Rišpet u Širenju područja borbe

U petak, 7. lipnja, u 11.15 sati slušajte emisiju Širenje Područja Borbe na valovima Radio Studenta. Povodom treće Povorke ponosa u Splitu, koja će se održati 8. lipnja, razgovarat ćemo s Ljubomirom Mateljanom, koordinatora nove splitske LGBT udruge Rišpet.

Širenje područja borbe emisija je Radio Studenta koja se bavi ljudskim pravima, civilnim društvom, aktivizmom i prosvjedima. Nekoliko djevojaka sa studija novinarstva na Fakultetu političkih znanosti i Filozofskog fakulteta odlučilo je proširiti frontu te ukazati na drugačiji pogled na svijet, predstaviti teme, događaje i osobe koje su nedovoljno zastupljene u mainstream medijima, ukazati na alternativna rješenja i upoznati slušatelje i slušateljice s događajima vezanima za civilno društvo. ŠPB informira, nasmijava te ima stav.

Širenje područja borbe emitira se svaki petak u 11 i 15 na 100,5 na području Zagreba ili putem web streama www.radiostudent.fpzg.hr.

Emisiju uređuju: Svjetlana Knežević i Maruška Mileta
Emisiju pripremaju: Sara Jerman i Andreja Pančur

Brak i(li) životno partnerstvo

U srijedu, 5. lipnja, Književni klub Booksa po šesti je put ugostio Rozu hipnozu, ciklus tribina koje je pokrenulo Udruženje Zagreb Pride. Na ovoj se Rozoj hipnozi govorilo o trenutno najaktualnijoj temi u hrvatskom društvu – referendumskoj inicijativi, ozakonjivanju istospolnih zajednica, Zakonu o životnom partnerstvu i njegovom značenju za istospolne parove.

Gošće tribine bili su Marko Jurčić iz Zagreb Pridea, Igor Kolman, saborski zastupnik HNS-a, Goran Selanec, zamjenik Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova te Iva Tomečić, urednica portala CroL.hr. Moderator tribine bio je Gordan Duhaček.

Tribina je započela raspravom o Zakonu o životnom partnerstvu, za čiju je izradu zadužena radna skupina u kojoj, uz predstavnike različitih ministarstava, sjede i članovi Zagreb Pridea, Iskoraka i Kontre. Uvid u trenutnu situaciju dao je Jurčić koji sudjeluje u izradi prijedloga zakona, rekavši kako bi do kraja godine zakon trebao biti dovršen i da je to pozitivan korak prema konačnom cilju, osobito s obzirom na još goruću temu referendumske inicijative. S njim se složio i Kolman, koji je također član radne skupine, napomenuvši da prava moraju biti univerzalna za sve te da od Zakona treba izvući maksimum, a zatim od toga krenuti dalje. Jurčić je nadodao da u ovoj situaciji ‘ne treba izmišljati toplu vodu, potreban je postepen rast – životno partnerstvo sada, a brak onda kad se uspije promijeniti volja vladajućih’.

Selanec je objasnio kako radna skupina nije usmjerena samo na formalnu strukturu Zakona, već da ga nastoji oblikovati iz svih aspekata, što je jedan od razloga zašto u njegovoj izradi sudjeluje i Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova. Situaciju da inicijativa koja bi brak definirala kao zajednicu muškarca i žene prođe smatra korakom unazad, u tom trenutku sam Ustav RH pada u vodu jer ne pruža LGBT zajednici osnovna prava od kojih je sastavljen. Kolman je istaknuo kako se izričito suprotstavlja takvoj inicijativi, što će nastojati ugraditi i u generalni stav HNS-a, jer je za njega sve ono što ne predstavlja izjednačenje prava razočaranje.

Tomečić se nadovezala rekavši da bi takva odredba bila vrlo opasna, a potencijalno i nedostatak prava koji nastao kao posljedica odredbe. U mnogim svakodnevnim situacijama koje se događaju svima LGBT osobe nisu zaštićene, počevši od banalnih stvari poput podizanja kredita pa do puno ozbiljnijih stvari, poput toga da, ako osoba završi u bolnici u nekom ozbiljnijem stanju, njegov/njena partner/partnerica nemaju pravo znati o čemu se radi.

Jurčić se osvrnuo na Zakon o istospolnim zajednicama iz 2003. godine, kojeg, prema njegovim saznanjima, nitko dosad još nije iskoristio. Naglasio je da zakon koji se ne provodi ne može se niti zvati zakonom, što je samo razlog više da se Zakon o životnom partnerstvu što prije donese. Takve promjene ne događaju preko noći i za njih je potrebno vremena, s čim se složila i Tomečić, no naglasila je da baš zato više ne treba čekati i da se potrebno aktivirati po tom pitanju. Ova Vlada previše odugovlači, umjesto da skupi hrabrost i jasno se izjasni o svom stajalištu. Kolman je nadodao da nam preostaje samo svakodnevno ustrajno raditi na tome i na taj način promijeniti postojeću situaciju.

“Zastrašujuće je da se na referendumu raspravlja o ljudskim pravima, vladajući negdje moraju povući crtu”, istaknuo je.

Selanec je govorio i o Kaznenom zakonu u kojem su istospolne zajednice definirane kao obitelj, a isto priznaje i Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu. Naveo je i kontradiktornost da su u Kaznenom zakonu zastupljene mnoge manjinske skupine koje se ne spominju niti u jednom drugom zakonu, što objašnjava time da su Kazneni zakon svojedobno radili ljudi koji znaju svoj posao, što danas, očigledno, nije slučaj. Rekao je kako bi unošenje referendumske odredbe u Ustav nanijelo veliku štetu jer bi onemogućilo zakonodavcu da prilagodi situaciju stvarnim životnim okolnostima, odnosno, spriječilo bi stvaranje alternativne većine koja bi jednom mogla promijeniti definiciju. Sve to govori o tome kakvu demokraciju ima Hrvatska posljednjih 20 godina.

O svemu navedenom treba razmišljati svakodnevno i poduzimati male korake koji će dugoročno dovesti do velikih promjena. Na svakome je od nas da se aktiviramo i odlučno izborimo za prava koja svima pripadaju jednako, bez obzira na sve, pa tako i na seksualnu orijentaciju.

Prosvjedi u Turskoj odnijeli su i treći život

Prosvjedi u Turskoj odnijeli su i treći život – jedan aktivist podlegao je ozljedama u bolnici nakon što je u Ankari ranjen u glavu tijekom sukoba s policijom.

Moždana smrt nastupila je već ranije, poslije čega je postalo jasno da mu nema spasa.

Proteklih dana, živote su izgubila i dvojica mladića u dobi od 20, odnosno 22 godine. Barem tako kažu službene brojke, no navodno stvarno broj smrtno stradalih je mnogo viši.

U dosadašnjim sukobima ozlijeđeno je više od 1.000 ljudi, a nekoliko tisuća je uhićeno.

Što trebate znati o prosvjedima u Turskoj?

Izvor prosvjeda bio je plan za uništenje Gezi parka, jednog od rijetkih preostalih zelenih površina u središtu euruopskog dijela Istanbula. Plan je uključivao uklanjanje šetališta na trgu Taksim i obnovu Taksim vojarne iz otomanskog doba, koja je srušena 1940. U prizemlju obnovljene vojarne trebao je biti trgovački centar, a na gornjim katovima luksuzni stanovi.

U rano jutro, 28. svibnja 2013. godine, počeli su prosvjedi protiv sječe stabala u Gezi parka. Na samom početku sudjelovalo je nekoliko stotina aktivista/ica, koji su željeli spriječiti rušenje Gezi parka te su pokušali zaustaviti buldožere. Uz pomoć Sirri Süreyya Öndera, vođe BDP-a (Stranke mira i demokracije), buldožeri su doista i zaustavljeni. Od tada broj prosvjednika raste, a pridružuju im se mnoge poznate osobe iz političkog i kulturnog miljea.

Međutim, ono što je počelo kao miran prosvjed građana i građanki protiv javnog dobra nauštrb partikularnih interesa profita pretvorilo se u višednevni žestoki i krvavi sukob između naoružane policije i golorukog naroda. Turska vlada na čelu s premijerom Recepom Tayyipom Erdoganom naredila je brutalan policijski napad na mirne prosvjednike/ice, te je time okrenula turski narod protiv sebe.

Do sada je uhićeno nekoliko tisuća ljudi, ranjeno njih više o tisuću, a život je izgubilo nekoliko osoba. Na ovaj način Erdoganova vlast je pokazala da je u ime privatnog kapitala u stanju ne samo bez pitanja oteti javno dobro koje pripada turskim građanima i građankama, nego radi toga uništiti i nebrojeno puno ljudskih života, bez imalo razmišljanja.

Svi protesti, pa tako i protest u Turskoj imaju svoju pozadinu ili uzrok. Ovi protesti u pozadini imaju nekoliko uzroka.

 1.      Turska politička ideologija

Od 1920. godine Turska je sekularna država. No, sada prosvjednici/ice optužuju premijera Erdogana da briše granice između religije i država te da pokušava nametnuti islamističke vrijednosti svoje Stranke pravde i razvitka (AKP) na društvo u cjelini.

Prošlog mjeseca vlada je uvela novi zakon s oštrim mjerama o konzumaciji alkohola, odnosno uvedena je zabrana prodaje pića od 22 do 6 sati s tim da se restorane u blizini škola i džamija prisiljava da uopće ne toče alkohol.

Vlada također pokušava suzbiti ljubljene u javnosti. Ali, vlada preporučuje i da bi svatko trebao imati troje djece.

Uz to, vlada je pokušala pobačaj učiniti gotovo nedostupnim, te zaustaviti raspravu o LBGT pravima.

 2.      Popularnost Erdogana i povećanje autoritarizma u Turskoj

Za razliku od diktatora u Egiptu, Libiji i još nekim zemljama ‘arapskog proljeća’, Turska ima slobodne i poštene izbore. Erdogan je osvojio tri uzastopna mandata na općim izborima, svaki put sa sve većim udjelom. On ima i podršku SAD-a i drugih zapadnih lidera. O njegovoj popularnosti govori i to što je na osnovi glasova svog naroda izabran za osobu godine Time magazina za 2011. godinu.

No, s druge strane, Odbor za zaštitu novinara/ki navodi kako je trenutno više novinara/ki i intelektualaca/ki trenutno iza rešetaka u Turskoj nego bilo gdje u svijetu.

3.      Tursko gospodarstvo

Kada je Erdogan došao na vlast 2002. godine, Turska je hvaljena od strane zapada kao primjer uspješne, većinsko muslimanske, sekularne demokracije.

Turski brand ‘islamski kalvinizam’ – kojim je Erdogan uspostavio pro-poslovanje i pro-slobodno tržište – podigao je Tursku iz duboke recesije.

Dakle, ako je gospodarstvo ključni čimbenik stabilnosti u zemlji, onda to sigurno nije iskra koja je zapalila revoluciju u Turskoj. Gospodarstvo u Turskoj od 2002. do 2012. u prosjeku je raslo za 5 posto godišnje. Turska je izbjegla financijski kolaps u usporedbi sa susjednim europskim zemljama.

Međutim, prema kritičarima i kritičarkama, gospodarski rast je imao negativan utjecaj na okoliš u Turskoj. Konkretno, u crno-morskoj regiji je bilo na desetke prosvjeda protiv vlade u posljednjih nekoliko godina zbog izgradnje odlagališta otpada, nuklearnih elektrana, autocesta, tvornica i brana.

Vladin stav o građanskom ratu u Siriji još je jedan od uzroka socijalne napetosti u zemlji.

 4.      Turski prosvjednici i prosvjednice

Prosvjedi su se proširili na 67 provincija, uključujući i glavni grad Ankaru. Stotine tisuća ljudi je na ulicama. Mnogi prosvjednici i prosvjednice su mladi, obrazovani, svjetovni muškarci i žene. Oni su uglavnom mirni prosvjednici. No, na ulice su izašli pripadnici i pripadnice svih društvenih skupina .

Dakle, jasno je da prosvjede treba gledati u širem društvenom spektru. Prosvjednici/ice su dobili veliku podršku od drugih dijelova društva. Tako na primjer taksisti u Istanbulu trube u znak solidarnosti, dok u nekim dijelovima Istanbula građani/ke s balkona i prozora lupaju loncima i tavama kao znak potpore prosvjednicima/icama.

Kako je u samo dva dana broj prosvjednika/ica premašio brojku od tisuću, policija je odlučila upotrijebiti oštre, represivne mjere kako bi ih rastjerala, te su upotrijebili suzavac i vodene topove pri čemu je više od stotinu ljudi ozlijeđeno.

Od tada (31. svibnja) prosvjedi se šire i na ostale turske gradove i provincije. Raspon prosvjednika/ica je vrlo širok. Prema pisanju The Atlantica obuhvaća centraliste i ljevičare, Turke, Kurde, Armence, Grke i Židove, mlade i stare, anarhiste i komuniste, homoseksualce, feministkinje i studente. Svi su na ulicama kako bi iskazali nezadovoljstvo. Premda su se i neki političari uključili u prosvjede, nema stranačkog vodstva ni stranačkih zastava. Komunisti su rame uz rame s liberalima i sekularistima.

 5.      Odgovor vlade na prosvjede

Erdogan je prosvjednike/ice nazvao pljačkašima, političkim gubitnicima i ekstremnim skupinama.

Policija se, pak, brutalno okomila na prosvjednike/ice, nadajući se da će ugušiti prosvjede. Koristili su suzavac i vodene topove pri čemu je preko stotinu ljudi ranjeno, a dvije su osobe poginule. Amnesty International osudio je oštre mjere.

Nakon tjedan dana sukoba, shvativši da će prouzročiti još veće nezadovoljstvo i štetu, Erdogan je priznao pogrešku. No, sukobi se i dalje nastavljaju, iako su se snage sigurnosti povukle sa središnjeg trga Taksim.

6.        Gdje su mediji?

I na kraju, valja istaknuti kako ne postoji mainstream medijsko praćenje prosvjeda, već su društveni mediji opet odigrali ključnu ulogu u informiranju ljudi. Tako su osnovane i Facebook grupe Occupy Gezi i Diren Gezi Parki (Otpor Gezi parku), kao i grupe podrške na Twitteru. Na sličan način dijele se i video zapisi i fotografije na ostalim društvenim mrežama.

Izaberite homofrenda i homofoba godine!

Uoči dvanaeste zagrebačke Povorke ponosa već tradicionalno se biraju osobe koje su se u protekloj godini istaknule svojim homofobnim stavovima i ispadima, kao i one koje su svojim djelovanjem dokazale kako podržavaju i zalažu se za ravnopravnost svojih LGBT sugrađana i sugrađana.

“Ovogodišnji Homoizbori prolaze u znaku bujice homofobije koja je poplavila čitavu Hrvatsku.  Sve je počelo na Kaptolu i pozivima na oluju koja će otpuhati sve što koristi slobodnu volju i razum. Njihova zapovijed pretvorila se potom u političku akciju koju su pokrenule razne ognjištarske udruge i strančice dijeleći hrvatske građane na domaće i goste, obitelji i pedere, vrijedne i bezvrijedne, ispravne i neispravne, normalne i bolesne”, stoji na stranicama Zagreb Pridea.

Za ‘laskavu’ titulu homofoba godine ovaj put se natječu biskup Valentin Pozaić, HTV-ova bivša urednica Katarina Vidović Krišto, profesor Ivan Poljaković, katolički teolog Adalbert Rebić i kardinal Josip Bozanić.

Valentin Pozaić  je ‘desna ruka Josipa Bozanića. Čovjek koji je, čini se, izumio sve današnje talibanske aktiviste i aktivistkinje’, napisali su na stranicama Pridea.

Karolina Vidović Krišto je bivša urednica koja se uključila u histeričnu antigej kampanju tako što je u eter javne medijske kuće pustila propagandni prilog Pedofilija kao temelj spolnog odgoja?, koji je izazvao buru u javnosti.

Ivan Poljaković je profesor koji je ‘osvojio’ hrvatsku javnost i suspenzijom sa zadarskog sveučilišta jer je na svojim predavanjima promovirao nadrilječništvo, iznoseći primjere kako se ‘homoseksualna bolest’ može ‘uspješno liječiti’.

Adalbert Rebić javnosti je poznat po izjavi: “Propast nam svima slijedi ako dopustimo da se i Hrvatskoj to dogodi, premda mi se čini kako ćemo se teško oduprijeti toj pederskoj uroti pa pogledajte samo o čemu govori film Svećenikova djeca, pa to je komunistički pamflet protiv Katoličke crkve. To je dio globalnog pokreta devijantnih seksualnih manjina protiv većine”.

Josip Bozanić. On je hijerarhijski odgovoran što izlječitelji homoseksualnosti, od Judih Reisman do Richarda Cohena, pohode Hrvatsku. On je taj koji vjernike i vjernice poziva da svoj potpis daju inicijativi za referendum o braku, da bi poslije, valjda, mogli krstiti svoje dijete ili vjenčati se (u crkvi).

Ukoliko glasate za homofrenda godine, birate između sljedećih:

Sanja Modrić je ugledna hrvatska novinarka i kolumnistica Novog lista sa stavom iznosi svoje komentare u kojima analizira aktualna politička i društvena zbivanja.

Vojko Obersnel je gradonačelnik  po mjeri LGBT osoba Hrvatske. Riječki gradonačelnik svake godine u sezoni prajdova na svojim brojnim službenim mrežama (ima blog, Twitter, Youtube i FB) podrži LGBTIQ zajednicu.

Nenad Zakošek je dekan Fakulteta političkih znanosti, koji se ove godine našao na meti talibanskih misionara jer je stao u zaštitu svojih studenata/ica koje je vrijeđala američka pseudoznanstvenica i homofobna publicistkinja Judith Reisman nazivajući ih komunistima ispranih mozgova.

Oliver Frljić nominiran je jer je svoju predstavu Aleksandra Zec iz Zagreba preselio u Rijeku nakon što su gradske vlasti zabranile plakat za predstavu Fine mrtve djevojke.

Mile Kekin nominiran je zbog ‘podrške brobi za jednakopravnost i neko drugačije i pravednije društvo’. Kao što sam Mile kaže: “Ovo je dio jedne veće bitke”.

Glasati za vaše favorite i favoritkinje možete ovdje.

Podignimo glasove za radnice DTR-a!

Dok katolici mole za referendum koji bi stajao pedesetak milijuna kuna, a vladajući najavljuju izlazak Hrvatske iz ekonomske krize, za gladne radnice Domaće tvornice rublja (DTR-a) novaca nema niti za koricu kruha.

Gotovo mjesec dana radnice DTR-a hodaju zagrebačkim ulicama od jedne DTR-ove trgovine do druge, iskazujući nezadovoljstvo neisplatom plaća te ostalih materijalnih prava, poput naknade za prijevoz, božićnice i regresa.

U moru štrajkova koji su ovih tjedana zadesili Hrvatsku, čini se kao da za štrajk radnica najpoznatije domaće tvornice rublja, nikoga nije briga. Dok svi mi šutke spuštamo glave, jedna je hrabra djevojka u medije odaslala pismo pod naslovom Mama je gladna. U ovom uznemirujućem pismu, kćeri jedne od radnica DTR-a, između ostalog stoji:  I tako u 21.stoljeću, u budućoj članici EU-a moja mama ne živi, ne preživljava. Ona čak ne životari, ona samo diše. Dani idu… nikog nije briga. Čak i kad štrajka, građanka  je drugog reda.

Tek nakon tog čina, medijima se upalio alarm za uzbunu i pred javnost su iznijeli problem neisplate plaća radnicama DTR-a.

Radnicama ove nekoć uspješne tvrtke, koja bi sljedeće godine trebala proslaviti stotu obljetnicu poslovanja, nije do slavlja.

Nama je stalo da radimo, želimo zadržati posao, ali ne možemo raditi badava, poručuje Ivanka Matijašević, jedna od radnica.

Nakon što su zatražile isplatu barem jedne zaostale plaće i petomjesečnu naknadu za prijevoz, iz tvrtke poručuju kako trenutno nemaju novca za ispunjenje obveza prema zaposlenicima. Ipak, Uprava poziva na obustavu štrajka, uz obećanja da će im, ukoliko se vrate na posao i odrade narudžbu jedne inozemne tvrtke, možda biti isplaćena jedna zaostala plaća i jednomjesečna naknada za prijevoz.

Čak jedna zaostala plaća i čak jedna naknada za prijevoz. Dijelu zaposlenih ili svima zaposlenima, također nije precizirano. Ako je suditi prema posljednjoj isplati plaće radnicama DTR-a, odnosno, minimalcu od 2.200 kuna, koji je dobilo 60-ak radnica u proizvodnji, dok je ostalih 40-ak zaposlenih u trgovačkoj mreži, zajedno s režijskim osobljem, dobilo okruglih nula kuna, nije čudno što radnice u štrajku ne nasjedaju na obećanja ovakve vrste.

Kao što je napisala kćer jedne od radnica ove tvrtke u prethodno spomenutom pismu, čovjek bi se mogao zabuniti i pomisliti kako su radnice DTR-a volonterke. Kako navodi, u radnoj knjižici piše da je zaposlena u DTR-u, a za radni učinak ne prima plaću. Dodaje kako je to jako čudno za državu u kojoj institucije rade svoj posao. Ali valjda radnička glava to ne može shvatit.

Zasigurno postoji neka kvaka prema kojoj institucije ustvari rade svoj posao, ali građani i građanke, obični smrtnici i smrtnice to ustvari ne primjećuju. Stoga je u redu privesti jednog od ogorčenih prosvjednika koji je pokušao zaustaviti tramvajski promet, ali nije u redu privesti tajkune koji radničkim glavama ne isplaćuju bijednih, za život nedostatnih, 2.000 i kusur kuna.  

No, dobro, ukoliko ostavimo sarkazam po strani, jedini je logični zaključak koji se nameće da je vrijeme da podignemo svoje glasove za radnice DTR-a, ako ni zbog čega drugog, onda barem zbog suosjećanja prema djeci koja svakodnevno gledaju svoje umorne majke kako gladuju. Jer, vjerujem kako nitko od nas ne bi volio doživjeti glad naših majki.