Ladislav Ilćić i Željka Markić izazvali zgražanje

Prije dva dana Sabor je većinom glasova naložio Vladi da provjeri broj i vjerodostojnost potpisa birača i zahtjeva za raspisivanje referenduma i tek nakon te provjere znat će se daljnja procedura. Naime, utvrdi li se da je sve u redu i da je inicijativa skupila dovoljno pravovaljanih potpisa, Sabor može, ali i ne mora tražiti mišljenje Ustavnog suda.

Pojasnio je to na okruglom stolu Večernjeg lista i predsjednik saborskog Odbora za Ustav, poslovnik i politički sustav Peđa Grbin, koji ipak smatra da do referenduma ne bi smjelo doći.

‘Unošenjem ovakve odredbe (da je brak zajednica muškarca i žene, op. a.) u Ustav došlo bi do ograničavanja prava jedne zajednice i to je nešto što treba jasno reći. Došlo bi do jasne diskriminacije jedne skupine građana. Osim toga, demokracija nije apsolutno pravo većine da manjini nameće svoje vrijednosne stavove’, kazao je Grbin.

Zapitao je prisutne jesu li primijetili podatke s popisa stanovništva o tome koliko ljudi živi u istospolnoj zajednici (140 osoba živi u istospolnoj zajednici, op. a.). ‘Ma koga to ugrožava da se tim ljudima daju prava koja uživaju svi ljudi u Hrvatskoj?’ zapitao je Grbin.

Da će do ugrožavanja prava doći, smatra i jedan od organizatora Zagreb Pridea Marko Jurčić.

‘Neravnopravnost istospolnih i hetereoseksualnih parova je i sada već očita, a dodatno se ovim referendumom želi ograničiti i u budućnosti. Neke manje zemlje u Europi imaju ovakvu ustavnu definiciju, no to su zemlje koje možda i nisu najbolji primjer za Hrvatsku, stoga je pitanje želimo li biti u društvu naprednih zemalja ili država poput Bjelorusije, Ukrajine ili Mađarske’, kazao je Jurčić zapitavši zašto se uopće potegnulo pitanje referenduma kada Vlada nema nikakvu namjeru promijeniti definiciju braka koja se nalazi u Obiteljskom zakonu.

No, ako se pita vanjsku članicu saborskog Odbora za ljudska prava Marijanu Petir, do diskriminacije neće doći jer, prema njenom tumačenju, tako kaže Zakon o suzbijanju diskriminacije. ‘Zakon kaže da se pod diskriminacijom ne smatra stavljanje u nepovoljni položaj pri uređivanju prava i obveza uređenih Obiteljskim zakonom, a osobito u svrhu legitimne zaštite prava i dobrobiti djece, zaštite javnog morala i pogodovanja braku, pri čemu upotrijebljena sredstva moraju biti primjerena i nužna. Osim toga, brak nije ljudsko pravo, pa nikome ne mogu biti zbog toga ugrožena ljudska prava’, kazala je Petir.

Odgovor je odmah stigao od koordinatorica Kontre i Ženske mreže Sanje Juras. ‘Zaštita obiteljskog života jest jedno od ljudskih prava i najveća instanca Europski sud za ljudska prava u jednoj od svojih presuda rekao je da istospolni parovi uživaju obiteljski život kao i svi drugi’, rekla je Juras.

Složila se s Jurčićem i Grbinom, kazavši da ‘jedna skupina građana drugu želi proglasiti manje vrijednom’.

‘Ako dopustimo ovo, onda sutra možemo očekivati referendum o pobačaju, referendum o nacionalnim manjinama’, rekla je Juras i poručila da ljudska prava nikako ne mogu biti tema referenduma.

S druge strane, Petir je kazala kako njeni istomišljenici žele očuvati opće dobro, no da vlast želi ozakoniti pravo svakog građana, a ne opće dobro.

Replika je stigla od Peđe Grbina. ‘Naravno da se u SDP-u zalažemo za opće dobro, ali ga mi vidimo drugačije od vas. Mi se zalažemo za opće dobro svih građana’, rekao je Grbin.

Kazala je Petir i da od 2003. postoji Zakon o istospolnim zajednicama kojim su LGBT osobama osigurana prava za koja se bore, no na takvu izjavu reagirao je Marko Jurčić. ‘Gospođo Petir, niste u istospolnoj zajednici, pa ne možete tvrditi da je ono što je u Zakonu o istospolnim zajednicama ono što trebamo i želimo’, rekao je Jurčić.

Ako se pita voditelja Centra za mirovne studije i jednog od pokretača udruge Iskorak i festivala Queer Zagreb Gordana Bosanca, ukoliko se ovakva odredba uvrsti u Ustav, ‘to će u nepovoljni položaj staviti ne samo istospolne parove, nego i izvanbračne heteroseksualne zajednice, samohrane roditelje, ali i djecu koja žive u izvanbračnim zajednicama i sa samohranim roditeljima’.

‘Kada bi demokracija bila samo procedura i kada bi vlast bila samo čuvar te procedure, vrlo brzo bismo ostali bez te demokracije. Ovdje se demokratska procedura koristi kako bi se izigrala i ukrala demokracija. Većina ne smije onemogućiti prava manjina jer bi time bili prekršeni osnovni demokratski principi, ne bi procedura, ali bi demokratski principi’, rekao je Bosanac.

‘Da se na temelju iracionalnog straha zvanog homofobija ide intervenirati u Ustav, e to je previše’, dodao je Bosanac.

Najviše je reakcija publike izazvao Ladislav Ilčić iz udruge GROZD, koji je prava i zahtjeve istospolnih zajednica za ozakonjenje braka opisao na vrlo neobičan način. ‘To vam je kao – ako učenik ima peticu, a ostali drugačije ocjene, pa tom učeniku puno znači što ima peticu. No onda dođe profesor i svim drugim učenicima da petice, pa onda tom jednom učeniku ta njegova petica više ne znači toliko’, kazao je Ilčić.

No nije to bila jedina Ilčićeva usporedba koja je izazvala zgražanje prisutnih. Naime, u odgovoru na Jurčićevu izjavu da bismo trebali težiti društvu naprednih zemalja, Ilčić je kazao: ‘I komunizam je svojedobno prikazivan kao najnaprednije društvo, kao što se sad prikazuju društva koja imaju veća prava za istospolne zajednice. No sada znamo kakav je komunizam bio’

Odgovorio je i Gordanu Bosancu koji je kazao da bi ustavna odredba o braku ugrozila i druge, a ne samo istospolne parove. ‘Ta odredba onda ugrožava i pedofile i one koji bi se oženili s pudlicom’, rekao je Ilčić, na što su reagirali i govornici, ali i moderatorica okruglog stola, upozorivši ga da ne može uspoređivati istospolne parove s nečime što je kazneno djelo.

Okupljenima se obratila i Željka Markić  iz inicijative U ime obitelji, koja je kazala da ustavna odredba o braku ne bi nikome kršila prava, s obzirom na to da ista definicija već stoji u Obiteljskom zakonu. Kazala je da su na skupljanje potpisa za referendum bili potaknuti zbog izjava ministara o istospolnim parovima.

‘Nama je bilo važno, nakon izjava ministara Matića, Bauka, Pusić da će se istospolna zajednica izjednačiti s brakom, omogućiti građanima Republike Hrvatske da kažu što oni misle’, rekla je Markić, dodavši da homoseksualne udruge na isti način mogu pokrenuti inicijativu za referendum i skupiti potpise za promjenu Ustava.

I ona je rekla da Zakon o istospolnim zajednicama omogućava sva prava LGBT osobama, no na to je reagirala Sanja Juras.

‘LGBT osobe nemaju jednaku pravnu zaštitu u Hrvatskoj, nemaju pravo na nužno nasljeđivanje, kao i na cijeli niz prava i obaveza koje uživaju heteroseksualni bračni i izvanbračni parovi. Ako jedan od partnera u istospolnoj zajednici umre i biološki je roditelj ili posvojitelj djeteta u toj zajednici, partner neće moći zadržati to dijete nego će ono završiti u domu za nezbrinutu djecu’, rekla je Juras.

Pred sam kraj rasprava se poprilično zahuktala, te je u jednom trenutku Željka Markić zatražila od moderatorice da je ‘zaštiti’ jer joj se dio publike smijao i glasno komentirao. LGBT udruge je optužila da su agresivne, no reagirao je odmah Gordan Bosanac. ‘Čim iznosimo stajalište koje je suprotno našemu, automatski to gledamo kao napad na osobu, a iznošenje činjenica dijametralno suprotnih vrijednosti je dio javnog dijaloga’, rekao je Bosanac.

Rusija će zatvarati gay turiste

Razmišljate ovoga ljeta otići na more u Europu? Ako se na vašem popisu nalazi kultna Moskva ili provokativni St. Petersburg, razmislite još jednom jer je u Rusiji nedavno usvojen anti-gay zakon. Biti ‘out’ i ponositi se time stavljeno je izvan zakona.

U atavizam zemlje autoritarne vladavine, ruski predsjednik Vladimir Putin potpisao je kontroverzni zakon koji kažnjava ljude zbog ‘homoseksualne propagande’. Zakon kažnjava ljude, uključujući i turiste, kaznom u iznosu 200.000 rubalja (6.240 dolara) za “propagiranje ne tradicionalnih seksualnih odnosa”. Za Kanađane, u čijoj je zemlji istospolni brak legalan, nedokučivo je da ruski zakoni dopuštaju vladi uhićenje i pritvaranje gay ili pro-gay osoba ili stranaca u roku od 14 dana, prije nego što će biti protjerani iz zemlje.

Dakle, što se podrazumijeva pod pro-gay? Sve, od govora koji podržavaju gay prava do držanja za ruke, čak je i izlaganje zastave duginih boja pokraj javorovog lista na ruksaku protuzakonito. Nedavno je na jugu Rusije bilo prigovora kako su scenski nastupi Eltona Johna također pali pod utjecaj ‘gay propagande’. Dok se LGBT osobama, s potpuno nejasnim objašnjenjem govori kako nisu dobrodošli/e u Rusiju, čovjek se može zapitati hoće li ga iz Rusije deportirati ili kazniti ako samo izgleda kao da bi mogao biti gay?

Prema Glasu Rusije, bilo kakvo pokazivanje naklonosti između istospolnih parova može izazvati ‘iskrivljeno razumijevanje’ kako su gay odnosi i heteroseksualni odnosi društveno jednaki i riskirati širenje zapadnjačkog liberalizma. Putin tvrdi kako zakon ne diskriminira LGBT osobe, nego služi ‘zaštiti djece od pedofilije’.

S Gay Prideom slavljenim diljem svijeta, od Sydneya do Toronta i s istospolnim brakom trenutno legaliziranim u 13 zemalja, i još puno zemalja koje ih prate, poput Novog Zelanda ili Urugvaja, teško je zamisliti zemlju koja glasuje za donošenje tako beskompromisnih i oštrih zakona.

Kako će ti zakoni utjecati na turizam i kakvo će svijetlo baciti na Zimske olimpijske igre koje se 2014. godine održavaju u Sochiju? Hoće li LGBT posjetitelji ili drugi koji podržavaju gay zajednicu uopće htjeti posjetiti igre? Dok ruski zakoni stigmatiziraju gay zajednicu, brazilski ministar turizma radi na poticanju LGBT osoba da posjete njegovu zemlju. Brazil koji je domaćin Ljetnih olimpijskih igara 2016. godine i Svjetskog nogometnog prvenstva 2014. godine.

Srećom, za LGBT putnike u potrazi za odmorom postoje drugi dijelovi svijeta koji su ih spremni primiti raširenih ruku, ili im barem obećati da kraj odmora neće dočekati u zatvoru. Air Canada ima putne pakete namijenjene homoseksualnim osobama za različite lokacije kao što su Aruba ili Tel Aviv, te promovira Kopenhagen i Dansku kao jednu od prvih zemalja u Europi koja je legalizirala istospolne brakove. Ili bliže kući, u New Yorku, gdje hotel New York Out  reklamira sebe kao ‘straight friendly’.

  

                                                                       Prevela i prilagodila Mirna Šimunović  

‘Društvo diskriminacije’

Klub studenata sociologije Diskrepancija upućuje poziv za prijavu na međunarodni simpozij “Društvo diskriminacije”. Rok za slanje prijave i sažetka rada je 25. listopada.

Diskriminacija kao odjeljivanje, ograničavanje ili obilježavanje pojedinaca ili grupa s obzirom na određenu karakteristiku, u samoj svojoj definiciji i vrstama pokazuje širinu upotrebe pojma. Dok se nekad najizraženija vrsta diskriminacije, ona rasna, danas smatra nadmašenom u većini modernih društava, etnička i vjerska diskriminacija još su uvijek vrlo često prisutne. Današnje problematiziranje diskriminacije suočeno je s nizom problema – naime, nekadašnje zakonsko odjeljivanje zamijenjeno je  suptilnim i često nevidljivim postupcima razlikovanja osoba po spolu i rodnom izražavanju, seksualnoj orijentaciji, imovinskom stanju, obrazovanju, fizičkom izgledu, zdravstvenom stanju i slično.

Upravo zbog čestog neprepoznavanja diskriminacije organizatori smatraju bitnim da se prepozna važnost njezinog cjelovitog znanstvenog proučavanja, stoga pozivaju sve koji su voljni problematizirati neki aspekt ovog problema da prijave svoje radove, te da svojim doprinosom upotpune program simpozija.

Sve potrebne informacije o temama radova i načinu prijave možete pronaći ovdje.

Feminizam u očima jedne tinejdžerice

Ovo je post blogerice Ellie Kilburn. Kad su je tražili da opiše samu sebe, Ellie je rekla: Imam sedamnaest godina i trenutno ignoriram činjenicu da moram ponavljati povijest, latinski i književnost na razini A, koje upravo slušam u šestom razredu. Kad ne radim to, provodim vrijeme natjerujući ljude oko rokova za predaju članaka za školski časopis The Beaver, koji pomažem voditi.

Feminizam je bitan za tinejdžerice. On je osnaživanje; to je pokret koji nam govori da nas se ne treba tjerati da prihvatimo svoju sudbinu. Hodnici su puni djevojaka koje se ne osjećaju ugodno u svojoj koži, među kojima će jedna od pet iskusiti seksualno nasilje jednom kad napuste školu, gdje se sve ‘drolje’ među njima posramljuje.

Mnogi tinejdžeri smatraju ‘feminizam’ prljavom riječju i stranim pojmom. Prema njima, on se vrti oko ženske ljutnje i kastracije muškaraca bujnim dlakama ispod pazuha. Malo njih shvaća da feminizam nije udaljen sve do iza zidova sveučilišta, nego da ima utjecaja u njihovim svakodnevnim životima.

Svim mojim prijateljicama vičući su dobacivali radnici sa skela ili su imale priliku vidjeti razne gestikulacije s prozora automobila, ili se pak njihov izgled procjenjuje ocjenama na ljestvici do deset čim uđu u školu. Možda je to zbog toga što odjednom imamo cice, koje očito izgledaju vrlo privlačno ispod sakoa školske uniforme vozačima koji prolaze kraj nas. Ili je to, kako je moja prijateljica rekla, ‘jednostavno tako’? Da kao mlade žene to jednostavno moramo prihvatiti? Da se moramo naviknuti da smo vrijedne samo toga da se za nama fućka?

Ušećite u ženski wc i čut ćete beskrajnu listu svih stvari koje nas sprečavaju u tome da budemo savršene. Razgovor se okreće prema temi plastičnih operacija kojima bi se cure podvrgnule. Smanjile bi trbuhe, slomile noseve i ponovo ih oblikovale. Nikad nećete biti djevojke iz časopisa. Od trenutka kad primijetite da vam se bedra lagano njišu dok hodate ili da vam se trbuh prelijeva preko ruba traperica, pokušavat ćete dostići taj Sveti Gral nemogućeg savršenstva. Kao kuga obuzimaju nas crveni krugovi iz časopisa koje proždiremo, prestrašeni da svi oko nas zaokružuju nesavršene dijelove naših tijela.

Na stražnjim stranama vrata wc-a imena su posljednjih ‘kuja’ i ‘drolja’. Apsolutna potreba posramljivanja drolja čini se da je instinktivna od trenutka u kojem se cura u drugom razredu po drugi put poljubi. Prljava kurva. Jako je važno da se drolju pretuče za njene zločine, zbog toga što se osuđuje da izađe i ‘dobije’ na tulumu zato što to želi. Ako se djevojke u dobi od petnaest godina uči da zbog toga posramljuju jedne druge, kakve šanse imamo kasnije u životu? Ideja da je savršeno u redu da cura iziđe, ljubi se s dečkima i uživa, da žena iziđe i seksa se i uživa nikad nije uzeta u obzir.

Ovaj se problem ne pojavljuje u nekoj od mnogih lekcija koje su me informirale o strašnim posljedicama seksa. Pristajemo – svojevoljno, i prilično često radosno – u nametanju sve više restrikcija za sve žene poput nas. Svi znaju za argument o ‘frajeru/drolji’, konstantnu jeku oko hodnika moje škole: dečko spava s mnogim curama i štuje ga se kao novog kralja, frajera, dok su djevojke s kojima je spavao drolje, one koje čine krivo. I svejedno nijedna od nas nije pokušala izazvati tu ideju, pitati zašto je to tako. Tinejdžerice moraju znati da nema razlike između njihova ponašanja i ponašanja tinejdžera.

Ti će nas problemi pratiti do odrasle dobi. Uvijek ću se sjećati prvog puta kad je auto usporio na zavoju kraj mene dok sam se pješice vraćala kući, u školskoj uniformi, kako mi je čovjek dobacivao dok se pretvarao da masturbira preko prozora.. Nema ničeg više omalovažavajućeg od toga. Ostavljen si da se osjećaš prljavo i iskorišteno u dobi od četrnaest godina. I to se događa svaki dan. Istraživanja CKS-a (Clinical Knowledge Summaries, koje osigurava NHS evidence) pokazuju da najviše stope anoreksije postoje među tinejdžericama u dobi između trinaest i devetnaest godina. To su stvarni problemi.

Kako reći curama da imaju jednake šanse kao dečki kad te cure muškarci mogu tako lako i toliko često reducirati na objekt? Kad cura ne može naći sličnost sa samom sobom ni u jednoj od tisuću slika u medijima koje vidi svaki dan? Baš se i ne uklapa pa se treba promijeniti. I jednom će raditi u ovoj ekonomiji u kojoj postoji, kako je BBC izvijestio u studenom, razlika u plaćama između muškaraca i žena od 20,4 posto u privatnom i 14,9 posto u javnom sektoru.

Nas se ne uči o tim stvarima, mi ne znamo da su to pravi problemi. Kako onda možemo biti spremne s njima se suočiti? Po meni nema smisla ostaviti mlade žene i muškarce needucirane o problemima povezanima s rodnom jednakosti. Kako se od nas može očekivati da promijenimo velike stvari kad se cure ne educira o tome kako se nositi sa stvarima koje ih ponižavaju na dnevnoj bazi?

Obrazovanje se bori s neznanjem. Tinejdžere će se gurnuti u svijet nakon što im se proda ideja da ih se već gleda kao jednake, da je feminizam mrtav. To je razlog zbog kojeg mislim da je nova izjava za tisak Generation F-a, da su škole ‘nova linija borbe feminizma’ nedvosmisleno točna.

  

                                                     Prevela i prilagodila Ana Stipković

‘Istina je da jedinu priliku za posao imam u Siriji, gdje nitko ne želi ostati’

Konačno mi je pisao. Nakon više od godinu dana izvještavanja za njega, za vrijeme čega sam dobila tifus i bila ranjena u koljeno, moj urednik je gledao vijesti, pomislio da sam među kidnapiranim talijanskim novinarima i poslao mi mail u kojem je pisalo:  “Ako dobiješ vezu,  može li mi tvitat kaznu?”

Istog dana vratila sam se u pobunjeničku bazu, moje sklonište u paklu Alepa, u prašini, gladi i strahu, gdje sam se nadala da ću naći prijatelja, toplu riječ, zagrljaj. Umjesto toga, dočekao me novi mail, ovaj put od Klare, koja ljetuje kod mene u Italiji. Već mi je poslala osam ‘Hitno!’ poruka. Danas traži moju propusnicu za spa da može ući besplatno. Ostatak poruka u mom inboxu je ličio na ovu: “Odličan prilog danas, briljantan kao tvoja knjiga o Iraku”. Nažalost, moja knjiga nije bila o Iraku, nego o Kosovu.

Ljudi imaju romantičnu viziju freelancera kao novinara koji je sigurnost redovnih primanja zamijenio za slobodu da pokriva priče kojima je fasciniran. Međutim, mi uopće nismo slobodni: upravo je suprotno. Istina je da jedinu priliku za posao imam u Siriji, gdje nitko drugi neće ostati. I, da budem precizna, nije u pitanju ni Aleppo, nego prva linija. Sve to zato jer urednici u Italiji traže samo krv i pucnjavu. Pišem o islamistima i njihovoj mreži društvenih službi, korijenima njihove moći – priču koju je definitivno mnogo teže izgraditi nego izvješće s prve linije. Upirem se da to objasnim, da priča bude životna i da dotakne čitatelje, sve da bi dobila odgovor “Što je ovo? Šest tisuća riječi i nitko mrtav?”

Zapravo trebala sam to shvatiti još u vrijeme kada me je urednik zamolio za priču iz Gaze, jer je, kao i obično, bila bombardirana. Dobila sam mail: “Znaš Gazu u dušu”. “Koga je briga što si u Alepu”. Točno. Istina je da sam završila u Siriji nakon što sam vidjela fotografiju Alesija Romenzija u Timeu, koji se prošvercao u Homs kroz vodovodne cijevi kada nitko još nije bio svjestan postojanja tog grada. Vidjela sam njegove snimke dok sam slušala Radiohead-te oči koje su gledale u mene, oči ljudi koje je ubijala Asadova vojska, jednog po jednog, a nitko čak nije ni čuo za Homs. Savjest je preklopila moju mudrost i morala sam otići u Siriju odmah.

Međutim, bilo da pišeš iz Alepa, Gaze ili Rima, urednici ne primjećuju nikakvu razliku. Plaćen si isto – 70 dolara po priči. Čak i u zemljama poput Sirije, gdje su cijene utrostručene zbog nepredviđenih okolnosti. Tako, primjerice, spavanje u pobunjeničkoj bazi pod vatrom, na dušeku na zemlji, uz žutu vodu od koje sam dobila tifus, košta 50 dolara za noć, a automobil košta 250 dolara dnevno. Završiš uvećavajući rizik, a ne umanjujući ga. Ne samo da ne možeš sebi priuštiti osiguranje – koje je oko 1.000 dolara mjesečno – nego ne možeš platiti ni fikser ili prevoditelja. Nađeš se sama u nepoznatom. Urednici su dobro svjesni da te 70 dolara po priči tjera da štediš na svemu. Znaju i da ako slučajno budeš ozbiljno ranjen, postoji šansa da ne preživiš, jer sebi ne možeš dopustiti da budeš ranjen. Ali oni kupuju tvoje priče bez obzira na sve, iako nikada ne bi kupili Nike nogometnu loptu koju ručno šivaju pakistanska djeca.

S novim komunikacijskim tehnologijama došlo je i iskušenje da se vjeruje da je brzina informacija. Međutim, ta ideja je zasnovana na samodestruktivnoj logici: sadržaj je standardiziran, i vaše novine, vaši magazini nemaju nikakvu različitost, tako da nema ni potrebe plaćati reportere. Mislim, za vijesti imam internet, i to besplatno. Današnja kriza je kriza medija, a ne čitatelja. Oni su još uvijek tu, i suprotno onome što mnogi urednici vjeruju, to su bistri čitatelji koji traže jednostavnost bez pojednostavljivanja. Žele razumjeti, a ne samo znati. Svaki put kad objavim svjedočanstvo iz rata, dobijem desetke mailova čitatelja koji mi pišu: “Okej, odlična priča, ali želim shvatiti što se događa u Siriji”. Bilo bi mi zadovoljstvo da im odgovorim da ne mogu napisati analizu, jer bi me urednik jednostavno nokautirao riječima “Što si umislila tko si ti, mala”, iako imam tri diplome, napisala sam dvije knjige i provela 10 godina na različitim ratištima, najprije kao aktivistica za ljudska prava, a danas kao novinar. Moja mladost je nestala u 23-oj godini kada je na meni završio dio nečijeg raznesenog mozga u Bosni.

Freelanceri su drugorazredni novinari. Čak i da su samo oni u Siriji, to bi bilo zato što je ovo prljav rat, rat iz prošlog stoljeća; to je rovovska borba između pobunjenika i lojalista koji su toliko blizu da viču jedni na druge dok se međusobno ubijaju. Kad se prvi put nađete na prvoj liniji ne možete vjerovati, takve ste bajonete vidjeli samo u povijesnim udžbenicima. Današnji ratovi se vode s bespilotnim avionima, a ovdje se ratuje za svaki metar, za svaku ulicu, a to je prokleto zastrašujuće. Bez obzira na to, urednici u Italiji te tretiraju kao dijete; dobiješ fotografiju na naslovnoj strani i kažu da si sretan jer si se našao na pravom mjestu u pravo vrijeme. Dobiješ ekskluzivnu priču, poput one koju sam napisala prošlog rujna o starom gradu Alepa, gradu pod zaštitom UNESCO-a, spaljenom u borbama pobunjenika i sirijske armije. Bila sam prva strana reporterka koja je uspjela ući unutra i onda me urednik pita: “Kako da opravdam to što moj novinar nije uspio ući na to mjesto, a ti jesi?”. Dobila sam sljedeći  mail od urednika vezan za tu priču: “Kupit ću je, ali ću je objaviti pod imenom redakcijskog novinara”.

Naravno, ja sam i žena. Prije nekoliko večeri granatiranja je bilo svugdje; sjedila sam u kutu, s izrazom lica koji imate kad znate da vas smrt može zadesiti svake sekunde. Prišao mi je drugi reporter, pogledao me i rekao: “Ovo nije mjesto za ženu”. Što da odgovorim takvom tipu? Idiote, ovo nije mjesto ni za koga. Ako sam uplašena, to je zato što sam prisebna. Jer, Alep je sav u barutu i testosteronu i svi su traumatizirani: Henry samo priča o ratu, Ryan je na amfetaminima. I opet, svaki put kad vidimo raskomadano dječje tijelo, oni prilaze samo meni, ‘osjetljivoj’  ženi i žele znati kako sam. I u iskušenju sam da im odgovorim: Kao i vi. Večeri kad se na mom licu vidio osjećaj bola, zapravo su bile večeri kad sam se branila, ostavljajući po strani sve emocije i osjećaje; to su večeri kada sam sačuvala sebe.

Sirija više nije Sirija. To je ludnica. Tu je jedan Talijan koji je bio nezaposlen i priključio se Al-Quaedi, pa ga majka lovi po Alepu da bi ga dobro istukla; tu je japanski turist koji je na prvoj liniji jer mu, kaže, trebaju dva tjedna ‘uzbuđenja’; Šveđanin, diplomirani pravnik , koji je došao prikupiti dokaze o ratnim zločinima; američki glazbenici s bradom poput Bin Ladena koji misle da će se tako lakše uklopiti, iako su plavi, visoki ljudi (donijeli su sa sobom lijekove protiv malarije, iako ovdje nema malarije i žele ih dijeliti dok sviraju violine). Tu su razni zaposlenici raznih agencija Ujedinjenih naroda koji, kad im kažete da znate dijete s lišmaniozom (bolest koja se dobiva ugrizom pješčane mušice) i pitate mogu li mu pomoći da se s obitelji prebaci u Tursku na liječenje, odgovore da ne mogu, jer je u pitanju jedno dijete, a oni se bave ‘djecom’ u cjelini.

No, mi smo ratni reporteri poslije svega, zar ne? Braća (i sestre) suborci. Mi riskiramo svoj život da bi dali glas onima koji ga nemaju. Vidjeli smo stvari koje većina ljudi nikada neće vidjeti. Puni smo priča koje pričamo za večerom, mi smo cool gosti koje svi žele pozovu. Međutim, prljava istina je da, umjesto da smo složni, mi smo sebi najgori neprijatelji; razlog zašto se naš tekst plaća 70 dolara nije u tome što nema novaca, jer uvijek ima novaca za priču o Berlusconijevoj djevojci. Pravi razlog je da ti tražiš 100 dolara po priči, a netko drugi je spreman je prodati za 70. To je najžešća konkurencija. Recimo, poput Beatrice, koja me danas usmjerila u pogrešnom pravcu, da bi bila jedina koja pokriva demonstracije, pa sam se našla među snajperskom vatrom zbog njene prevare. Sve zbog toga da bi pratila demonstracije, poput stotina drugih.

Ipak, pretvaramo se da smo ovdje da nitko ne bi mogao reći: “Ali nisam znao što se događa u Siriji”. Zapravo smo tu da bi dobili nagradu i bili vidljiviji. Varamo jedni druge, kao da nam je Pulitzer na dohvat ruke, a zapravo nema ničeg. Stisnuti smo između režima koji nam daje vizu samo ako smo protiv pobunjenika i pobunjenika koji ti dopuštaju, ako si s njima, da vidiš samo ono što oni žele vidjeti. Istina je da smo gubitnici. Nakon dvije godine naši čitatelji se jedva sjećaju gdje je Damask, a svijet instinktivno situaciju u Sriji pojašnjava riječima ‘kakav kaos’ jer nitko ne razumije ništa u vezi Sirije, samo vide krv, krv i krv. Zato nas Sirijci više ne mogu podnijeti. Jer svijetu prikazujemo fotografije sedmogodišnjeg dječaka s cigaretom i kalašnjikovim. Jasno je da je namještena fotografija, ali se pojavila u novinama i na portalima diljem svijeta u ožujku, i svi su galamili: “Ti Sirijci, ti Arapi, kakvi barbari!” Kada sam prvi put došla, Sirijci su me zaustavljali na ulici i govorili “Hvala vam što pokazujete svijetu zločine režima”. Danas me zaustavio čovjek i rekao: “Sram vas bilo”.

Da sam išta razumjela u vezi s ratom, ne bih zastranila pokušavajući pisati o pobunjenicima i lojalistima, Sunitima i Šitima. Jer je jedina prava priča o ratu kako živjeti bez straha. Da sam to znala, ne bih se toliko plašila da volim, da se usudim; umjesto što sam sada ovdje, umjesto što grlim samu sebe u ovom mračnom, ustajalom kutu, očajnički žaleći za svim što nisam učinila, što nisam rekla. Vi koji ste sutra još uvijek živi, ​​što čekate? Zašto ne volite dovoljno? Vi, koji imate sve, zašto se toliko plašite?

{slika}

Hoće li referendum o braku ugroziti prava LGBT osoba?

Okrugli stol pod nazivom “Hoće li referendum o braku ugroziti prava LGBT osoba” održat će se u srijedu, 17. srpnja, u Velikoj dvorani Novinarskog doma (Perkovčeva 2, Zagreb) s početkom u 11 sati.

Sudjelovanje su potvrdili Arsen Bauk, ministar uprave, Gordan Bosanac, voditeljCentra za mirovne studije i jedan od pokretača udruge Iskorak i festivala Queer Zagreb te Marko Jurčić, organizator Zagreb Pridea.

Pozvani su i Marijana Petir, vanjska članica saborskog Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, Ladislav Iličić iz udruge GROZD, prof.dr. Robert Podolnjak, Pravni fakultet u Zagrebu, dr. Željka Markić, predstavnica građanske inicijative U ime obitelji te Krešimir Planinić, odvjetnik građanske inicijative U ime obitelji.

Okrugli stol organizira Večernji list, a raspravu će moderirati novinarka Iva Puljić Šego.