Poziv LGBTIQ osobama na sudjelovanje u velikom terenskom istraživanju

Što istražujemo?

Zagreb Pride, u suradnji sa Lezbijskom organizacijom Rijeka LORI i Queer Sportom Split provodi veliko terensko istraživanje o diskriminaciji, zločinu iz mržnje i nasilju protiv lezbijki, gejeva, biseksualnih, transrodnih, transeksualnih, interspolnih i queer osoba (LGBTIQ) koje su živjele ili trenutno žive u Republici Hrvatskoj.

Istraživanje obuhvaća osnove diskriminacije koje se tiču seksualne orijentacije, spolnog/rodnog identiteta i rodnog izražavanja.

Kako se i zašto se provodi istraživanje?

Upitnik se ispunjava osobno i u cijelosti je anoniman.

Pristup podacima imat će jedino istraživački tim. Podaci i rezultati istraživanja koristit će se kao smjernice za kreiranje preporuka za unaprjeđenje zaštite prava LGBTIQ osoba u Republici Hrvatskoj. Cilj nam je skupiti 1000 upitnika do kraja svibnja 2013. godine.

Kako sudjelovati u istraživanju?

Educirani_e istraživači_ice koji_e posjeduju upitnik nalaze se u Zagrebu, Splitu i Rijeci, no u istraživanju mogu sudjelovati sve LGBTIQ osobe koje žive ili su živjele u RH. Dio upitnika očekujemo skupiti preko prvog i drugog kruga poznanika_ica članova_ica i korisnika_ica usluga naših organizacija, no veoma je važno da nam se javi što više LGBTIQ osoba do kojih dolazi ovaj poziv.

Postoje tri načina na koje možeš sudjelovati:

  1. da te kontaktira naš istraživač_ica
  2. da se direktno obratiš organizaciji koja provodi istraživanje koja je najbliža tvome mjestu stanovanja:
  1. da posjetiš istraživačke ekipe koje čekaju baš tebe
  • Rijeka: LORI, Janeza Trdine 7/IV radnim danom u terminu od 9-17 sati
  • Zagreb: Zagreb Pride, Društveni Centar Pierottijeva 11, Pierottijeva 11/1 (traži duginu zastavu), utorkom, srijedom i četvrtkom od 16 do 19 sati
  • Split: Cenzura plus, Šetalište Baćvice 10, radnim danom od 8 do 16 sati

Molimo vas da ovu informaciju proslijedite svojim LGBTIQ prijateljima/icama.

Unaprijed hvala na sudjelovanju u ovom istraživanju!

Za istraživački tim,

Jelena Poštić, Matea Popov, Marina Milković, Igor Grabovac i Marko Jurčić

 

 

Ovaj projekt financira Europska unija – Europski instrument za demokraciju i ljudska prava. Stavovi izneseni u ovom dokumentu ne predstavljaju službeni stav Europske unije već su isključivo stajalište udruga i autora/ica.

Istraživanje sufinancira Veleposlanstvo SAD-a u RH i Heinrich Böll Stifftung.

Uzbudljivi ‘Subversive’

Poznata fraza nedavno preminule Margaret Thatcher o nepostojanju alternative i danas figurira kao moto neoliberalne propagande koja kao jedini izlaz iz krize predlaže daljnju privatizaciji javnih poduzeća i nove mjere štednje. Shodno tome, rast nezaposlenosti i siromašenje sve većeg broja stanovništva se predstavlja kao jedina moguća stvarnost, dok debata o kontradikcijama kapitalističkog sustava koji proizvodi ove asimetrije uporno izostaje.

Primjer za to je i skori ulazak Hrvatske u EU, iako je rasprava o političkom, društvenom i ekonomskom uređenju Unije kao i Hrvatske koja joj se pridružuje prije referenduma posve izostala. U takvoj situaciji razmatranje radikalnih alternativa nije samo intelektualna zadaća, nego i politička nužnost.

6. Subversive Festival, u sklopu međunarodne konferencije čija je krovna tema “Utopija demokracije” i koja se odvija u kinu Europa i ZKM-u od 12. do 18. svibnja, ne dovodi samo ključna imena svjetske teorije, kao što su Yanis Varoufakis, Slavoj Žižek, Tariq Ali, Chantal Mouffe, Maurizio Lazzarato, E. O. Wright i mnogi drugi, nego se direktno uključuje u politički dijalog o budućnosti Europske Unije i modelima otpora ideološkoj hegemoniji neoliberalizma.

Jedan od ovogodišnjih glavnih gostiju je Alexis Tsipras, vođa grčke koalicije radikalne ljevice – Syriza koja je na prošlim izborima u Grčkoj umalo osvojila vlast, a kojeg mainstream mediji nerijetko nazivaju “najopasnijim čovjekom Europe”. Prema posljednjim anketama Tsipras kotira kao najizgledniji budući grčki premijer, čime bi i europska politička mapa poprimila drugačije obrise.

Ne ograničavajući raspravu isključivo na europski kontinent, 6. Subversive festival će ugostiti i bolivijskog potpredsjednika, zamjenika Eva Moralesa, te jednog od vodećih lijevih intelektualaca iz Latinske Amerike – Álvara Garcíu Lineru. Prije dolaska na potpredsjedničku funkciju 2006. godine, Linera je bio je aktivan u gerilskoj armijiTupac Katari, potom završio u zatvoru gdje je studirao i doktorirao sociologiju, a kasnije radio kao sveučilišni profesor. Na Subversive Festivalu predstavit će iskustvo Bolivije i ukazati na konkretne političke alternative.

Zadnji dan Festivala, 18. svibnja, simbolično će zatvoriti Aleida Guevara, kći ikone otpora Ernesta Che Guevare, aktivistkinja i liječnica, posebno fokusirana na pitanje univerzalnog zdravstvenog osiguranja te autorica knjige o Latinskoj Americi i nedavno preminulom Chávezu. Postepeno gradeći platformu za alternativne društvene mobilizacije kroz nekoliko posljednjih godina, Subversive Forum postao je jedno od ključnih europskih točaka mobilizacije gdje se okupljaju aktivisti i intelektualci iz regije, ali i cijelog svijeta, sve u cilju suradnje u promišljanju i izgradnji nekih boljih društvenih sistema.

Drugi Balkanski Forum, organiziran je u suradnji s Fondacijom Rosa Luxemburg,a održat će se od 12. do 14. svibnja. Prvi dan Balkanskog Foruma – “Otvoreni Balkan” – bit će posvećen paralelnim panelima koje će voditi predstavnici različitih organizacija i pokreta iz regije. Drugi i treći dan odvijat će se Balkanski Forum u sklopu kojeg će se obraditi neke od najvažnijih tema suvremenog Balkana: demokratizacija i participacija; radničke borbe; spolna i klasna jednakost; novi ekonomski modeli; zajednička i javna dobra; te mediji i javna sfera.

Četvrti dan Subversive Foruma, 15. svibnja, bit će posvećen temi “Prema budućnosti zajedničkih dobara”. Diskusija je organizirana u partnerstvu s Fondacijom Heinrich Böll, a cilj joj je detektirati i propitati krucijalne probleme novih privatizacija u Hrvatskoj (voda, energetika, željeznice). Četvrtak 16. i petak 17. svibnja, u suradnji s mrežomTransform! Europe raspravljat će se teme “Širenje postdemokratske Europe” i “Europska ljevica i globalna kriza kapitalizma”. Svi paneli programa Subversive Forum odvijaju se u ZKM-u.

Pod okriljem Sajma knjiga koji se već redovito održava u sklopu Subversive Festivala, ove godine – u suradnji s PEN-om – održat će se i književna konferencija, “Angažman danas”, koja ima za cilj istaknuti značaj angažirane književnosti, ali i politički angažman samih pisaca.

Popratni program SubLit café – prostor za večernje rasprave čitanje i druženja pisaca – otvorit će Predrag Lucić i Boris Dežulović Melodijama bijede i pobjede – “sit-down cabaret” programom koji spaja satiru, kritiku, literaturu i glazbu. U foajeu kina Europa, na Dan pobjede, 9. svibnja, spomenuti duo izvest će aktualno i tematski prilagođeno uprizorenje djela. Neki od gostiju književne konferencije su Karl-Markus Gauss, Chrissopolous, David Van Reybrouck, Andrej Nikolaidis, Ivana Sajko, Aleš Debeljak, Selvdin Avdić, Daša Drndićte predsjednik međunarodnog PEN-a John Ralston Saul. I ove godine Subversive Festival postat će središnje mjesto ne samo u zemlji i regiji već i u Europi, povezujući glavne aktere europskog kontinenta s Latinskom Amerikom. Jer tamo gdje mjere štednje dovode do rastućeg siromaštva i novog fašizma, tamo gdje gotovo sve europske vlade idu u smjeru programiranog samouništenja, tamo gdje se jedina alternativa vidi u podizanju profitnih stopa, jedini spas može ponuditi nova i ujedinjena Ljevica koja je spremna prihvatiti svoju društvenu i političku zadaću u borbi za istinsku demokraciju i socijalnu jednakost.

Program 6. Subversive Festivala bit će objavljen na straniciwww.subversivefestival.com

Sportska Potemkinova sela

Posljednjih godina teško je ne primijetiti sve veću spektakularnost u organiziranju i praćenju masovnih sportskih igara. Međutim, još je teže ne postaviti pitanje jesu li te manifestacije, koje bi trebale predstavljati sportska, kulturna, ali i tehnološka dostignuća modernog doba i samog čovjeka, postala zapravo Potemkinova sela, kulise iza kojih stoji prava istina o društvu grada domaćina, kao i nepravde i patnje koje su nanesene tijekom njihova postavljanja?

Sport i događanja vezana za njega posljednjih su godina sve više vođena logikom kapitala, umjesto svojim izvornim idejama, a slučajevi koji to ilustriraju sve su brojniji.. Popisu zemalja koje su zbog masovnih sportskih događanja zanemarile svoja kulturna dobra i temeljna ljudska prava te modificirale svoje gradove na štetu pojedinca, društva, okoliša i kulture, sada se pridružuje i Brazil – domaćin Svjetskog prvenstva u nogometu 2014. i Olimpijskih igara 2016. godine.

Još 1856. godine, brazilskoj je vladi donirana zgrada koja je danas poznata kao Brazilski indijanski muzej. Prvotna ideja te zgrade bila je osnivanje Centra za istraživanje autohtonih kultura. Međutim, prostor je ubrzo postao Centar za zaštitu Indijanaca, odnosno preteča današnje Brazilske nacionalne indijanske fondacije, FUNAI. Godine 1953. zgrada je prenamijenjena u Indijanski muzej i toj je svrsi služila sve do 1978., kada je muzej premješten na novu lokaciju. Zgrada je bila napuštena sve do 2006. kada su joj indijanski skvoteri udahnuli novi život i prozvali je selo Maracana.

Selo Maracana posljednjih je 7 godina bilo dom pripadnicima autohtonog indijanskog stanovništva, njihovim obiteljima, ali i sigurna oaza brojnim Indijancima koji su došli u Rio de Janeiro studirati ili zaraditi za život. Stanovnici ove zajednice preživljavali su prodavanjem rukotvorina i sanjali o otvaranju kulturnog centra. Nažalost, lokacija ovog muzeja odredila je njegovu sudbinu – nalazi se u neposrednoj blizini marakanskog stadiona kojem će se odigravati utakmice nogometnog prvenstva te je brazilska vlada viziju o kulturnom centru odlučila zamijeniti svojom: šoping centar i parkiralište za posjetitelje utakmica. Zahvaljujući prosvjedima stanovnika Ria, ideja o parkiralištu i šoping centru odbačena je, muzej ipak ostaje muzej, ali sportskog karaktera, što nimalo ne umanjuje činjenicu da autohtono stanovništvo ostaje bez zajednice koju su vlastitim rukama podigli, njegovali i nastojali širiti kako bi svijest o bogatstvu njihove kulture bila prisutna i dalje. Ova odluka, osim što nije donesena u skladu sa željama stanovnika Ria, pokazuje koliko brazilska vlada uistinu mari za očuvanje kulutre svojih autohtonih stanovnika, ali i njihova temeljna ljudska prava općenito.

{slika}

Mnoge organizacije za ljudska prava, studenti i građani stali su na stranu stanovnika sela Marakana, ali uz sve napore, neuspješno – sud je donio odluku kojom je naredio iseljenje do 22. ožujka, uz obećanje da će novi Indijanski centar biti izgrađen, ali ne prije 2014. godine. Stanovnici su čvrsto odlučili zadržati svoj dom, imali su mnogo potpore od građana, ali spekulacije o potkupljivanju stanara oslabile su njihovu koheziju. U petak 22. ožujka, kada je bio zadnji dan za napuštanje nekadašnjeg muzeja, zgrada je bila poluprazna, ostalo je 20ak stanara, što svejedno nije spriječilo policiju da se naoruža do zuba dimnim bombama, suzavcima i gumenim metcima te primjenjujući, prema navodima svjedoka, prekomjernu silu, izbaci stanare iz onoga što su do tad smatrali svojim domom. Kasnije su mediji navodili kako je to bila prikladna situacija za policiju da isproba novotarije u svom arsenalu, namijenjene osiguravanju reda u masovnijim događajima koji dolaze. Nakon izbacivanja, neki od stanara smješteni su u privremene domove koje im je osigurala Vlada, dok su ostali na ulicama dijelili letke i njima ukazivali na svoju tragediju.

Nažalost, ovakva izbacivanja, prijetnje, nasilje i ostali načini uznemiravanja koji prate spomenute radnje nisu rezervirana samo za Rio de Janeiro, selo Maracana nije izolirani slučaj, već su diljem zemlje, u svih 12 gradova u kojima će se održavati utakmice, zabilježeni slični incidenti, kao i nesretne sudbine koje su zadesile lokalno stanovništvo.

{slika}

Priča o nemaru za kulturu, ekosustav i ljudska prava, osobito ona autohtonog stanovništva, u kontekstu Brazila ima svoj nastavak i izvan sportskog terena, u staništu najvećeg broja životinjskih i biljnih vrsti, prašumi Amazoni, konkretno rijeci Xingu. Xingu je brza i duboka rijeka dugačka 2100 kilometara i desna je pritoka rijeke Amazone. U blizini rijeke živi istoimeno Xiangu pleme, ali i brojna druga plemena kojima ta rijeka, bez imalo pretjerivanja, život znači.

Još 1958. godine brazilska je vlada gornji tok te rijeke proglasila Nacionalnim parkom baš kako bi zaštitila lokalna plemena, što je u u potpunoj kontradikciji s aktualnim projektom brazilske vlade – gradnjom hidroelektrane imena Belo Monto, treće najveće hidroelektrane u svijetu. Projekt Belo Monto kontraverzan je od svojih samih početaka koji sežu još u 1975. godinu kada je započelo planiranje. Od tog razdoblja do danas, gradnju prate brojne kritike, prosvjedi i sumnje u financijsku i energetsku isplativost hidroelektrane, ali i bojazan zbog razornih utjecaja koji će imati na lokalno stanovništvo i ekosustav, a koji već sada degradiraju kvalitetu življenja tamošnjeg stanovništva.

{slika}

Cijeli ovaj projekt jednako je problematičan prevede li se i u brojke – za gradnju ove hidroelektrane, vrijedne 16 milijardi dolara, 400 četvornih kilometara šume bit će raskrčeno, 50.000 ljudi raseljeno i 112 milijuna tona ugljičnog dioksida emitirano u biljni i životinjski svijet, a brazilskoj se vladi ovo i dalje doima kao dobra odluka. Posljednje odobrenje za gradnju izdano je u siječnju 2011. godine, a 2015. godina predviđena je za puštanje u pogon. Međutim, konstantni prosvjedi i tužbe opstruiraju proces koji, iako je još daleko od svog završetka, već sada ima brojne fatalne posljedice. Po navodima autohtonog stanovništva, kvaliteta vode drastično je opala, postala je neupotrebljiva ne samo za piće, nego i osobnu higijenu. Zagađena voda također ima utjecaj na ribu, što je 2011. godine uzrokovalo obustavu procesa, a ista ta riba povlači za sobom financijsku nesigurnost, budući da mnogim obiteljima predstavlja izvor zarade. Osim problema zagađenja, i sam tok rijeke poremećen je što plovidbu njom, ključnu za komuniciranje, razmjenu dobara i pristupanje osnovnim zdravstvenim i obrazovnim uslugama, čini iznimno opasnom.

Srećom, autohtono stanovništvo ne miri se lako s vlastitom sudbinom pa protestima i mobilizacijama nastoje onemogućiti nastavak gradnje, a spremni su i zaratiti se s vlastima. Prosvjednicima se u njihovim akcijama često pridružuju i sami radnici koji tvrde da posao obavljaju u nehumanim uvjetima. Ustvrdivši da poslodavac postupa u skladu s uvjetima poslovanja, sud je ubrzo takve optužbe odbacio i štrajk proglasio ilegalnim te donio odluku o kažnjavanju radnika sa 106 dolara po danu  ne budu li dolazili na posao.

Poražavajuće činjenice navedene u ovom tekstu iznošenje bilo kakvog zaključka čine redundantnim.  Premda su ove teme nezasluženo slabo pokrivene u domaćim medijima, ne bi smjelo biti teško suosjećati s onima koji iz dana u dan moraju svjedočiti kako im se oduzima nešto što čak ni ne bi smjelo biti otuđivo, a sve za potrebe privatnih interesa, od kojih, po svemu sudeći, ne možeš biti pošteđen ni ako živiš u prašumi. Doslovno.

Beogradski Pride održati će se u rujnu

Beogradska Povorka ponosa biti će održana od 20. do 29. rujna, a šetnja kroz centar Beograda planirana je za 28. rujan.

Predstavnici organizacijskog odbora “Parade ponosa 2013” razgovarali su s predstavnicima Kancelarije za ljudska i manjinska prava o organizacijskim detaljima Pridea.

Kako je za B92 rekao Goran Miletić, regionalni direktor organizacije Civil Rights Defenders i jedan od organizatora beogradskog Pridea, u narednom periodu očekuju razgovore i s premijerom Ivicom Dačićem, potpredsjednikom vlade Aleksandrom Vučićem, ministrom pravde Nikolom Selakovićem i gradonačelnikom Beograda Draganom Đilasom

“To znači da je policiji ostavljeno dovoljno vremena da zajedno sa nama organizatorima pripreme Pride 2013 . kako ne bi bilo nikakvih iznenađenja i argumenata da se s pripremama počelo kasno”, kazao je on. 

Na pitanje da li ove godine očekuje veću podršku vlasti, Miletić kaže da podrška institucija i ministara već postoji. “Međutim, kada je riječ o Paradi ponosa, uvijek sve zavisi od jedne ili dvije osobe u državi i čini mi se da će tako biti i ove godine”, dodao je on. 

Na pitanje da li vjeruje da će ove godine biti održana Parada, on kaže da vjeruje da će ona biti održana svih najavljenih dana. “Bit će puno događaja koji će biti bolji i verujem da će biti sve bez incidenata. Što se tiče same šetnje, to je nešto što ne možemo učiniti bez asistencije policije i ja se nadam da će vlast , premijer i prvi potpredsjednik shvatiti da su to i međunarodne obaveze Srbije i obaveze prema Ustavu i da će to konačno ispoštovati”, zaključio je Miletić.

Utjecajne azijske queer osobe

Denise Uyehara spisateljica, performerica i dramaturginja u jednom. Ona je i nacionalno i internacionalno prepoznata zbog svog rada koji uključuje istraživanje o američkoj prisutnosti u Okinawi, o demoralizaciji onih koje se doživljava kao državne neprijatelje, te o japanskom zatočeništvu u logorima tijekom Drugog svjetskog rata. Nadalje, ona je članica-utemeljiteljica Svetih golih prirodnih cura, skupine performera koji su postojali od 1993.-1997. kao kulturalno različita eksperimentalna skupina. Njezini raniji radovi uključuju : “Hello (Sex) Kitty:Mad Asian Bitch on Wheels” ( “Zdravo (seks) maco: Opaka azijska kučka na kotačima”), “Headless Turtleneck Relatives”(“Bezglava rodbina dolčevita”) “Maps of City and Body”(“Karte grada i tijela”). Trenutno, Denise Uyehara vodi radionice za mnoge različite zajednice te nastavlja sa svojih radom kao performerica.

{slika} Nobuko Yoshiya bila je japanska romano-spisateljica specijalizirana za romanse i tinejdžersku fikciju kao pionirka u japanskoj lezbijskoj književnosti. Stalne teme u Yoshiyinim djelima uključuju istospolne odnose, čežnje iz daljine, izbjegavanje braka, žensku dominaciju. Yoshiya je predstavila lezbijstvo kao kompliment heteroseksualnosti te je stoga smatrana “uglednom” od strane svojih čitatelja. Interesi za isti spol viđeni su kao put ženskog razvoja u heteroseksualnost i brak. Njeni su radovi često postajali fikstacija tinejdžerki. 1925. Yoshijya je osnovala svoj vlastiti časopis “The Black Rose” (“Crna ruža”), no ukinut je nakon osam mjeseci. Njeni najpoznatiji radovi uključuju “Two Virgins in the Attic” (“Dvije djevice na tavanu”), “Flower Tales” (“Cvjetne priče”), “Women’s Friendship”(“Žensko prijateljstvo”), “Ladies of the Heike” (“Dame Heike”) . Nakon 1973., njezin je dom postao muzej koji sadrži rukom napisane transkripte kao i neke njene stvari. Muzej je otvoren samo šest dana u godini.

{slika} Parinya Charoenphol s Tajlanda je najpoznatija po tajlandskom boksu, manekenstvu i glumi. Medije je zaintrigirala kao trans žena ili “kathoey” premlaćivanjem protivnice u bangkokškoj Lumpini Boxing Stadium (Lumpini boksački stadion) te ljubljenjem protivnice nakon poraza. Ubrzo nakon toga, Charoenphol se povukla iz boksa te najavila novu karijeru u glumi. Njena je priča sadržana u filmovima kao što su Beautiful Boxer (“Predivna boksačica”), Boxing cabaret (“Boksački cabaret”), National Geographicov Hidden Genders (“Sakriveni spolovi”) te knjiga Ladyboys: The Secret World of Thailand’s Third Gender (“Dame-dječaci: Tajni svijet tajlanskog trećeg spola”). Tada se vratila u sport boksajući protiv japanske protivnice i pobjedom nad Pernillom Johansson u Rumble of the Kings (“Tutnjava kraljeva”) u Stolkholmu, Švedska. Tih dana, Charoenphol je otvorila boksački kamp na Tajlandu, zajedno s američkim glumcem Stevenom Khanom.

{slika} Margaret Cho je poznata korejska komediografkinja, spisateljica, modna dizajnerica i pjevačica – tekstospisateljica. Cho je započela svoju karijeru u kampusu na fakultetu i brzo se popela na ljestvici uspjeha. Otvorila se Jerryu Seinfeldu te je predstavljena u noćnim krugovima Arsenia Halla. 1994. bila je izvršna producentica i imala glavnu ulogu u humorističnoj seriji “All-American Girl” (“Sve-američka djevojka”), no serija je ubrzo prekinuta nakon što je mreža zahtijevala da Cho maknu. Na kraju je Cho sama odlučila vratiti se i imati svoju emisiju, ovaj put na VH1, Lifetime (Životni vijek), te je čak sudjelovala u Plesu sa zvijezama u 11. sezoni. Tijekom jednog njenog performansa, u vrijeme u kojem je diskriminacija LGBTQ mladih počela izvirivati na površinu, Cho je poslala poruku nošenjem haljine duginih boja. Uz to je i rekla: “Željela sam poslati poruku gay tinejdžerima kako bi se osjećali uključeno i voljeno”. Ubrzo nakon toga, zaronila je u pisanje komičnih pjesama te je čak dobila nominaciju za Grammy za Comedy Album godine. U kolovozu Cho će krenuti sa svojoj turnejom pod nazivom Mother!( Majka!)

{slika} Kay Ulanday Barrett je filipinska umjetnica, performerica, pjesnikinja, bavi se borilačkim vještinama te je aktivistica. Nakon početka u Chicagu, preselila je u New York City/ New Jersey i nastupala u Brooklyn Museumu (Brooklyn muzej), New Jersey Performing Arts Centeru (New Jersey centar reproduktivne umjetnosti), te u New World Theather (Novo svjetsko kazalište). Kay je također zaradila mnogo nagrada kao što su The Crossroads Foundation Individual Activist Award (Zaklada raskrižje, Individualna aktivistička nagrada) , The Campus Pride Hot List Artist Award (nagrada Vruća lista Kampa ponosa) te The Windy City Times “30 Under 30” Award (nagrada 30 ispod 30). Barrett je objavila i EP (cd nedovoljne dužine da bi se zvao albumom, a predugi da bi bio singl) pod nazivom Since My Body (Od mog tijela)- živi zapis njenih performansa. Napisala je i knjigu poezije pod nazivom For^In (Za^U), te poglavlje u knjizi We Got Issues: A Young Woman’s Guide to a Bold, Courageous and Empowered World (Imamo probleme: priručnik za mlade žene za ćelav, hrabar i ovlašten svijet). Van toga, Kay kuha, radi na svom biciklu te radi s LGBTQ mladeži.

Prevela i prilagodila: Lana Bosilj

Sedam razloga zašto su prava žena još uvijek u zaostatku

Prevela i prilagodila: Ana Begić

U duhu proteklog međunarodnog dana žena, kojega su prije gotovo 100 godina počeli obilježavati socijalisti, uvidjevši neravnopravnu raspodjelu kapitalističkog bogatstva gotovo isključivo na muški dio populacije. Gledajući danas, stoljeće kasnije, rezultati borbe daleko su od zadovoljavajućih. Nedavno objavljeno istraživanje Organizacije za gospodarsku suradnju i razvoj (OECD) prikazalo je stvarnu sliku stanja u krizom pogođenoj globalnoj ekonomiji na uzorku od 34 zemlje svijeta. Zapanjujuće je vidjeti na koliko načina se još mučimo ne bi li ostvarile ravnopravnost.

Djevojke su obrazovanije, ali…

Škole su gotovo u potpunosti otvorene djevojčicama diljem svijeta. U 112 država svijeta osnovne škole imaju podjednak broj dječaka i djevojčica. Čak štoviše, u većini zemalja OECD-a veća je mogućnost da će djevojke završiti srednju školu:

{slika}

Ali treba imati na umu da su djevojke u nepovoljnom položaju u mnogim životnim aspektima:

{slika}

Još uvijek su koncentrirane u malom dijelu okupacija i manja je mogućnost da će se odlučiti za tehnološka zanimanja

S jedne strane, sve više žena se obrazuje, ali još uvijek se teško odlučuju za neka od ključnih područja. Prema statistikama, broj inženjerki računarstva u prvom desetljeću 21. stoljeća znatno se smanjio u većini zemalja OECD-a. Velikim dijelom zaslužnim se pokazala znatno veća zarada muških kolega. U istome periodu povećao se broj žena u zdravstvenom sektoru.

{slika}

Općenito, koncentrirane su u maloj skupini zanimanja:

{slika}

Vidljivo je da 80% žena zemalja OECD-a rade u uslužnim djelatnostima.

U ukupnoj radnoj snazi žena sudjeluje manje od muškaraca

Broj žena na tržištu rada postepeno se povećava. U 2010. u zemljama OECD-a u prosijeku je 65% od ukupnog broja žena bilo dijelom radne snage svojih zemalja, 8% više nego prije 20 godina. U istom pogledu, razlika među spolovima također se smanjila, no ipak su uočene znatne razlike od zemlje do zemlje:

{slika}

Razlika u zemljama OECD-a još uvijek je iznad 10%.

Stakleni strop” još uvijek je načinjen od vrlo debelog stakla

Dobre vijesti dolaze iz Norveške gdje se razlika među spolovima svela na minimum, s 40% žena u odborima nacionalnih tvrtki. Loša vijest je da je Norveška izuzetak:

{slika}

Na svjetskoj razini, tek je 16% žena u odborima nacionalnih tvrtki. Situacija je jednaka i na nižim položajima. Manje od trećine ukupnog broja menadžera u zemljama OECD-a čine žene:

{slika}

Žene zarađuju manje od muškaraca, a ta je razlika još veća u višim platnim razredima i kod majki

Razlika u plaćama među spolovima je smanjena, ali taj napredak trenutno stagnira. Trenutno, on iznosi 16% u zemljama OECD-a, što je 4 posto manje nego 2000. ali od 2005. do danas ostaje gotovo nepromijenjen.

{slika}

Stvari su još gore u nižim platnim razredima. Žene zarađuju čak 21% manje od muških kolega:

{slika}

No, još je gora spoznaja o razlici u plaćama između žena bez djece i majki. Prema izvještaju, “kazna zarađanje djece”je u prosijeku 14%.

{slika}

One snose teret neplaćenog rada

Žene su napravile pomake u poslovnome svijetu, ali također obavljaju i većinu poslova kod kuće. U zemljama OECD-a žene troše dvostruko više vremena radeći kućanske poslove od muškaraca.

{slika}

Ovakvi statistički podaci ne zaobilaze niti zaposlene žene čiji muževi ne rade. Zapravo, majke koje rade posvećuju 50% više vremena djeci od očeva koji ne rade. Bez obzira na to koji roditelj radi, žene uvijek rade više:

{slika}

Ovakva slika uvelike opterećuje žene i u isto vrijeme utječe na to koliko se mogu posvetiti domu i poslu. Prema izvještajima “zemlje s najmanjon spolnom razlikom u neplaćenim poslovima također su i one s najvećom zaposlenošću žena.”

Prijeti im veća opasnost od siromaštva

Svi ovi faktori zajedno čine žene znatno ranjivijima i podložnima siromaštvu.

{slika}