Ljubičasta boja je boja promjene, pa je zato i zaštitna boja nove zagrebačke političke stranke ZA GRAD, koja pretendira promijeniti naše poimanje funkcioniranja demokracije i politike općenito. Njihov cilj je vratiti ‘vjeru u politiku’ građanima i građankama tako da se upravo njima omogući sudjelovanja u procesima odlučivanja, odnosno u vlasti. O novoj političkoj opciji, njihovim uvjerenjima i metodama, programu i akcijama, kao i direktnoj demokraciji, razgovarale smo sa supredsjednicima stranke Ivom Kvakić i Markom Gregovićem.
Javnosti je poznato da je stranka ZA GRAD nastala iz Sindikata biciklista, pa možete li ukratko objasniti kako se javila ideja da iz interesnog sindikata osnujete stranku koja bi trebala predstavljati interese svih građana i građanki Zagreba?
Marko: U javnosti je zapravo dobivena pogrešna slika, zato što je od dvadeset ljudi u upravnom i nadzornom odboru stranke, samo troje iz Sindikata biciklista. Istina je da se ideja za osnivanjem stranke javila na jednom od sastanaka Sindikata biciklista, ali to je sada već daleko nadraslo bilo kakvo biciklističko pitanje. Naravno, puno je nas koji vozimo bicikle i dalje, ali bavimo se i mnogim drugim pitanjima.
Dobro, onda ukratko objasnite kako vam se javila ideja za osnivanjem stranke.
Marko: Ideja je nastala tako što smo mi, iz udruge Sindikata biciklista, ali i drugi ljudi iz drugih udruga, shvatili da cijelo vrijeme lupamo glavom o zid, plafon koji nam nameću postojeće političke garniture, te da je jednostavno vrijeme da se stvari počnu mijenjati drugim sredstvima.
Dobila sam informaciju od pouzdanog izvora, inače člana vaše stranke, kako su početne akcije udruženja ZA GRAD, prije nego što ste postali stranka, bile usmjerene na delegitimiranje i ismijavanje s aktualnim gradonačelnikom, a ne kao ozbiljno zagovaranje neke konkretne ‘treće’ opcije koja bi predstavljala građane i građanke.
Marko: Očito imamo krticu u stranci (smijeh). U početku se javila ideja da je politička situacija toliko smiješna da nam i preostaje jedino smijati se i ismijavati situaciju, no onda smo shvatili da je i tragična situacija te da je potrebno napraviti nešto ozbiljno. Ljudi su nam sami od sebe počeli davati podršku da napravimo nešto, a onda je preostalo samo da se, iz poštovanja prema tim ljudima, uozbiljimo i napravimo nešto.
Iva: Nikada, pa ni na početku, cilj nije bio ismijavati, već je možda to bila taktika zbog plafona na koji smo naišli o kojem je Marko govorio. Nismo htjeli ismijavati politiku već političare i političarke. Planirana akcija Atentat na patlidžana trebala je biti da pokažemo kako su kandidati i kandidatkinje toliko traljavi, smiješni i jadni da možemo i patlidžana kandidirati. Od toga smo odustali zapravo kada smo prvi put izašli u javnosti i vidjeli da nas ljudi doživljavaju ozbiljno te da žele promjene. Htjeli smo na kraju ostati ozbiljni u tome što radimo.
No, patlidžan je ostao kao vaš simbol?
Iva: Da, on je sada naša maskota.
Kakav rezultat očekujete od predstojećih lokalnih izbora, s obzirom na činjenicu da je stranka ZA GRAD osnovana prije svega dva mjeseca, vaši članovi i članice nisu javnosti poznati političari/ke te u Hrvatskoj tradicionalno prisutnog tzv. ‘alternativnog glasovanja’, tj. glasanja protiv neke opcije, a ne za neku opciju? Mislim, nije li glas za vašu stranku, kako nemate izglede pobijediti na predstojećim izborima, zapravo bačen glas?
Marko: Upravo je naša najveća prednost da smo nepoznati i neprofilirani, jer sadašnji profilirani političari i političarke su nas doveli u situaciju u kojoj se nalazimo. To ljudi prepoznaju i zato više uopće ne izlaze na izbore, ne izlaze na referendume, ne glasuju, a upravo to mi želimo promijeniti. Zato očekujemo, što se vidi na mnogo različitih načina, da će nas ljudi podržati. Naša minimalna očekivanja su ulazak u Gradsku skupštinu, a vjerojatno i osvajanje većeg broja mandata, kako bi na taj način kontrolirali odluke koje se tamo donose.
Imate li neke rezultate istraživanja javnog mijenja?
Marko: Ne, zasad ih nemamo. Ali smo svakako jako popularni na društvenim mrežama.
Tko čini biračko tijelo na koje vi ‘računate’, odnosno, na koju populaciju vaša stranka apelira?
Iva: Široka populacija ljudi je naše potencijalno biračko tijelo. Zasigurno računamo na ljude koji su do sada glasovali tako da su morali birati ‘manje zlo’, koji su prestali izlaziti na izbore. Dakle, ljudi kojima je dosta trenutnih političkih opcija, apatični ljudi koji su sada prepoznali nas kao svoju opciju. Puno nam se ljudi javlja sretno da napokon mogu glasati za nekoga, a ne protiv nekoga. Mladi su nam jako bitni, oni su nekako tradicionalno apatični i apolitični, kod njih pokušavamo probuditi interes. Želimo ponovno probuditi ljude koji su odustali od politike. Evo, vidimo rezultate izbora za Europski parlament, koji je zaista porazne izlaznosti jer ljudi zaista više ne vide smisao u glasanju, jer bez obzira na to koju opciju zaokružili- na kraju je uvijek ista pjesma. Njima pokušavamo pokazati da postoji nova opcija za, i ljudi zaista odlično reagiraju na to.
{slika}
U suvremenoj krizi liberalnih demokracija, često se čuje kritika da nam treba direktna demokracija, ponajviše s ljevice. Je li vaša ideja online participativne demokracije, koja naravno nije istovjetna direktnoj demokraciji, za koju se vi zalažete, zapravo jedan oblik potencijalnog rješenja za spomenute probleme?
Marko: Smatramo da je participacija nešto što je nužno za demokraciju. Naša parola glasi: Bez participacije nema demokracije! Mi to stvarno mislimo. Direktna demokracija je nešto čemu treba težiti na neki način, ali to nosi sa sobom dosta problema.
Ona se svakako danas čini nemogućom.
Marko: Moguće je uvesti ju u nekom obliku. Demokracija nije apsolutna kategorija, već stvar stupnja. Možemo se približiti direktnoj demokraciji više, pa imati svaki dan referendume i različita izglasavanja, no to je samo jedan smjer. Participacija, uključivanje ljudi u politiku i u rasprave oko pitanja koja su bitna za njih. To je jako bitno za demokraciju. Dakle, to uopće nije pitanje direktne demokracije, već je pitanje sudjelovanja.
Dobro, ali vaš koncept online participativne demokracije zapravo je neki oblik online direktne demokracije, makar je vi nazvali participativnom, zar ne? Ako imam prijedlog pred sobom i preko klika se izjašnjavam ‘da’ ili ‘ne’, iako ne dolazi sve na dnevni red, to ipak predstavlja neki oblik direktnog odlučivanja.
Marko: Da, ali svi ti prijedlozi ne dolaze direktno u Skupštinu i baš zato to više služi kao određeni signal o tome koje teme i problemi više okupiraju ljude, te da bi se na to trebalo obratiti više pozornosti. Političari i političarke danas ne pridaju pažnju željama i problemima građana i građanki. To je najveći problem koji mi nastojimo riješiti. Participacija za koju se mi zalažemo znači da se u budućnosti sustav mora mijenjati, da ljudi na lokalnoj razini mogu sudjelovati u odlukama koje ih se tiču. Danas, na razini Vijeća četvrti, vi zapravo ništa ne možete odlučiti, zato što sve na kraju ide preko Gradskog poglavarstva. To se treba promijeniti, treba se dati pravna osobnost tim nižim razinama upravljanja, te na taj način uključiti ljude u politiku.
Možete li ukratko objasniti kako funkcionira model participativne demokracije koji vaša stranka zagovara?
Iva: Svatko tko je registriran na našoj web platformi, dakle, ne nužno član/ica stranke, može dati prijedlog, o tom se prijedlogu zatim raspravlja. Postoji dio predviđen za komentare, te jedan glas koji osoba može dati ‘za’ i ‘protiv’ prijedloga. U slučaju da se osoba predomisli može povući, odnosno promijeniti svoj glas. Poanta je da se potakne neka zdrava diskusija o nekom pitanju. Prijedlozi s najviše glasova služe kao signal da se tim pitanjem treba pozabaviti, konzultiraju se stručnjaci/kinje koji analiziraju je li taj prijedlog izvediv, ako da na koji način. Sve se analizira i rješava korak po korak.
Politička kultura i tradicija u Republici Hrvatskoj nisu pretjerano plodno tlo za demokratične metode javnog upravljanja (poput referenduma, javnih rasprava i sl.), za razliku od primjerice Švicarskog društva. Imate li već neke uvide kako građani reagiraju na vaše nove metode političke participacije u Hrvatskoj?
Marko: Ne vjerujemo da postoji druga opcija, osim participacije. Ako imate park u kvartu, u kojem je nešto razbijeno, ti znaš da je razbijeno, a ne Gradsko poglavarstvo. Prema tome, uopće nema dileme tko bi trebao imati zadnju riječ u takvim pitanjima, tko bi trebao mijenjati stvari i zalagati se da se stvari okrenu kada interes od toga ima direktno lokalna zajednica. Ljudima samo treba dati kanal.
Iva: Ljudi dosad jednostavno nisu imali iskustva i nitko im nije nudio tu opciju. Ljudi nigdje nisu previše aktivni dok im ne pokažeš da mogu sudjelovati, da postoje kanali. Primjerice brazilski Porto Alegre je još u 1980-ima uveo participativnu demokraciju i participativni proračun, što je u početku interesiralo možda tisuću ljudi, no s godinama je broj ljudi koji participiraju sve veći. Mi mislimo da i u Zagrebu broj ljudi koji participiraju može rasti, iz toga proizlaze dobre stvari i odluke. Tko ne bi htio sudjelovati u donošenju odluka koje ga se tiču?
Marko: Sada u mjesnim odborima postoje ti smiješni sandučići u koje možete ubaciti prijedlog, a nitko nikad ne zna što je s tim prijedlogom, gdje to ide, na koji način se taj prijedlog rješava i sl., što dovodi do toga da ljudi otupe na takvo stanje i odustaju od sudjelovanja. Kada bi se omogućilo da se u mjesnim odborima može nešto realno napraviti i promijeniti, kada bi ti mjesni odbori imali budžet i kada bi građani i građanke mogli vidjeti neki direktni učinak svojih zamisli, to bi bila drugačija situacija.
{slika}
Jeste li primijetili da vam neke konkurentske opcije na neki način ‘kradu’ vašu ideju participativne demokracije? Mislim, u najmanju ruku da su ‘inspirirane’ time?
Marko: Da, i mi to pozdravljamo.
Iva: To je pozitivan pomak, ako svi to prihvate to će biti sjajno.
Marko: Pokrenuli smo stranku jer nas je živcirao način na koji funkcioniraju stvari. Ako bilo tko prihvaća vrijednosti i metode kojima se mi služimo, onda smo na neki način podigli ljestvicu političke kulture, čak prije no što smo ušli u Skupštinu.
U vašem programu ističete načela transparentnosti i demokratičnosti, potrebu za boljom i zdravijom prometnom regulacijom, potrebu za boljom ekološkom zaštitom… Što je sa socijalnim programom, kulturnim programom i sl.?
Iva: Poanta ove stranke da to nismo toliko mi i naši stavovi, već da građani i građanke daju svoje prijedloge. Mi imamo na našoj stranici i prijedloge vezane uz kulturnu ili socijalnu politiku, te ćemo na temelju njih graditi priču dalje.
Marko: U programu imamo tri glavne točke na koje smo se fokusirali, no to ne znači da nemamo i ostale. Participacija, kao glavna točka, veoma je široka i obuhvaća prijedloge koji se tiču i kulturne i socijalne politike. Ova akcija smanjenja ZET tramvajskih karata na pet kuna je također socijalna politika, povećanje energetske učinkovitosti zgrada, što mi imamo kao naš prijedlog, također je socijalno pitanje. Imamo puno prijedloga koji se možda ispočetka ne čine kao socijalno pitanje, jer ne podrazumijevaju da se ‘iskešira’ za nešto, ali se tiču ekonomije i socijale.
Stranka ZA GRAD je lokalna stranka, no imate li kakav plan širenja na nacionalnu razinu? Ono što je meni palo na pamet kada sam gledala vašu stranicu i vaš program je mreža lokalnih stranaka koje bi surađivale, možda pod nekom krovnom nacionalnom organizacijom?
Marko: Upravo to i jest bila neka ideja. No o tome ćemo kasnije razmišljati, prvo nas čekaju lokalni izbori u Zagrebu. Postoje neke inicijative koje su nam se javile iz različitih dijelova Hrvatske, što je odlično jer se vidi da po cijeloj Hrvatskoj ljudi slično razmišljaju.
Kolika je zastupljenost žena na vašoj izbornoj listi?
Iva: Mi smo jedini koji imamo fer princip prema ženama. Ja sam nositeljica liste, a nakon mene mjesta su popunjavana žena- muškarac- žena- muškarac, itd. Dakle, nije kao kod ostalih stranaka gdje se liste formalno popune ženama koje se stavlja među zadnjima, već smo zbog ravnopravnosti išli na taj ‘zip’ sistem. U užem stranačkom timu je i inače više žena nego muškaraca.
Marko: Neka statistika s društvenih mreža pokazuje da nam je 60 posto ‘lajkova’ stiglo od žena.
Za kraj, ispričajte nam ukratko o projektima koje ste pokrenuli i planirate pokrenuti?
Iva: Mi nemamo tipičnu kampanju gdje se puno stvari obećavamo, već smo se skoncentrirali na projekte koji su popularni na našoj web platformi i koje mi možemo izvesti, te je upravo to najveći dokaz da se sve može s malo volje. Ako neke projekte mi kao mala stranka s jako malim budžetom možemo realizirati, onda ne znamo zašto drugi to ne čine. Neki projekti koje smo već napravili su Književnost u tramvajima – prijedlog po uzoru na Madrid. Dakle, u tramvajima postoje ulomci iz književnosti koji se mogu pročitati. Neki od autora su Edo Popović, Marko Pogačar… Uglavnom moderna hrvatska književnost. Njihove pjesme i ulomke iz proze objesili smo na tramvajske rukohvate kako ljudi ne bi čitali samo tužne listiće za kredite. Također smo imali mnoge akcije čišćenja gradskih prostora, kako bismo ukazali na taj problem, a naša je ideja da se ti prostori iznajme malim poduzetnicima. ZET za pet je veliki projekt, kojim želimo smanjenje cijene jednosmjernih karata na pet kuna. Prvo smo izvršili analizu isplativosti tog projekta, te se pokazalo da je potpuno svejedno za sam ZET je li cijena karte 5 ili 12 kuna, jer od svake karte njima ide tek kuna. Svako poskupljenje karata opravdavali su svojim gubicima, što se pokazalo netočnim. Dugoročno naravno ZET mora sebe restrukturirati, no mi smo htjeli pokazati da poskupljenja kao takva ne mogu izvući ZET iz krize, njima rashodi i dalje ostaju ogromni, a ljudi se zbog sve skupljih karata sve manje voze tramvajima. Iako nisu projekt, naši ‘dnevni boravci’ s građanima i građankama predstavljaju jednu drugačiju političku kampanju, jer se nismo htjeli ‘utopiti’ među svim tim političkim štandovima. Ovako nudimo drugačiji koncept, možemo se upoznati s građanima/kama te im objasniti kako oni mogu mijenjati svoj grad.
