2011. godine najstarije rimsko kazalište Teatro Valle spasili/e od privatizacije te su ga pretvorili/e u prostor koji daje glas zajedničkom dobru. Kazalište je otad trajna platforma građanske snage gdje se susreću umjetničko eksperimentiranje, politička debata i šire društvo.

“Širom Europe sve su artikuliranije kulturne, društvene i političke inicijative koje se suprotstavljaju neoliberalnoj mantri i dominantnoj praksi privatizacije svega javnoga i zajedničkoga. Europska kulturna fondacija ovogodišnjim nagradama očito želi naglasiti da prepoznaje navedene procese kao važne za demokratizaciju i društvenu pravdu. Ovu nagradu ću shvatiti kao podstrijek za buduće aktivnosti stvaranja široke društvene platforme za obranu javnih i zajedničih dobara”, izjavio je Celakoski.

Celakoski i Teatro Valle Occupato će Nagradu princeze Margriet i pripadajućih po 25.000 eura iz nagradnog fonda primiti na posebno organiziranoj svečanoj kraljevskoj ceremoniji na najvišoj razini koja će se održati 18. ožujka 2014. godine u Bruxellesu.

Suradnjom s kreativnim intelektualcima/kama i umjetnicima/cama diljem svijeta ECF vjerno podupire kulturu u Europi u proteklih 60 godina. Krajnji je cilj te potpore da kultura angažira ljude i nadahnjuje ih kako bi nadmašili svoja ograničenja. Ujedinjavajuća je snaga kulture važna sastavnica za stvaranje otvorenog, inkluzivnog i demokratskog društva neophodnog za Europu. U svojstvu predsjednice Europske kulturne fondacije, Njezino Kraljevsko Visočanstvo princeza Laurentien od Nizozemske aktivna je zagovornica zadaća Fondacije.

Film ‘Vadžda’ – poruka nade za žene Saudijske Arabije

Haifaa Al-Mansour možda nije htjela bazirati glavnu junakinju svog filma na sebi, ali uzevši u obzir da je prva žena u Saudijskoj Arabiji koja je napravila film, svakako dijeli odlučnost, hrabrost i prkos svoje protagonistkinje.

Vadžda‘ je prvi film koji je u potpunosti sniman na tlu Saudijske Arabije. Ovaj je revolucionarni film već dobio brojne nagrade. Dobio je nagradu za najbolji međunarodni film na Los Angeles Film Festivalu ove godine, kao i tri nagrade na Venice Film Festivalu, uključujući i nagradu Cinema for Peace. Također je bio i u službenom izboru na ovogodišnjem Tribeca i Toronto filmskim festivalima.

‘Vadžda’ priča priču o iskustvu mlade djevojke u Riyadhu, u Saudijskoj Arabiji, u kulturi koja, riječima Al-Mansour, “može biti osobito brutalna i neopraštajuća prema ljudima koji ne idu ukorak s društvom”. Desetogodišnja Vadžda odrasta u religioznom i konzervativnom društvu kojim upravlja šerijat i koje nudi vrlo malo mogućnosti za žene. Prkosna i revolucionarna protagonistkinja Vadžda odlučna je da će kupiti bicikl, iako je vožnja bicikla djevojčicama zabranjena. Umjesto da poklekne pred ograničenjima koje joj društvo nameće, Vadžda dokazuje da njena upornost nema granica te se pridružuje natjecanju u recitiraju Kur’ana kako bi osvojila novčanu nagradu za svoj bicikl.

Al-Mansourina priča o želji mlade djevojke da vozi bicikl govori o puno većim problemima koji se tiču različitih mogućnosti za žene, fundamentalizma i prevladavanja prepreka konzervativnog i opresivnog društva. Dok se njena priča odnosi konkretno na Saudijsku Arabiju, film također daje primjer na univerzalnoj razini. Prije svega, ‘Vadžda’ je slika ograničenja koja se nameću ženama i snage koju žene posjeduju da ih prevladaju.

Al-Mansour kaže kako je htjela “dati detaljan prikaz situacije u kojoj se žene u Saudijskoj Arabiji nalaze” uz pomoć “uvjerljivih likova koji/e moraju prolaziti kroz sistem na jedini način na koji znaju”. Vadžda, njena majka, njeni vršnjaci/kinje i učitelji/ce dopuštaju Al-Mansour da prikaže raznolikost izazova s kojima se žene u Saudijskoj Arabiji suočavaju svaki dan, bez obzira na dob, kao i nejednaku raspodjelu moći između žena i muškaraca.

U Saudijskoj Arabiji žene ne smiju upravljati vozilima, biti viđene bez pokrivene glave u javnosti ili čak razgovarati s muškarcima za koje nisu udane. Žena koja prijeđe bilo koju od ovih granica ne samo da se smatra nepristojnom, već i grešnom. Neudane ženske junakinje u ‘Vadždi’ za koje se otkrije da se povezuju s muškarcima u privatnosti predmet su izrugivanja i tračeva, pa čak i procesuiranja od strane religijskih autoriteta. Al-Mansour također daje komentar o ugovorenim brakovima u islamskom društvu kroz priču o Vadždinoj majci.

‘Vadža’ sadrži puno snažnih ženskih likova, ali predstavlja više od feminističke priče. Film prikazuje kulturu Saudijske Arabije i govori o iskustvu odrastanja autorice u takvom restriktivnom i tradicionalnom okruženju, u kojem svi igraju određenu ulogu u održavanju postojeće društvene strukture. Prema Al-Mansour, “i muškarci i žene u filmu se nalaze u istoj situaciji, prisiljeni od sistema da se ponašaju na određeni način”. Zbog toga, autorica je željela da se s filmom može poistovjetiti bilo tko, žena ili muškarac, tko je obilježen kao izopćenik jer želi nešto što se ne poklapa s onim što je tradicionalno prihvatljivo.

Iako film nije autobiografski, Al-Mansour svakako ima puno zajedničkog sa svojom protagonistkinjom, budući da su obje žene koje nastoje slomiti rodna ograničenja u Saudijskoj Arabiji. Kao što je vožnja bicikla smatrana neprimjerenom za Vadždu, snimanje filmova je tradicionalno smatrano poslom za muškarce. Al-Mansour je iskustvo snimanja Vadžde nazvala “istovremeno izazovnim i izuzetno nagrađujućim”, budući da se borila kako bi našla odgovarajuće izvore financiranja, kao i glumice koje bi igrale tako kontroverzne uloge. U nekim se trenutcima tijekom produkcije Al-Mansour morala i skrivati jer konzervativci nisu odobravali njeno profesionalno i javno miješanje s muškarcima.

Iako je Al-Mansour odgojena u liberalnoj obitelji, i dalje je morala polagati račune konzervativnom društvu. Budući da u Saudijskoj Arabiji nije bilo kazališta, njen se otac pobrinuo da ima pristup knjigama i filmovima, koji su joj donijeli svijet izvan njenog rodnog grada. S vremenom je Al-Mansour naputila Saudijsku Arabiju kako bi studirala na američkom sveučilištu u Kairu u Egiptu te na Sveučilištu u Sydneyju u Australiji.

U svom govoru na Tribeca Film Festivalu u travnju, Al-Mansour je rekla publici da je “pokušala napraviti film o nadi, prihvaćanju promjene i kretanju prema naprijed”, kako izvještava Time. Definitivno je uspjela u svom naumu. Umjesto da pasivno čekaju da im se otvore vrata, Al-Mansour i Vadžda su utrle svoj vlastiti put i pomaknule granice koje im je društvo nametnulo. Njihova im je ustrajnost i hrabrost omogućila da se suoče s rizicima i slijede svoje snove. Al-Mansour i njena protagonistkinja su primjer ženske snage i trebale bi inspirirati žene diljem svijeta.

Prevela i prilagodila Tea Stipan 

Internetsko maltretiranje žena povezuje se s obiteljskim nasiljem

Aktivisti/kinje kažu da maltretiranje žena na stranicama poput Twittera ne bismo trebali odbaciti kao neškodljivo.

Internetsko maltretiranje žena povezuje se s obiteljskim nasiljem i zlostavljanjem, upozorili su stručnjaci te se ne bi trebalo odbaciti kao “odvratno, ali neškodljivo” ponašanje.

Govorom na konferenciji za obračunavanje s internetskim nasiljem, kojoj će prisustovati i žrtve visokog profila, članica parlamenta Stella Creasy i feministička autorica i sudionica kampanje Caroline Criado-Perez, Polly Neate, glavna direktorica Women’s Aid-a, rekla je da se veze između obiteljskog nasilja i internetskog maltretiranja prečesto zanemaruju.”

“Ključno je da povežemo zlobno internetsko maltretiranje i cyberbullying  nad ženama s nasiljem u stvarnom životu,” kazala je. ” Trebamo shvatiti da je to dio spektra obiteljskog nasilja i moramo  se uhvatiti ukoštac s takvim tipom mizoginije jer je to pozadina koja dopušta nasilju da se dogodi.”

“Smanjivanje broja zavoda za obiteljsko nasilje dovelo je pružatelje usluga do poteškoća kako ponuditi osnovnu pomoć žrtvama i onemogućilo ih da se upuste u borbu sa zamršenom problematikom kao što je internetsko nasilje”, dodala je.

Women’s Aid potpomaže 350 zavoda u zemlji. Njihovo istraživanje 307 preživjelih žrtava obiteljskog nasilja pokazalo je da 48 posto njih je bilo maltretirano i zlostavljano pomoću interneta od strane bivših partnera nakon prekinute veze, a  38 posto je prijavilo internetsko nasilje. 45 posto njih doživjelo je internetsko nasilje za trajanja veze.

Tri četvrtine žena bilo je zabrinuto jer policija nije znala kako najbolje reagirati na internetsko nasilje ili maltretiranje, dok je 12 posto nasilje prijavilo policiji i reklo da im nije pružena pomoć.

Dodatni pritisak dolazi od strane internetskog nasilja na zavode, koji trebaju pomoći ženama, tokom teškog razdoblja za zavode obiteljskog nasilja, upozorila je Neate. “Vidimo kako se izravne usluge smanjuju u vrijeme kad trebamo investirati u pomoć kako se prilagoditi novoj eri. Širi pristup internetu povećava rizik za žene da ih slijede bivši nasilni partneri – sada živimo na internetu, a postavljene strukture da se zaštiti žene na tim prostorima jednostavno nisu u tijeku,” rekla je. Zavodi se bore s pružanjem osnovne skrbi. Kako da se nose s tim novim izazovom? Zavodi su oguljeni do kostiju i u opasnosti da nestanu.”

Criado-Perk, koja će govoriti na konferenciji, rekla je da se osjeća odgovorno da potakne na promjene nakon zlostavljanja koje je proživjela povodom uspješne kampanje da se ponovno postavi žena  na poleđinu britanske novčanice. “Toliko mnogo žena se javilo i reklo da im je bilo sugerirano da “ne izazivaju” svoje napadače i zahvalilo mi je na zauzimanju stava,” rekla je. “Rečeno ti je, ‘Nemoj hraniti trolove’- ali to ne uzima u obzir žrtvu. Radi se o kontroliranju reakcije žrtve – govorenje ženama da zašute i da ne mogu ništa učiniti.”

Dodala je kako je internetsko maltretiranje “vokalizacija kulture gdje je obiteljsko nasilje još uvijek ušutkano i ne govori se o tome, kulture gdje dvije žene tjedno umru od strane nasilnih partnera ili bivših partnera i to uopće nije čudno.” Criado- Perez je navela kako ne postoji politička volja da se uhvati ukoštac sa situacijom. “Ne radi se samo o načinu uporabe društvenih mreža, radi se o borbi s duboko ukorijenjenim kulturnim problemom koji iziskuju vrijeme i financijska sredstva- a ova vlada uopće nije zainteresirana za to”, rekla je.

Creasy, koja također govori na konferenciji, kaže da će se protokol za nošenje s internetskim prijetnjama i zlostavljanjem morati u potpunosti preurediti. “Ako zaprimim prijetnju bombom putem pošte postoji protokol kako postupiti, ali ako ju zaprimim putem interneta ne postoji ništa”, rekla je. “Moramo izazvati taj stav da se žene moraju naučiti nositi s internetskim prijetnjama i da ih se ignorira.”

Članica parlamenta za Wathamstow, koja je zaprimila prijetnje silovanjem putem Twittera i zatražila stranicu da primijeni “gumb za paniku” na internetu, kaže da bi maltretiranje trebalo priznati kao nasilje. “Naravno da je strašno primiti takve prijetnje. Poručeno mi je da će moj napadač silovati moje mrtvo tijelo- to je mračno. Ako se ljudi žele brigu i strah, ovo je zabrinjavajuće. Želim da policija i drugi ustanove shvate utjecaj tih poruka. Ne želim da mi kažu kako se moram naučiti nositi s tim – želim čuti da rade nešto u vezi s tim”, rekla je.

Pozvala je na više obuke policije i više reakcije na prijetnje od strane tehnoloških kompanija. “Samo zato jer je hvatanje ukoštac s tim teško, ne znači da ne trebamo reagirati. Moramo reći da to nije u redu.”

Prevela i prilagodila Marija Sobolić