Slučaj Steubenville neko je vrijeme bio posvuda u medijima. Ne moram vam govoriti da je činjenica da su Trent Mays i Ma’lik Richmond, tinejdžeri osuđeni za silovanje šesnaestogodišnje djevojke, osuđeni zajedno na tri godine u maloljetničkom zatvoru jebeni vic. Svaki od njih će odslužiti godinu dana za silovanje; Mays će odslužiti još dodatnu godinu za “ilegalno iskorištavanje maloljetnice u pornografskom materijalu”.
Vjerojatno vam ne moram govoriti ni da je medijski prikaz ovog suđenja bio savršen i krajnje odvratan primjer kulture silovanja, s naglaskom na to kako je težak i bolan taj događaj bio za silovatelje koji su silovali šesnaestogodišnju djevojku i potom se time hvalili na društvenim mrežama.
I gotovo sigurno vam ne moram govoriti da je svijet pun naizgled dragih, normalnih ljudi koji bi palicom krenuli na osuđene silovatelje. I prilično sam sigurna da već znate o prebacivanju krivnje na žrtvu što se događa otkako je prvi takav slučaj izašao u javnost. Poznata vam je činjenica da su ljudi zapravo rekli da je prava lekcija koju moramo naučiti da trebamo biti oprezniji s društvenim mrežama (tj. slobodno siluj nekoga, ali pazi da te ne uhvate). Već znate da ljudi očito misle da ako si sportska zvijezda i imaš dobar akademski prosjek da će to nekako nadoknaditi činjenicu da si silovatelj.
Ne moram vam govoriti ništa od toga jer je sve to dio uobičajene prakse.
Ono što vam želim reći jest da prestanete koristiti “žene, sestre, kćeri” argument kada razgovarate s ljudima koji brane Steubenville silovatelje. Ili bilo koje silovatelje. Ili bilo koga tko počini bilo kakav zločin, nasilni ili neki drugi, protiv žena.
Ako niste upoznati sa spominjanom retorikom, ona glasi ovako:
Trebali biste prestati braniti silovatelje i početi brinuti o žrtvi. Zamislite da je ona bila vaša sestra, kćer ili žena. Zamislite kako bi ste se užasno osjećali da se to dogodi ženi koja vam je draga.
Takvo oblikovanje problema za one koji opravdavaju silovatelje može se činiti koristan. U potpunosti to razumijem. Izgleda kao da žrtvu nastojite učiniti više ljudskom, a time i više se povezati sa samim događajem, kako bi osoba s kojom se prepirete to shvatila.
Ipak, znate što? Govorenje takvih stvari nije korisno; zapravo, ne pomaže čak ni to što nastojite žrtvu učiniti stvarnijom. Ono što zapravo radite jest to da učvršćujete kulturu silovanja poticanjem ideje da je žena vrijedna jedino ako je voljena ili cijenjena od strane muškarca.
Žrtva silovanja iz Steubenvillea je svakako bila nečija kćer. Možda je bila i nečija sestra. Jednog dana je mogla biti i nečija žena. Ali to nisu razlozi zbog kojih je silovanje pogrešno. Ovo silovanje i bilo koje drugo silovanje je pogrešno jer su žene ljudi. Žene su ljudi, silovanje je pogrešno i nitko nikad ne bi trebao biti silovan. Kraj priče.
“Žene, sestre, kćeri” argument pojavi se svaki jebeni put. Predsjednik Obama ga je čak upotrijebio u svom obraćanju, rekavši da “znamo da je naša ekonomija snažnija kada naše žene, majke i kćeri mogu živjeti svoje živote bez diskriminacije na radnom mjestu i slobodne od straha od obiteljskog nasilja”.
Ovaj način, koji je Obama upotrijebio više nego jednom, nevjerojatno je reduktivan. Definira žene samo putem njihovog odnosa s drugim ljudima, umjesto da ih definira jednostavno kao ljude. Govori da su žene vrijedne jedino kada su udane, kada rode ili kada su čuvane od strane drugih ljudi. Govori da su žene važne jedino zbog onoga kome pripadaju.
Žene nisu vlasništvo.
Žene su ljudi.
I stvarno ne mogu vjerovati da to moram naglašavati 2013. godine.
Uz sve to, želim da razmislite o još par implikacija koje podrazumijeva ova linija razmišljanja. Kao prvo, što to govori o ženama koje nisu nečija žena, majka ili kćer? Što to govori o djeci koja su zapela u sistemu udomljavanja, djeci koja su prebacivana od jedne udomiteljske obitelji do druge ili žive u grupnim domovima? Što to govori o djevojčicama čije su ih majke dale, svojevoljno ili ne, na brigu državi? Što to govori o ljudima koji okrenu svoja leđa svojim biološkim obiteljima, iz bilo kojeg razloga?
{slika}
Da oni zaslužuju biti silovani? Da nisu vrijedni zaštite? Da ne zaslužuju sućut, empatiju ili ljubav? I kada definiramo sve žene kao nečiju ženu, majku ili kćer, što poručujemo mladim djevojkama?
Učimo ih da, ako žele imati zakon na svojoj strani, moraju biti voljene od strane muškarca. Da moraju biti privlačne muškarcima kako bi bile vrijedne zaštite. Da su njihovi životi i tjelesni integritet bezvrijedni ako nemaju muškarca na kojeg će se odnositi.
Ja jesam nečija žena. Također sam i nečija majka. Isto tako i nečija kćer i sestra. Ali to nisu stvari koje mene definiraju niti mi daju vrijednost. To nisu razlozi zbog kojih bi trebala moći živjeti slobodno od straha da budem silovana, seksualno napadnuta ili žrtva bilo kakvog nasilnog zločina.
Vrijedna sam jer sam osoba. Gotovo. Kraj priče. To čak nije ni rasprava koju bi trebali imati.
Zato vas molim, počnimo to učiti mlade žene u svojim životima. Učite ih da ih volite, cijenite i poštujete zbog onoga što jesu. Učite ih da trebaju očekivati da se prema njima ponašanju s intergritetom jer je to osnovno ljudsko pravo. Naučite ih da ne zaslužuju biti silovane jer nitko nikada ne zaslužuje biti silovan/na.
I prije svega, naučite ih da su i one ljudi.
Prevela i prilagodila Tea Stipan
