‘Raspustite radnu skupinu i zaštitite istospolne obitelji kroz Obiteljski zakon’

Udruge Rišpet, Kontra i Iskorak reagirale su na naizjave ministra uprave Arsena Bauka u Večernjem listu gdje je rekao kako ‘neće mijenjati Obiteljski zakon jer istospolne obitelji ne smatraju obiteljima, te da im neće biti osigurana zakonska ravnopravnost ni u pogledu pojedinih prava i obveza’.

“Kada Vlada odbije manjinske obitelji uopće nazvati obiteljima i kada njihovu zaštitu namjerno propusti uvrstiti u Obiteljski zakon, to treba zabrinuti ne samo pripadnike/-ce određene društvene skupine, već i sve građane i građanke kojima je stalo do poštivanja ljudskih prava”, stoji u priopćenju čiji sadržaj prenosimo u cjelosti:

Poštovane/i,

obraćamo vam se kako bismo reagirali na izjave ministra uprave, g. Arsena Bauka, od 29. lipnja u intervjuu za Večernji list. Ministar je naveo nekoliko činjenica vezano za stav i planove Vlade koji se tiču zaštite obiteljskog života istospolnih obitelji.

Već je poznato javnosti da je ministar uprave nakon Split Pridea za HTV Dnevnik izjavio sljedeće: “Sama činjenica da taj zakon radi Ministarstvo uprave, a ne Ministarstvo socijalne politike koje je nadležno za pitanja obitelji pokazuje dakle da Vlada u ovom trenutku neće to u potpunosti izjednačiti s obitelji.”

Sada je u intervjuu za Večernji list ministar potvrdio svoje ranije navode da Vlada neće mijenjati Obiteljski zakon jer istospolne obitelji ne smatraju obiteljima, te da im neće biti osigurana zakonska ravnopravnost ni u pogledu pojedinih prava i obveza. Ministar je u ovom intervjuu naveo između ostaloga da istospolni parovi neće moći posvajati djecu.

Nadalje, ministar je naveo da se nova institucija koju Vlada želi uvesti kroz poseban zakon neće zvati “registrirano partnerstvo nego životno partnerstvo” jer da izraz “registrirano partnerstvo2 vrijeđa LGBT osobe.

Ovim putem javno se obraćamo Vladi RH i ministru Bauku, kako bismo pojasnili da LGBT osobe i organizacije za zaštitu ljudskih prava ne vrijeđaju pojedini izrazi kao što je “registrirano partnerstvo”. Ono što nas smeta je segregacija i diskriminativno postupanje, bez obzira pod kojim nazivom ga vladajuće strukture prezentirale javnosti.

Kada Vlada odbije manjinske obitelji uopće nazvati obiteljima i kada njihovu zaštitu namjerno propusti uvrstiti u Obiteljski zakon, to treba zabrinuti ne samo pripadnike/-ce određene društvene skupine, već i sve građane i građanke kojima je stalo do poštivanja ljudskih prava.

Novi prijedlog Obiteljskog zakona je u izradi i nema razloga zbog kojeg bi bilo potrebno stvarati posebne radne skupine, posebne zakone i posebne institucije pored braka i izvanbračne zajednice kako bi se reguliralo pitanje istospolnih obitelji.

Politika segregacije koju zastupa Vlada je diskriminativna i ima štetne posljedice ne samo u pogledu konkretnih prava koja će biti uskraćena istospolnim obiteljima, već i vezano za percepciju takvih obitelji i općenito LGBT osoba u društvu. To je posebno zabrinjavajuće u kontekstu učestalih slučajeva diskriminacije i nasilja nad LGBT osobama.

Djeca koja žive u istospolnim obiteljima postoje i izostanak reguliranja ovog područja Obiteljskim zakonom, samo će uzrokovati da ta djeca i dalje žive u pravnoj nesigurnosti jer ako se naprimjer biološkom roditelju ili posvojitelju nešto dogodi, njegov partner ili partnerica neće imati pravo skrbništva nad djetetom.

Još jednom poručujemo Vladi: Mi smo građani i građanke Republike Hrvatske, naše obitelji su obitelji i mi očekujemu jednaku zaštitu i postupanje od državnih institucija kao i većinski dio populacije. Tražimo da se raspusti radna skupina pri Ministarstvu uprave. Tražimo da se zaštita obiteljskog života istospolnih parova regulira kroz Obiteljski zakon i postojeće institucije braka i izvanbračne zajednice.

Srdačan pozdrav,

Sanja Juras
koordinatorica Kontre

Edo Bulić
koordinator Iskoraka

Ljubica Lipanović
koordinatorica Rišpeta

‘Radnički znoj se ne da isprati sa svile!’

Točno tjedan dana prije napunjenih osamnaest godina, 9. studenog 1977., Kata Šečić je počela raditi u Domaćoj tvornici rublja, poznatijoj pod kraticom DTR. Nakon što je u Vinkovcima završila srednju tekstilnu školu, poslala je pismo DTR-u u Zagrebu i nakon četiri dana je dobila odgovor da je primljena. Tada je bilo oko 1200 radnika u tvornici u Krajiškoj ulici. Kata Šečić kaže da se s tadašnjom plaćom nije mogla razbacivati, ali je pristojno živjela. Šivali su košulje i pidžame uglavnom za domaće tržište. DTR je imao dućane po cijeloj Jugoslaviji. Krajem sedamdesetih su se preselili u novu tvorničku zgradu u Dubravi, gdje su imali menzu, kupaonice, liječnike opće prakse, ginekologa, zubara i, naravno, ventilaciju i hlađenje. I za vrijeme rata su imali posla, radili su i za strane kupce i za vojsku. Početkom dvijetisućitih je DTR prodan offshore tvrtki Ceufin Brokers. Prije tri godine je novi vlasnik prodao tvornicu u Dubravi i preselio u novi pogon u Brckovljanima iza Dugog Sela. DTR je i dalje imao posla, ali su plaće počele kasniti.

“DTR mi je bio prvi posao, daj Bože da bude i zadnji, da tu dočekam penziju”, kaže Kata Šečić. Našle smo se 47. dana štrajka radnica DTR-a. Počele su štrajkati 7. svibnja zbog neisplata plaća i ostalih dugovanja koja im po kolektivnom ugovoru pripadaju. U štrajkačkoj povorci svakodnevno obilaze DTR-ove dućane u Ilici i Petrinjskoj te prostorije Uprave tvrtke u Preradovićevoj ulici.

Kako ste se odlučili na štrajk?

– Nismo više imali izbora pa smo glasali hoćemo li štrajkati ili ne. DTR ima 98 radnika, od toga 90 žena, i 96 posto nas se izjasnilo za štrajk. Već smo bile iscrpljene od rada i neplaćanja i nismo htjele da nas se i dalje tako tretira. Nakon što nismo dobile četiri plaće, nismo više mogle raditi za badava. Od nas se tražilo da se držimo obaveza iz kolektivnog ugovora, a Uprava nije ispunjavala svoje obaveze. Nismo dobivale naknade za prijevoz, božićnice, regrese, plaćene prekovremene radne sate… Radnice koje su otišle u prijevremenu mirovinu nisu dobile otpremnine, koje su 8.000 kuna, nismo dobivali ni jubilarne nagrade. Za napunjenih 35 godina staža trebala sam dobiti 4000 kuna, ali ništa od toga. Tek smo sada dobile plaću za veljaču.

Je li se pokazalo da je štrajk bio dobra odluka?

– Mislim da ipak je. A i što smo drugo mogle? Nastaviti raditi bez plaće pa da se nakupi još više dugovanja? Mi ne bismo htjele štrajkati, nego raditi, ali za plaću.

Kako ste uopće preživljavale radeći bez plaće, nema svatko nekoga tko može pomoći?

 

– Naravno, među nama ima samohranih majki i podstanarki, i to su strašne priče. Kada plaće nisu dolazile, neke radnice nisu imale što ponijeti za gablec pa smo kupovale kruh i mast da bismo sve mogle jesti. Moj suprug radi pa mi je nešto lakše, ali ipak sam morala prodati svo obiteljsko zlato koje sam naslijedila od bake i mame i potrošila sam školarinu koju sam skupljala kćeri za studij. Svi smo dovedeni do ruba egzistencije.

Što se zapravo dogodilo, kada je i kako DTR počeo tonuti?

– S privatizacijom. Godine 2002., kada se pojavila nesretna tvrtka Ceufin Brokers, počeli smo tonuti. Kupnjom 65 posto dionica postali su većinski vlasnici. Mada smo imali posla, smanjivali su plaće, pa su plaće počele kasniti i tada je puno ljudi otišlo iz DTR-a. Kada nas je kupio Ceufin Brokers bilo nas je 560. Mislim da nisu dobro vodili tvrtku, a u međuvremenu je nastupila i financijska kriza. Počeli smo sve više radili lohn poslove, što znači da su kupci plaćali samo naš rad, a sami su nabavljali materijale. Uz te poslove nismo stizali raditi za prodaju u našim dućanima, što se odrazilo na zaradu. Stalno su nam govorili da ne radimo dovoljno, da moramo više i brže raditi, uvijek su im radnici bili krivi. A mi smo radile teže modele – haljine i sakoe – za koje treba više vremena i ručnog rada, nego za košulje, a k tome se radi i o manjim serijama koje jesu bolje plaćene, ali se šiva 150 komada, umjesto 1000 pa je i zarada manja. Sve te inozemne tvrtke jednostavnije, velike poslove daju zemljama gdje je rad jeftiniji nego kod nas, a s nama su ugovarali zahtjevnije narudžbe jer smo dobivali dobre ocjene za odrađeni posao. Ali to se ne može raditi brzinom kojom radite manje zahtjevne poslove. Kvaliteta i brzina ne idu skupa pa bismo onda ostajale duže da bismo stigle sve napraviti.

Još uvijek se ne zna tko je zapravo vlasnik tvrtke Ceufin Brokers?

– Mi nismo nikada znali tko stoji iza te tvrtke. Pojavljivali su se razni ljudi u ime vlasnika, ali ne i vlasnici. Jedini koji je sve ove godine ostao u Upravi DTR-a je današnji direktor Mladen Trogrlić. On je donosio odluke i sklapao poslove.

Kada ste zadnji put redovito dobili plaću?

– Početkom prošle godine. Od tada plaće kasne, a mi smo se stalno nadale da će se situacija popraviti. Dodatno je bilo grozno to što su nam davali plaće onako kako bi ocijenili da je nekome potrebno pa su neki dobivali, a neki ne. To je bilo bacanje kostiju među gladne, unijelo je razdor među ljude. Zbog tih povremenih uplata stalno smo se nadale da će biti bolje. Sve dok nam poslije Nove godine nije voda došla do grla jer nismo dobile tri plaće. Krajem siječnja je pokrenuta predstečajna nagodba i još čekamo da se završi.

Mogu li tekstilne tvornice opstati u Hrvatskoj? Ima li mjesta za DTR uz  konkurenciju u zemljama s jeftinijom radnom snagom?

– Mi jesmo skupi u usporedbi s tvornicama u Kini ili Bangladešu, ali smo poznati po kvaliteti. Zbog toga i dobivamo dobre ocjene, radimo za poznate svjetske brendove i imamo narudžbe. Zadnje smo šivale bluze i košulje za UEFA-u i FIFA-u i bili su zadovoljni. Mislim da možemo opstati.

I u Hrvatskoj je zapravo jeftina tekstilna radna snaga, prosječna plaća u DTR-u je ispod minimalca?

-Da, minimalac tekstilaca, kožara i obućara je manji od uobičajenog minimalca, iznosi 75 posto. Moja je plaća 2257 kuna, u što mi je uračunat i staž od 35 godina.

Kakvi su vam uvjeti rada?

– Neljudski. Nova tvornička zgrada u Brckovljanima izvana izgleda lijepo, ali unutra nemamo ni klimu pa se u ove ljetne dane temperatura penje preko 40 stupnjeva. Mašine ugriju prostor, krov je limeni i to bude neizdrživo. Prošlo ljeto smo šivali za brend Rene Lazard i znoj nam je kapao na svilu pa su žene gubile jako puno vremena da operu mrlje, ako bi uopće uspjele. Onda smo vezivale ručnike oko vrata da nam znoj ne bi curio na odjeću. Kada bismo završavale narudžbu, radile bismo od 7 ujutro do 20.30 navečer, ali nismo tražile da nam se plate prekovremeni sati. Unatoč tome su nam govorili da smo neradnice, da moramo brže i više raditi, a žene su stvarno radile, pa i onda kada plaću nisu dobivale.

Kakva očekivanja imate od novog vlasnika Milana Carića koji se zapravo ne bavi tekstilnim poslom, već nekretninama?

 

-Novi vlasnik je kupio dionice od Ceufin Brokersa i zajedno s partnerom Antom Nobilom je otvoreno rekao da nisu stručni u tom poslu, ali da će angažirati stručnjake jer imaju namjeru nastaviti s tekstilnim poslovanjem. Dapače, novi vlasnik je govorio i o proširenju pogona i da bismo za godinu dana mogli raditi u dvije smjene, što znači da bi se još radnika zapošljavalo. To su lijepa obećanja.

Kakvo je raspoloženje među radnicama prema novim vlasnicima, vjeruju li tim obećanjima?

– Sve to lijepo zvuči, ali mi smo još uvijek na cesti i nitko više nikome ne vjeruje. Toliko smo izmanipulirani da više ne vjerujemo ni samima sebi, a kamoli nekome drugome. Najgore mi je to što se radi o zaostacima dviju malih plaća za koje bi jedna ozbiljna tvrtka morala imati novaca. Moje dvije plaće ukupno ne iznose kao jedna prosječna hrvatska plaća. Još se ništa ne zna, ni hoćemo li u stečaj, ni hoćemo li se uspjeti naplatiti ni hoće li se proizvodnja nastaviti.

Do kada ćete štrajkati?

– Vjerujem da ćemo štrajkati još čitav srpanj, jer nam ništa drugo ne preostaje. Novi vlasnik je preuzeo dugove i obavezao se isplatiti sva naša potraživanja, ali od toga još ništa nema. DTR ima narudžbe za posao i kažu da smo ugovorili posao od milijun i pol kuna. Zašto se onda nije našlo pola milijuna kuna za naša potraživanja?

Čemu se Vi nadate?

– Nadam se da ćemo dobiti ono što su nam dužni i da ćemo nastaviti raditi. Htjela bih svoj radni vijek završiti u DTR-u.

Kada biste trebali u mirovinu?

– Imam 35 godina staža i 53 godina života, a u punu mirovinu bih mogla ići sa 60 godina starosti. To je krajem 2019. godine. Malo koja tekstilna radnica dočeka starosnu mirovinu, tijelo nas prije toga izda. Ljudi misle da samo sjedimo za mašinom i da to nije teški fizički posao, ali to troši i kičmu, i ruke, i noge i vid.

Liz Collins: Knitting Nation Phase 11

Liz Collins je njujorška umjetnica i dizajnerica poznata po korištenju stroja za pletenje za svoje performanse i instalacije. Povijest pletenja usko je povezana s onom roda i rada koju kombinira s arhitekturom ljudskog tijela ili uplitanjem vlastitih iskustava u vizualne uzorke.

Knitting nation njen je multimedijalni projekt, odnosno site-specific instalacija i performans kojim progovara o tekstilnoj i modnoj industriji s naglaskom na kolektivni rad kao pokretačku snagu manufakture i proizvodnje materijala. Usput, Knitting nation je i komentar načina na koji funkcionira interakcija ljudi i strojeva, globalna manufaktura, rad i trgovina te modna i brend ikonografija. Vezujući svoj rad i pojmom nacije, Liz Collins dodaje i doslovnu političku dimenziju ovom projektu. Do sada je Knitting nation prikazan u centrima poput Instituta za suvremenu umjetnost u Bostonu, muzeju Tang i njujorškoj MoMA-i. U Zagrebu će biti proveden u suradnji s raznim domaćim LGBT umjetničkim inicijativama.

Ukoliko znate plesti, znate nekoga koga plete, javite nam se na queerzagreb@gmail.com te ćemo vas upoznati s Liz Collins.

Rezidencija: Zagreb 20.6. – 3.7.
Instalacija: 2. 7., 19 – 23h
Pogon jedinstvo, Trnjanski nasip bb, Zagreb

Prosvjed u Sarajevu: ‘Dajmo im otkaz!’

Nešto više od dvije tisuće prosvjednika/ica okupilo se u ponedjeljak prije podne u Sarajevu pred sjedištem Vijeća ministara i parlamenta Bosne i Hercegovine na skupu koji je organizirala neformalna udruga građana i čiji je naziv JMBG za sve.

Okupljanje je započelo oko 10 sati uz razmjerno mali broj sudionika/ica, no njihov se broj počeo postupno povećavati.

Neki od prosvjednika/ica pojavili su se s plakatima na kojima su karikature istaknutih bosanskohercegovačkih političara/ki te pozivi vlastima da što prije usvoje novi zakon o jedinstvenom matičnom broju.

Prosvjed je sazvan pod geslom Dajte im otkaz kako bi se iskazalo nezadovoljstvo sadašnjom vlašću u BiH, a organizatori/ice su pozvali građane/ke da tijekom dana ne plaćaju račune i ništa ne kupuju kako bi na taj način barem na kratko zaustavili punjenje proračuna.

Prostor oko sjedišta državnih institucija BiH zapriječen je metalnom ogradom, a primjetna je i nazočnost znatnog broja policajaca, no oni uglavnom stoje po strani jer prosvjedi protječu mirno.

{slika}

Mirela Travar: Mladi iz regije nisu politički obrazovani

Mirela Travar, glavna tajnica Mreže mladih Hrvatske za Radio Sarajevo govori kako procese integracije iskoristiti na najbolji način.

Hrvatska je 1. srpnja službeno postala članica Europske unije, kao druga država iz bivše Jugoslavije, ali i prva koja je na svom teritoriju pretrpjela ratna razaranja. U predvečerje službenog pridruživanja Hrvatske kao 28. članice Uniji, u glavnom gradu Hrvatske odvijala se Konferencija mladih koja treba odgovoriti na pitanja što će integracija konkretno značiti za generaciju pred kojom je budućnost.

Mobilnost

Mreža mladih Hrvatske okuplja preko 60 organizacija mladih iz cijele države koje su na ovaj način uvezane sa sličnim mrežama u cijeloj Europi, piše Radio Sarajevo. Četiri ključna pitanja kojima se ova organizacija bavi imaju za cilj poboljšanje položaja mladih ljudi širom EU: mobilnost, edukacija, garancije mladima (tzv. youh guarantee), te razvoj poduzetništva.

Sa ulaskom u EU mladi Hrvatske postaju ravnopravni sa vršnjacima drugih država, što bi moglo značajno proširiti njihove mogućnosti studiranja ili zapošljavanja, ali i svrstati ih u preko pet miliona nezaposlenih u Uniji. Mirela Travar, glavna tajnica Mreže mladih Hrvatske govori kako procese integracije iskoristiti na najbolji način.

Što će dobroga članstvo u EU donijeti mladima Hrvatske?

Ono što me zabrinjava je hoće li uopće mladi ljudi to znati iskoristiti. Mi smo generalno demotivirani oko političke slike u Hrvatskoj, pa shodno tome i oko politike EU. Najprije treba podići političku participaciju mladih ljudi. Mi godinama kao civilno društvo pokušavamo educirati mlade ljude što su prednosti ulaska u EU, a to se prvenstveno odnosi na mobilnost i edukaciju.

Na koji način politička participacija može popraviti položaj mladih u regiji?

Osnovni problem sa mladima, kako iz Hrvatske, tako i iz Bosne i Hercegovine, Srbije i drugih država regije je što mi nemamo političku kulturu aktivizma. Mi smo mlade demokracije koje tek trebamo naučiti. Kada se postavlja pitanje što bi mladi ljudi trebali napraviti, mislim da mlade ljude treba najprije obrazovati i informirati oko toga što se radi kada mladi nisu zadovoljni. Trebamo naučiti da političke elite nisu one koje trebaju donositi odluke, već da su to građani, te da političke elite moraju slušati građane, a ne obrnuto. To je poruka koju mladi moraju usvojiti još u procesu školovanja. O tome se treba sustavno obrazovati. U Hrvatskoj već 15 godina zagovaramo uvođenje građanskog odgoja u škole, ali još uvijek to nije zaživjelo.

Pratite li građanske prosvjede u Bosni i Hercegovini? Kako ih vidite sa vaše točke gledišta?

Svaki put kada vidim da se mladi ljudi aktiviraju, sretna sam. Mislim da su ljudi u BiH prepoznali ključni trenutak i stvorila se kritična masa da se neke stvari pokrenu. Ne mislim da ljudi uvijek izlaze na ulice upravo zbog onoga što se događa, već kada shvate da se stvorila situacija kada mogu izraziti svoje nezadovoljstvo nad jako puno drugih stvari. Mladi ljudi bi trebali biti pokretači društvenih promjena, ali kod nas na Zapadnom Balkanu još uvijek nije tako. Zato mislim da je užasno važno ovo što se sada događa u BiH, da je ovo tek početak.

Uzela sam suprugovo prezime i zadržala svoj identitet

Nikad nisam bila tip djevojke koja bi promijenila svoje prezime zbog svog budućeg supruga.

Dok nisam postala takva djevojka.

Nije da sam bila osobito vezana uz svoje djevojačko prezime – Halley Griffin – iako sam uz njega prošla dosta dobra vremena. Smatrala sam se snažnom, neovisnom ženom i mijenjanje prezimena se činilo protivnim svemu što sam dotad čula o toj temi.

“Ti nisi vlasništvo”, pročitala sam. “Izgubit ćeš svoj identitet – što je tužno i tako staromodno.”

Međutim, prije šest mjeseci, promijenila sam svoje prezime. I što sad? Znači li to da sam vlasništvo? Da sam jadna i staromodna, bez samopoštovanja?

Kad kažem da nikad nisam bila djevojka koja bi uzela suprugovo prezime, ne šalim se. Nikad nisam previše razmišljala o tome, ali znala sam da to nije moj plan. Halley Griffin mi je donijela prvi novinarski posao nakon fakulteta i ubrzo nakon toga postala prva profesionalna titula. Halley Griffin je bila pouzdana i tražena novinarka. Halley Griffin sam bila ja.

Čak i nakon što sam upoznala svog sadašnjeg supruga, bila sam odlučna da ću ostati Griffin. Mislim, “Knigge?” (Zar se šalite? Možete li zamisliti krivo izgovaranje? “Mogu li dobiti, uh, gospođu Nigg?”). Kako da ne.

Ali kako je vrijeme prolazilo, stvari su se počele mijenjati. Moj suprug ima vrlo malu obitelj. Svi u njegovoj najbližoj obitelji imaju različita prezimena. On ne poznaje svoju baku i djeda. I kada sam ga promatrala kako postaje članom našeg obiteljskog Dana zahvalnosti, kako se druži s mojom bakom i djedom i mojom braćom, sve sam više počela osjećati želju da postanem jedan dio tima Knigge.
Pa sam promijenila svoje prezime. Uzela sam slobodan dan na poslu i nabavila novu vozačku dozvolu, novo zdravstveno osiguranje. Nije bilo nimalo zabavno. Ako se dobro sjećam, došla sam doma tog dana, bacila hrpu papira i viknula: “Dobro, sad sam Knigge! I nikad, ali nikad se ne možemo razvesti.” Nikad me nitko nije pitao kako se izgovara Griffin. Ali sada je to postao uobičajen dio upoznavanja.

I nisam zbog toga požalila ni sekundu.

Ali nije u tome stvar. Stvar je u tome da sam umorna od “Promijeni svoje prezime!” protiv “Nemoj mijenjati svoje prezime!” debate. Umjesto toga, mogli bi si međusobno dati malo oduška. Razumjeti da svatko ima svoje razloge i, bez obzira misliš li da bih trebala biti Griffin ili Knigge, nije na tebi da sudiš.

Poanta feminizma nije u tome da mi druge žene govore što da radim ili da mi, sad kad sam učinila suprotno, govore da sam zbog toga izgubila njihovo poštovanje.

Bila sam snažna, neovisna žena prije i ostala sam snažna, neovisna žena i sada.

Volim biti dijelom tima Knigge – super para koji ne podliježe tradicionalnim rodnim ulogama. Chuck slaže rublje, radi nabolje lazanje na svijetu i popravlja moj auto. Ja usisavam, pečem kolačiće i brinem se da imamo zdravstveno osiguranje.

I znate što? Osjećala bi se jednako dobro i da sam odlučila ostati Griffin. Možeš biti snažna, neovisna žena ako promijeniš svoje prezime i isto tako ako ga ne promijeniš.

Promijenila sam svoje prezime jer sam tako htjela i to je sve.

Na kraju krajeva, nije li upravo to odlika snažne, neovisne žene?

Prevela i prilagodila: Tea Stipan