‘Javni mediji u Zagrebu ne smiju biti propagandni bilten gradonačelnika’

Grad Zagreb nema jasnu medijsku strategiju niti medije koji bi pratili teme od javnog i općeg interesa za građane Zagreba, ocijenjeno je na tribini na temu Grad Zagreb i mediji. Tribinu je organizirala Platforma nevladinih organizacija Novi prostori govora. 

“Cilj tribine je otvoriti razgovor s predstavnicima političkih stranaka, kandidatima za zastupnike u Gradskoj skupštini, članovima akademske zajednice, predstavnicima medija i drugim zainteresiranim stranama u razvoju medijske strategije, no današnjoj tribini nije se odazvao ured gradonačelnika ni predstavnik nezavisne liste Milana Bandića“, istaknula je moderatorica tribine Jelena Berković iz GONG-a, prenosi Civilno društvo.

Modeli financiranja

Viktorija Car, docentica na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, postavila je pitanje kakve medije želimo i kakve medije imamo i što od njih očekujemo i ocijenila da do sada nismo imali razvijenu medijsku strategiju. Naglasila je da su i u Europi, kada je tržište počelo regulirati medijsku scenu, počeli problemi javnih medija. Najvećim problemom javnih medija Car je ocijenila financiranje dodavši da u Europi postoje razni modeli financiranja javnih i lokalnih medija po kojima javne medije dijelom financiraju i komercijalni mediji. Istaknula je da su kvalitetni lokalni mediji jedno od demokratskih prava i zauzela se za ‘slobodni javni medij u Zagrebu koji će biti otvoren i za kritiku građana i građanki, a ne propagandni bilten gradonačelnika’.

Kandidat za gradonačelnika Hrvatskih laburista Branko Vukšić prozvao je gradonačelnika Bandića da je ‘kupio skoro sve medije u gradu’ ocijenivši da i nakon hrvatskog punopravnog članstva u Europskoj uniji stanje neće popraviti. Vukšić smatra kako je pitanje javnih medija jedno od najneuređenijih područja europskog zakonodavstva, dodavši da su ‘javni mediji trn u oku krupnog kapitala’.

Estradizacija

Tomislav Stojak, govoreći u ime koalicije SDP-HNS-HSU i kandidat za zamjenika gradonačelnika na predstojećim izborima ocijenio je da Zagreb nema strategiju ni na jednom području pa samim tim ni na području medija. Postavio je pitanje hoćemo li podržati ‘estradizaciju medija ili krenuti u drugom smjeru’.

Predstavnik HDZ-a Jasen Mesić rekao je da je dobro da se o medijskoj strategiji razgovara, ali nije dobro da se o tome razgovara u predizborno vrijeme. Ocijenio je da u zagrebačkim lokalnim medijima postoji veliki utjecaj gradonačelnika Bandića, ali i Gradske skupštine koja financira određene internetske portale, iako nije bio raspisan javni natječaj. Po njegovim riječima do sada nije postojala politička volja gradonačelnika i Gradske skupštine da se to pitanje jasno definira, a postojali su mehanizmi.

Na skupu su sudjelovali i predstavnici drugih političkih opcija, kao i medijski djelatnici koji su istaknuli potrebu da se u Zagrebu jasno profilira javni medij koji bi objektivno pratio politička zbivanja u Gradu Zagrebu.

PEN i angažirana književnost

Hrvatski  P.E.N. centar poziva na subverzivni forum “Subverzivna književnost: Angažiranost danas”, 9.-11. svibnja 2013. u Zagrebu, u kinu Europa, u sklopu Subversive festivala.

 

Četvrtak, 9. svibnja

20:00

Foaje kina Europe

Predrag Lucić i Boris Dežulović: Melodije bijede i pobjede

20:00 – 22:00

SubLit Café

Moderatori: Milan Rakovac i Marko Pogačar

 

 

Petak, 10. svibnja

11:00 – 11:15

Uvod: Zašto subverzivna književnost?

11:15 – 13:00

1. panel

Autorski angažman jučer i danas

Moderator: Igor Štiks

Panelisti/ice: Christos Chrissopoulos, Nadežda Čačinovič, Karl Markus Gauss

13:00 – 14:00

Stanka za ručak

14:00 – 15:30

2. panel

PEN i angažirana književnost

Moderator: Nadežda Čačinovič

Panelisti: Predrag Matvejević i John Ralston Saul

16:00 – 17:30

3. panel

Kako se to piše angažirano?

Moderator: Peter Vermeersch

Panelisti/ice: Annelies Verbeke, Nikica Petković, Daša Drndić

18:00 – 20:00

Okrugli stol

Književni angažman: čemu i zašto?

Moderator: Boris Postnikov

Panelisti: Ivana Sajko, Oliver Frljić,  Andrej Nikolaidis i Selvdin Avdić

20:00 – 22:00

SubLit Café

Moderator: Marko Pogačar

 

Subota, 11. svibnja

12:00 – 14:00

4. panel

Suočavanje s prošlošću

Moderator: Seid Serdarević

Panelisti/ice: Daša Drndić, Saša Ćirić i Peter Vermeersch

14:00 – 15:30

Stanka za ručak

15:30 – 17:30

5. panel

Suočavanje sa sadašnjošću: pisac kao aktivist

Moderator: Nick Holdstock

Panelisti/ice: Grazyna Plebanek, Andrej Nikolaidis, Ivana Sajko

18:00 – 20:00

Okrugli stol

Okupiraj književnost

Moderator: Marko Pogačar

Sudionici: Aleš Debeljak, Karl Markus Gauss, Christos Chrissopolous

 

Povećan broj feministkinja glasačica u SAD-u

Prema anketi koja je provedena od strane Ms. Magazinea, CCMC-a (Communications Consortium Media Center) i FMF-a (Feminist Majority Foundation), postoje opipljiva oživljavanja feminizma među glasačicama u SAD-u. Broj žena koje se identificiraju kao feministkinje porastao je za devet posto od zadnjeg istraživanja 2008. Kako sada stvari stoje, 55 posto glasačica se naziva feministkinjama i broj je još veći među mladim ženama. Prema Ms. Magazine: “Govoreći o mladim ženama (ispod 30 godina starosti), čvrsta većina njih (58 posto) izjašnjava se kao feministkinja, te 54 posto starijih žena, gotovo tri četvrtine žena demokratski orijentiranih i respektabilnih 38 posto žena republikanske orijentacije. Feministički faktor nadilazi rasne i etničke linije, s većinom latinskih, afričko-američkih i bjelačkih glasačica koje sebe smatraju feministkinjama.” {slika}

Osim toga, istraživanje je pokazalo da su obojene žene sklonije sebe nazivati feministkinjama. Gotovo tri četvrtine latino-američkih žena i 66 posto afričko-američkih glasačica izjasnilo se kao feministkinje.{slika}

 Također, feministička groznica nije zahvatila samo žene; opipljiva je i među glasačima. Anketa je pokazala da jedan od tri glasača identificira sebe kao feminista.

Predsjednica FMF-a, Eleanor Smeal, objasnila je da su rezultati upitnika istaknuli značajnu i ključnu ulogu feminista kao interesne grupe u politici SAD-a: ” Kao što smo krenuli naprijed nakon izbora 2012., vrijeme je da se prizna da nisu samo žene te koje su napravile kritičnu razliku u ponovnom izboru predsjednika Baracka Obame, već da su feministkinje. Vrijeme je da se doda drugi faktor iznad rodnog jaza u poslije-izbornoj analizi: feministički faktor.”

Mnogi su očekivali (nadali se) da će se Hilary Clinton kandidirati 2016. Hoće li se feministički faktor intenzivirati kad vjerojatnost ženske kandidature za predsjedničku poziciju postane bliže realnosti no fantaziji? Može li samo-izjašnjeni feministički kandidat učiniti feminizam glavnom niti vodiljom?

Samo će vrijeme reći. U međuvremenu, ja ću zamišljati različite scenarije kako bi promjene faktora straha u feministički faktor mogle izgledati.

                                                                     Prevela i prilagodila Lana Bosilj

Kako restrukturirati poduzeće?

Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) poziva vas na radionicu Kako restrukturirati poduzeće: primjeri ITAS-a i Jugoremedije, koja će se održati u srijedu 8. svibnja u 18 sati u Radničkom domu u Zagrebu (Trg kralja Petra Krešimira IV. 2, dvorana na 5. katu). Radionica će u prvom dijelu pružiti uvid u pravni okvir i postojeću praksu provedbe restrukturiranja u Hrvatskoj, a u nastavku će predstaviti primjere dvaju poduzeća – jednog iz Hrvatske, drugog iz Srbije – koja su radnici iz situacije sigurnog bankrota doveli do radničkog dioničarstva i nastavka proizvodnje.

Uvodna izlaganja: Katja Jajaš (pravnica), Branislav Markuš (Jugoremedija), Zdravko Seki (stečajni upravitelj), Dragutin Varga (ITAS)

Radionica Kako restrukturirati poduzeće dio je ciklusa posvećenog organizacijskom, pravnom, ekonomskom i medijskom aspektu radničkih borbi na temelju konkretnih situacija iz prakse, koji BRID organizira u suradnji s fondacijom Rosa Luxemburg Stiftung – Southeast Europe. Sljedeća radionica održat će se 5. lipnja, a tematizirat će osnivanje i vođenje zadruga na primjerima Humane Nove, Prakse i KopMedije.

Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju nastala je u ožujku 2012. godine, a bavi se problematikom radničkih prava i aktivne solidarnosti, uvođenjem demokratskih procesa u ekonomsku sferu te s time povezanim organizacijskim pitanjima. Organizacija također radi na uspostavljanju širih platformi temeljenih na solidarnosti, uključujući suradnju sa sindikatima, nevladinim organizacijama, grass-root pokretima i ostalima zainteresiranima za radnička pitanja.

Bilješke o PMS-u

U utorak, 7. svibnja, u 19 sati, u zagrebačkoj Galeriji VN, Ilica 163a, otvara se izložba novosadske umjetnice Jelene Jureša pod nazivom Bilješke o PMS – u. Izložba ostaje otvorena do 24. svibnja.

Bilješke o PMS-u

Dvokanalna videoinstalacija, 54′, 2012.

Rad Bilješke o PMS-u je dvokanalna videoprojekcija koja prikazuje priču o dvije žene u različitim danima menstrualnog ciklusa, ujedno prateći njihove promijene raspoloženja i različita psihološka stanja.

Jednosatni video rad Bilješke o PMS-u, prema navodima Arijane Luburić Cvijanović, pretvara u umetnost ‘stanje na koje se prečesto odmahuje rukom’.

Rad Jelene Jureše kroz najintimnije ispovijesti o obično neizrečenim, zatomljenim mračnim mislima, porivima i potrebama izvan okvira prihvatljivog ili lijepog ponašanja, izmijenjenim slikama o sebi i drugima, te vlastitom životu, upoznaje gledatelja s unutrašnjom borbom žene privremeno ‘zatvorene zbog popisa’, kako je to formulirano u jednoj od dve isprepletene video pripovesti.

Protagonistice upadljivo različitih senzibiliteta, karaktera, dinamike i životnih okolnosti, sjedinjuju se u iskustvu čiju težinu oslikavaju brojna ponavljanja i sama dužina trajanja rada, a bliskost koju u njemu ostvaruju vješto dočarava komunikacija putem boja te suprotstavljenih prostora i pokreta likova u paralelnim projekcijama.

ANAtomija

Video, 3′ 46”, 2012.

ANAtomija je rekonstrukcija privatnog arhivskog snimka. Kao sedamnaestogodišnjakinja Jureša je bolovala od anoreksije i zbog nemogućnosti da svoju mršavost sagleda zamolila je da bude snimljena videokamerom.

Jelena Jureša (Novi Sad, 1974.) završila je studij na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Izlagala je na samostalnim i skupnim izložbama u Srbiji, Austriji, Hrvatskoj, BiH, Sloveniji, Grčkoj, Italiji, Francuskoj, SAD-u. Boravila je na umjetničkim rezidencijama u Parizu 2004. i 2005. godine. Njezino vizualno istraživanje oslanja se na ispitivanje reprezentacijskih (ne)moći ‘slike’: fokus njenog rada je portret u najširem smislu, putem kojega ispituje odnos promatrača i promatranog kroz ponuđenu mogućnost razumijevanja portretiranog subjekta i problematiziranja pitanja: Što ‘slika’ govori, a što ne (?).

Jureša u središte svog umjetničkog koncepta stavlja pitanja rodnog, socijalnog, klasnog i svakog mogućeg identiteta. Fotografska slika je polazište njezinog kreativnog promišljanja drugosti, bilo da se radi o mediju fotografije, videa ili o audiovizualnoj instalaciji.

Postoje li doista romanopisci i žene romanopisci?

Wikipedija je odlučila da Amerikanke koje pišu romane ne pripadaju u kategoriju nazvanu Američki pisci već ih je svrstala u spolno određenu podkategoriju zvanu Američke spisateljice. U redu, nije to učinila baš Wikipedija. Ona je platforma, a ne cjelovita jedinica i razgovarati o njoj kao o vlasniku jednog korporativnog uma isto je kao vjerovati da je Facebook feed pažljivo odabrani uradak jednog urednika. Možda je točnije reći da su određeni ljudi iza Wikipedije odlučili organizirati fikciju tako da ostave žene izvan nje.

Tekstom Amande Filipacchi u New York Timesu započela je ozbiljna rasprava na stranici o kategoriji Američkih pisaca, a urednici pokušavaju pronaći rješenje za ovo pomno promatrano pitanje. Nekolicina brani ovu podjelu kao neutralnu odluku kojoj je cilj smanjiti neodrživo ogromnu kategoriju, ali većina uključenih smatra da je na djelu seksizam: po ovakvom sistemu poretka muškarci su standardni primjerci ljudi, a žene podskup. Jedan od prijedloga bio je i taj da se doda kategorija Američki muški pisci, ali je naišao na prigovor da bi onda roditeljska kategorija sa piscima koji se nisu izjasnili ni kao muški ni kao ženski, bila čudnovata uska grupa kao predstavnica književnosti jednog naroda.

Spol nije filter samo u Americi. Pogledala sam kategoriju Viktorijanski pisci i tamo postoji samo jedna podkategorija: Viktorijanske žene romanopisci.  Neke žene izborile su pravo i zauzele mjesto u glavnoj kategoriji, ali neke nisu – uključujući George Eliot. George Eliot, jedna od najboljih spisateljica i najviktorijanskija od svih viktorijanskih pisaca, zamotana je u žensku zavisnost književne povijesti. Naravno, nema straha da bi ovakva izopačena klasifikacija zadesila Hardyja ili Dickensa. Kategorija Viktorijanski muški pisci ne postoji jer biti muškarac se smatra neutralnim u ovom sistemu. Čini se kao da se još nismo otresli onog seksizma zbog kojeg je Mary Anne Evans objavila Middlemarch pod muškim pseudonim, zar ne?

Problem nije samo u Wikipediji koja kategorizira i nisu samo pisci kategorizirani. Živimo u svijetu gdje se sve bjesomučno sortira linijama roda. Kao roditelj s feminističkim pretenzijama, bila sam diskretno šokirana vidjevši svoje dvoje djece (jedan dječak, jedna djevojčica) koji su također počeli rodno odvajati stvari. Na primjer, ispalo je da su puloveri muška stvar, a kardigani ženska stvar i nikakvo nagovaranje nije ih moglo uvjeriti da su počinili rodnu izdaju na pletenini. Osjetila sam se  pomalo šokirano i izdano što su se moja djeca okrenula protiv mojih principa – sve dok nisam stala i razmislila.

Možda ne volim uvijek svoje mjesto u rodno binarnom sistemu, ali zaisgurno ne želim biti izvan njega. Kroz svoju odjeću, šminku i način ponašanja svaki dan radim stotinu malih stvari koje naglašavaju moju odanost ženstvenosti. I ja se razvrstavam – skoro svi do jednoga to radimo. Takvo sortiranje nije osobito zlonamjerno samo po sebi, osim po tome što ima tendenciju širenja i tada postaje neka vrsta sudbine. U svemu tome postoji i hijerarhija. Načula sam svoju kćer kako podrugljivo opisuje svoju prijateljicu iz razreda kao “ženskastu djevojčicu koja samo voli stvari za djevojčice-djevojčice-djevojčice-djevojčice-djevojčice.” Znači, ako pravilno ne usvojiš svoj rod, imaš traumu, a ako imaš previše ženstvenosti, bit ćeš ismijana.

Ovaj način razmišljanja – muško kao mainstream, žensko kao jedan mali podskup – doveo je do žamora protiv uvrštenja Hilary Mantel u uži krug za Žensku nagradu za fikciju 2013. Osvojila je već dvije Booker nagrade, zašto bi se onda još natjecala sa ženama? Već se dokazala kao pisac bez ikakve rodne oznake. U uspjehu gubi svoj spol. Ako prigovaram Wikipediji što je načinila posebnu kategoriju za žene koje pišu romane, možda bih trebala prigovarati i nagradama koje rade to isto – to i radim, odnosno, prigovaram potrebi da one postoje.{slika}

Nagradu Booker dobilo je dvostruko više muškaraca nego žena, i odbijam vjerovati da je to zato što su muškarci dvostruko talentirani. Dok se tu ne ostvari jednakost, Ženska nagrada obavlja tužno potreban posao slavljenja ženskih autora. Samo njeno postojanje možda produljuje njenu potrebu za postojanjem, ali ipak se ne mogu domisliti boljeg odgovora na sveprisutni seksizam osim isticanja da žene jesu, a da kultura koju stvaramo je na kraju bitna. Ta kultura nije bitna samo unutar rodnih granica, a dok sortiramo i sortiramo sve dok i sebe nismo sortirali u odvojene sfere, tko zna koliko će odličnih spisateljica biti posortirano i koje neće uspjeti kao pisci samo zato što imaju etiketu “žena”.

 

                                                                 Prevela i prilagodila Ljiljana Žegrec