Gloria Steinem: za feminizam nema umirovljenja

Na koga pomislite kada razmišljate o najvećim feministkinjama našeg doba? Iz te skupine nemoguće je izostaviti Gloriu Steinem, književnicu, novinarku,  jednu od glavnih zagovarateljica feminističkog pokreta u ’60-ima i ’70-ima prošlog stoljeća i suosnivačicu časopisa Ms. koji je postao simbolom američkog novinarstva i borbe za ženska prava. Iz njezinih uspjeha jasno je vidljivo kako se radi o posvećenoj aktivistici i strastvenoj vizionarki.

Iako na današnji dan slavi 79. rođendan, ona je još uvijek jednako aktivna, radikalna, revolucionarna i  neumorno predana svome životnom pozivu. Godine 2005. suosnovala je žensku neprofitnu organizaciju Women’s Media Center,a trenutno radi na projektu Women Under Siege u kojem se bavi problematikom silovanja kao sredstva opresije u Siriji. Na pragu osamdesetih, zastupljena je u medijima i javnim nastupima, piše knjige i članke, o njezinom životu snimljen je dokumentarni film pod nazivom Gloria: In her own words, koji je sastavljen od intervjua i arhivskih materijala koji nam dočaravaju njezin osjećaj za humor, suosjećanje, mudrost i hrabrost.

Zaslužna je za podizanje svijesti o tome kako je umanjivanje statusa žena u društvu bitno povezano s mnogim drugim problemima s kojima se današnji svijet suočava i kako neravnopravnost spolova i restriktivne rodne uloge imaju poražavajući utjecaj i na muškarce. Zbog toga je cijenjena kao pionirka i vizionarka našega doba.

Utjecaj obiteljske situacije na njene stavove

Gloria Steinem rođena je 25. ožujka 1934. godine u Toledu, Ohio. Otac joj je bio prodavač antikviteta, i zbog prirode njegova posla cijela je obitelj živjela putujući u kamp kućici i do dvanaeste godine Glorija nije redovito pohađala školu. Prisjećajući se tog vremena, zaključuje kako je zahvaljujući takvom načinu života izbjegla ispiranje mozga u najranijem djetinjstvu. Glorijina majka Ruth bila je novinarka koja je zbog obitelji morala odustati od posla kojeg je beskrajno voljela. U dobi od 34 godine doživjela je živčani slom koji je ostavio trajne posljedice na njezino zdravlje i zbog kojeg je veći dio svog života provela u sanatoriju.

Majčina bolest imala je velik utjecaj na Glorijinu osobnost, i ona opisuje majčina iskustva kao ključna za njezino razumijevanje socijalnih nepravdi. Tumači majčinu nemogućnost zadržavanja novinarskog posla kao rezultat općeg neprijateljstva prema zaposlenim ženama u to doba. Također smatra kako je apatija liječnika koji su se brinuli za zdravlje njezine majke rezultat predrasuda o ženama ranih pedesetih u Americi.

Zanimljiv biografski podatak je svakako i taj da je Glorijina baka, Paulina Steinem, bila sufražetkinja, sudionica Međunarodnog vijeća žena i prva žena odabrana u Odbor za obrazovanje u Toledu.  Dakle, ako uzmemo u obzir njezinu obiteljsku pozadinu, nije nimalo neobično da je Glorija postala slavna novinarka i feministkinja.

Unatoč teškom djetinjstvu, Gloria je upisala fakultet u Washingtonu koji je završila 1956. godine, nakon čega dobiva stipendiju za nastavak studija u Indiji. Iskustvo života u Indiji ju je izuzetno motiviralo u tome da se bori protiv nejednakosti i socijalnih nepravdi u svijetu.

Profesionalna karijera

Nakon povratka u New York, počela je pisati za mnoge popularne časopise. O tom razdoblju Steinem govori:

“Ako je potraga za stanom bila problematična (u očima većine onovremenih stanodavaca neudata žena koja si je mogla priuštiti stanarinu nije bila drugo doli prostitutka), dobivanje posla činilo se gotovo nemogućim. Što se urednika ticalo, žene se moglo ili odvesti u krevet, ili im dati da sortiraju poštu.”

Jedan od njezinih prvih većih zadataka u istraživačkom novinarstvu bio je članak o uvjetima rada zaposlenica Playboya. U svrhu istraživanja prijavila se za posao Playboyeve zečice. Primljena je u Playboy Club u New Yorku gdje je u tri tjedna na vlastitoj koži iskusila izrabljivačke radne uvjete i ponižavajuće seksualne zahtjeve. To iskustvo kasnije je pretočeno u film pod nazivom A Bunny’s Tale. “Žena koja čita Playboy trebala bi se osjećati kao Židov koji čita nacistički priručnik,” izjavila je.

Godine 1972. pokrenula je časopis Ms., jedinstven po tome što je prvi u povijesti kojeg su u potpunosti posjedovale i uređivale žene. Kao glavna urednica, Steinem je ostvarila ugled istaknute feministkinje i glasnogovornice za pitanja vezana uz ženska prava.

{slika}

Politički stavovi i aktivizam

Kao životnu prekretnicu početkom ’70-ih, Steinem navodi sudjelovanje na debati o pobačaju s koje je izvještavala, a smatra kako je upravo tada započeo njezin život aktivne feministkinje. U dobi od 22 godine i sama je imala pobačaj, no do tada nije o tome govorila.

“Oduvijek sam slušala o tome kako je abortus nešto loše, no nikada se nisam tako osjećala. Često sam nastojala u sebi izazvati osjećaj krivnje razmišljajući o svome djetetu, koliko bi godina imalo, ali jednostavno nije išlo. Što se mene tiče, to je bilo prvi puta da sam doista osjećala da imam kontrolu nad vlastitim životom. Željela sam uzeti život u vlastite ruke, a ne dopuštati da mi se stvari događaju. U tom je smislu pobačaj za mene bio pozitivna stvar”.

Nedugo nakon toga postala je punopravnom članicom ženskog pokreta; to joj je, kako tvrdi, spasilo život. “Protiviti se pobačaju znači svoditi ženu isključivo na njenu reproduktivnu funkciju. Feminizam mi je pomogao da shvatim kako ne moramo svi živjeti isti život”.

Steinem je učvrstila svoju poziciju u političkim pokretima nove ljevice. Žene su unutar ljevice počele otkrivati svoje organizacijske sposobnosti u procesu donošenja političkih odluka. Novi pokret za žensko oslobođenje počeo je poprimati masovne razmjere u samo nekoliko godina. U to vrijeme Steinem je stekla nacionalnu pozornost kao vođa ženskog oslobodilačkog pokreta. Goruća pitanja koja su je u to vrijeme okupirala bila su nezastupljenost žena i ženskih pitanja u političkom i javnom životu. Odigrala je važnu ulogu kao govornica, delegatorica, organizatorica, povjerenica i novinarka koja je pratila mnoga javna događanja vezana uz razvoj civilnog društva, ravnopravnost spolova i demokraciju.

Pridružila se Betty Friedan u Washingtonu u pokretu March for Women’s Lives, masovnom otporu vladinim napadima na ženska reproduktivna prava u travnju 2004. Zbog svojih izuzetnih doprinosa osvojila je brojne nagrade, 1993. primljena je u Women’s Hall of Fame, nešto kasnije i u American Society of Magazine Editors Hall of Fame.

Odrastajući polovicom prošlog stoljeća, kada je brak u pravnom i socijalnom smislu bio izrazito neravnopravan, ona se cijelog života opirala toj instituciji. Unatoč tome, u 66. godini udala se za poduzetnika Davida Balea. Međutim, brak je trajao samo tri godine jer je Davidu dijagnosticiran limfom na mozgu. Zahvaljujući bračnom statusu, Bale se mogao liječiti u SAD-u. Steinem je i sama preboljela rak dojke nekoliko godina ranije.

“Godinama sam radila na tome kako bi brak bio što egalitarniji, ali nikad nisam očekivala kako ću ga imati mogućnosti sama iskusiti. Sretna sam, iznenađena i jednog dana ću pisati o tome. Nadam se da to dokazuje ono što je feminizam oduvijek prolongirao, sposobnost da žene u svakom trenutku imaju mogućnost samostalno donositi životne odluke.”

Steinem se kasnije počela zalagati za sklapanje istospolnih brakova. Organizacija American Humanist Associationdodijelila joj je 2012. nagradu za humanisticu godine za promicanje aktivizma vezanog uz LGBTQ pitanja i feminizam.

Iako se bliži 80. godini života, Gloria Steinem je daleko od mirovine; ona je dokaz da za feminizam nema umirovljenja.

 

Damir Hršak: ponosim se svojim LGBT aktivizmom

{slika}

Damir Hršak, kandidat na izborima za Europski parlament: Time što sam gej ne mogu se dičiti, ali ni sramiti. Ponosim se svojim LGBT aktivizmom u zgodna i nezgodna vremena. Boriti se za sve ljude kako bi bili prihvaćeniji, kreativniji i sretniji smatram svojom moralnom obvezom. Zaštićen, prihvaćen i sretan pojedinac po mojem je sudu temelj hrvatskog i europskog društva.

Prof. dr. sc. Damir Hršak redoviti je profesor na Metalurškom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Glavni je urednik međunarodnog znanstvenog časopisa “The Holistic Approach to Environment” i međunarodni ekspert Slovačke državne agencije za istraživanje i razvoj. Bio je dugogodišnji kolumnist političkog mjesečnika “Hrvatska ljevica”, a duže od dvadeset godina aktivan je u organizacijama civilnog društva koje se zalažu za ljudska prava i prava životinja. Predsjednik je Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu Hrvatskih laburista i kandidat na njihovoj listi za Europski parlament. U razgovoru za “H-Alter”, Hršak govori o odnosu bivše i sadašnje vlasti prema znanosti, visokom obrazovanju i kulturi, o vlastitom angažmanu u organzacijama civilnog društva, LGBT politikama te o vrijednostima za koje će se zalagati ukoliko postane europarlamentarac.

Jedini ste sveučilišni profesor na listama čiji kandidati imaju realne izglede zaulazak u Europski parlament – SDP-ovoj, HDZ-ovoj i listi Hrvatskih laburista. Kako objašnjavate tu činjenicu?

To je vrlo logično i sasvim očekivano s obzirom na odnos HDZ-a i SDP-a prema znanosti i visokom obrazovanju. HDZ je svojevremeno legendarnom izjavom o kili mozga za dvije marke čvrsto definirao svoj odnos prema intelektualcima, a pokušaj nametanja novih zakona u visokom obrazovanju od strane prošle HDZ-ove vlade dokazao je da oni taj tečaj čvrsto održavaju stabilnim tijekom ovih dvadesetak godina. Da bi se procijenilo kako se sadašnja SDP-ova vlast odnosi prema znanosti i visokom obrazovanju, dovoljno je pročitati prijedlog novog zakona na tom području. To je ista neoliberalna srž uz kozmetička dotjerivanja, jer se opet sve svodi na pokoravanje znanja kao javnog dobra tržišnom fundamentalizmu i kljaštrenje intelektualnih potencijala javnih sveučilišta, uz posebno težak položaj mladih znanstvenika. Na žalost, ni resorni ministar Željko Jovanović ne vidi da postoje i vrijednosti koje se ne mogu mjeriti financijskom isplativošću. Mnogobrojni protesti, koji dolaze iz redova profesora i studenata Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, po mojem sudu najuglednijeg i intelektualno najjačeg fakulteta u Hrvatskoj, u ovoj konstalaciji političke moći tako često su samo glas vapijućeg u pustinji.

Dakle, mislite da se jedini razlog takvoj odluci krije u odnosu HDZ i SDP-a prema znanosti i obrazovanju općenito?

Zar ste od sadašnje ili bivše vladajuće garniture zaista očekivali da će u izbornom sustavu s preferencijalnim glasovanjem bilo koje mjesto na listi dati nekom sveučilišnom profesoru iz svojih redova, koji se dokazao unutarstrančkim radom? Po prirodi stvari sveučilišni profesori svojim stručnim i društvenim djelovanjem imaju ugled koji nadilazi lokalnu sredinu pa bi postojala realna opasnost da će dobiti neposredno preferencijalno povjerenje glasača i time ugroziti monolitnost zadanog poretka na listi. Europski parlament je isuviše ozbiljno mjesto da bi vladari u HDZ-u ili SDP-u tako riskirali. Ukoliko su rukovodstva tih stranaka desecima uglednih sveučilišnih profesora iz njihovih redova nudili mjesta na listi, a oni su ih svi redom odrješito odbili jer smatraju da su aktualni kandidati intelektualno sposobniji sagledati vrlo široku problematiku s kojom se europarlamentarci moraju nositi, onda ću se rukovodstvima HDZ-a i SDP-a javno ispričati.

Jedan ste od osnivača Sindikata visokog obrazovanja i znanosti Akademska solidarnosti predsjednik Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu pri Hrvatskim laburistima. Znači li to da ćete, ukoliko postanete europarlamentarac i ukoliko Laburisti jednog dana dođu na vlast, zastupati stajališta Akademske solidarnosti, među kojima je i ono o javno dostupnom obrazovanju na svim razinama?

Hrvatski laburisti u odnosu na znanost i visoko obrazovanje ipak su nešto sasvim drugo od onoga što zastupaju HDZ i SDP. Iz naše pozicije obrazovanje je ljudsko pravo, a ne ekonomska kategorija. No, mi još nismo na vlasti i trenutno možemo samo upozoravati, ali ne i mijenjati pogrešan smjer. Svakako ću zastupati pravno na javno dostupno obrazovanje na svim razinama. To je civilizacijski doseg koji samo vrlo pohlepni ili vrlo zlonamjerni omalovažavaju i relativiziraju. Javno dostupno obrazovanje je jamstvo razvoja potencijala hrvatskog društva, zalog za budućnost. Oni koji žele da njihovoj djeci bude dostupno znanje koje će drugim vršnjacima biti nedostupno, sve ću učiniti kako bi degradirali javno školstvo na svim razinama. Čine to perfidno i ustrajno, no moramo im se oduprijeti. Studenti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, prvenstveno plenumaši, grupacija su mladih ljudi koja ulijeva nadu da postoji intelektualna i moralna snaga koja će se oduprijeti pretvaranju Hrvatske u zemlju obijesnih gazda koji se iživljavaju u degutantnom luksuzu i obespravljene mase koja se bori za tupo preživljavanje na SDP-ovski fleksibiliziranom tržištvu rada. HDZ-ovski rečeno, pretvaranju u zemlju dvjesto bogatih obitelji.

Što je s aktualnom kulturnom politikom?

Društvo koje ne želi skliznuti u barbarstvo trebalo bi njegovati visoku kulturu, ali i poticati  amatersko bavljenje kulturom. Položaj umjetnika u današnjem društvu, posebno umirovljenih, apsolutno je neprihvatljiv. Svojim radom, sadašnjim i minulim, u oplemenjivanju javnog prostora i podizanju civilizacijske razine hrvatskog društva, zaslužili su daleko više poštovanja i uvažavanja.

Jedini ste kandidat na ovim izborima koji je otvoreno rekao da je gej. Smatrate li taj potez pragmatičnim?

Biti gej je spolna usmjerenost, moralno neutralan dio identiteta koji je dan rođenjem, pri čemu, poput nacionalnosti ili rase, čovjek nema mogućnost odabira već samo prihvaćanja sebe kao ljudskog bića sa svim svojim kreativnim potencijalima ili živjeti u tjeskobi i autodestrukciji. Time se nemam što dičiti, ali niti sramiti. No, ponosim se svojim LGBT aktivizmom u zgodna i nezgodna vremena, uostalom kao i svakim drugim ljudskopravaškim aktivističkim angažmanom tijekom ovih dvadesetak godina koliko sam aktivan na civilnoj sceni. Boriti se za sve ljude kako bi bili prihvaćeniji, kreativniji i sretniji smatram svojom moralnom obvezom. Zaštićen, prihvaćen i sretan pojedinac po mom je sudu temelj hrvatskog i europskog društva. Idejni sam začetnik i pokretač Iskoraka. Raduje me spoznaja da je iz tog izvora izniklo toliko kvalitetnih, kompetentnih i dosljednih LGBT aktivista u ovih nešto više od deset godina. Dobro je što je danas biti sretna LGBT osoba osjetno lakše no prije vremena nastanka Iskoraka.  

Kakve su bile reakcije kolega u Laburistima?

Laburisti su moderna lijeva stranka u kojoj se vrednuje rad, istina i znanje. Homofobija je kažnjiva unutar stranke, a spolna usmjerenost je privatna stvar. Ne vidim na što bi se tu imalo reagirati.

Kako ocjenjujete odnos  Kukuriku koalicije prema LGBT zajednici?

“Vi nama glas, a mi vama obećanje o registriranom partnerstvu.” Samo su prešutjeli da će prvo tražiti blagoslov Crkve prije no parlamentarnom većinom održe danu riječ, a ako ga ne dobiju da će tužno slegnuti ramenima. Pa kad je Kukuriku koalicija izigrala radnike, kako onda ne bi i LGBT zajednicu. Tko im još želi vjerovati, neka im vjeruje i dalje. Osim toga, aktualna vlast nije ništa napravila da poboljša pristup pravdi i besplatnoj pravnoj pomoći jer su građani diskriminirani u pristupu pravdi na osnovu svog imovinskog statusa. Gorući je problem i nepoznavanja ljudskih prava zbog izostanka obrazovanja za ljudska prava.

Završili ste i trogodišnji studij teologije. Koji je vaš stav prema Katoličkoj crkvi?

Kao uvjereni kršćanin podržat ću Crkvu u svakom djelovanju koje je u duhu istinskog kršćanstva, a suprotstavit ću joj se u svemu gdje se svodi na multinacionalnu kompaniju koja sofisticirano prodaje sakramente i zastrašuje ljude, pa i djecu, vječnim prokletstvom, a da pritom njeni oligarsi lagodno uživaju na račun tog straha od pakla i proračuna pojedinih država. Svakodnevno djelovanje Crkve jasno pokazuje služi li ona Bogu ili bogatstvu. Krist je rekao da je nemoguće oboje. No u javnom prostoru često se čini kardinalna lingvistička pogreška, riječi kršćanski i katolički koriste se kao sinonimi. Sadržaj tih pojmova počesto je, na žalost, dijametralno suprotan. Pohlepa i surovost Crkve kroz povijest nikako ne može kompromitirati istinsko kršćanstvo koje se temelji na ljubavi, slobodi i pravednosti, kako na osobnoj tako i na društvenoj razini. I to ljubavi, slobodi i pravednosti kao stilu života, a ne PR frazama.

Kako ocjenjujete odnos Crkve prema radništvu?

On je pokroviteljski i licemjeran. Uostalom, svi znamo da je Crkva veleposjednik. Od nastanka radništva kao organizirane društvene grupacije Crkva uvijek sažaljeva patnju radnika i osuđuje bezdušnost eksploatatora, a poslije verbalne osude sklapa s tim istim bogatima i moćnima poslove i saveze, te sve čini kako bi se očuvao sustav koji stvara i održava ponižavajući položaj radnika. Crkva uvijek brižno upozorava radnike da se klone svih onih koji žele dokidati nepravdu u vremenu i prostoru, HDZ-ovski rečeno da se klone crvenih, žutih i zelenih vragova.

Glavni ste urednik znanstvenog časopisa The Holistic Approach to Environment i aktivni ste na polju zaštite okoliša i borbe za prava životinja. Dio građana Hrvatske smatra da u vremenu teške ekonomske krize prava životinja treba staviti u drugi plan.

Prava životinja nikada se ne smiju marginalizirati. Po mojem sudu svako savjesno biće ne bi smjelo svjesno nanositi bol drugom biću. Ako je preduvjet ljudske sreće patnja životinja, onda se tu ne radi o sreći već o oholosti. U ljudskom društvu jači bi trebali štititi slabije, a isto vrijedi i za odnos ljudi prema životinjama. Savjest je politička kategorija, a kako izgleda društvo kada moć prigrabe ljudi bez savjesti ili sa zakržljalom savješću, vidimo, na žalost, svakodnevno širom svijeta, pa djelomično i u Hrvatskoj. Zaštita životinja civilizacijski je doseg.

Kako ocjenjujete aktualne prijedloge Zakona o zaštiti prirode i Zakona o strateškim investicijama?

Laburistički stav po tom pitanju je jasan – ne smije biti privatizacije prirodnih i javnih dobara.

Tko god uđe u Europski parlament, suočit će se s velikim izazovom – politikama koje se odnose na suzbijanje gospodarske krize, među kojima su i mjere štednje. U tom kontekstu, kakve politike biste vi zastupali?

Svaki Laburist borit će se za ljude koje zastupa, za drugačiju raspodjelu bogatstva. ZaLaburiste socijalna osjetljivost nije samo parola, već projekt Europske unije koji podržavamo. Protiv smo Europe drsko bogate manjine i sve siromašnije većine,  te protiv neoliberalne politike koja danas dominira u Europi i koja je uzrok krize.

Ukoliko postanete europarlamentarac, na koji način biste doprinijeli boljitku hrvatskih građana?

Nastavio bih intenzivnu, sustavnu i istinsku suradnju s civilnim društvom. I u drugim zemljama Europske unije civilno društvo preferira pojedine europarlamentarce koji su se dokazali na civilnoj sceni prije svog ulaska u europarlament, pa im se s povjerenjem obraća sa zahtjevima i prijedlozima. Na mene bi hrvatsko civilno društvo svakako moglo računati, jer sam aktivno sudjelovao u radu tijela koja se bave ljudskim pravima i bio dosljedan u njihovu zagovaranju.

Čak 47 posto djevojaka ulazi u brak prije navršene 18. godine u ruralnoj Indiji

Prema izvješću UNFPA-a, u ruralnim dijelovima Indije 47 posto djevojaka ulazi u brak prije navršene 18. godine života, prenosi Vox Feminae.

Urmila Chaman, indijska novinarka, kolumnistica i aktivistica piše: “To je tradicija. Djeca su u braku dok bi se još trebala igrati. Dječaci i djevojčice ulaze u brak ne znajući što to uopće znači. Njihovo djetinjstvo i sve za čime u životu teže može biti ugašeno samo zbog te stoljetne tradicije. Radi se o normi koju u Indiji nitko ne osporava”.

Iako su u Indiji dječji brakovi protuzakoniti, naširoko se prakticiraju u cijeloj zemlji. Osim siromaštva, razloge za rano stupanje u brak treba tražiti u kulturnim i vjerskim utjecajima koji i dalje gaje duboke antiženske predrasude. U mnogim kulturnim grupama žene ulaze u brak kao djeca prije nego što im je koncept braka i rađanja uopće jasan (iako zajednički suživot obično počinje nakon puberteta). Brakovi se često organiziraju za njih i u njihovo ime.

Obično se kao razlozi za ove prakse navode osiguravanje nevinosti u trenutku sklapanja braka, navikavanje na novu  obitelj  i osiguravanje sasvim legitimnog i presudnog roditeljskog utjecaja na život vlastite djece. Posljedice ranog stupanja u brak za djevojčice su prekid školovanja, niz godina zlostavljanja i podređenosti, rađanje s pripadajućim opasnostima na zdravlje i velike dobne razlike između supružnika koje samo povećavaju već ionako značajnu moć muškaraca.

No, situacije se ipak mijenja. Dopisnice iz Indije (Video Volunteers) razgovarale su s 12 žena koje su udate kao djevojčice. One otvoreno pričaju o svojim iskustvima i sve se danas protive dječjim i ugovorenim brakovima. Traže od vlasti i policije da prestanu ignorirati probleme, zaustave dječje brakove u praksi i spase od uništenja mnoge mlade živote, te naglašavaju važnost obrazovanja i zaposlenja za žene i smatraju kako žene mogu uspjeti bez muškaraca ukoliko imaju dovoljno vjere u sebe i vlastite sposobnosti.

Novi singl zagrebačkog queer benda U pol’ 9 kod Sabe

U pol’ 9 kod Sabe osmeročlani su bend osnovan prije četiri godine u stanu tadašnje basistice Sabe.  Okupilo se te večeri pet prijateljica, i gle čuda – sve su upravo prekinule dugogodišnje ljubavne veze i odlučile o tome pisati pjesme!

Tada nisu ni sanjale da će itko, osim njihovih prijatelja i rodbine biti zainteresiran da ih posluša ili pozove da nastupe.

Međutim, ljubavna bol bila je upravo proporcionalna njihovom kreativnom zanosu i one su do jeseni imale svoje prve hitove i dogovoren nastup na Vox Feminae festivalu! Publika ih je dočekala sa rukama u zraku, dijelom oduševljena, dijelom zgranuta (“Što je sad ovo? Jel’ one ovo ozbiljno?”).

Posljednje dvije godine bend je odsvirao respektabilan broj nastupa u zagrebačkim klubovima poput Medike, Tvornice, Purgeraja, Saxa, Kset-a, ali i na festivalima Cest is d’best, L-fest, Velika rock eksplozija, slovenskim Rdečim zorama i austrijskom Lady Festu.

 Frontwoman benda je pjevačica Martina, klavijature, harmonike i pratećih vokala latila se Ana, saksofon  svira Marieta, električnu gitaru Goran, bubnjeve – Zrinka, akustičnu gitaru – Olga, violinu – Maja Sunčica, a na basu je Nataša.

 U pol’ 9 kod Sabe potpisuju underground himne zagrebačke feminističke queer  scene: “Prihvaćam sve”, “Veseli svaki me kraj”, “Želim biti strejt”, “Ljudska priroda” i “Disko”.

U njihovim pjesmama čut ćete o stanju u regiji, istospolnim ljubavima, čudnim tetama iz susjedstva, propitivanju sebe, prihvaćanju, odlaženju i patnji u G duru. Mogu se pohvaliti repertoarom od 20-tak pjesama i solidnim koncertnim setom u trajanju od sat i pol. Akustični aktivizam smatraju kičmom bendovske koncepcije.

Proteklu godinu bend je proveo u zagrebačkim studijima Kramasonik i Heim gdje su snimili veći dio prvog albuma.  U režiji Noe Pintarića i Ane Opalić snimili su video spot za singl “Prihvaćam sve” koji se osam tjedana za redom držao na prvom mjestu Cenera Radija 101.  Pjesma “Prihvaćam sve” u izboru glazbenog portala Terapija net odabrana je za najbolji regionalni singl 2012 godine.

Na društvenim mrežama i radijskim postajama trenutno promoviraju spot za posljednji singl “Da je moguće”.

Spot za pjesmu “Da je moguće” sastavljen je od materijala koje je redateljica i glavna autorica benda Ana Opalić snimila za vrijeme svojih putovanja u Tunis i Skadarsko jezero u Crnoj Gori, a  dio materijala snimljen je u autu pod zagrebačkim pljuskom. Korišteni su i kadrovi iz njezinog dokumentarnog filma “Putopis – Skadarsko jezero” koji će svoju premijeru doživjeti tijekom godine. Režiju spota potpisuje sama, a savjetima je pomogao i stari suradnik benda Noa Pintarić.

Pjesma govori o mogućnosti nemogućeg, ostvarivoj utopiji bijega iz gradske sigurnosti u nomadski raj. Neobičnim stihom “brod koji hoda mi bi imale” autorice razotkrivaju sebe kao poklonice starih science fiction filmova iz 80-ih, te nesvjesno podražuju kolektivno naslijeđe svojih predaka – brodograditelja. 

– Ne znam ništa o tome, “Da je moguće” je ljubavna pjesma u kojoj sam htjela naglasiti onu nevidljivu paralelnu stvarnost koja još uvijek leži u području nerealiziranih potencijala.. Treba imati na umu i staru izreku “pazi što želiš, da ti se ne ostvari”, oprezno je zaključila Opalić.

A ili p ili seksualna politika u LGBTIQ zajednici

Što je potrebno za dobar seks, a što za zdrav seksualni život? Koje su prednosti, a koje mane monogamnih odnosno otvorenih ljubavnih veza? Zašto se ljudi upuštaju u nezaštićen seks, je li to za osudu i kolika je opasnost od AIDS-a u Hrvatskoj? Trebaju li gejevi i lezbijke isprobati seks s osobama različitog spola/roda? Koji je položaj biseksualnih osoba u seksualnoj hijerarhiji LGBTIQ zajednice? Kakva je i postoji li seksualna hijerarhija? Zbog čega neki smatraju da su kod gejeva oni “pasivni” u seksu manje muškarci? Kako to da ne postoji lezbijska verzija GayRomea? Kakva je uloga sauna i cruisinga u oslobađanju seksualnosti u hrvatskom kontekstu? Ima li seksualnog predatorstva u LGBTIQ zajednici? A što je s prostitucijom odnosno seksualnim radom? Utječe li pornografija na seksualnu praksu? Što je to specifično u lezbijskim pornićima? Zbog čega se na lezbijsku seksualnost u široj javnosti reagira mnogo blagonaklonije, nego na pedersku seksualnost – i, odgovara li ta općeprihvaćena slika stvarnosti? Kako uopće međusobno razgovaramo o seksu? Što je to butch-femme dinamika i koliko utječe na seksualni život lezbijki i biseksualki? Jesu li lezbijke monogamije od gejeva? Kakva je seksualnost i seksualna praksa trans osoba? Treba li postojati određeni seksualni moral u LGBTIQ zajednici? Ima li još štajgi u Zagrebu i tko ih posjećuje? Što su to ‘muškarci koji imaju seks s muškarcima’ iliti MSM? Zbog čega je brošura ‘Stražnja strana’ izazvala podijeljene reakcije u javnosti, ali i LGBT zajednici? Koja je uloga alkohola i opijata u seksualnoj praksi? Tko koristi i kakva seksualna pomagala? Koji je najbolji način za gubljenje (seksualne) nevinosti? Kako se danas gleda na ulogu ljubavi u seksu?

 Na sva ova, ali  i mnoga druga pitanja će se pokušati naći odgovori na trećoj Rozoj hipnozi, ciklusu tribina koje je pokrenulo Udruženje Zagreb Pride u Književnom klubu Booksa, s financijskom podrškom Veleposlanstva SAD-a.

Na trećoj Rozoj hipnozi govorit će:

Gabe Ivanov,  festival VoxFeminae

Rujana Jeger, autorica romana Darkroom i bloga Sexomat na Tportalu

Zoran Dominković, aktivist udruge Iskorak

Igor N. Ries, Sauna Gymcafe

Ovaj ciklus tribina uređuju, organiziraju i moderiraju Zvonka Barbir, Gordan Duhaček i Nikola Zdunić.

Iznošenje mišljenja nazočnih se ohrabruje!

Rodna šarmantnost

Konferencija o revolucionarnim rodnim politikama šarmirala je Aniu Ostrowsku, autoricu članka. Koliko je zapravo bio radikalan sam događaj?

Početkom veljače posjetila sam Tate Modern kako bih prisustvovala Šarmantnoj revoluciji (Charming for the Revolution), kongresu umjetnika i umjetnica, aktivista i aktivistkinja zainteresiranih za propitivanje i subvertiranje ustaljenih spolnih i rodnih politika. Ružičasta boja za djevojke, a plava za muškarce – odbačene su, zajedno s upotrebom rodno označenih zamjenica i tradicionalnih nazora o tome komu je dopušteno nositi visoke potpetice ili make-up.

Kongres uključuje performanse uživo, glazbu i filmove (među kojima je najistaknutija britanska premijera Wu Tsangova nagrađena filma Wildness), kao i cjelodnevnu konferenciju pod nazivom Rodni talenti: Posebna adresa (Gender Talents: A Special Address).

Posjet ovoj konferenciji bio je zaista izuzetno iskustvo (iako je provedenih šest sati u jednom od podzemnih spremnika Tate Moderna, u kojem je kongres održan, bilo malo preplavljujuće). Postolja postavljena po čitavoj areni i okružena stolcima za publiku, isticala su se veselim bojama. Nalik na igralište, ili možda na Google poslovnice, ovaj okvir omogućuje iznenađujuće demokratične prezentacije; zvučnici oglašavaju na kojemu postolju stajati i kome okrenuti leđa u izvedbi, ili se konstantno kretati tijekom izvedbenih govora.

Citirajući eksperimentalnu novelistkinju Kathy Acker organizatori i organizatorice su objasnili kako su bili ispirani njezinom referencom ‘jezici čuda, a ne jezici osude‘, stoga je od samoga početka bilo jasno da će kreativni prkos rodnim normama i izazivanje ustaljenih vrijednosti biti promovirani u prijateljskom, neosuđujućem kontekstu. Jedna od izvedbenih govornica, Esben Esther Pirelli Benestad, spomenula je ‘rodnu euforiju’, te zaključila da bi ‘ljudska kultura trebala prihvatiti sve što je ljudsko’ u terminima spola, roda i rodne prezentacije.

Sutra je 22. stoljeće!

Izvođači/ice – od umjetnika i umjetnica, preko aktivista i aktivistkinja, pa do znanstvenika i znanstvenica, ili bilo koje kombinacije između navedenoga – bile su zatražene da strukturiraju svoje doprinose kao manifeste. Neki su se čvrsto držali navedene forme, poput Jacka Halberstama i njegove prezentacije koja se vraća u prošlost, sve do Dadaističkog manifesta 1916. autora Hugoa Balla , dok su se drugi od te forme udaljili.

Prvi dio konferencije jest performativna verzija uvoda u queer studije. Moj favorit u ovom segmentu jest Del LaGrace Volcano i rimovani komad, Bodies that Queer. Volcano je pionir queer fotografije, i daje odličan uvod u proživljeno iskustvo jedne osobe u queer tijelu: “Ne identificiram sebe kao žensko ili muško, postoji i drugačiji zaokret u ovoj interseksualnoj bajci’.

Ako sam umjetnik/ica, onda sam varalica

Drugi po redu panela je nešto više revolucionaran, a započinje  video-manifestom Dean Spadea Impossibility Now, koji odbija  prepoznavanje trans osoba u neoliberalnim terminima, te povezuje trans borbe s protuvladinim pokretima, prizivajući tako nemogući novi svjetski poredak.

{slika}

Najkontroverzniji je vjerojatno bio govor Terre Thaemlitz We are not welcome here, pri tome hladno aludirajući na ulogu umjetničkih udruženja i umjetničkih institucija u održavanju rodnih normi. Sjedeći leđima okrenutima većini publike, te gledajući samo u malu grupu kasnije pridošlih posjetitelja, Terre propituje zašto su organizatori događaja tako optimistično pretpostavili da postoji solidarnost u trans zajednici.

“Ako sam umjetnik, onda sam varalica”, kaže Terre, pridajući tako dozu negativnosti.

Posljednji panel ponudio je mješavinu filozofskih i teoretičkih pristupa i praktično-aktivističkih savjeta. Ovaj panel je jedini uključivao pripadnike i pripadnice drugih rasa. Jedan od njih je londonski pisac i direktor Campbell X koji donosi moćni manifest How to love being the outsider – a manifesto for QPOC online creativity (Kako uživati u autsajderstvu – manifesto za QPOC internetsku kreativnost). On je tu upotrijebio primjere video blogova QPOC-a (Queer People of Colour), koji pričaju o svojim životima i željama.

“Budite seksi i pokušajte ne biti izbačeni”, posljednji je savjet korisnicima i korisnicama društvenih mreža.

Implicira li usustavljeno prepoznavanje nužni gubitak kritičkoga, revolucionarnog dijela? Podrazumijeva li se pod tim rasprodaja vrijednosti?

Šest sati obuhvaća mnoštvo tema, a izvođači pristupaju potonjima iz vrlo različitih uglova. Moj neposredni dojam bio je uzbuđenje promatrajući izvođače i izvođačice u areni, kako ulaze s ostalim posjetiteljima i posjetiteljicama, sjede u publici kako bi slušali i razmjenjivali iskustva i ideje. Takav okoliš postaje, ne samo sigurno mjesto – termin koji mnogostruko odjekuje u današnjici, već prijateljski i kreativan prostor.

Činjenica da ovaj događaj zauzima mjesto unutar utvrđene galerije nacionalne umjetnosti jest i korisna, ali i problematična. Prepoznavanje, naročito ako ga je teško postići, još ga je teže precijeniti. Međutim, prvotni dojam koji sam prethodno spomenula, čini ovaj događaj kao samo još jednu Tate-retrospektivu: nije puno novoga rečeno, iako se središnji nerazriješeni konflikt uvelike razdjeljuje između prve i druge skupine panelista i panelistica. Na puno veći problem s mjestom održavanja konferencije, upozorio je Campbell X, podsjećajući nas kako je Henry Tate profitirao na crnim robovima na Karibima.

Implicira li, dakle, usustavljeno prepoznavanje na nužni gubitak kritičkog i revolucionarnog dijela događaja? Podrazumijeva li se pod tim rasprodaja vrijednosti? U jednom se trenutku, Terre Thaemlitz pita može li naglasak na ‘rodnu euforiju’ biti usmjeren prema potencijalnim sponzorima/icama, spremnima podržati projekte ističući optimizam i pozitivnost, nasuprot negativnosti i teškim uvjetima queer i trans života. Wu Tsang i Tamsila Tauquir ističu: “Ne zanima nas prepoznavanje. Treba pobliže poremetiti queer prostore”.

Ako ovi manifesti oslikavaju vrijeme u kojemu su nastali, možemo vidjeti da se mnogo toga promijenilo od 1990-te kada je Queer Nation Manifesto izrečen tijekom gay parade u New Yorku.

Ove kontradikcije smatram znakovima zdrave filozofske i umjetničke scene

Jesu li queer umjetnost i aktivizam sazreli, kao što je prikazano Del LaGrace Volcanovom obranom izbora pojedinca/ke da bude monogaman i u braku s djetetom? Svakim danom, globalna neravnoteža moći ukorijenjena u povijesti kolonijalizma i imperijalizma biva prevedena u rasnu nejednakost u skoro svakoj europskoj i američkoj zemlji, komplicirajući tako krovne termine poput ‘rodnih talenata’, ‘queer’ ili ‘trans politike’, pa i dalje.

Paradoksno, sve te kontradikcije promatram kao znakove prilično zdrave filozofske i umjetničke scene. Mogućnost artikulacije antagonističkih pozicija putem nenasilnih dijaloga omogućuje napredovanje ovoga diskursa, te ga oživljava, iako je vođen kontroverzijama i neriješenim tenzijama. Onoliko dugo koliko svi budu poštovali druge s kojima dijele životni prostor, Lady Gaga će moći predstavljati rodnu euforiju za trans osobe, dok će za druge predstavljati karikaturnu trans kraljicu.

 

Prevela i prilagodila Marina Tkalčić