sdadmin

Vjerskim i političkim uvjerenjima nije mjesto u školskom programu

Posted on by sdadmin

Francuski ministar obrazovanja, Vincent Peillon inicirao je tzv. “Povelju laicizma” koja je danas je uvedena u francuske škole. Konkretno, radi se o zabrani nošenja očitih vjerskih simbola, obavezi “neutralnosti” među osobljem, a kao izričita zabrana ističe se odbijanje školskih pravilnika zbog vjerskih uvjerenja, piše Tportal. 

Ovakva pravila trebala bi konačno stati na kraj polemikama oko provođenja nastave biologije, teorije evolucije, povijesti i nastanka religija. 

Ipak, udruženja roditelja upozoravaju da nije sve u povelji i jasno definirano, pa tako ostaje nepoznato što je primjerice s vjerskim praznicima i posebnim načinom prehrane. Iz ministarstva su pritom poručili da povelja ima prije svega “simboličku vrijednost” s ciljem ojačavanja republikanskih vrijednosti. 

Kao novost u francuskom obrazovnom sustavu za sljedeću je godinu najavljeno uvođenje obaveznog predmeta koji će se baviti civilnim društvom i etikom. 

Žena se u Srbiji ne smatra opasnom

Posted on by sdadmin

Problem je u tome što djevojke nisu sigurne da mogu to raditi. Tu je zamka. Nitko ti ne brani da uzmeš sprej i crtaš, ali ti sama nisi baš sigurna. Kao, to je stvar za dečke. Bila sam na dosta radionica na koje dolaze mlade djevojke. Moj dojam je da nisu sigurne, vidiš na njima oklijevanje. Ali, to je stvar odgoja jer ti on kaže – bolje nemoj, to nije za djevojke. Potpuna besmislica!

Reći da je The Kraljica Vila (TKV) od prvog desetljeća 2000-ih godina do danas postala jedan od simbola urbanog Beograda može na prvu loptu zvučati pompozno i pretenciozno, ali nije netočno. Čitatelju/ici, čak i onom/onoj koji/a nema naviku obraćati pozornost na ulične grafite, nisu mogli promaknuti radovi dvadesetpetogodišnje umjetnice koja se već skoro cijelo desetljeće krije iza ovog pseudonima. Monotoniju sivih beogradskih zidova razbila je portretima Amélie Poulain, Poa, O-Ren Ishii, junakinje iz Tarantinovog filma. Fasade je “naselila” raznobojnim vilama, sirenama, indijskim božanstvima… Još važnije, na ovdašnju grafitersku scenu unijela je mladenačku lucidnost i osobitu svježinu zbog koje je postala poznata i izvan granica Srbije (prošle je godine predstavila svoje radove i u Japanu).

U galeriji Kulturnog centra Grad 31. kolovoza otvorena je izložba njenih radova nastalih u posljednjih pola godine. Bila je to prilika da s TKV porazgovaramo o odnosu ovdašnjeg društva prema street artu, (ne)iskorištenosti javnih prostora u Beogradu, političkim i feminističkim elementima u njenim crtežima, agresivnosti oglašavanja i zlouporabi zidova od strane huligana i drugih ekstremističkih grupa.

KONTRA: Ovo nije prvi put da izlažeš u galeriji. Čini li ti se da su takozvani kulturni krugovi kod nas otvoreniji za tu vrstu umjetnosti?

TKV: Godine razgovaranja o grafitima učinile su da sredina to djelomično prihvati kao umjetničku formu iako će dio toga uvijek biti ilegalan i ti ćeš uvijek napraviti neko manje ili veće sranje. Ako uspiješ objasniti da to ne mora biti samo vandalizam, onda je to dobro. Ali uvijek će postojati taj jedan dio koji je ilegalan i uvijek se on nekome neće svidjeti. Cijeli rad na ulici živi je dio toga. I to je najbitnije, to je ono što radi razliku. Ako prestaneš raditi na ulici, onda to više nema veze sa street artom. To su te stvari koje te vuku da radiš. Zato da bi bio graffiti writer moraš biti malo lud. Jer ti nemaš tu ništa materijalno, ništa za što ćeš se uhvatiti.

Ove radove koji su izloženi ponekad bih najradije poklonila, ali tako s druge strane sam sebe uništavaš. Tko uopće u Srbiji kupuje umjetnost? Nitko vam nikada neće ništa dati, nema ljutnje. Samo se možeš truditi i raditi što više i što bolje možeš.

KONTRA: Kakav je tvoj dojam, jesi li ti postala prihvaćena u mainstream kulturi ovdje?

TKV: To je na svjetskoj razini postalo opuštenije. Baš sam razgovarala s prijateljem iz Londona koji kaže da kad bi prije 10 godina rekao “I’m doing graffiti”, netko bi odmah pozvao policiju. A kad danas to kažeš, svi kažu “Jesi čuo za Benksija?” I koliko god te to živciralo, to je bolja reakcija nego da misle da si neki kriminalac. Jer puno je graffiti crtača i nastradalo tako – ljudi su mislili da su oni neka ozbiljna opasnost. 

{slika}

KONTRA: To je London. A ovdje?

TKV: Ovdje nije toliki problem. Sredina je mnogo pitomija što se tiče crtanja grafita. U stvari, kada bih radila neke političke grafite – zainteresirali bi se za mene. Ja mislim da mi njih samo ne zanimamo. E, sad, kad govorimo o tim kulturnim krugovima, tu sam dosta skeptična. Tko čini kulturne krugove koji odlučuju? Tko tu uopće bilo što određuje, kad ne radi nijedan muzej niti postoji adekvatno kulturno obrazovanje i odgoj? Ima ljudi koji to cijene, ima onih koji to ignoriraju.

Postoji još jedna razina – kad si djevojka koja radi tako nešto. Nitko od tebe ne očekuje da se time baviš jer to jednostavno “nije djevojački”, što je totalno idiotski. I onda vidiš kakav odnos prema ženama ima ovaj sistem. Žena se uopće ne smatra opasnom, što je užasno podcjenjivanje. To je ono “što ti radiš vani, idi kući, nije lijepo da šetaš noću”.

KONTRA: To su bile reakcije?

TKV: Kad te policija presretne i kad shvate da te ne mogu uplašiti, onda zauzmu tu očinsko-bratsku figuru: “mlada dama se ne bi trebala šetati ovuda”. 

KONTRA: Jesi li tijekom dosadašnjeg rada upadala u neke nevolje, s policijom ili građanima koji ne razumiju ovu formu izražavanja?

TKV: Jednom sam dobila batine, ali to je bila moja loša procjena. Kada se baviš ovime, moraš znati procijeniti situaciju. Nema opravdanja za tako nešto, ali sam moraš misliti tri koraka unaprijed.

Imala sam sreće, ali “that’s the price you pay”. U takvim situacijama vidiš koliko si daleko spreman/a ići. Nisi zaštićen/a i nitko ti ništa ne jamči. I onda shvatiš jesi li stvarno u tome. Ako shvatiš da jesi, to je oslobađajuće.

KONTRA: Kako je izgledao prvi put kad si izašla na ulicu i nacrtala prvi grafit?

TKV: Prvo sam krenula raditi u Rimu. Budući nisam bila turistkinja, živjela sam tamo, bilo mi je dosadno i pomislila sam zašto ne bih to radila. Nisam uopće planirala, samo sam ušla u to. I to mi je bio neopisiv trip, to je taj adrenalin rush i u tom sam se trenutku prepoznala. I dan-danas imam tremu, svaki put kad trebam ići crtati, uhvati me nervoza. To je bilo otkrivenje.

I danas imam taj pristup – može se srušiti sve oko mene, ali ja ću ovo i dalje raditi. To je nešto što te, ipak, izdvoji iz svega. Ne ovisiš ni o galeriji ni o prodaji, ni o kome. I ako hoćeš da to netko vidi, vidjet će. Možeš biti bezobrazan i reći – ja sam ovdje. To je osobito važno u ovoj sredini koja je toliko iscrpljena i koja je izgubila želju za pobunom i borbom za neku svoju kvalitetu života.

KONTRA: Je li ta sredina inspirativna za tebe?

TKV: Jest. Imam 25 godina i ovdje ni u jednom trenutku nije bilo onako kako treba, sistem te vara i radi protiv tebe. Ako si pošten/a i ako si odgajan/a da budeš fer, to se u ovoj sredini ismijava. Najstrašnije mi je to što su ljudi koji su obrazovani i talentirani, ili imaju samo malo veću ambiciju, uvijek ismijavani. To je nepodnošljivo. Ljudi se maksimalno povlače ili se trude biti negdje između, a moraš se pobuniti na neki način. Iako moji radovi nisu politički orijentirani, sam čin izlaska u javni prostor je neka vrsta političkog čina.

{slika}

KONTRA: Čini mi se da je tvoj rad subverzivan baš zato što nema direktno političku tematiku i što je otvoren za različite interpretacije.

TKV: Tako je. Javljaju mi se ljudi i kažu “ja prolazim pored tvog grafita svaki dan kad idem na posao ili u školu i svaki put mi bude malo bolje”. Tad shvatiš da je to cijela poanta. Ti si nekome za tih nekoliko sekundi skrenuo misli sa svakodnevnice. Znaš i sam koliko je teško boriti se s tom atmosferom koja ovdje vlada. Ali, to su sve ti nematerijalni trenuci. To je nemjerljivo. Ja to možda naivno gledam, jer naravno – potreban ti je novac da bi preživio/la, ali na nekoj višoj instanci mi puno više znači kad mi netko tako nešto kaže, nego kad se moram cijenkati za sliku.

KONTRA: U tvojim radovima ima svega – od portreta povijesnih ličnosti, književnih i filmskih junaka i junakinja, do fantastičnih elemenata. Koju emociju želiš probuditi kod promatrača/ice?

TKV: Uvijek postoji neka emocija koju pokušavam upisati u taj rad. Neki ljudi shvate to isto, a drugi ljudi imaju neku svoju emociju. I meni je to okej. Taj rad živi svoj život na ulici. Književnici/ce, slikari/ce i popularna kultura su bili aktualni u prvoj fazi, kad sam otkrivala samu sebe i ovaj grad. Ja sam krenula raditi sa 16 godina, i to se jasno vidi. To je bilo moje oduševljenje stvarima koje sam gledala i čitala i kojima sam radila neku vrstu posvete. Uvijek želim nešto određeno, ali nikad ne znaš što će ljudi vidjeti u tome.

Ovdje u galeriji izložena je “Majka”. Nekoliko ljudi mi je reklo da su oni u tome vidjeli Bogorodicu, što uopće nije bila moja ideja. Valjda je to ta poza, ne znam, ali oni su to tako vidjeli. To mi je super jer to dopušta gomilu remiksa. I tu onda shvatiš da ne utječeš ti na ljude, nego tvoj rad. Jer ja kad ga završim, odem. A rad ostaje i otvoren je za tumačenje.

KONTRA: Dominantan motiv u tvojim grafitima je motiv žene. U CZKD-u nailazimo na portret feministkinje i filozofkinje Ksenije Atanasijević. Ovdje u galeriji ima puno radova s tim motivom. Zajedničko im je, čini mi se, da su sve one kod tebe prikazane kao ponosne i snažne. Koliko ti je feministički element važan?

TKV: Odrasla sam s jakim ženskim uzorom. Ona me naučila da budem neovisna i napravila je od mene ono što sam sada. To je neka vrsta alter-ega kroz koji sam iznijela ono što osjećam iznutra. Meni su žene uvijek bile zanimljive kao motivi i modeli za rad. To mi je osobito važno u ovoj sredini gdje je žena pasivnija. Kod nas je također izraženo to ograđivanje od feminizma. Svaka žena mora se interesirati za svoj prava. I sva prava koja žene imaju danas su normalizacija borbe od prije nekoliko desetljeća. Da netko to tad nije radio, i danas bi bilo isto.

Zato je u ovakvim sredinama, gdje se žena podcjenjuje, bez agresije, ali sa stavom, važno pokazati da ne pristaješ na sistem koji ne valja. Nije tajna da u Srbiji postoji problem s obiteljskim nasiljem. Zato mi  je poražavajuće što se puno žena ograđuje od feminizma ili od inzistiranja na rodno osjetljivom jeziku. To ne mora imati veze s mojom umjetnošću, jednostavno – čime god da se baviš, moraš biti zainteresirana.

Problem je, možda i puno veći, kad žene sputavaju druge žene. Kad majka kaže kćeri: “Šuti i trpi”.  Odrasla sam u okruženju koje je otvoreno i koje razumije to čime se bavim. Naravno, uvijek postoji briga da mi se nešto ne dogodi, ali to je briga, a ne zabrana. Recimo, moja baka je jako ponosna na ovo što radim i razumije to unatoč generacijskoj razlici.

{slika}

KONTRA: Kakvo je tvoje iskustvo kao djevojke u street art krugovima?

TKV: Nikad nisam naišla na negativnu reakciju. Svi ti momci su potpuno okej s tim. Problem je u tome što djevojke nisu sigurne da mogu to raditi. Tu je zamka. Nitko ti ne brani da uzmeš sprej i crtaš, ali ti sama nisi baš sigurna. Kao, to je stvar za dečke. Bila sam na dosta radionica na koje dolaze mlade djevojke. Moj dojam je da nisu sigurne, vidiš na njima oklijevanje. Ali, to je stvar odgoja jer ti on kaže – bolje nemoj, to nije za djevojke. Potpuna besmislica!

KONTRA: Kako biraš mjesta na kojima ćeš raditi i koliko ti je to bitno?

TKV: Kad sam bila mlađa nisam obraćala puno pažnje na to, ali sada baš tražim mjesta koja dopuštaju neku intervenciju.

KONTRA: Kakvi su potencijali Beograda u tom smislu?  

TKV: Ima više pogodnih prostora nego što ima ljudi koji crtaju. To je dobro, tako možeš eksperimentirati i zavlačiti se u razne dijelove grada. Izbor mjesta ima veze i s tim koliko će rad tamo biti. Ako ga napraviš na mjestu koje će sutra prekrečiti, bacio si boju. I, naravno, paziš da to bude nešto što neće uništiti grad, nego će pridonijeti njegovom izgledu. Jer urbana sredina nije urbana ako nema grafite. Ta kultura je vezana isključivo za urbanu sredinu.

KONTRA: Koliko su ljudi ovdje uopće svjesni potencijala javnih prostora?

TKV: Trenutno sudjelujem u projektu koji se tiče uloge lokalne zajednice u javnom prostoru. Problem je što se kod nas većina ljudi bavi golom egzistencijom, što ne čudi jer je standard takav. Ljudi nemaju vremena baviti se pitanjima poput kako nam izgleda ulaz, dvorište i slično. Jednostavno su umorni od svega i normalno je što nema pretjerane brige o gradu.

Ovaj grad ima toliko zajedničkih površina koje bi se trebale ticati svih građana/ki, ali i to je problem obrazovanja i odgoja. I to se, čini mi se, polako mijenja. Polako se budi ta neka svijest o javnom dobru, svijest koja je, pretpostavljam, nekad bila puno veća. Nekad je to bilo naše. I onda smo iz toga da je sve naše i zajedničko došli do toga da svako gleda samo sebe. Kad slušaš starije ljude koji su stvarno živjeli u vremenu kad se poslije posla išlo i gradilo nešto zajedničko, možeš li sad zamisliti tako nešto? I da stvarno vjeruješ da je to naše? Meni je ta ideja super, ali mi uopće nemamo taj osjećaj, nikad nismo živjeli u tom vremenu.

KONTRA: Naravno, jer smo odrastali u sistemu u kojem se ideja socijalizma urušila, a zamijenio ju je neoliberalizam koji veliča individualizam naspram kolektivizma.

TKV: Pa da. Možda nikad više neće moći postojati takav sistem, ali mogu postojati mikrozajednice koje će se povezivati ne vertikalno, već horizontalno. Dakle, imamo jako puno ljudi koji se međusobno povezuju. Onda više nema toga da smo mi jedna zajednica, nego smo povezani u mrežu. Samo, treba nam vremena za to. Tako je i s javnim prostorima. Naravno da se oni trebaju više koristiti i zato gradska uprava mora biti otvorenija za to. Trebali bi imati više sluha za to.

Čak i ako samo pričamo o profitu, to također može donijeti zaradu, samo što oni to ne vide. Ne donosi samo kafić novac, to može i kreativna zajednica. Ako sve stoji zaključano, onda se sigurno ništa neće ni dogoditi.

{slika}

KONTRA: Negdje si spomenula da ovdje stensile i grafite uglavnom rade navijačko-huliganske skupine. Kako komentiraš tu pojavu?

TKV: Oni su shvatili koliko je to jednostavno i koliko na taj način mogu dobiti na veličini. Uz to, stensil kao medij je korišten puno ranije kao sredstvo širenja političke propagande. Pa onda punk kultura. Nije to sad ništa novo. A huligani su to skužili i to se sad koristi u puno većoj mjeri nego u umjetničke svrhe. Dakle, ili je politika ili je reklamiranje. Što je neka vrsta vizualnog silovanja. Od billboarda do tako nekih stvari.

KONTRA: Svojevremeno je pisac Vladimir Arsenijević napisao tekst o grafitima u Beogradu, o toj borbi između političkih, jednoznačnih grafita i umjetničkih, hipertekstualnih. Imaš li ponekad osjećaj da je javni prostor u kojem radiš “bojno polje”?

TKV: Studiram medije i komunikacije i svi ti billboardi, reklame, sve to me užasno vrijeđa. Oglašavanje možda čak i više od onog čisto političkog reklamiranja. To je u osnovi slično, ali oglašavanje je podmuklije. Jer kad vidiš Crvenu zvezdu ili 1389, od toga se možeš ograditi. Oglašavanje cilja na puno dublju razinu i to je nešto što ne možeš izbjeći. E, to je po mom mišljenju ta borba kroz koju nastojiš izboriti da ne moraš to gledati.

Recimo, u Beogradu koji ima kulturu crtanja murala, skupština stanara neke stambene zgrade će prije ustupiti fasadu nekoj reklamnoj kompaniji nego umjetniku koji bi nacrtao mural. Pogledaj Beograd, koliko reklama vidiš oko sebe? Možeš na to djelomično otupjeti, ali nikad do kraja. To se taloži negdje u tebi i utječe na neke tvoje izbore ili na to kako vidiš sebe. Nije to nikakva nova priča, ali ljudi to zaboravljaju.

Prevela i prilagodila Tea Stipan

Ekvador: žrtvama silovanja uskraćen legalan i siguran pobačaj

Posted on by sdadmin

Restriktivni zakoni o pobačaju u Ekvadoru ugrožavaju zdravlje i život žrtvama silovanja, poručio je Human Rights Watch u svom izvještaju. U kasnom kolovozu ove godine National Assembly će povesti raspravu o velikim promjenama u kaznenom sustavu. Nejasno je hoće li prijedlog iz 2012. godine o uklanjanju kazne za izvršavanje pobačaja u slučaju silovanja otići korak dalje u raspravama ove godine.

U izvještaju dugom 26 stranica, “Žrtve silovanja kao kriminalke: ilegalni pobačaj nakon silovanja u Ekvadoru“, ustanovljeno je da ekvadorski kazneni zakon ograničava ženska reproduktivna prava zabranjujući pobačaj uz svega par iznimki, čak i u slučaju trudnoće koja je nastala kao posljedica seksualnog zlostavljanja. Kazneni zakon predviđa kazne koje se kreću od jedne do pet godina zatvora za žene i djevojke koje izvrše pobačaj. Liječnici/ce koji/e omoguće izvođenje pobačaja podliježu još strožim kaznama. Takve kazne tjeraju žene i djevojke na ilegalan i nesiguran abortus, što se kosi s naporima Ekvadora da smanji materinsku smrtnost i ozljede.

“Žena ili djevojka koja je pretrpjela traumu silovanja ne bi trebala strahovati od zatvora ako se odluči za pobačaj”, rekla je Amanda Klasing, američka istraživačica ženskih prava u Human Rights Watchu. “Kriminaliziranje pobačaja za žrtve silovanja ne samo da krši ženska prava, već ugrožava i njihovo zdravlje i život.”

The National Assembly bi trebao osigurati da sve silovane žene i djevojke imaju pristup zdravstvenoj njezi, uključujući i pobačaj ako ga žele, rekao je Human Rights Watch. Također bi trebao modernizirati jezik u kaznenom zakonu uklanjajući uvredljive i nejasne iznimke za pobačaj za “slaboumne i bezumne” žene i eliminirati kazne za sve pobačaje na zahtjev, uključujući i slučajeve silovanja.

Predsjednik Rafael Correa javno je izjavio, uključujući i svoj Twitter profil tijekom srpnja 2012. godine, da će uložiti veto na bilo kakvu legalizaciju koja bi u kaznenom zakonu proširila uvjete za legalan abortus. Predsjednik Correa bi trebao odustati od takvog stava koji može rezultirati još gorim posljedicama za žrtve silovanja.

U razdoblju između svibnja i srpnja 2013. godine, Human Rights Watch intervjuirao je 37 žena i djevojaka, od kojih je gotovo polovica afro-ekvadorskog podrijetla, koje su zatražile zaštitu reproduktivnog zdravlja ili pomoć zbog rodnog nasilja. Također su razgovarali s 22 službenice i stručnjakinje za ženska prava i 45 liječnika/ca iz privatnih i javnih zdravstvenih ustanova.

Službeni podaci pokazuju kako su komplikacije tijekom pobačaja – bilo legalnog ili ilegalnog – uzrokovale smrt barem deset žena u Ekvadoru 2011. godine. Broj žena i djevojaka koje su umrle zbog ilegalnog i nesigurnog pobačaja je i veći jer su takve smrti zabilježene kao smrti zbog medicinskih stanja povezanih uz pobačaje, ali ne i direktno uz sam pobačaj. Dio od 93 smrtna slučaja koji su povezani uz postporođajno krvarenje, sepsu i “nedefinirane razloge” mogli bi biti rezultat nesigurnog pobačaja, izvještavaju iz Human Rights Watcha. Bolnice u Ekvadoru 2011. godine liječile su više od 23.000 slučajeva bolesti, invaliditeta ili fizičkih povreda povezanih s “nedefiniranim” pobačajem.

Liječnik u Quitou ispričao je Human Rights Watchu slučaj 24-godišnje žene koja je došla u glavnu reproduktivnu bolnicu u Quito s unutarnjim krvarenjem i otvorenom maternicom zbog nesigurnog pobačaja. Unatoč tome što su liječnik i njegovi/e kolege/ice istog trena poduzeli/e potrebne mjere, žena je umrla u njegovim rukama. “Kada se pobačaj izvodi ilegalno, žena je u tome sama”, rekao je. “Sve informacije o tom pobačaju umrle su s njom.”

Žene i djevojke u Ekvadoru pate od visoke stope nasilja, uključujući i silovanje. Vladina studija iz 2011. godine koja je obuhvatila gotovo 19.000 kućanstava u sve 24 provincije u državi pokazala je da je 60 posto ženskih ispitanica iskusilo neku vrstu rodnog nasilja u životu; 26 posto njih prijavilo je i seksualno nasilje.

U zdravstvenoj klinici u San Domingu, dva su liječnika u zasebnim intervjuima ispričali Human Rights Watchu slučaj žene koju su dvaput liječili zbog posljedica pobačaja, najprije u travnju, a zatim u lipnju. Oba su liječnika prije toga imala dokaz da je žena imala nasilnog partnera, no nisu dalje ispitivali ženu o nasilju od strane partnera niti su prijavili zlostavljanje vlastima zbog straha da bi ženu mogli optužiti da je sama izazvala pobačaje.

Human Rights Watch zaključio je kako uključivanje pobačaja kao kriminalne radnje u ekvadorskom kaznenom zakonu rezultira sljedećim:

  • onemogućuje detekciju i prevenciju seksualnog i rodnog nasilja
  • doprinosi materinskoj smrti i ozljedama
  • stvara prepreke ženama i djevojkama kojima je potrebna medicinska zaštita
  • potiče negativne stereotipe i nejednakosti za žene i djevojke s poteškoćama

Kako bi poboljšala zaštitu žena i djevojaka u Ekvadoru od nasilja i poštivala njihova prava – uključujući pravo na život, fizički integritet, zdravlje i nediskriminaciju – ekvadorska vlada mora dekriminalizirati pobačaj. Trebala bi odmah ukloniti kazne za sve žene i djevojke koje traže pobačaj zbog silovanja i promijeniti uvredljive pojmove u kaznenom zakonu koji se odnose na žene i djevojke s poteškoćama.

Vlada bi također trebala poboljšati prikupljanje podataka o reproduktivnom zdravlju. To bi trebalo uključivati pokrivanje troškova tretiranja komplikacija nastalih od nesigurnog i ilegalnog pobačaja i preciznije praćenje smrti i ozljeda uzrokovanih nesigurnim, ilegalnim pobačajem.

Široka zabrana pobačaja doprinosi materinskoj smrtnosti i visokoj stopi mortaliteta. Ekvador je razvio progresivne norme, protokole i kliničke upute vezane uz materinsko i reproduktivno zdravlje, no nedavne službene statistike pokazuju kako to ne doprinosi cilju smanjivanja materinske smrtnosti do 2015. godine.Vlada procjenjuje kako je stopa materinske smrtnosti 2011. godine bila dvostruko viša nego 2006. godine: dok je 2006. godine bilo 48 smrtnih slučajeva na 100.000 živih poroda, 2011. godine se taj broj povećao na 105.

“Žene koje su žrtve silovanja ne bi trebale biti i žrtve vlade kada odluče prekinuti trudnoću”, rekla je Klasing. “Ekvadorski zakonodavci/ke bi trebali/e iskoristiti priliku promjene kaznenog zakona da uklone opasna ograničenja za pobačaj, osobito kada se radi o silovanju.”

Prevela i prilagodila Tea Stipan

Osmogodišnja djevojčica preminula od unutarnjih ozljeda nakon prve bračne noći

Posted on by sdadmin

Osmogodišnja djevojčica imena Rawan umrla je zbog  unutarnjeg krvarenja prilikom svoje prve bračne noći.  Kobne ozljede genitalija te maternice, naime, nanio joj je muž pet puta stariji od nje.  

Rawan je živjela u plemenskom području Hardh na sjeverozapadu Jemena, uz granicu sa Saudijskom Arabijom.   

Kuvajtski dnevni list Al Watan prenosi kako brojni kuvajtski aktivisti/kinje pozivaju na odgovornost te zahtjevaju akcije protiv odgovornog  40 –godišnjaka te obitelji koja je prislila Rawan na brak.

S druge stane portal Al Bawaba naglašava kako preko jedne četvrtine mladih djevojaka iz Jemena, odnosno preko dvadeset i pet posto biva udano prije petnaeste godine. Dodaju, kako je Jemen u veljači 2009. godine  donio zakon kojim je određen  zakonski minimun za stupanje u brak, no taj je zakon opozvan nakon brojnih prigovora konzervativaca koji su isticali kako je zakon antiislamski.  Propisani zakonski  minimum bio je 17 godina.

Prema podatcima Svjetske zdravstvene organizacije svakog dana 39 000 tisuća djevojaka mlađih od 18 godina udat će se, a UNPFA (United Nations Population Fund) navodi kako će u razdoblju između 2011. i 2020. preko 140 milijuna djevojaka biti udano prije osamnaeste godine, od tih 140 milijuna, njih preko 18,5 milijuna bit će mlađe od 15.

Dubravka Sekulić: Stanovanje – od prava do financijalizacije (i nazad)

Posted on by sdadmin

[BLOK] i Platforma 9,81 pozivaju Vas na predavanje i radionicu:

Dubravka Sekulić: Stanovanje – od prava do financijalizacije (i nazad)
subota, 14. 9. 2013. u 19.00 – predavanje
nedjelja, 15. 9 . 2013. u 12.00 – radionica
prostorije Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Pavla Hatza 16, Zagreb

Naselja od šatora naseljena beskućnicima, koja su se počela pojavljivati u američkim gradovima nakon što je 2008. pukao financijski mjehur, jedna su od najupečatljivijih slika krize u kojoj se nalazi (zapadni) svijet, što je pokazao i Occupy Wall Street. U Španjolskoj, gdje se broj završenih, ali nikada prodanih i useljenih kuća-duhova broji u milijunima, ljudi se svakodnevno organizuju i bore s policijom kako bi spriječili iseljavanje onih koji ne mogu vratiti kredite i koji stoga gube krov nad glavom. Nedavna pobjeda udruge Franak u sporu protiv banaka podsjeća da stambena kriza, koju možemo pratiti svuda u svijetu, nije pitanje onih drugih, već i naše svakodnevice. Američki san o vlasništvu kuće (u predgrađu) koji se od 50-ih godina prošlog stoljeća proširio svijetom, odavno je postao noćna mora. Stambeni prostor postao je nešto što (ne)imaš onoliko i onako koliko možeš platiti. 

Predavanje pod naslovom Stanovanje – od prava do financijalizacije (i nazad) vratit će se natrag u 19. st., u trenutak kad u srcu industrijalizacije nastaje ideja o “pravu na stan” i pratiti će razvoj te ideje, kao i političke i prostorne forme koje su se razvile u društvima koje su prihvatile da je dostupno i dostojanstveno stanovanje kao pravo osnova za razvoj društva s većim stupnjem jednakosti: rad Otta Neuratha u vrijeme “Crvenog Beča” i “pravo na stan” u Jugoslaviji i Švedskoj. Nadalje, analizirat će se postupno odustajanje od te ideje od sredine 1980-ih i prepuštanje stanovanja ne samo tržištu, već i financijskim makinacijama. U kontekstu “prava na stan” analizirat će se i problem “divlje gradnje” i “legalizacije”. Ideja predavanja je podsjetiti na višedesetljetnu borbu da se izbori pravo na stan i olako napuštanje te ideje te da ukaže na posljedice ovakvog razvoja, kao i da otvori pitanje novog “prava na stan” kao potencijalnog polja emacipatorske borbe za društva s većim stupnjem jednakosti. Posebna će se pažnja posvetiti poziciji arhitekture kao prakse koja se bavi direktnim prevođenjem ideja o stanovanju u prostor i realne projekte. 

Sutradan, na radionici koja će se jednim dijelom održati na Novom Zagrebu, detaljno će se analizirati jugoslavenska politika “prava na stan”: kakav je grad ona gradila, u usporedbi s gradom koji gradi isključivo tržište. 

Dubravka Sekulić bavi se temama transformacije javnog prostora u suvremenim gradovima, javnim dobrima i prostornom pravdom, kao i prostornim posljedicama neoliberalnog planiranja. Diplomirala je na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, gdje je radila kao suradnica u nastavi. Bila je stipendistica Akademije Solitude u Stuttgartu, u okviru programa istočnoeuropske razmjene, kao i istraživačica na odsjeku za dizajn Jan van Eyck Akademije u Maastrichtu. Doktorantica je na katedri za povijest i teoriju arhitekture Više tehničke škole (ETH) u Zürichu. Od njezinih recentnih projekata valja izdvojiti izložbu u Muzeju savremene umetnosti u Beogradu iz 2012. godine pod nazivom “Tri tačke oslonca: Zoran Bojović”, u kojoj se kroz fokus na projekte Zorana Bojovića i Energoprojekta u Africi i na Bliskom Istoku govori o vezi između jugoslavenskog modernizma i zemalja nesvrstanih, te izložbu i knjigu “Borba za svakodnevicu. Primer Peti park” iz 2011. o borbi jedne zajednice za park u Beogradu. U 2012. objavila je dvije knjige, obje u izdanju nizozemske Jan van Eyck Akademije: “Glotzt Nicht so Romantisch! On Extralegal Space in Belgrade” [Ne bulji tako romantično! O ekstralegalnom prostoru u Beogradu] i, zajedno sa Žigom Testenom i Gal Kirnom, “Surfing the Black” [Surfujući crno] o jugoslavenskom crnom valu u filmu. Trenutno radi na knjizi pod radnim nazivom “Planning for the Unexpected – Sourcebook for Urban Struggle” [Planirati za neočekivano – Čitanka za urbanu borbu] koja se temelji na iskustvima regionalnih inicijativa za pravo na grad, a za koju je dobila stipendiju Kraljevskog instituta za umjetnost u Stockholmu. 

Radionica je besplatna, a za sudjelovanje potrebno se prijaviti na: vesna@blok.hr ili miranda@platforma981.hr do 12. rujna (subject: prijava na radionicu).

organizator: [BLOK]
Biankinijeva 3a
10000 Zagreb
091 256 5656
blok@blok.hr
http://mikropolitike.blok.hr/

Predavanje i radionica održavaju se kao suradnja programa Mikropolitike i Urbanistička početnica.

Urbanistička početnica je partnerski edukativno-informativni projekt se bavi osnovnim pitanjima urbaniteta, percepcijom i artikulacijom prostora, arhitekture, urbanizma, dizajna i umjetnosti u javnim prostorima i načinima na koje se oni oblikuju, koriste i planiraju pod utjecajima ekonomskog pritiska na njih i promjena uvjetovanim ubrzanim izgrađivanjem, eksploatacijom prirodnog i urbanog okoliša. 

Partneri platforme: Art radionica Lazareti/Dubrovnik, BLOK/Zagreb, Domaći/Karlovac, Drugo more/Rijeka, Multimedijalni kulturni centar/Split, Muzej moderne i suvremene umjetnosti/Rijeka i Platforma 9,81/Split.

Program podržava: 
Zaklada Kultura nova
Ministarstvo kulture RH
Ured za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba

Drevne Keltkinje

Posted on by sdadmin

Drevni Kelti i Keltkinje su jedna od najfascinantnijih kultura u povijesti. Nažalost, materijala o toj kulturi ima vrlo malo. Naime, nisu imali pisani jezik. Stoga, ono što znamo o njima nastalo je prema zapisima grčkih i rimskih pisaca, zatim iz bogatih arheoloških nalazišta koji ipak mogu otkriti zanimljive činjenice o keltskim plemenima, kao i iz zapisa irskih redovnika koji su ispričali mnoge priče o iskonskim Keltima/kinjama. No, ipak neki zapisi postoje. Među tim zapisima svakako pomaže Herodotova kronika o Keltima/kinjama, zatim zapisi Ksenofona, Aristotela, Strabona, Virgila, Tacita Livija, Polibija, Plinija Starijeg, Plutarha, Julija Cezara i mnogih drugih klasičnih pisaca.

 Stari Grci su za Kelte imali dva imena – Keltoi i Galatai. Rimljani su Grka preuzeli ove nazive s malom izmjenom te su zvali Kelte – Keltai i Gali.

 Jedan od starogrčkih pisaca keltsku zemlju naziva ‘Celtica’. Neki suvremenici je čak nazivaju drevnim ‘keltskim carstvom’ u cijeloj Europi. No, to nikako nije carstvo u smislu Rimskog Carstva. Na čitavom prostoru Europe ne postoji glavni keltski grad. Keltsko društvo nije bilo centralizirano, nije imalo centraliziranu administraciju, kao ni ujedinjenu vojsku. Nije imalo pisanih zakona. Umjesto toga, keltsko društvo se sastojalo od više desetaka različitih plemena. Svako pleme je djelovalo neovisno i samostalno. Ponekad su se plemena udruživala protiv zajedničkog neprijatelja, kao što je bio slučaj u borbi protiv rimskih legija Julija Cezara u Galiji.

 Za izvornu naseobinu Kelta/kinja se točno ne zna. Postoje dva tumačenja: jedno je da da im je izvorište u istočnoj francuskoj regiji Alsace-Lorraine, a drugo da su nastali u južnim stepama Rusije i da su se odatle širili dalje po Europi.

 Ono što se svakako zna, prema arheološkim iskopinama i dokazima jest to da Kelti/kinje nikako nisu bili barbarski narod, kako su ih Rimljani nazivali. Stvar je u tome da su Kelti/kinje bili superiorniji u obrađivanju zemlje, kao i obradi metala, ali i s obzirom na ulogu žena u društvu.  No, kako nisu imali pisani jezik, ne možemo naći niti jedan zapis u njihovu obranu. Mnogi od njihovih posjeda bili su naseljeni, a zemlja obrađena. Imali su svoje utvrde i svetišta. Bili su bogati i inteligentni i odigrali su ključnu ulogu u stvaranju Europe.

 Prvi dokazi o postojanju Kelta/kinja datiraju iz 6. stoljeća prije nove ere, ranog željeznog doba, poznatog i kao Hallstatt. O postojanju keltske civilizacije arheološki artefakti su pronađeni na području današnje Francuske (tadašnje Galije), južne Njemačke, Austrije, Švicarske, Čehoslovačke, Mađarske, te na područjima Velike Britanije. Ovo razdoblje poklapa se s razdobljem grčke civilizacije od Homera do izgradnje Partenona.

 Sljedeći dokazi su iz 4. stoljeća prije nove ere, iz kasnog željeznog doba, poznatog i kao La Tene, kada se keltska civilizacija proširila na Irsku, sjevernu Italiju, Španjolsku, dijelove Belgije, Balkan, pa čak i južnu Skandinaviju. Ovo se poklapa s vremenskim razdobljem kada Rim počinje širiti svoj utjecaj po Mediteranu. Prema nekim zapisima tada su Kelti/kinje potisnuti s područja današnje južne Italije.

 Zapravo, u 3. i 2. stoljeću prije Krista mnoge keltske zemlje pale su pod vlast Rimljana.  Nakon rimskih osvajanja, odnosno nakon propasti Rimskog carstva, u 5. stoljeću nove ere Kelti su vodili ratove s Germanima. Tako su neke zemlje došle pod vlast Germana i promijenile naziv. Tako je naziv Galija u Francuskoj promijenjen u germanski Franci. Najviše od keltske povijesti zadržala je Irska, sve do 8. stoljeća, kada je napredak zaustavljen pojavom Vikinga. No, i danas keltska kultura živi u nekim područjima Irske.

 Odakle uopće naziv ‘Kelt’?

 Jedno od tumačenja je da riječ dolazi iz indoeuropskog korijena ‘kelt’ što znači ‘skriveno. Danas pod pojmom ‘kelt’ smatra se sve što se odnosi na bilo koji od europskih naroda koji su govorili keltski jezik. Njihov jezik – s izuzetkom estonskog, finskog, mađarskog i baskijskog – bili su temelj svih europskih jezika.

 Organizacija života

 Keltska plemena imala su tri glavne klase: ratnike, druide te poljoprivrednike i obrtnike. Obzirom da je ratovanje bio važan dio života, ratnici su zauzimali viši sloj društva. Druidi su bili svećenici. To je bilo društvo mudraca ili proroka koji su, osim što su podučavali mladež, mogli donositi i presude u sporovima među odraslima. Imali su javnu ulogu u zajednici i za to su bili plaćeni u novcu ili naravi. Obrtnici su bili vrlo vješti u obradi metala, te spravljanju finog nakita od zlata, srebra, bakra i bronce. Poljoprivrednici su uzgajali stoku i obrađivali zemlju željeznim oruđem te održavali kompletno gospodarstvo. Žene su bile zastupljene u svakoj od ovih kategorija: mogle su biti ratnice, kraljice, druitkinje, poljoprivrednice ili obrtnice. Bile su izjednačene u pravima s muškarcima. Razlike u pravima temeljile su se na društvenoj klasi, a ne na spolu. Pravna i ekonomska prava bila su osigurana i za muškarce i za žene.

 Konzumirali su najviše meso i mlijeko. Proizvodili su i pivo koje su nazivali ‘cervesia’, a uz dodatke kumina i meda u pivo, pretvaralo se u ‘cormu’. Također su cjelini vino i medovinu.

 Što se odjeće tiče, keltske žene su nosile jednostavne duge haljine s plaštom. Muškarci su  nosili hlače (ponekad i dužine do koljena), tuniku do bedara te sandale ili čizme. Metalni komadi nakita bili su vrlo popularni i rado su ih nosili i muškarci i žene. Muškarci su često nosili brkove, a ponekad i bradu, a često dugu kosu.

 Religija drevnih Kelta i Keltkinja

 Keltska religija bila je mješavina legende i znanosti, a mnogo je njihovih običaja preživjelo kada su Kelti/kinje prešli na kršćanstvo. Čini se da su imali preko 200 različitih božanstava, što znači bogova i božica.

{slika}

 Keltske božice imale su jednaku moć kao i bogovi. U nekim aspektima čak i veću, zbog kreativnih aspekata ženske biologije, odnosno povezanosti s majkom Zemljom, što nas vraća na majku prirodu. Jedna od najpoznatijih božica bila je Brigid (ili Brigit). Njezin identitet je toliko upečatljiv da je i danas štuju irski katolici kao Svetu Brigitu. Brigit se spominjala kao trostruka božica – božica majka, majka djevica i djevica svetica. Njeni totemi su bili: krava, zmija, ovca, sunce, mjesec. Bila je pokroviteljica pjesnika i pjesnikinja, iscjelitelja/ica, te mađioničara. No, ona isto tako daruje mudrost, izvrsnost, savršenstvo, visoku inteligenciju, poetsku rječitost, te sposobnost iscjeljivanja. Tri božice – Macha, Maeva (ili Mebd) i Morrigan bile su božice rata. Od ostalih zabilježenih božica tu je Epona, britanska božica konja, zatim Arduinna, galska božica prirode i pravde, Branwen, velška božica mora, mjeseca i ljubavi te Mari, božica kiše i suše.

 Druidi i druitkinje

 Druidi su elitna kasta svećenika/ica Kelta. U drevnom keltskom društvu druidi i druitkinje čine intelektualnu elitu. Oni su svojim znanjem i obučenošću dolazili na pozicije svećenika/ica. Njihova obuka je obično trajala više od 20 godina, a sastojala se od pamćenja književnosti, poezije i povijesti, poznavanja keltskih zakona, kao i astronomije. Druidi su posredovali za svoje ljude, obavljali su žrtvovanja, tumačili znamenje te predsjedali vjerskim obredima. Vjerovali su da duša ne umire s tijelom, već da prelazi na drugu stranu. Imali su mnoge dužnosti, ali njihova glavna dužnost bila je savjetovati kraljeve i kraljice. Tumačili su snove kraljevske obitelji i interpretirali događaje u različitim kraljevstvima. Kao rezultat toga, snaga druida i druitkinja bila je velika, jer oni nisu bili samo svećenici/e keltske religije, nego su imali i veliki utjecaj u političkim pitanjima

 Prava, slobode i javna uloga drevnih Keltkinja

 Izvanredni zakoni i običaji dopuštali su keltskim ženama uživanje svih prava i sloboda u društvu, jednako kao i muškarcima. Takvu slobodu uživale su još i stare Egipćanke. U starim zapisima Keltkinje su prikazane kao hrabre, snalažljive i lukave junakinje. One su mogle biti na poziciji vlasti, isto kao i muškarci. Ravnopravno s muškarcima prisustvovale su svakom važnom sastanku. Bile su liderice, poglavice, diplomatkinje, pa čak i ratnice. One su mogle biti svećenice i druitkinje, vidovnjakinje i pjesnikinje.

 U usporedbi sa ženama iz Rimskog carstva ili stare Grčke dopuštena im je sloboda djelovanja i zaštita prema zakonima Željeznog doba. Grčki povjesničar Diodor Sicilijski opisao je galske žene na način da su ‘gotovo jednako visoke kao muškarci koji su im rivali u borbama i dokazivanju hrabrosti’.

 Rimski povjesničar Marcus Borealis napisao je: “Žene iz keltskih plemena su veće i jače od naših rimskih žena. Vrlo su robusne i bave se borilačkim vještinama. Djevojke na sjeveru su obučene za rat, a naše nježne dame uče svoje ženske dužnosti i time su manje moćne od većine mladih djevojaka iz Galije i okolice”.

 Plutarh je zapisao da postoji dugogodišnja tradicija među Keltima da žene djeluju kao posrednice ili sutkinje u vojnim sporovima. Također je poznato da su odigrale posredničke uloge u svojim plemenskim skupštinama.

 Britanski povjesničar Alfred Edwards napisao je zanimljivu usporedbu keltskih žena naspram Rimljanki: “Drevne keltske žene su znale da su fizički superiornije od Rimljanki. Antropološki dokazi pokazali su da je noga prosječne Keltkinje jača od noge prosječne Rimljanke. Njezine kosti i mišići bili su jači i veći nego u današnje prosječne moderne žene. Razlike su se očitovale i u stavovima Keltkinja. Shvaćale su Rimljanke slabijim spolom, jer su na mnogo načina bile u službi muškaraca. Pogrdno su ih nazivale ‘polu ženama’.

 Brak i ženska prava u okviru zakona

 Ženska osobna prava i njihova prava unutar braka dodatno svjedoče o visokom statusu u keltskom društvu. Čini se da je brak kod drevnih Kelta/kinja bio partnerstvo između muškarca i žene. Nasuprot tome, rimski zakon diktira da je žena u vlasništvu njezina supruga. Žene se nisu mogle udati protiv svoje volje. Mogle su same slobodno odabrati svoje muževe. No, političkih brakova je bilo među vladarima. Što se tiče miraza, svaka strana je u brak donosila istu svotu ili ulog. Nakon smrti jednog od partnera preživjeli partner je nasljeđivao/la ukupno stečenu imovinu. Ako se par razveo, svaki partner je imao/la pravo na svoj miraz i stečenu dobit. Dakle, žene su mogle posjedovati i nasljeđivati imovinu samostalno. Ženska ekonomska neovisnost pružala im je zaštitu u slučaju rastave ili muževe smrti: vrlo drugačija situacija od situacije žene u srednjem vijeku, pa čak i u nekim društvima danas.

 Razvod je bio relativno jednostavna stvar, a mogla ga je zatražiti bilo koja strana. Povjesničar Jean Markale objašnjava da je ‘keltski brak bio ugovorni, socijalni, a ne religiozni, te da se temeljio na slobodi i muža i žene’.  Razvedene žene su uvijek bile slobodne ponovo se vjenčati.

 Ratnice i kraljice

 Drevne Keltkinje bile su i ratnice i vladarice. I djevojčice i dječaci osposobljavali su se za borbu mačevima i dugim oružjem. Stoga su Keltkinje ravnopravno sudjelovale u borbama s muškarcima. Pozivale bi u boj pušući u velike rogove i proizvodeći jezive ratne krikove. Odsječene glave neprijatelja prebacivale bi preko konjskih uzda. Ovime su bili impresionirani rimski pisci, te je jedan zapisao: “Galske žene nisu samo stasom jednake svojim muževima, već i kao suparnice u snazi”.

 Boudicca

 Povijest je prepoznala nekoliko kraljica koje su ujedno bile i ratnice. No, jedna od najpoznatijih je  Boudicca. Njen pokojni suprug, kralj Prasutagus, kralj pokrajine Iceni ostavio je pola imovine njihovim dvjema kćerima, a drugu polovicu darovao je rimskom caru Neronu kako bi osigurao i zaštitio svoju obitelj. On je to učinio u najboljoj namjeri jer je predvidio Britaniju, ujedinjenu pod Rimom, te zaključio da će carstvo biti tamo za još jako dugo vremena, a njegovi ljudi su mogli imati osiguran napredak. No, Rimljani su bili pohlepni. Nakon što je Prasutagus umro, rimska vojska je došla i zahtijevala još novca. Nakon što im je Boudicca prigovorila, oni su je izbičevali, a njene dvije kćeri silovali.

 No, Rimljani su podcijenili keltsku kraljicu. Njezin gnjev koji se osjetio sve do Rima. Ona im se naveliko osvetila.

{slika}

 Boudicca je sakupila vojsku, čak i iz susjednih plemena. Navodno je sakupila oko 100.000 vojnika i krenula u rat protiv Rimljana. Rimski povjesničar Kasije Dion ovako opisuje Boudiccu: “Bila je izuzetno hrabra. Imala je prodoran glas. Svoju dugu crvenu kosu nosila je upletenu u zlatnu kopču. Nosila je tuniku u nekoliko boja, a preko nje plašt koji je držao broš. Kada bi uhvatila koplje, strah je ulazio u kosti svima koji su je promatrali.” U kratkom vremenskom roku Boudicca je uspjela povratiti važno središte Colchester te je krenula na London, rimski grad u Engleskoj. Međutim, tu nije uspjela pobijediti Rimljane. Kako ne bi dočekala ponižavajuću smrt nakon izgubljenog rata, Boudicca je popila otrov. U znak sjećanja na ovu heroinu i danas postoji statua njoj u čast u blizini britanskog parlamenta. Ovaj događaj je ostao toliko poznat da su ga Englezi primijenili i kada je Margaret Thatcher postala premijerka 80-ih godina u jednom crtanom filmu koji prikazuje Margeret Thatcher kako vozi bojna kola, baš poput Boudicce koja je to učinila 2.000 godina ranije.

 Umjesto zaključka

 Biti žena u antičkom dobu značilo je mnogo. Većina drevnih kultura slavila je ženu kao donositeljicu života. Žene su mogle biti svećenice, pjesnikinje, iscjeliteljice, vladarice.

 Sva ženska moć i poštovanje spram žena iz antičkog doba nestala su rođenjem kršćanstva. Uostalom, rađanjem kršćanstva svijet je dugo vremena bio obavijen velom tame. 

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org