Od učionice do svakodnevnog života

Mreža mladih Hrvatske, IGRA, Documenta i GONG u suradnji s GOOD Inicijativom organiziraju okrugli stol “Obrazovanje mladih za budućnost – od učionice do svakodnevnog života” u petak, 17. svibnja, s početkom u 9 sati u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu.

Okrugli stol se organizira povodom završetka treće godine programa Studija o mladima za mlade i promocije 6. studijskog biltena čiji su autori istražili mišljenja ravnatelja škola i općih prilika za uvođenje građanskog odgoja i obrazovanja u školski sustav.

Kako bi trebalo izgledati formalno uvođenje građanskog odgoja i obrazovanja u hrvatske škole, kvaliteta i ravnopravno uključivanje učenika u život škole i zajednice te povezanost građanskog odgoja i obrazovanja s drugim nastavnim područjima, specifično nastavom povijesti, raspravit će predstavnici akademske zajednice, Agencije za odgoj i obrazovanje, organizacija civilnog društva te Studija za mlade.

Osvrt na metode i uspješnost provođenja građanskog odgoja u Sjedinjenim Američkim Državama dat će profesor Ross Roholt Velure sa Sveučilišta u Minesoti. Ovdje pogledajte detaljan program okruglog stola.

Nakon okruglog stola, neformalno druženje će se nastaviti posjetom putujućoj izložbiSEE New Perspectives: Iz ugla fotografa s Balkana koju organiziraju World Press Photo, Robert Bosch Stiftung i Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću u Galeriji Karas.

Čije je pravo na obitelj ?

Francuski parlament je 24. travnja ove godine izglasao zakon o istospolnim brakovima i pravo na posvajanje. Jedan od protivnika legalizacije istospolnih brakova i prava na posvajanje bio je Jean-Dominique Bunel, francuski doktor prava, stručnjak za humanitarno pravo i zločine genocida. U svom intervjuu za francuski časopis Le Figaro ispričao je svoju priču o traumatskom odrastanju i odgoju u lezbijskoj obitelji. Njegov intervjuu preveo je hrvatski katolički web portal Bitno.hr i taj članak preporučuje građanska inicijativa “U ime obitelji” na svojim facebook stranicama. Dotična inicijativa građana pokušava  prikupiti potpise za referendum o braku, odnosno o tome da se u Ustav RH uvede odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca.  Vjerojatno su smatrali da će ovim člankom moći poduprijeti svoje argumente pravnim terminima. Ukratko, Bunel u intervjuu ističe da je u djetinjstvu patio od ‘ideje homoroditeljstva’, a ne tabua homoseksualnosti. Bunelov otac je napustio njega i njegovu majku zbog preljuba kojeg je počinila Bunelova majka sa kolegicom s posla. Majčina ljubavnica ubrzo se uselila u njihov dom. Bunel ističe da je patio zbog nedostatka očinske figure. U svojoj argumentaciji protiv legalizacije istospolnih brakova i mogućnosti posvajanje djece on ističe da je pravo homoseksualnih osoba na dijete  u sukobu sa univerzalnim pravom djeteta da ga odgoje majka i otac. Isto tako navodi kako bi podnio tužbu pred francuskom državom i pred Europskim sudom za ljudska prava, da su dvije žene koje su ga odgojile bile u legalnom braku, jer mu je uskraćeno temeljno pravo na majku i oca.

Ono što bi Bunel kao doktor prava i stručnjak za humanitarno pravo trebao znati da u pravnom smislu, ne postoji temeljno pravo na oca. Konvencija o pravima djeteta govori o pravu svakog djeteta na obitelji, ali obitelj nije definirana s obzirom na rod i spol i broj članova. Obitelj se može sastojati od tete, bake i starije sestre. Možda glavna Bunelova trauma proizlazi iz činjenice da ga je napustio otac, a ne zbog seksualne orijentacije njegove majke. Čini se da mu je vlastiti otac uskratio sam sebe, budući da Bunel nije tvrdio da su mu majka ili njezina partnerica branile viđanje oca ili tajile mu informacije o ocu. Iz toga proizlazi da je upravo njegov otac osoba koji bi Bunel trebao tužiti zbog uskraćivanja. Što se tiče nedostatka ‘očinske figure’ što ističe Bunel, radi se o patrijarhalnoj konstrukciji toga što znači ‘očinska figura’, budući da su rodne uloge društveno konstruirane i činjenice da se žene i muškarci unutar sebe puno više razlikuju nego jedni od drugih.  Samo zato što nas naša patrijarhalna kultura uči da se dječaci moraju identificirati a ocem kako bi naučili što znači biti ‘pravo muško’ i djevojčice s majkom kako bi naučile što znači biti ‘pravo žensko’ ne znači da je to samo po sebi ispravno ili nužno tako. Djevojčice se mogu identificirati sa ženskim karakteristikama svoga oca, kao i dječaci s muškim karakteristikama svoje majke, ako imamo na umu da su stereotipna muška i ženska ponašanja društveno uvjetovana.

Budući da se slični argumenti pojavljuju kod protivnika seksualnog odgoja u Hrvatskoj kao i kod brojnim simpatizera raznih katoličkih građanskih udruga koji se protive pravima istospolnih partnera na brak i posvajanje djece izrazito je važno osvijestiti ljude o postojanju društveno konstruiranih rodnih uloga iz kojih proizlaze šovinizam i homofobija. Ono čega se ljudi najviše boje kod istospolnih brakova i prava na posvajanje je da će to pravo na neki način ugroziti njihove heteroseksualne zajednice. Ako zagrebemo dublje ispod površine, čini se da se ljudi boje promjene starih, tradicionalnih pogleda na obitelj čak i kada svuda oko nas postoje mnogobrojni dokazi o disfunkciji tradicionalne heteroseksualne obitelj. Nasilje u obitelji te sve veće stope razvoda opće poznate su činjenice koje očito toliko ne brinu protivnike istospolnih brakova i prava na posvajanje koliko ih brine mogućnost da netko drugi uživa ista zakonska prava kao i oni. Ljudi se ne žele odreći svojih šovinističkih i homofobnih pogleda na svijet maskiranih u religiozna kojima opravdavaju uskraćivanje tuđih prava. Ako smo prema Ustavu svi jednaki, kako je moguće da neki budu jednakiji od drugih? 

Nemam rak, no dojke su mi otklonjene

Iako je većina meni dragih ljudi poduprla moju odluku da se podvrgnem preventivnoj mastektomiji, neki su dodali: “Ali ja ne znam bih li mogla to učiniti kada bi bila na tvom mjestu.” Nekoliko ih je iskazalo naglašeno neslaganje i osudu. Ako ovo čitate i smatrate da je moja odluka radikalna i nepotrebna, želim vam reći – nježno, bez srdžbe:

Niste izgubili majku radi raka prije nego li ste je upoznali. Niste željeli samo šansu da je upoznate i i tješite tijekom njezine neizmjerne patnje. I niste doživjeli da vam se to obistini, i to na najgori mogući način, kada je vašoj sestri, tridesetogodišnjakinji, dijagnosticiran rak dojke.

Ili možda ne znate da kada se makne roza vrpca, kada svi srcedrapateljski **beni zagrljaji prođu, ono što ostane je žena koja sjedi na svojem krevetu. Jednu po jednu, ona uzima šest odvratnih tableta koje su načinjene od sastojaka koje ona ne pozna. Ali ona ih uzima jer joj je to propisao njezin liječnik i one jednostavno dolaze s cijelim paketom koji govori: “Ovo je strašno i nezgodno, ali ljudi ovo prežive. Svaki dan. Jedna si od mnogih, preživjet ćeš, i na kraju ćeš nositi rozu vrpcu na svojoj torbi.”

Ono što sasvim sigurno ne razumijete je to da ispod poznatog, komercijalnog sloja bitke s rakom, onog koji se prikazuje tijekom ispijanja margarita s frendicama, postoji još jedan sloj. Samo što to nije sloj. To je točno sve ono od čega si sazdana, i tiho te podsjeća da je to ona ista smrt koja je označila jedan X u tvom srcu pred toliko godina. To je teror koji se ne spominje na kavama, u teretani ili na rođendanskim proslavama, nego radije živi u svom dahu crne smrti. To je krv koja žestoko kola. To je teror koji tvoji prijatelji i obitelj ne zamjećuju i ne tješe, jer hiniš da ne postoji, i da je to način na koji se nosiš svaki dan.

Možda nikada niste razmišljali o novotariji kao što je potpuni gubitak kose, postajanje simbola borbe i simbola ogromne hrabrosti, koji je zapravo samo bio veo koji je prekrivao činjenicu da je moja sestra bila samo djevojka koja se budila jutrima bez kose, uz supruga koji bi je mogao uskoro ostaviti. Nikada niste razmišljali da nakon mastektomije koja se čini nakon što se dijagnosticira rak, ne gubite samo tkivo dojki i osjećaj, već se preporučuje da vam se uklone i bradavice. I radiš najbolje što možeš, pa odeš na još koju manju operaciju kako bi ti rekonstruirali nove.

Zadnje, nemate pojma o tome kako 25 tura kemoterapije i 29 odlazaka na radijaciju izgleda. To nije samo četverodnevna čarolija nepodnošljive slabosti i vruće crvene, iziritirane kože. To je ono i kada ti doktor u utorak kaže da nikada nećeš moći imati djecu. To je promjena koja se bori u svakom komadiću tebe, i živi u tebi zauvijek.

Zatim sam išla testirati krv. Rekli su mi da postoji gotovo 90 postotna šansa da to mogu biti i ja.

Kada sam imala 22 godine, živjela sam s tetkom Reggine i njezinom šesnaestogodišnjom kćeri, dok je moja tetka prolazila kroz liječenje raka, koji se proširio cijelim njezinim tijelom, preko krvi. To je bio rak koji je započeo u njezinim grudima. Kroz jednu godinu je preminula, iako se vrijeme provedeno na liječenjima i u neizmjernoj boli čini kao cijeli život. Moja tetka Mary-Anne je preživjela dvije pojave raka na grudima, kao i rak jajnika. Obje žene su sestre moje majke. Majka je preminula od raka dojke u 36. godini. Tetka Mary-Anne je jedina sestra koja je imala šansu podvrgnuti se BRCA genetskom testiranju, te su rezultati bili pozitivni. Majčina treća sestra, tetka Laurie, koja nikada nije imala rak, imala je negativne rezultate.

BRCA1 i BRCA2 su geni koji osiguravaju stabilan i kontrolirani rast stanica. Pozitivan ishod testiranja ukazuje na mutaciju gena koji je posebno povezan s rakom dojki i jajnika. Od mene i moje dvije sestre, samo je najstarijoj sestri, Amandi, test bio negativan.

Nedavno sam otkrila dnevnik koji sam vodila u šestom razredu. Jedna stranica kaže: “Nisam sigurna što je rak, ali mislim da znam kako ga se osjeća.” Kao i u previše drugih obitelji, ‘riječ s R’ je u našoj povezana sa teškom prošlošću i ogromnom boli i bijesom.

Saznanje da sam BRCA1 pozitivna, nakon sestrine dijagnoze, protresle su se količine neprocesuiranih osjećaja. Kada su me ohrabrivali da odem na preventivnu mastektomiju i operaciju za rekonstrukciju grudi, plakala sam. I iako sam si rekla da imam opcije, jedan dio mene – onaj dio mene koji je označen s X, kao i kod moje sestre – je već znao da nemam.

Tri mjeseca, glumila sam da imam nešto za razmišljati. Glumila sam da gubitak dijela moje urođene ženstvenosti nije ništa manji nego mogućnost da se razvije tumor. Razmišljala sam, činim li svojoj potencijalnoj djeci štetu čineći se nepodobnom za dojenje. I rekla sam si da bilo kakve negativnosti koje bi mogle dolaziti od mojih potencijalnih budućih dečki su zapravo potpuno nevažni.

Kada sam imala 19, konkretan dio moje kičme je bio spojen s dvije titanske šipke, kao pomoć za ispravljanje nekoliko krivina koje su se razvile u 11. godini mog života. Unatoč uspješnoj operaciji, još sam se uvijek identificirala sa slikom sebe kao iskrivljene, neprirodne, nenormalne. Činilo mi se da će uklanjanje tkiva dojki samo produžiti neugodu koju osjećam sa svojim tijelom. Guglala sam prije i nakon, slike žena koje su imale rekonstruktivne operacije, dok su se scene s nezadovoljnim muškarcima u spavaćoj sobi vrtjele u mojoj glavi. Tako dugo sam željela biti u normalnom tijelu koje nije trebalo toliko sređivati i žudjela sam za osjećajem olakšanja u vlastitoj koži. Osjećala sam da će me još jedan ožiljak samo udaljiti od toga.

S vremenom, prihvatila sam stvarnost nasljedne mutacije i dogovorila operaciju s istim liječnicima koji su izveli sestrinu. Mjeseci nakon što sam se vratila iz bolnice su bili poprilično teški: moje grudi su bile bizarne gotovo koliko sam i pomislila da će biti. Ali godinu dana kasnije umetci koje su mi stavili tijelo je prihvatilo, te su postali dio mene. Oni su moja nova ženstvenost, izraz ženske odluke brige o vlastitom tijelu. Sve više i više cijenim svoje grudi radi njihove umjetnosti, radi njihovog silikonskog sadržaja.  Zato što to znači da su preglupe da bi me povrijedile. One su moje nekomplicirane, lijepe prijateljice koje odlično izgledaju u odjeći i govore mi da je život ionako prekratak, te da je u životu najvažnije – zabaviti se. Oduvijek sam se željela tako osjećati. Što se tiče muškaraca, vrlo je jednostavno. Sve što trebam učiniti, trebam voljeti svoje tijelo – i zauzvrat, savršeni muškarac za mene će učiniti isto.

Sada, nije to samo nešto što sam ja prihvatila. Shvaćam da je to prednost koja me je neizmjerno usrećila. Dala mi je mogućnost da oplakujem prošlost, ali također da i suzbijem mogućnost da se isto ponovi. Iako taj posao nije gotovo – odstranjivanje jajnika je ispred mene, kao preventiva raku jajnika, koji se prema statistikama razvija kasnije tijekom života. Danas, blagoslovljena sam neizmjernim prednostima mira same sa sobom, radi toga što sam učinila sve što mogu kako bi živjela život zdravo.

Od prošlog mjeseca moja sestra Krista je gotova sa svojim tretmanima i pet testiranja. Svi su dali  negativan rezultat. Ovaj blog će vam možda reći koliko sam ponosna na nju, ili koliko se veselim našim druženjima, dok obje ne budemo sto godina. Ili koliko sam zahvalna što sam dio obitelji koja me podsjeća koliko je čaroban dar, i koliko je to osjetiljv dar, prekrasan život. Postoji lakoća života u našoj obitelji koja te pomete, a ranije je nisam osjetila. Trijumfirali smo. Za sada, uspjeli smo. A to je privilegija.

Svaka priča svake žene koja se suoči s mogućnosti preventivne mastektomije je potpuno drugačija. Postoje specifični detalji koji se razmatraju za svaku pojedinku. Nemojte se bojati procesuirati ono što dolazi uz cijeli kompleks, a da ne spominjem velike troškove i okolnosti koje živciraju, a postoje jer imaš mogućnost biranja između vlastitih grudi i cjelokupnog blagostanja i mira u glavi. Ponekad, osjećam se kao da su me stavili u zastrašujuću zamku medicinske industrije, ali činjenica je da moja obitelj ima dovoljno jaku povijest koja čini nespornim to da je opasnost stvarna. Ironično, operacija se učinila kao najbolji način za udaljiti se od upitnog svijeta liječenja raka – dok sam još uvijek bila proaktivna.

Ako je to odluka koju činite, jedini savjet koji bi ikada ikome mogla dati je da vjeruje sebi. Slušajte sebe. Znat ćete koji je najbolji odabir za vas; otkrijte ga u svoje vrijeme. Ne mogu zamisliti da je moj mogao biti onaj koji nikada ne bi mogla prežaliti.

                                                                                   Prevela i prilagodila Marinella Matejčić 

Hitna kontracepcija sada dostupna i 15-godišnjakinjama u SAD-u

Američka agencija za hranu i lijekove (FDA) odobrila je pilulu za ‘jutro poslije’ bez recepta za djevojke u dobi od 15 godina na više.

Za kupnju pilule potreban je dokaz o godinama starosti poput vozačke dozvole ili putovnice.

Naime, nakon dvije godine sporenja, nedavno je Američki savezni sud skinuo zabranu s pilule za ‘jutro poslije’. Mnoge konzervativne skupine bile su protiv ove odluke tvrdeći kako pilula za’ jutro poslije’ znači ubojstvo fetusa te da potiče mlade na promiskuitetni seks.

No, istraživanja su pokazala kako Plan B ne predstavlja rizik na mlade žene i ne povećava seksualno ponašanje. Pilula ne stvara ovisnost, ne izaziva otrovne i alergijske reakcije te ne povećava rizik od izvanmaterične trudnoće.

Plan B je namijenjen za korištenje u roku od 72 sata nakon seksa, ali je najučinkovitiji ako se uzme u roku od 24 sata.

Iako ovo još uvijek nije u rangu s reproduktivnim pravima  kao u Francuskoj,  ali  i većini europskih zemalja gdje se kontracepcijske pilule mogu kupovati bez recepta, ipak je ovo korak naprijed za Sjedinjene američke države. 

Stranke i političari na Stupu srama

Javna akcija Stup srama, kojom se htjelo upozoriti na nedovoljnu zastupljenost žena na kandidacijskim listama, održana je danas u centru Zagreba.

Udio žena na kandidacijskim listama za lokalne izbore 2013. godine povećan je za četiri posto te ukupno iznosi 28 posto što je još uvijek daleko ispod uravnotežene zastupljenosti žena koju propisuje Zakon o ravnopravnosti spolova. Kada bi se na ovim izborima naplaćivale kazne za one liste koje nisu zadovoljile kvotu propisanu Zakonom tada bi samo za kandidacijske liste za županijske skupštine i skupštinu Grada Zagreba koalicije okupljene oko SDP-a platile 680 000 kuna, koalicije okupljene oko HDZ-a 840.000 kuna, HSS 400.000 kuna, HNS 160.000 kuna, HDSSB 160.000 kuna, SDSS 320.000 kuna te Laburisti 120.000 kuna. 

“Ukupno bi samo parlamentarne stranke samo za liste za županijske skupštine platile kazne u iznosu 2 680 000 kuna”, rekle su organizatorice akcije.

Ženske feminističke organizacije CESI, Babe!, Domine, Delfin i Centar za građanske inicijative – CGI kontinuirano pred svake izbore provode kampanje za unaprjeđenje sudjelovanje žena u političkom životu, a kampanja za ove lokalne izbore započela je konferencijom Ravnopravne! održanom u listopadu 2012. godine na kojoj je više od 60 sudionica iz organizacija civilnog društva, županijskih povjerenstava za ravnopravnost spolova, državnih institucija i političkih stranaka istaknulo potrebu da se izmjeni izborno zakonodavstvo vezano uz sudjelovanje žena u predstavničkim tijelima.

“Potrebno je pristupiti izmjenama izbornog zakona na način da izborna povjerenstva na svim razinama ne prihvaćaju one liste koje ne poštuju klauzulu uravnotežene zastupljenosti žena i muškaraca te uvesti obavezu sistema zatvarača odnosno definirati i poziciju osoba na listi na način da se kandidati i kandidatkinje na listi nalaze naizmjence”, ističu organizatorice.

Najviše glasova (33 posto) dobio je Zoran Milanović za izjavu: “Izborite se, budite bolje, pametnije, inteligentnije, lukavije i zaboravit će da ste žene, bojat će vas se”.

Drugi s 24 posto glasova bio Radimir Čačić sa izjavom: “Ministrice Holy, ne zamarajte svoju glavicu ekonomskim temama jer ima tko brinuti o tome”.

Osim za izjavu premijera te bivšeg prvog potpredsjednika Vlade, građani i građanke su glasovali i za izjave Dražena Đurovića iz HDSSB-a, Dujomira Marasovića iz HDZ-a, Ivana Jakovčića iz IDS-a te Damira Kajina.

Emancipirane i aktivne Jablaničanke

Na izlasku iz Muzeja Bitke za ranjenike nalaze se dvije suvenirnice. Prva, službeno “Titova” suvenirnica nudi dijapazon proizvoda sličan onome koji se nudi u Kumrovcu. Druga, etno suvenirnica dana je na korištenje Jablaničankama. U malenom prostoru, prepunom ručnih radova, tabletića, šarenih tunika, vunenih čarapica i eko proizvoda dočekala me je simpatična gospođa Mevlida Delić iz udruženja žena “Most” iz Jablanice.  Udruženje okuplja žene iz regije te se bavi poticanjem: poljoprivredne i stakleničke proizvodnje, uzgoja i prikupljanja ljekovitog bilja, tkanja i tekstilne obrade te rukotvorstva. Udruga je osnovana 2009. godine s ciljem emancipacije i ekonomskog osnaživanja žena. U suradnji s humanitarnom organizacijom Žene za žene International Sarajevo u Jablanici je pokrenut niz radionica. Jablaničanke su tako prošle tečajeve emancipacije te su nakon toga završile certificirane tečajeve za gore spomenute djelatnosti.

Gospođa Delić je naglasila da je život u Jablanici težak, no da su ljudi na prostorima Neretve na to naučili. Obitelji  se za hranu i osnovne životne potrebe snalaze,ali veliki izazov predstavlja školovanje djece. S obzirom da je broj nepismenih u BiH visok i imajući u vidu usporen ekonomski oporavak zemlje,  ovakav oblik udruživanja pruža Jablaničankama prijeko potrebne izvore primanja i mogućnost nastavka školovanja za njihovu djecu.

Udruga se okupila spontano, ispričala mi je Mevlida. Povratak na stare poslove i u tvornice nije bio moguć, a potrebe mjesta nakon rata velike, te su se žene okrenule poljoprivredi  i rukotvorstvu. Prodajući svoje proizvode ‘u prolazu’ intenzivno su komunicirale sa svojim kupcima i širile informacije o svojoj proizvodnji. Kroz neposrednu komunikaciju stupile su u kontakt sa Žene za žene International u Sarajevu koje su im omogućile edukaciju i dobivanje certifikata  neophodnih za nastavak njihove proizvodnje. Udruga “Most” surađuje s ostalim poljoprivrednim i pčelarskim udrugama u regiji pri čemu se uvelike oslanjaju na dobru suradnju s općinskim vlastima i upravom Muzeja Bitke za ranjenike, koji im je ustupio prostor. Udruživanje je povećalo vidljivost njihovih proizvoda i omogućio nastupanje na regionalnim sajmovima.

Gospođa Delić , koja se bavi tekstilnim rukotvorstvom i izradom divnih šarenih tunika, kazala je da su za nju kukičanje i kačkanje izvrsna terapija koja je smiruje i omogućava miran san, a mirne noći su rijetkost u Jablanici koja se još psihički oporavlja od ratnih stradanja.

Jablaničanke, predstavljaju tvrdoglavu snagu i otpor svim problemima. One ne traže novac nego priliku, ne sjede besposleno nego u tišini vrijedno i marljivo rade. Jablanica je mjesto u kojem se i dalje osjeti ponos mještana na bitku koja se ovdje odigrala.  Nabujala Neretva otplavila je drveni most koji je spajao riječnu obalu sa srušenom vertikalom mosta. Sanacija i obnova drvenog mosta u Jablanici se čeka i danas. Kako? Učenici Osnovne Škole Suljo Čilić iz Jablanice napravili su akcijski plan sanacije – elaborat vrijedan divljenja koji je izložen u sklopu Muzeja i koji ističe: ” Partizani su drveni most napravili za 19 sati, a nadležnim organima u BiH to nije uspjelo ni za 19 godina!!!“.  Panel svjedoči o mentalitetu Jablaničana i Jablaničanki, malih i velikih da usred loše ekonomske situacije i pravnog i birokratskog kaosa u kojem se BiH nalazi ne sjede i ne kukaju, već aktivno rade za boljitak svoje zajednice.

Mevlidinim stopama krenula je i njezina kćer Merima Delić koja se bavi izradom unikatnog nakita kojeg prodaje u Mostaru i preko društvenih mreža. Na njenoj je stranici bogata galerija slika s različitih sajmova i događanja na kojima zajedno s majkom i ostalim mještankama izlaže svoje rukotvorine.

Ako vas put odvede u Jablanicu, svakako posjetite suvenirnicu udruge “Most”. Ako vas nešto zanima slobodno pitajte i saznajte. Mevlida će vam ponosno pokazati proizvode i odgovoriti na sva vaša pitanja jer je komunikacija sa svima koji su voljni slušati ključ uspjeha ovih hrabrih i ponosnih žena. Budući razvoj udruge je neizvjestan. Jablaničanke priželjkuju daljnji razvoj i širenje djelatnosti udruge. Velika im je želja nabaviti tkalačke stanove i intenzivirati vunenu tekstilnu proizvodnju. Novaca za kupnju tkalačkih stanova i druge opreme nemaju, općina podupire rad udruge koliko može, ali najveći problem predstavlja pravna paraliza u Državi zbog čega je trenutno nemoguće tražiti poticajna sredstva iz inozemstva. Prijavljivanje poduzetničke djelatnosti također nije opcija jer u BiH još uvijek ne vlada povoljna poduzetnička klima. Stoga, ovim putem se pozivaju čitatelji i čitateljice Libele da ukoliko posjeduju (ili znaju nekoga tko posjeduje) ispravan tkalački stan, vrtlarsku i poljoprivrednu opremu koji im ne trebaju, a spremni su donirati kontaktiraju udrugu ili Asju Murvat, predsjednicu Udruženja žena “Most”  na mail  asjamurvat@yahoo.com kako bi pomogli/pomogle daljnje djelovanje hrabrih žena  ove udruge.