sdadmin

Kad su flapperice vladale svijetom

Posted on by sdadmin

Divlje žene plesa 1920-ih nisu samo potakle svakoga da pleše Charleston i Grizzly Bear. Zvijezde poput Josephine Baker i Tallulah Bankhead odigrale su ključnu ulogu u procesu ženske emancipacije.

Godine 1908., noseći malo više od prsnog oklopa s draguljima i prozirne suknje, kanadska plesačica Maud Allan ušla je u utvrdu britanske pristojnosti sa svojim samostalnim radom, The Vision of Salomé. Allan je plesala svoju smionu koreografiju žudnje, “njišući se poput vještice, okrećući se poput zmije i dašćući hipnotizirajućom strašću”, prema riječima jednog omamljenog gledatelja. Dok je nekoliko kazališta izvan Londona zabranilo Allaninu izvedbu, smatrajući je nepristojnom, legiji ženskih obožavateljica ona je predstavljala inspiraciju. Margot Asquith, žena liberalnog premijera, bila je jedna od onih koja je Allanino plesanje vidjela kao oslobađajući izraz ženske seksualnosti.

Prva desetljeća 20. stoljeća bila su uzbudljivo bojno polje za žene na kojem su postigle ključne dobitke u političkim i pravnim reformama. No, žene su testirale i drugu arenu svoje emancipacije: svoja tijela. Kako je moda postajala jednostavnijom, a suknje postajale kraće, dosegnuvši dužinu koljena do kasnih 1920-ih godina, žene su otkrile nove fizičke slobode – ili barem one koje su imale dovoljno novca i vremena.

{slika}Za razliku od svojih užurbanih, namještenih i utegnutih baka, one su mogle osjetiti sunce i vjetar u svojim udovima; s lakoćom su mogle trčati, koračati i voziti bicikl. Također su mogle plesati – i nije slučajno ovo bila era opsjednuta plesom. Od bosonogih ekstaza Isadore Duncan, čiji je slobodan i izražajan ples zadao udarac utegnutom i surovom klasičnom baletu, do kolektivnog ‘jazzinga’ 1920-ih, ples je odigrao iznenađujuće simboličnu ulogu u priči o ženskom oslobođenju.

Utjecaj Allanine Salomé proširio se daleko van kazališta. Jednom desničarskom političaru, Noelu Pembertonu Billingu, njezin je erotizam bio ništa manje nego poticanje ženske izopačenosti, pogotovo lezbijstva. Deset godina kasnije, kada je Britanija bila u ratu, Billing je u svom časopisu Vigilante izdao članak optužujući Allan da predstavlja ključ opasno rasprostranjenog ‘kulta klitorisa’, te simptomatične antidomoljubne dekadencije koja podriva gorenje slojeve britanskog društva.

Čak i da Allan nije tjerala žene na zloću lezbijstva ona je, prema riječima jednog komentatora, “promovirala opasnu tendenciju plesanja”. I to nije bilo samo na pozornici, nego su žene i na plesnom podiju pokazivale zabrinjavajući nedostatak skromnosti, s društvenim plesovima koji su se počeli širiti neposredno prije početka Prvog svjetskog rata. Potaknut ritmovima američkog ragtimea, Bunny Hug, Turkey Trot i Grizzly Bear izazvali su razuzdano odstupanje od formalnosti dvoranskog plesa.

To je potaknulo plesače da podignu svoje noge, energično skaču s jedne na drugu stranu i drže svoje lepršave zdjelice skupljenima. Godine 1914. Vatikan se osjetio primoranim donijeti formalnu optužbu njihova sugestivnog, animalističkog pokreta. Za mladu i vrlo aristokratsku britansku socijalisticu Lady Diana Manners, ovi su plesači ragtimea bili dio nove ‘prijateljske slobode’, znak da je ‘viktorijanstvo’ napokon popustilo svoj stisak.

Noćni su se klubovi u Londonu počeli pojavljivati 1912. i kad god je Manners uspjela izbjeći svoje pratitelje, ovi mračni podrumi ispunjeni ljudima predstavljali su koktel nezakonitih uzbuđenja: pušenja cigareta, nošenja ruža, ispijanja Pink Ladiesa – i plesanja.  Njezina stručnost na plesnom podiju potaknuta je godinom formalne obuke u baletu i ruskom narodnom plesu. Fizička hladnokrvnost koju je imala nije bila samo neuobičajena za žene njezinog staleža; pridonijela je nužnom porastu njezinog samopouzdanja u godinama nakon rata kada se nastavila izrugivati tradiciji kroz svoju glumačku karijeru. Ne samo da ju je to odvelo na Broadway, nego joj je omogućilo uzdržavanje muža, Duffa Coopera, u prvim godinama bavljenja politikom.

Tijekom 1920-ih, ragtimu je prethodila svojeglava buka i poskakivanje Charlestona i zločesti Black Bottom koji je doveo do procvata izazovnih stražnjica. Zelda Fitzgerald, slavna inspiracija svome suprugu F Scottu i fiktivna flapper heroina, također je bila opaki primjer desetljeća jazz plesova. Poznati mit koji se akumulirao oko Fitzgeraldovih hranjen je pričama o Zeldinom dizanju suknje visoko iznad struka kako bi naglasila ljuljanje bokova – i bljeskom onoga što je Ernest Hemingway sa zadovoljstvom nazivao njezinim ‘dugim crnim nogama’.

Ako su plesovi postajali sve više divlji, onda je i moral postajao takav. U razdoblju između 1914. i 1929. godine u Americi se udvostručila stopa razvoda, a istraživanja su pokazala kako je došlo do još bržeg porasta seksa prije braka. Promiskuitet mladih žena izazvao je uzbunu, pogotovo u Velikoj Britaniji gdje je nakon ratnog pokolja procijenjeno kako će jedna od 10 žena vjerojatno pronaći muža i skrasiti se za brak i majčinstvo. Već od 1919. godine, kada su mediji počeli spekulirati o vrstama sebičnosti i destabilizirati užitke ovih mladih žena, počela se smanjivati simpatija za njihovo stanje. Daily Mail je upozoravao kako bi broj ‘nepotrebnih’ žena mogao predstavljati ‘katastrofu za ljudsku vrstu’.{slika}

Ples nastavlja biti gromobranom zabrinute javnosti. Godine 1923., kada je Tallulah Bankhead došla u London kako bi unaprijedila svoju glumačku karijeru, nisu samo hrapavost njezina Alabama naglaska i uzavrelost njezinog karaktera činili ključ njezinog uspjeha. To je bila aktualna igra u kojoj je postigla svoj debi. ‘The Dancers’ Geralda du Mauriera i Viole Tree, dramatizirali su argumente za i protiv oslobođenja flappera 1920.-ih pričama o dvjema ženama opsjednutima plesom. Bankheadov lik Maxie profesionalna je kabaret umjetnica čiji ples simbolizira slobodu; zaradila je svoj novac i pronašla svoje mjesto pod Suncem. Njezina suprotnost je Audry, pripadnica otmjenih društvenih krugova, koju je ovisnost o plesu dovela do neurotičnog pakla noćnih klubova, koktela i seksa.

Moralni kaos Audryina svijeta zabilježen je na slici škotskog umjetnika John Bulloch Soutera godine 1926. pod nazivom ‘Slom’. Slika prikazuje golu flappericu kako pleše Charleston uz pratnju jazz saksofonista. Potonji je posjednut na polegnuti kip Minerve, božice mudrosti: činjenica da je crnac izazvala je bijes javnosti zbog koje je Souterova slika nasilno maknuta sa zidova Kraljevske akademije u Londonu.

Rasa je još jedan od srušenih tabua jer se radilo o eri masovnog useljavanja pjevača i plesača, američkih crnaca, koji su počeli naseljavati sve veće europske gradove. Ada ‘Bricktop’ Smith, pjevačica kabareta iz Zapadne Virginije, postala je vodiljom pariških noćnih klubova, dajući instrukcije iz Carlestona svima, od spisateljice i nasljednice Nancy Cunard do Princa od Walesa. A kada je mršava pjevačica zbora iz St. Louisa pod imenom Josephine Baker stigla u Pariz 1925. kako bi nastupala u modernom Revue Nègre, njezine su subverzivne i inovativne verzije jazza hvaljene od strane umjetnika i intelektualaca i nazivane genijalnima. Picasso ju je nazvao ‘Nefertiti današnjice’ – i to je bio utjecaj njezinog plesa koji je uzdignut na ideal estetike.

Nakon što je kod kuće podnijela rasnu diskriminaciju i zlostavljanje; Baker je sada reklamirala kozmetičke proizvode koje su omogućavali bjelkinjama da oponašaju njezinu sjajno ošišanu kosu, uglađenu kožu i podatnu siluetu. Bio je to za nju zapanjujući preokret. Ali je također demonstriralo snagu po kojoj su simboli jazz razdoblja – njihova odjeća, glazba i ples – morali prijeći preko društvenih barijera.

To je, naravno, manje dobroćudna priča u kojoj su ti simboli postali komercijalizirani novim reklamama od milijardu dolara, modnom industrijom i industrijom ljepote, te o pritiscima koje su proizveli. Mlade su flapperice možda zbacile tiraniju korzeta, ali su otkrile novu tiraniju dijeta. Školarka u Chicagu pokušala se otrovati plinom jer joj roditelji nisu dozvolili bob frizuru i kraću suknju, kao što su je imale ostale kolegice u razredu.

Američka spisateljica Dorothy Dunbar Bromley predstavila je fappericama novi duh emancipacije. Kako bi žene slijedile svoj ‘unutarnji nagon koji ih čini pojedincima’ morale su odbaciti svoju vještinu poslušnosti, bilo da se radi o puritanskim zasadama old school feminizma ili osjećajnoj dužnosti braka i majčinstva. Nije se radilo o hardcore politici, ali na plesnom podiju ove su žene 1920-ih godina bile utjelovljenje Bromleyinih stavova. Dok su slijegale ramenima i okretale svoje bokove, ušle su u kratak, ali duboko subverzivan svijet – svijet slobode.{slika}

 

                                                            Prevela i prilagodila Mirna Šimunović

 

 

Prijave za besplatan prijevoz iz Zagreba za Split

Posted on by sdadmin

Lezbijska grupa Kontra, Iskorak – Centar za prava seksualnih i rodnih manjina i Rišpet – LGBT udruga Split pozivaju sve hrabre, moćne i odlučne na Split Pride 2013 koji će se održati 8.lipnja 2013. s početkom u 14 sati.

Povorka kreće iz Đardina, ulicom Kralja Tomislava, Marmontovom ulicom, zatim Rivom do zgrade “Banke” (središnji dio Rive predviđen za održavanje sličnih manifestacija) gdje će se održati Pride program u trajanju od 2 sata nakon čega se vraćamo u Đardin na odmor i okrijepu u hladovini.

U Split se kreće ujutro, a vraćamo se u Zagreb nakon završetka Pride programa i osvježenja. Za sudionike/-ce iz Zagreba osigurali smo vodu i vegetarijanske sendviče. Volonteri Split Pride-a bit će zaduženi za animiranje i informiranje sudionika/-ca iz Zagreba.

Podržite svoje prijateljice, prijatelje, sinove, kćeri, braću i sestre, susjede – lezbijke, gejeve, biseksualne i transrodne osobe. Podržite sami sebe – izađite iz ormara, jer u ormarima se ne snivaju, ni ne rađaju revolucije! Pokažite da je borba za prava LGBT osoba borba za ljudska prava – borba za vaša i naša prava.

Podržite Split Pride svojim dolaskom. Za sve detalje javite nam se na mail kontakt@split-pride.net. Prilikom prijavljivanja navedite svoje ime. Molimo sve zainteresirane da se jave na navedeni mail zbog organizacijskih potreba.

Duboko ukorijenjena kultura seksizma na sveučilištima

Posted on by sdadmin

Sveučilište. Vrijeme slobode, vrijeme kada su ljudi izvan svojih domova, najčešće po prvi puta i razumljivo, imaju tendenciju malo življeg ponašanja. Tjedan brucoša do sada je bio sramotan obred prijelaza, izmaglica ispunjena alkoholom koje se većina studenata ostatak godine pokušava sjetiti. Moja su sjećanja jednako maglovita kao i ona mojih cimera, no jedna večer posebno se ističe.

Nakon pokušaja da popijemo više alkohola od momaka s našega kata (okrunjena sam titulom počasnog ‘momka’, priznanje koje nosim s mješavinom ponosa i prijezira), našle smo se s drugim momcima. Dovoljno je reći kako je jedan od njih bio i više nego dovoljno zainteresiran, te nije shvaćao da ne uzvraćam njegovu pozornost. Nakon vrlo duge noći zapitala sam se jesam li zaslužila ovo maltretiranje.

Ubrzo nakon što sam se otrijeznila došla sam do zaključka kako ono što se dogodilo nije bilo uobičajeno ponašanje za tjedan brucoša. Ili sam se barem nadala da nije. Kada sam o tome počela pričati s svojim cimerima/cama rečeno mi je kako on ne bi stekao krivi dojam da nisam s njim flertovala i pozvala ga u naš stan. I to nisu rekli samo moji cimeri, nego i osoba koja je imenovana od strane sveučilišta kako bi se brinula za našu sigurnost i zadovoljstvo smještajem. Poruka koju sam izvukla nakon ovog incidenta je da ako si mlada žena i ako razgovaraš s muškarcem zaslužuješ sve što te može snaći. Zato što razgovor znači seks. Sigurno.

Ostatak brucoškog tjedna i nekoliko sljedećih tjedana provela sam osjećajući se prljavo i posramljeno. Cijelo sam vrijeme preko ramena tražila muškarca o kojem se ovdje priča, u strahu da će pristupiti i suočiti se sa mnom zbog mojih dvostrukih standarda jer sam ga očigledno navela, a potom ga prijavila izvrćući činjenice u nekoj bolesnoj igri. Sljedeći sam dan provela u nemogućnosti da shvatim što se dogodilo i kako su ljudi na to reagirali. Je li to bila moja krivnja? Nisam li trebala razgovarati s njima? Jesam li ga navodila?

Kada sam počela razmišljati o tome što se dogodilo, pokušala sam to staviti u širi kontekst seksizma na sveučilištu, problema koje je Nacionala unija studenata po prvi puta smjestila u središte političkih odluka u svojem nedavno objavljenom izvješću “To je ono što je ona rekla”.

Primjer duboke ukorijenjenosti seksističke kulture na sveučilištima je sramotna web stranica UniLad. UniLad je privremeno bio zatvoren jer je jedan član objavio: “Ako se djevojka koju izvedete na piće … neće motati po glavi sjetiti se ove matematičke statistike: 85 posto slučajeva silovanja prođe neprijavljeno. To se čini kao prilično dobri izgledi.”  Potom je pisalo: “UniLad ne opravdava silovanja bez da kaže ‘iznenađenje'”.  Kada sam ovo pročitala na glas u prostoriji s tri dečka jedan se od njih nasmijao i nije mogao shvatiti što je u tome uvredljivo. 

Na žalost, takav stav nije ograničen samo na Internet. Standard, igre koje uključuju alkohol, pa čak i trijezne rasprave neminovno će u sebi sadržavati viceve o ponašanju mladića ili o silovanju.

Kada sam zamolila svoje cimere/ice da prestanu izmišljati seksističke viceve odmah su me spustili, govoreći da je to bezopasna ‘šala’ i kako se ne bih trebala uzrujavati. Dečki nisu mislili ozbiljno kada su rekli da je jedina vježba koja ženi treba šetnja od spavaće sobe do kuhinje i natrag. Nisu mislili ozbiljno ni kada su rekli kako su ženska prava najveća šala u povijesti. A pogotovo nisu mislili ozbiljno kada su smišljali viceve na račun silovanja. Jer sve je to samo šala.

Jedna od sedam studentica žrtva je seksualnih napada ili nasilja za vrijeme studiranja. Čak 90 posto tih studentica ne prijavi policiji što se dogodilo, a vjerojatno to neće ispričati ni prijateljima i obitelji, dok 50 posto njih ne želi o tome razgovarati jer se osjeća posramljeno ili neugodno. Kako bi žrtve seksualnog nasilja trebale o tome slobodno pričati ako vicevi o nasilju i silovanju postaju prihvatljiv oblik humora?

Neki dečki sudjeluju u ovoj kulturi kako bi bili dio ekipe. Zatim, ima i onih koji pokazuju kako ne mare za takvu kulturu. Oni se pojavljuju kao ‘dobri dečki’, kao oni koji se zgražaju nad onima koji se otvoreno prema ženama ponašaju kao prema seksualnim objektima. Ipak, neki od njih pokazuju isti osjećaj posjedovanja kao i oni muškarci koje preziru. Oni se, kao dobri dečki, osjećaju boljima od  drugih i zaslužuju ne samo ženu, nego princezu iz bajke – djevojku koja je slatka, nevina, čista i krajnje posvećena njima.

Nedavno mi je jedan takav tip rekao kako mu se zbog mog samopouzdanog ponašanja “čini da u meni postoji jedna tamnija strana, jer zašto bih inače davala prednost promiskuitetu”. Također mi je rekao, očito koristeći intuiciju savršenog muškarca, kako tetovaža koju imam na donjem dijelu leđa upravo pojačava taj dojam, te je uz pomoć nje utvrdio moje seksualne navike i odabire.

Potom, u naizgled slučajnom preokretu, rečeno mi je kako sam preinteligentna da bi se prema meni odnosili kao prema ‘staroj drolji’ i da bi me ‘trebalo tretirati bolje od toga’. Implikacija, ako izuzmemo uvredljivu upotrebu riječi ‘drolja’, je zapravo trebala biti kako manje inteligentne žene imaju aktivniji seksualni život. Odnosno, ako si žena i ako želiš spavati s više partnera onda si glupa jer se ne čuvaš za svog princa.{slika}

Frajerska kultura postala je svakodnevicom sveučilišnog života. Svaki put kad se netko našali na način koji se može protumačiti uvredljivim ili kada se ponaša tako da nekoga tim istim ponašanjem može uvrijediti, to se odbacuje uz povik ‘koji frajer’. Ako vikneš dovoljno glasno možeš čuti primjedbe ljudi. To se čini kao filozofija frajera. No, ljudi su uvrijeđeni. Ljudi su povrijeđeni i uznemireni njihovim ponašanjem. Žene su degradirane, svedene na objekt koji se može dobiti tako da si ‘ženskar’, ili da si dobar dečko koji čuva cure od takvih.

Činjenica da je takvo ponašanje prihvatljivo je možda najšokantnija stvar koju sam naučila. Uzima se kao odvratan prijelaz kroz koji mora proći svaka djevojka. Možemo li doista oprostiti kulturi koja postoji u središtima našeg obrazovanja i koja jednostavno natjera žene da prihvate napad kao sastavni dio života? Nažalost, ne postoje naznake da takvo ponašanje prestaje. Zastrašujuće je što to znači da će muškarci ove stavove prenositi nadolazećim generacijama. Mi, kao društvo, moramo se obratiti frajerskoj kulturi prije nego postane još više ukorijenjena i prihvaćena nego što upravo je.  

                                                                               Prevela i prilagodila Mirna Šimunović                                                                                                                                       

‘Bez participacije nema demokracije!’

Posted on by sdadmin

Ljubičasta boja je boja promjene, pa je zato i zaštitna boja nove zagrebačke političke stranke ZA GRAD, koja pretendira promijeniti naše poimanje funkcioniranja demokracije i politike općenito. Njihov cilj je vratiti ‘vjeru u politiku’ građanima i građankama tako da se upravo njima omogući sudjelovanja u procesima odlučivanja, odnosno u vlasti. O novoj političkoj opciji, njihovim uvjerenjima i metodama, programu i akcijama, kao i direktnoj demokraciji, razgovarale smo sa supredsjednicima stranke Ivom Kvakić i Markom Gregovićem.

Javnosti je poznato da je stranka ZA GRAD nastala iz Sindikata biciklista, pa možete li ukratko objasniti kako se javila ideja da iz interesnog sindikata osnujete stranku koja bi trebala predstavljati interese svih građana i građanki Zagreba?

Marko: U javnosti je zapravo dobivena pogrešna slika, zato što je od dvadeset ljudi u upravnom i nadzornom odboru stranke, samo troje iz Sindikata biciklista. Istina je da se ideja za osnivanjem stranke javila na jednom od sastanaka Sindikata biciklista, ali to je sada već daleko nadraslo bilo kakvo biciklističko pitanje. Naravno, puno je nas koji vozimo bicikle i dalje, ali bavimo se i mnogim drugim pitanjima.

Dobro, onda ukratko objasnite kako vam se javila ideja za osnivanjem stranke.

Marko: Ideja je nastala tako što smo mi, iz udruge Sindikata biciklista, ali i drugi ljudi iz drugih udruga, shvatili da cijelo vrijeme lupamo glavom o zid, plafon koji nam nameću postojeće političke garniture, te da je jednostavno vrijeme da se stvari počnu mijenjati drugim sredstvima.    

Dobila sam informaciju od pouzdanog izvora, inače člana vaše stranke, kako su početne akcije udruženja ZA GRAD, prije nego što ste postali stranka, bile usmjerene na delegitimiranje i ismijavanje s aktualnim gradonačelnikom, a ne kao ozbiljno zagovaranje neke konkretne ‘treće’ opcije koja bi predstavljala građane i građanke.

Marko: Očito imamo krticu u stranci (smijeh). U početku se javila ideja da je politička situacija toliko smiješna da nam i preostaje jedino smijati se i ismijavati situaciju, no onda smo shvatili da je i tragična situacija te da je potrebno napraviti nešto ozbiljno. Ljudi su nam sami od sebe počeli davati podršku da napravimo nešto, a onda je preostalo samo da se, iz poštovanja prema tim ljudima, uozbiljimo i napravimo nešto.

Iva: Nikada, pa ni na početku, cilj nije bio ismijavati, već je možda to bila taktika zbog plafona na koji smo naišli o kojem je Marko govorio. Nismo htjeli ismijavati politiku već političare i političarke. Planirana akcija Atentat na patlidžana trebala je biti da pokažemo kako su kandidati i kandidatkinje toliko traljavi, smiješni i jadni da možemo i patlidžana kandidirati. Od toga smo odustali zapravo kada smo prvi put izašli u javnosti i vidjeli da nas ljudi doživljavaju ozbiljno te da žele promjene. Htjeli smo na kraju ostati ozbiljni u tome što radimo.

No, patlidžan je ostao kao vaš simbol?

Iva: Da, on je sada naša maskota.

Kakav rezultat očekujete od predstojećih lokalnih izbora, s obzirom na činjenicu da je stranka ZA GRAD osnovana prije svega dva mjeseca, vaši članovi i članice nisu javnosti poznati političari/ke te u Hrvatskoj tradicionalno prisutnog tzv. ‘alternativnog glasovanja’, tj. glasanja protiv neke opcije, a ne za  neku opciju? Mislim, nije li glas za vašu stranku, kako nemate izglede pobijediti na predstojećim izborima, zapravo bačen glas?

Marko: Upravo je naša najveća prednost da smo nepoznati i neprofilirani, jer sadašnji profilirani političari i političarke su nas doveli u situaciju u kojoj se nalazimo. To ljudi prepoznaju i zato više uopće ne izlaze na izbore, ne izlaze na referendume, ne glasuju, a upravo to mi želimo promijeniti. Zato očekujemo, što se vidi na mnogo različitih načina, da će nas ljudi podržati. Naša minimalna očekivanja su ulazak u Gradsku skupštinu, a vjerojatno i osvajanje većeg broja mandata, kako bi na taj način kontrolirali odluke koje se tamo donose.

Imate li neke rezultate istraživanja javnog mijenja?

Marko: Ne, zasad ih nemamo. Ali smo svakako jako popularni na društvenim mrežama.

Tko čini biračko tijelo na koje vi ‘računate’, odnosno, na koju populaciju vaša stranka apelira?

Iva: Široka populacija ljudi je naše potencijalno biračko tijelo. Zasigurno računamo na ljude koji su do sada glasovali tako da su morali birati ‘manje zlo’, koji su prestali izlaziti na izbore. Dakle, ljudi kojima je dosta trenutnih političkih opcija, apatični ljudi koji su sada prepoznali nas kao svoju opciju. Puno nam se ljudi javlja sretno da napokon mogu glasati za nekoga, a ne protiv nekoga. Mladi su nam jako bitni, oni su nekako tradicionalno apatični i apolitični, kod njih pokušavamo probuditi interes. Želimo ponovno probuditi ljude koji su odustali od politike. Evo, vidimo rezultate izbora za Europski parlament, koji je zaista porazne izlaznosti jer ljudi zaista više ne vide smisao u glasanju, jer bez obzira na to koju opciju zaokružili- na kraju je uvijek ista pjesma. Njima pokušavamo pokazati da postoji nova opcija za, i ljudi zaista odlično reagiraju na to.

{slika}

U suvremenoj krizi liberalnih demokracija, često se čuje kritika da nam treba direktna demokracija, ponajviše s ljevice. Je li vaša ideja online participativne demokracije, koja naravno nije istovjetna direktnoj demokraciji, za koju se vi zalažete, zapravo jedan oblik potencijalnog rješenja za spomenute probleme?

Marko: Smatramo da je participacija nešto što je nužno za demokraciju. Naša parola glasi: Bez participacije nema demokracije! Mi to stvarno mislimo. Direktna demokracija je nešto čemu treba težiti na neki način, ali to nosi sa sobom dosta problema.

Ona se svakako danas čini nemogućom.

Marko: Moguće je uvesti ju u nekom obliku. Demokracija nije apsolutna kategorija, već stvar stupnja. Možemo se približiti direktnoj demokraciji više, pa imati svaki dan referendume i različita izglasavanja, no to je samo jedan smjer. Participacija, uključivanje ljudi u politiku i u rasprave oko pitanja koja su bitna za njih. To je jako bitno za demokraciju. Dakle, to uopće nije pitanje direktne demokracije, već je pitanje sudjelovanja.

Dobro, ali vaš koncept online participativne demokracije zapravo je neki oblik online direktne demokracije, makar je vi nazvali participativnom, zar ne? Ako imam prijedlog pred sobom i preko klika se izjašnjavam ‘da’ ili ‘ne’, iako ne dolazi sve na dnevni red, to ipak predstavlja neki oblik direktnog odlučivanja.

Marko: Da, ali svi ti prijedlozi ne dolaze direktno u Skupštinu i baš zato to više služi kao određeni signal o tome koje teme i problemi više okupiraju ljude, te da bi se na to trebalo obratiti više pozornosti. Političari i političarke danas ne pridaju pažnju željama i problemima građana i građanki. To je najveći problem koji mi nastojimo riješiti. Participacija za koju se mi zalažemo znači da se u budućnosti sustav mora mijenjati, da ljudi na lokalnoj razini mogu sudjelovati u odlukama koje ih se tiču. Danas, na razini Vijeća četvrti, vi zapravo ništa ne možete odlučiti, zato što sve na kraju ide preko Gradskog poglavarstva. To se treba promijeniti, treba se dati pravna osobnost tim nižim razinama upravljanja, te na taj način uključiti ljude u politiku.

Možete li ukratko objasniti kako funkcionira model participativne demokracije koji vaša stranka zagovara?

Iva: Svatko tko je registriran na našoj web platformi, dakle, ne nužno član/ica stranke, može dati prijedlog, o tom se prijedlogu zatim raspravlja. Postoji dio predviđen za komentare, te jedan glas koji osoba može dati ‘za’ i ‘protiv’ prijedloga. U slučaju da se osoba predomisli može povući, odnosno promijeniti svoj glas. Poanta je da se potakne neka zdrava diskusija o nekom pitanju. Prijedlozi s najviše glasova služe kao signal da se tim pitanjem treba pozabaviti, konzultiraju se stručnjaci/kinje koji analiziraju je li taj prijedlog izvediv, ako da na koji način. Sve se analizira i rješava korak po korak.

Politička kultura i tradicija u Republici Hrvatskoj nisu pretjerano plodno tlo za demokratične metode javnog upravljanja (poput referenduma, javnih rasprava i sl.), za razliku od primjerice Švicarskog društva. Imate li već neke uvide kako građani reagiraju na vaše nove metode političke participacije u Hrvatskoj?

Marko: Ne vjerujemo da postoji druga opcija, osim participacije. Ako imate park u kvartu, u kojem je nešto razbijeno, ti znaš da je razbijeno, a ne Gradsko poglavarstvo. Prema tome, uopće nema dileme tko bi trebao imati zadnju riječ u takvim pitanjima, tko bi trebao mijenjati stvari i zalagati se da se stvari okrenu kada interes od toga ima direktno lokalna zajednica. Ljudima samo treba dati kanal.

Iva: Ljudi dosad jednostavno nisu imali iskustva i nitko im nije nudio tu opciju. Ljudi nigdje nisu previše aktivni dok im ne pokažeš da mogu sudjelovati, da postoje kanali. Primjerice brazilski Porto Alegre je još u 1980-ima uveo participativnu demokraciju i participativni proračun, što je u početku interesiralo možda tisuću ljudi, no s godinama je broj ljudi koji participiraju sve veći. Mi mislimo da i u Zagrebu broj ljudi koji participiraju može rasti, iz toga proizlaze dobre stvari i odluke. Tko ne bi htio sudjelovati u donošenju odluka koje ga se tiču?

Marko: Sada u mjesnim odborima postoje ti smiješni sandučići u koje možete ubaciti prijedlog, a nitko nikad ne zna što je s tim prijedlogom, gdje to ide, na koji način se taj prijedlog rješava i sl., što dovodi do toga da ljudi otupe na takvo stanje i odustaju od sudjelovanja. Kada bi se omogućilo da se u mjesnim odborima može nešto realno napraviti i promijeniti, kada bi ti mjesni odbori imali budžet i kada bi građani i građanke mogli vidjeti neki direktni učinak svojih zamisli, to bi bila drugačija situacija.

{slika}

Jeste li primijetili da vam neke konkurentske opcije na neki način ‘kradu’ vašu ideju participativne demokracije? Mislim, u najmanju ruku da su ‘inspirirane’ time?

Marko: Da, i mi to pozdravljamo.

Iva: To je pozitivan pomak, ako svi to prihvate to će biti sjajno.

Marko: Pokrenuli smo stranku jer nas je živcirao način na koji funkcioniraju stvari. Ako bilo tko prihvaća vrijednosti i metode kojima se mi služimo, onda smo na neki način podigli ljestvicu političke kulture, čak prije no što smo ušli u Skupštinu.

U vašem programu ističete načela transparentnosti i demokratičnosti, potrebu za boljom i zdravijom prometnom regulacijom, potrebu za boljom ekološkom zaštitom… Što je sa socijalnim programom, kulturnim programom i sl.?

Iva: Poanta ove stranke da to nismo toliko mi i naši stavovi, već da građani i građanke daju svoje prijedloge. Mi imamo na našoj stranici i prijedloge vezane uz kulturnu ili socijalnu politiku, te ćemo na temelju njih graditi priču dalje.

Marko: U programu imamo tri glavne točke na koje smo se fokusirali, no to ne znači da nemamo i ostale. Participacija, kao glavna točka, veoma je široka i obuhvaća prijedloge koji se tiču i kulturne i socijalne politike. Ova akcija smanjenja ZET tramvajskih karata na pet kuna je također socijalna politika, povećanje energetske učinkovitosti zgrada, što mi imamo kao naš prijedlog, također je socijalno pitanje. Imamo puno prijedloga koji se možda ispočetka ne čine kao socijalno pitanje, jer ne podrazumijevaju da se ‘iskešira’ za nešto, ali se tiču ekonomije i socijale.

Stranka ZA GRAD je lokalna stranka, no imate li kakav plan širenja na nacionalnu razinu? Ono što je meni palo na pamet kada sam gledala vašu stranicu i vaš program je mreža lokalnih stranaka koje bi surađivale, možda pod nekom krovnom nacionalnom organizacijom?

Marko: Upravo to i jest bila neka ideja. No o tome ćemo kasnije razmišljati, prvo nas čekaju lokalni izbori u Zagrebu. Postoje neke inicijative koje su nam se javile iz različitih dijelova Hrvatske, što je odlično jer se vidi da po cijeloj Hrvatskoj ljudi slično razmišljaju.

Kolika je zastupljenost žena na vašoj izbornoj listi?

Iva: Mi smo jedini koji imamo fer princip prema ženama. Ja sam nositeljica liste, a nakon mene mjesta su popunjavana žena- muškarac- žena- muškarac, itd. Dakle, nije kao kod ostalih stranaka gdje se liste formalno popune ženama koje se stavlja među zadnjima, već smo zbog ravnopravnosti išli na taj ‘zip’ sistem. U užem stranačkom timu je i inače više žena nego muškaraca.

Marko: Neka statistika s društvenih mreža pokazuje da nam je 60 posto ‘lajkova’ stiglo od žena.

Za kraj, ispričajte nam ukratko o projektima koje ste pokrenuli i planirate pokrenuti?

Iva: Mi nemamo tipičnu kampanju gdje se puno stvari obećavamo, već smo se skoncentrirali na projekte koji su popularni na našoj web platformi i koje mi možemo izvesti, te je upravo to najveći dokaz da se sve može s malo volje. Ako neke projekte mi kao mala stranka s jako malim budžetom možemo realizirati, onda ne znamo zašto drugi to ne čine. Neki projekti koje smo već napravili su Književnost u tramvajima – prijedlog po uzoru na Madrid. Dakle, u tramvajima postoje ulomci iz književnosti koji se mogu pročitati. Neki od autora su Edo Popović, Marko Pogačar… Uglavnom moderna hrvatska književnost. Njihove pjesme i ulomke iz proze objesili smo na tramvajske rukohvate kako ljudi ne bi čitali samo tužne listiće za kredite. Također smo imali mnoge akcije čišćenja gradskih prostora, kako bismo ukazali na taj problem, a naša je ideja da se ti prostori iznajme malim poduzetnicima. ZET za pet  je veliki projekt, kojim želimo smanjenje cijene jednosmjernih karata na pet kuna. Prvo smo izvršili analizu isplativosti tog projekta, te se pokazalo da je potpuno svejedno za sam ZET je li cijena karte 5 ili 12 kuna, jer od svake karte njima ide tek kuna. Svako poskupljenje karata opravdavali su svojim gubicima, što se pokazalo netočnim. Dugoročno naravno ZET mora sebe restrukturirati, no mi smo htjeli pokazati da poskupljenja kao takva ne mogu izvući ZET iz krize, njima rashodi i dalje ostaju ogromni, a ljudi se zbog sve skupljih karata sve manje voze tramvajima. Iako nisu projekt, naši ‘dnevni boravci’ s građanima i građankama predstavljaju jednu drugačiju političku kampanju, jer se nismo htjeli ‘utopiti’ među svim tim političkim štandovima. Ovako nudimo drugačiji koncept, možemo se upoznati s građanima/kama te im objasniti kako oni mogu mijenjati svoj grad.

Duga povijest utopijske feminističke književnosti

Posted on by sdadmin

“Utopijska feministička književnost ne postoji”, ustvrdila je radikalna feministkinja Shulamith Firestone u svom romanu Dijalektika spola davne 1970. godine. Ova primjedba odredila je  Firestone kao izoliranu vizionarku koja sanja o revoluciji u okvirima u kojima nitko ni prije a ni poslije nje nije razmišljao.

Ova ju je slika u velikoj mjeri definirala. Primjerice, u biografiji, koju je nedavno u The New Yorkeru objavila Susan Faludi, Firestone je predstavljena kao žena ispred svog vremena. Faludi je pisala o teškoj izolaciji i razočaranju s kojim je Firestone živjela u svojim kasnijim godinama. O Firestoninoj komemoraciji nakon njezine smrti 2012., Faludi je napisala: “Bilo je teško reći što su ožalošćeni došli obilježiti: njezinu smrt ili smrt cijele jedne generacije feministkinja koje nisu mogle uspjeti u svijetu koji su teškom mukom stvorile”.

Firestone je bila prva od mnogih koja je gledala u budućnost, i, kao rezultat toga, bila je osuđena sama lutati izvan vremena.

Ne želim zanijekati istinu o ovakvom stavu prema Firestone, ni njegovu moć. Plakala sam kad sam čitala članak koji je napisala Faludi. No, mislim da postoje i manje usamljeni a više povezani načini gledanja na Firestonina postignuća.

Za početak, istaknula bih da je Firestonina tvrdnja da utopijska feministička književnost 1970-ih nije postojala bila značajno preuveličana. Navedimo samo nekoliko najpoznatijih primjera: 1915. godine Charlotte Perkins Gilman je u svom romanu Herland prikazala viziju ženske utopije s aseksualnom reprodukcijom i bez sukoba ili rata. Stripovi Williama Marstona o Wonder Woman iz 1940. godine prikazivali su Paradise Island, matrijarhalnu isključivo žensku zajednica mira, ljubavi, ropstva i divovskih svemirskih klokana.

Firestone, dakle, nije stvorila novu tradiciju utopijske feminističke književnosti, već je slijedila put onih prije nje. Dijalektiku spola može se gledati ne samo kao revolucionarno djelo, već i kao sažetak i nastavak feminističkih utopijskih vizija.

Za Firestone u Dijalektici spola, te feminističke utopijske maštarije temelje se na dva argumenta. Prvo, razlika među spolovima (ili ‘spolne klase’) je ukorijenjena u biologiji. Ona je, štoviše, temelj svih nejednakosti, uključujući i ekonomsko iskorištavanje i rasne predrasude. Na rasističko društvo gleda kao svojevrsno Frojdovsko opresivno patrijarhalno kućanstvo u kojem su crnci tretirani kao infantilna djeca. Radikalne feministkinje, kao i svatko tko želi ravnopravno društvo, stoga žele promijeniti fundamentalno biološko stanje. Kao rezultat toga, feministička revolucija je duboko, gotovo nezamislivo radikalna.

“Da postoji neka druga riječ koja bi bila sveobuhvatnija od revolucije, mi bismo je koristilE”.

No, kako bi ova super-revolucija bila pokrenuta? U tradiciji tog radikalnog tehnološko-utopijskog Marxa, Firestone se nadala da će napredak u znanosti moći promijeniti materijalne uvjete dovoljno da bi jednakost bila moguća. Kibernetika će eliminirati potrebu za rad; nove reproduktivne tehnologije će eliminirati potrebu za rađanjem (“Trudnoća je divljačka… privremena deformacija tijela pojedinku za dobrobit vrste”).

Nakon što su i manualni rad i potreba za ženskom radnom snagom eliminirani, prema Firestoninoj viziji, društvo se može reformirati i građanske obitelji eliminirati. Umjesto da žive u nuklearnim obiteljima, ljudi mogu živjeti u većim kućanstvima od 10 ili više ljudi, gdje se briga o djeci može podijeliti i gdje se djeca neće segregirati po dobi i čuvati u prisilnoj nezrelosti godinama. Štoviše, Firestone tvrdi da će bez tiranije biološke reprodukcije, monogamije, pa čak i incesta, tabui biti nepotrebni te se mogu prestati koristiti (“Odnosi s djecom će uključivati ​​što je više genitalnog seksa moguće, koliko god ga je dijete sposobno podnijeti – vjerojatno znatno više nego što sada smatramo”). Erotika i intimnost i radost bi tako mogli prožeti cijelo društvo, umjesto da budu ograničeni na skučeno, maleno područje romantične ljubavi. “Svi bi se odnosi temeljili na ljubavi, bez materijalne ovisnosti i klasnih nejednakosti”, zaključila je Firestone.

Očito, kada se zalažete za abortus i incest, izbezumit ćete ljude. Mnogi su ljudi tada koristili Firestonine špekulacije (a, sigurna sam, koristit će ih i danas) kako bi marginalizirali njezin rad i razmišljanje.

No, realno, ove ideje nisu toliko marginalne. To su, prije svega, (kao što Brian Attebery navodi u svojoj Decoding Gender in Science Fiction) obrade uglavnom muških paranoičnih distopija poput Invasion of the Body Snatchers, u kojoj igranje s reprodukcijom i nuklearnim obiteljima na kraju dovodi do iracionalnih de-individualiziranih ženskih košnica.

Ali Firestonina vizija nije samo odgovor na anti-feminističke distopije. Također je, kao što sam i navela, dio zasebne feminističke tradicije. Tako, primjerice, Ursula K. Le Guin u svom romanu The Left Hand of Darkness opisuje društvo hermafrodita u kojima su, da parafraziram Firestone, i muška nadmoć i spolne razlike eliminirane.

“Razmislite: Svatko se može svačime baviti. To zvuči jako jednostavno, ali su psihološke posljedice velike. Činjenica da je svatko između sedamnaeste i trideset pete godine dužan ‘obvezati se na rađanje djece’, ukazuje na to da nitko nije toliko ‘sputan’ ovdje kao žene. Teret i privilegije su podijeljene poprilično jednako, svatko podliježe jednakom riziku i ima isti izbor. Zato nitko ovdje nije toliko slobodan kao što su muškarci slobodni bilo gdje drugdje”, napisala je Le Guin.

Joanna Russ u svom romanu The Female Man zamišlja razgovor između muškaraca sa Zemlje i žene iz budućeg isključivo ženskog društva.

MC: …Ne želite da se muškarci vrate u Whileaway, gospođice Evason?

JE: Zašto?

ME: Jedan je spol tek pola vrste, gospođice Evason. Želite li protjerati spol iz Whileawayja?

JE (s puno dostojanstva i potpuno prirodnosti): Ha?

MC: Rekoh: Želite li protjerati spol iz Whilewawayja? Spol, obitelj, ljubav, erotska privlačnost – nazovite to kako god želite – svi znamo da su ljudi sposobni i inteligentni pojedinci, no mislite li da je to dovoljno? Sigurno imate neko intelektualno znanje o biologiji drugih vrsta pa znate o čemu pričam.

JE: Ja sam udana. Imam dvoje djece. O čemu vi to pričate?

Le Guin je roman objavila 1969. godine, godinu dana prije Dijalektike spola; Firestone je vjerojatno nije pročitala kad je pisala svoju knjigu. Joanna Russ je svoj roman The Female Man napisala 1971. godine i sasvim je moguće da je pročitala Dijalektiku spola.

{slika}No, mislim da nije toliko bitno tko na koga je ili nije utjecao. Ono što je važno jest da Firestone nije bila nekakav ludi vizionar. Ili, ako i jest bila ludi vizionar, nije bila jedina. Susan Faludi citirala je Kate Millett i napisala, “Ja sam se bavila samo muškim šovinizmom. Ono čime se Firestone bavila  bilo je mnogo opasnije.” Da sve to i jest istina, bilo je i drugih radikalnih autora u to vrijeme (i ranije), koji su također pokušavali sagledati cijelu situaciju te zamisliti novo društvo počevši od reprodukcije i obitelji nadalje.

Kad stavimo Firestone i njezin rad u kontekst,  to je čini, na neki način, manje radikalnom, ili barem manje jedinstvenom. Ali mislim da je također čini i relevantnijom. Njezini snovi nisu bili samo njezini. Njezino briljantno miješanje marksizma i feminizama, u kojem ona ženski rad vidi kao prototip sveg rada – to je pokrenulo veliku raspravu u kojoj su spisateljice poput Le Guin, Russ, Gillman i Marston aktivno pokušavale shvatiti kako su točno biološke razlike  povezane s potlačenošću i što bi značilo da se to promjeni. Firestonina feministička utopija bila je i homoseksualna utopija te je samo dobila na važnosti nakon što su se feministička i queer politika ispreplele.

Istina je da je Firestone bila vizionarka. Uza sve njezine analize prošlosti i sadašnjosti, velik dio njezine energije bio je usmjeren na budućnost. Ali ne mislim da je to odvaja od njezinog vremena, ili našeg. Gledanje u budućnost je, naprotiv, jedan od glavnih načina interakcije sa sadašnjošću. Nakon što je napisala svoju knjigu, Firestone je izgubila vezu sa svojim pokretom i svojim kolegama. Promatrati je u kontekstu feminističke znanstvene fantastike jedan je od načina da joj se vrati u kontekst u koji pripada i koji je izgubila.

                                                                                       Prevela i prilagodila Mateja Šartaj

Neka iduća dva tjedna budu subverzivna!

Posted on by sdadmin

Kino Europa bilo je pravo ‘it’ mjesto u subotu navečer. Naime, nešto prije 20 sati Europu su ‘okupirali’ sa svih strana. Na otvorenje 6. Subversive Festivala stigli su doslovno svi – od aktivista i aktivistkinja preko kandidata za gradonačelnika Zagreba i celebrityja do redatelja/ica, sveučilišnih profesora/ica, studenata i studentica, novinara i novinarki – dokazavši kako subverzivna rješenja u vremenu teške krize i štednje itekako nalaze na sve veću pažnju javnosti. Štoviše, subverzivna rješenja, kakva propituje ovaj Festival, nameću se kao jedina moguća, budući da su mainstream oblici vlasti, ekonomije i upravljanja jednostavno ‘zapeli’, vrte se u krug te mogu naći izlaz iz krize.

Međutim, na samom otvaranju Festivala, dogodio se sukob stvarnosti i ideologije, ideje i profita. Nakon što smo na filmskom platnu ugledali logo Subversive festivala, prikazana je i reklama za Peugeot, što je popraćeno ironičnim komentarima i aplauzom prepune dvorane.

Programski direktor, Srećko Horvat, pojasnio je publici kako mu je žao što se neke projekcije i predavanja naplaćuju, no kako bi se postojeći sistem propitao i podvrgnuo kritici potrebno je ponekad i koristiti sredstva tog sistema.

Također je dodao kako je maleni team Subversivea u godinu dana uspio nadljudskim naporima dovesti u Zagreb oko 300 gostiju i gošća. Stoga, ako želimo gledati i slušati Olivera Stonea, Siliviu Frederici, Aleidu Guevaru, Slavoja Žižeka i brojne druge, morat ćemo pristati odgledati reklamu za automobil te platiti upad za određene projekcije, odnosno predavanja.

“Svi već znamo da se ovaj Festival uvijek bavi istom jednom temom, samo joj svake godine mijenjamo ime. Ove godine je tema ‘Utopija demokracije, a podrazumijeva zbroj svih tema koje smo obrađivali proteklih pet godina”, kazao je Horvat, a Igor Štiks naglasio kako su organizatori i organizatorice Festivala nastojali ‘pokriti’ sve probleme s kojima se demokracija danas suočava, od samih oblika demokracije i budućnosti Europske unije preko klasnih i rodnih pitanja do zelenih politika, mira i upravljanja javnim dobrima.

{slika}
Istočnoeuropskom premijerom konceptualnog dokumentarca Pervertitov vodič kroz ideologiju britanske redateljice Sophie Fiennes, započeo je sinoć filmski dio Subversive Festival na kojemu će se do 18. svibnja na više zagrebačkih lokacija propitivati društveni otpori i politički angažman.

U ovom konceptualnom dokumentarcu, ispunjenom sumanutim montažnim idejama, Slavoj Žižek nam kroz filmske klasike kao što su Scorseseov Taksist, Kubrickov Full Metal Jacket, ali i pokoje ostvarenje B-produkcije, ukazuje na ideologiju čiji skriveni univerzalni okvir mora biti raskrinkan kako bi priliku dobile oslobađajuće političke promjene.

Vjerujem da ćete nakon odgledanog filma, baš kao i Žižek u sceni u kojoj je zamijenio Lea DiCaprija u Titanicu, zaključiti kako ideja ne može umrijeti. Ako jučer niste stigli/e u Europu, svakako doma pogledate Pervertitov vodič kroz ideologiju  i saznajte zašto su prema Žižekovom mišljenju kršćani/ke veći ateista/kinja od stvarnih ateista/kinja, što je zapravo ideologija, a što želja, te zešto je kapitalizam gotovo nemoguće uništiti.

Nakon filma, publika je dobila priliku razgovarati s redateljicom i doznati kako je došlo do ove neobične suradnje.

Više o samom Festivalu pronađite OVDJE!

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org