Razvoj javnog prijevoza u funkciji održivog razvoja

Zelena akcija, Klaster intermodalnog prijevoza i Savez za željeznicu organiziraju predavanje Razvoj javnog prijevoza u funkciji održivog razvoja.

Predavanje će se održati u srijedu, 20. ožujka, s početkom u 19 sati, u prostorijama Zelene akcije (Frankopanska 1, u dvorištu).

Predavanje će prikazati kako bi učinkovit i kvalitetan sustav javnog prijevoza trebao biti organiziran u gradovima i selima, kakav i koliki je njegov utjecaj na okoliš i ljude, te kakve sve koristi on donosi građanima i društvu u cjelini. Predavač je Ante Klečina, project manager u Savezu za željezicu, a više informacija možete doznati ovdje.

Indijski rodni proračun?!

U vrijeme kada su se ženska prava u Indiji našla pod povećalom svjetske javnosti, tamošnji vladin godišnji proračun predlaže niz mjera za žene, uključujući povećanje potrošnje kako bi se povećala njihova sigurnost te banke namijenjene samo ženama. 

Ove su odredbe dio United Progressive Alliance, koalicije koja predvodi Kongres, u svrhu proširenja fokusa na inkluzivan rast putem prikupljanja većeg poreza od onih najbogatijih u zemlji te kroz povećanje socijalnih izdataka. Ministar financija Palaniappan Chidambaram naglasio je potrebu za uzdizanjem skupina ‘koje će biti zapostavljene’ ukoliko se na njih ne obrati ‘posebna pozornost’, te je predvidio veća sredstva namijenjena programima za žene, nižim kastama i plemenima te siromašnima.

Chidambaram je u četvrtak odvojio 971 bilijuna rupija (18 bilijuna dolara) za nešto što je poznato pod nazivom ‘rodni budžet’, koncept prezentiran fiskalne godine 2005./2006., koji održava ukupnu potrošnju na programe od koji bi žene vjerojatno mogle imati koristi.

Vlada će fondu doprinijeti s 10 bilijuna rupija kako bi ženama pružila bolju zaštitu i sigurnost, dok je fond poznat pod nazivom Nirbhaya ili neustrašivi, kako su ga nazvali mediji kada bi govorili o žrtvi silovanja u Delhiju u prosincu, čija je smrt potaknula tisuće da izađu na ulice u potrazi za ženskim pravima. 

“Nedavni incidenti bacili su dugu, tamnu sjenu na naš liberalni i progresivni kredibilitet”, rekao je u  Chidambaram. Što više žene dolaze na javna mjesta, radi školovanja, posla ili pristupa uslugama i razonodi, to je više izvješća o nasilju nad njima.

Neki zagovornici/e ženskih prava pozdravili su dodatna sredstva za sigurnost.

“Mislim da je izuzetno ohrabrujuće i krajnje vrijeme da Vlada krene naprijed u osiguravanju fokusa i prioriteta na ženska pitanja. Važnija je činjenica kako je Vlada odlučila staviti ova pitanja na sam vrh ljestvice prioriteta”, pojasnila je Pinky Anand, odvjetnica Vrhovnog suda koja je radila na silovanjima i zakonima o seksualnom zlostavljanju.

Drugi/e su Vladu kritizirali/e jer nije učinila dovoljno. Profesorica ekonomije na Sveučilištu Jawaharlal Nehru Jayati Ghosh ovu je mjeru usporedila s ‘kikirikijem’, odbacujući je kao  ‘veliku gestu’ prije nego ozbiljnu mjeru.

“Sigurnost žena osnovna je odgovornost države”, rekla je gospođa Ghosh, prije nego nešto što bi se trebalo rješavati posebnim fondom.

Sveindijska demokratska ženska asocijacija, lijevo krilo Komunističke partije Indije, u priopćenje je izjavilo  kako je područje fonda ostalo nedefinirano što je pokazalo kako je Vlada bila ‘voljna napraviti nepromišljen politički potez kako bi pridobila povjerenje prosvjednica i prosvjednika bez poduzimanja konkretnih koraka u implementaciji preporuka Justice Verma odbora‘. Skupina ukazuje na izvješće objavljeno u siječnju koje savjetuje temeljite promjene u indijskom policijskom i pravosudnom sustavu.

Chidambaram je također predložio stvaranje nove državne banke za žene, u kojoj bi one uglavnom i bile zaposlene. Banka, koja bi započela s kapitalom od 10 bilijuna rupija, pozajmljivala bi ženama, ženskim udrugama za samopomoć te vlasnicama tvrtki.

No, opet su se aktivistice za ženska prava podijelile. Ghosheva je ideju o ženskoj banci nazvala ‘gotovo uvredljivom’ te izjavila kako bi Vlada umjesto toga trebala ženama omogućiti bolji pristup ostalim bankama.

“Getoizacija je ta s kojom imam problema”, naglasila je.

Ranjana Kumari, direktorica Centra za društvena istraživanja u Delhiju, ovu je ideju nazvala činom ‘političkog simbolizma’.

“Ipak, dobar je to napredak jer se po prvi puta žene formalno uključuju u financijski sektor”, dodala je Kumari.

Proračun je također predvidio dva bilijuna rupija za programe borbe protiv seksualne diskriminacije, pogotovo na radnom mjestu. Krajem veljače parlament je donio zakon koji ima za cilj spriječiti, zabraniti i kazniti seksualno uznemiravanje žena na radnim mjestima, što je prvi sveobuhvatni zakon za ovu vrstu uznemiravanja.

Da proračun nije otišao dovoljno daleko istaknula je Sveindijska demokratska ženska asocijacija koja je kritizirala Vladu da nije posvetila dovoljno sredstava ženskim pitanjima te da nije uspjela doći do konkretnih mjera za rješavanje gorućih pitanja poput zdravstvene zaštite i zapošljavanja za žene.

No, 8. veljače, nekoliko ženskih organizacija, uključujući Sveindijsku demokratsku žensku asocijaciju i Sveindijsku žensku konferenciju, podnijelo je izvješće ministru financija zahtijevajući rješavanje određenih pitanja u proračunu, uključujući i porast nasilja nad ženama, koji bi mogao biti uzrokom ekonomskih nejednakosti.

“Nedostatak priznavanja ženskog doprinosa u ekonomiji i njegovo podcjenjivanje, središnja su pitanja u povećanju diskriminacijskih trendova”, navodi se u izvješću.

Među  njihovim zahtjevima bila je povećana potrošnja za učinkovitu provedbu zakona koji štiti žene, veću sigurnost javnog prijevoza, poboljšanje higijenskih uvjeta, oporavak žrtva nasilja te raspodjela sredstava za stvaranje radnih mjesta za žene.

“Usprkos opetovanim zahtjevima, ministar financija nije se sastao sa ženskim grupama”, rekla je gospođa Kumari, a njihovi se zahtjevi nisu odrazili niti u proračunu.

 

                                                                                                          Prevela i prilagodila Mirna Šimunović

Lezbijke marširale Mexico Cityjem

Lezbijski marš u Mexico Cityju proteklog je vikenda ujedinio stotine studentica, radnica, kućanica, menadžerica, aktivistkinja i svih onih koje smatraju kako država treba osigurati ženama bolju zaštitu od nasilja. Osim toga, prosvjednice i prosvjednici su tražili i kriminalizaciju lezbofobije, bračnu jednakost u čitavom Meksiku te sva prava i pogodnosti koje uživaju njihovi heteroseksualni sugrađani i sugrađanke, prenosi CroL.hr.

Povorka se kretala od Zocala prema Spomeniku revoluciji gdje je održan skup.

“U Meksiku prema našoj procjeni živi oko šest milijuna lezbijki, a riječ je o 10 posto ženske populacije. Danas je mlađim ženama lakše izići iz ormara nego prije, i upravo nas one u najvećoj mjeri podržavaju”, kazala je u obraćanju okupljenima jedna od organizatorica, Mariana Pérez Ocaña.

Prvi lezbijski marš u Meksiku održan je 2003. godine s ciljem ponovnog jačanja pokreta koji je započeo davne 1977. godine.

“Ovaj je marš za nas demonstracija ponosa i vidljivosti. Važan je zato jer želi srušiti stereotipe i predrasude o lezbijkama te im pokazati kako postoji način za izlazak iz ormara, kao i da više ne moraju biti same te živjeti na marginama društva, s osjećajem krivnje. Na ovaj način dajemo do znanja kako smo u svojoj zemlji prisutne kao stvarni društveni i politički faktori te važan dio civilnog društva”, stoji, među ostalim u manifestu organizatorica.

Maria Yaotolt, jedna od pionirki lezbijskog pokreta u Meksiku, kazala je kako je u to vrijeme represija bila toliko snažna da su se lezbijke morale udavati ili zaređivati jer trećeg izbora nije bilo. Dodala je kako su mnoge žene izlaz potražile u samoubojstvima, a druge su zatvarali u psihijatrijske bolnice.

Inače, gej brakovi u Mexico Cityju ozakonjeni su 2010. godine. Osim toga civilna partnerstva postoje samo još u saveznoj državi Coahuili (od siječnja 2007.), no riječ je samo o pravima na nasljeđivanje i podjelu imovine.

Kad su posrijedi prava žena, rezultati su porazni. Pobačaj je dozvoljen samo u Mexico Cityju, a Amnesty International je stanje ženskih prava u Meksiku proglasio ‘alarmantnim’, prvenstveno zbog rastuće stope nasilja i diskriminacije.

Dječaci u plavom, djevojčice u crvenom?

Prije nekoliko dana na televiziji i u tiskanim medijima počela je priča o školskim uniformama u hrvatskim školama. Zanemarujući one koje slika nevine djece u uniformama ostavlja zgroženima,  reportaže su bile servilno i pristrano papagajsko ponavljanje PR teksta niti ne spominjući činjenice koje govore o štetnosti i neefikasnosti školskih uniformi.

Glavni argument promicatelja/ica uniformi – promicanje jednakosti – nema činjenične osnove.

Uniforme ultimativno novčano stoje više. Roditeljima učenika i učenica slabijeg imovinskog stanja cijena školskih uniformi je samo dodatni financijski teret. Slučajno ili namjerno promicatelji/ce  ‘uniformiranja’ u školama zaborave napomenuti da nije dovoljan jedan komplet odjeće. Za početak potrebna su vam minimalno dva. Plus uniforma za tjelesni odgoj. Uniforme se isperu i/ili ih djeca prerastu u toku školske godine što znači da ih je potrebno i zamijeniti. Uz sve to djeci svejedno morate kupiti i odjeću za ostatak vremena kada nisu u školi; istu onu koju biste kupili i bez dodatnog izdatka za uniforme. Također uniforme nisu odjeća koju možete prenijeti sa starijeg na mlađe dijete.

U Hrvatskoj postoje brojne obitelji kojima je cijena školskih uniformi nešto što si uopće ne mogu priuštiti. Cinično rješenje za one koji to ne mogu platiti je da im škola pošalje uzorke materijala te naloži roditeljima kakav materijal da kupe i kakve uniforme da sašiju. Razlika između takvih uniformi je puno vidljivija nego između uniforme ‘traperica i majice’ koju većina klinaca i klinki ionako preferira.  

Ako škola želi da djeca budu u uniformama, škola bi to trebala i platiti. Ne građani i građanke, ne proračun i ministarstvo, ne roditelji – škola.  Ravnatelj i ravnateljice, nastavnici i nastavnice te ostalo osoblje također trebaju biti obavezni nositi identične uniforme. Napokon to razvija osjećaj pripadnosti i promiče jednakost, zar ne?

Naravno da oni to neće učiniti jer je riječ o prisili, vršenju agresije nad osobom i karakterom pojedinca i pojedinke te duboko ponižavajućem činu. Biste li vi dan za danom svaki dan nosili istu odjeću? Osobito kada bi to bio rezultat prisile? Ali za djecu je to dobro i zdravo?

Uniforme mogu veoma štetno utjecati na školsko iskustvo učenika i učenica te na prilagođavanje učenika i učenica odrasloj dobi.

Samo zato što su tijela učenika uniformirana to ne predstavlja nikakvu zaštitu od stvaranja ‘klika’ i bullyinga. Bez obzira na to kako ih odjenuli, učenici i učenice će uvijek pronaći način kako da se uspoređuju sa svojim vršnjacima i vršnjakinjama: frizura, boja kose, tjelesna težina, visina, modni dodaci (dizajnerske torbe, obuća, nakit, sat, mobitel..itd), školski pribor, itd.

Uniformiranje nije rješenje problema, to je samo način da ga se privremeno ušminka. Djecu je potrebno od malena učiti suosjećanju, toleranciji, da prihvate one drugačije od sebe i nauče da se ljude ne sudi na temelju vanjskih pojava. Da bismo bili jednaki ne moramo biti isti. Nasuprot tome, inzistiranje da svi nose isti tip odjeće šalje poruku – različitost je neprihvatljiva te ćemo vas prisiliti da svi budete isti.

Osobito vrijedno zgražanja je agresivno promicanje parole  ‘dječaci u plavom, a djevojčice u crvenom’. To je vršenje rodne diskriminacije nad djecom i učenje istom od najranije dobi.  Ako je cilj promicanje jednakosti, zar školska uniforma ne bi trebala biti identična za sve?

Dopuštanje mladima da nose ono u čemu im je ugodno će pomoći u sprječavanju osjećaja zbunjenosti i omogućiti stvaranje samopouzdanog, jedinstvenog, osobnog identiteta.

Hrvatskim školama, koje su na svjetskoj razini ozloglašene po pitanju da učenike i učenice tjeraju na učenje napamet velikog broja suhoparnih činjenica ali ih ne pripreme za razmišljanje niti za samostalno (i kreativno) rješavanje problema, posljednje što treba je još jedna stvar koja razorno djeluje na razvijanje samostalnosti, kreativnosti i osobnosti.

‘Manipulacija javnošću i ukidanje principa dobrog upravljanja’

U Dubrovniku je u organizaciji udruga Srđ je naš i Zelene akcije održana tribina pod nazivom Ekonomski aspekti golf resorta na Srđu.

Na tribini je zaključeno kako nema cost-benefit analize za projekt golf resort na Srđu, te su nepoznati troškovi infrastrukture koju će grad Dubrovnik platiti. Stoga su građani i građanke Dubrovnika pozvani da izađu na referendum i glasaju protiv ovog projekta jer nema dovoljno podataka za informirano odlučivanje o njegovoj korisnosti, a do sad javnosti prezentirani podaci ukazuju na štetnost projekta, prenosi Civilno društvo. 

Na tribini su govorili gradonačelnik Dubrovnika Andro Vlahušić, dr.sc. Ivo Kunst s Instituta za turizam, dr.sc. Saša Poljanec Borić s Instituta za društvena istraživanja Ivo Pilar, te mr.sc. Jagoda Munić iz Zelene akcije i predsjednica Friends of the Earth International. Tribinu je moderirao Enes Ćerimagić iz Zelene akcije. 

Na tribini su stručnjaci izanalizirali sadržaj studije Utjecaj projekta Golf park Dubrovnik na lokalnu ekonomiju grada Dubrovnika te na socio-ekonomske aspekte u studiji utjecaja na okoliš za Sportsko rekreacijski centar s golf igralištem na Srđu. Navedeni dokumenti korišteni su kao stručna podloga za postupke u vezi sa Srđem. 

U uvodnom izlaganju Gradonačelnik Vlahušić je predstavio projekt Turističko naselje s igralištem za golf prema kojem Grad nema gubitaka nego samo dobiva. Također je izjavio kako su Studiju utjecaja na okoliš odobrili stručnjaci i da je zaključak da nema nikakvog utjecaja na okoliš. 

“Za projekt građani i građanke neće ništa platiti iz svojih džepova ni iz gradskog proračuna za infrastrukturu što je bitno u ekonomskom pogledu. Otvaraju se nova radna mjesta, tisuću ili petsto, to ne znam, ali možemo procijeniti prema Babinu Kuku koji ima slične kapacitete. Predviđam 500 stalnih i 1000 sezonski zaposlenih ljudi”, naglasio je Vlahušić.

Međutim, prisutni stručnjaci i stručnjakinje, a ni građani i građanke, se nisu sa njim složili. Dr. Kunst je postavio pitanje: “Treba li Dubrovniku uopće golf? Što je jedinstveni prodajni prijedlog Dubrovnika danas ili sutra? Za razliku od većine ostalih turističkih destinacija, Dubrovnik je UNESCO-va baština! Treba li golf Veneciji? Ne treba! Nije nužan niti Dubrovniku. Uostalom, nije riječ o golf projektu nego o nekretninskom projektu”.

Nadalje, istaknuo je da u svrhu profiliranja neke lokacije kao golf destinacije, potrebno je razviti 5-7 golf destinacija na udaljenosti od sat vremena vožnje, jer je smisao ponude za golfere mogućnost da svaki dan igraju na drugom terenu. Također, naglasio je da se infrastruktura za svaki nekretninski projekt treba dimenzionirati po vršnom opterećenju, iako će popunjenost biti svega nekoliko mjeseci, pa je projekt neracionalan i skup te neće produljiti sezonu. Nasuprot tvrdnji iz ekonomskog elaborate da će ovaj project direktno zaposliti 500-1.000 ljudi, dr. Kunst je procijenio maksimalno 400 zaposlenika te istaknuo da ne postoji analiza koja dokazuje da je korist ovog projekta veća od štete koju uzrokuje. 

Dr.sc. Saša Poljanec Borić, je izjavila kako ekonomska studija potvrđuje trajnu dvokatnost institucionalnog sustava gdje jedna stručna pravila vrijede za neke, a druga za druge. Dokumentacija legitimira projekt i nije izgrađena po pravilima struke, što znači da se manipilira javnošću i ukida princip dobrog upravljanja, a ulazak u ovakav projek bez cost-benefit analize je javno-privatni avanturizam. 

Jagoda Munić je izjavila kako je samo 5 posto ulaganja namijenjeno investiranju u golf igralište, a i taj predviđen iznos je daleko iznad uobičajenih iznosa ulaganja u slične projekte. Godišnje se od golf igrališta planira 10 posto dobiti, pa se postavlja pitanje zašto je igralište za golf proglašeno neisplativom investicijom bez vila i apartmana. U uspredbi s nekim drugim golf igralištima, broj vila po hektaru je i 3 puta veći, što je dokaz da je ovo nekretninski projekt, pod krinkom golfa, te se 240 vila planira raditi u zoni rekreativne, a ne turističke ili građevinske namjene. To je bilo moguće po ukinutom Zakonu o igralištima za golf, ali danas više nije moguće bez prenamjene zemljišta. Ova loša ekonomska studija je uvrštena kao podloga u studiju utjecaja na okoliš gdje je sasvim neopravdano vrlo visoko ocijenjena te je kao takva utjecala na ukupnu ocjenu studije, pri čemu su štete zanemarene, a prenapuhane ekonomske koristi naglašene.

Žene i film, žene iz filma

U Grazu se od 12. do 17. ožujka održavao filmski festival Diagonale koji je za zadatak imao promovirati i kritički promišljati austrijsku kinematografiju. Festival koji je u Grazu započeo svoj život 1998. (pod direkcijom Christine Dollhofer i Constantina Wulffpoa) u mnogočemu je zanimljiv, no ono što svakako treba istaknuti jest inicijativa za poticanjem održivosti festivala poznata pod nazivom Diagonale Goes Green koja je pokrenuta 2011. godine, a koja tijekom promotivnih i prodajnih aktivnosti ukazuje na potrebu osjetljivosti prema politici održivosti te povećanja svijesti javnosti o istoj. Tako su svi promotivni materijali tijekom festivala napravljeni od ekoloških materijala i mogu se reciklirati, a sva hrana koja se poslužuje iz organskoga je uzgoja i s lokalnih austrijskih poljodjelstva. Uz to, koncept Green Responsibility ove godine pokušava javnost upozoriti i na potrebu smanjenja CO2 te se u okviru festivala potiče i korištenje javnoga prijevoza te bicikala koji su posebno označeni festivalskom, crvenom bojom.

Druga vrlo važna aktivnost festivala koja je nekako, čini se, ipak ostala po strani ove godine jest problematiziranje položaja žene u filmskoj industriji. Specijalni program nazvan Shooting Women III: Identification prikazao je seriju od nekoliko filmova pod zajedničkim nazivnikom Shooting Women – Pioneering Women in Austrian Film (Filmarchiv Austrija, kuratori: Thomas Ballhausen i Katharina Stöger ), a koji se tiču izgradnje identiteta. Tako u okviru ovoga programa prikazani: Menschenfrauen (VALIE EXPORT, 1979.), Lebenslinien, Teil 2, Marianne – Ein Recht für alle (Käthe Kratz, 1983.), schminki 1, 2 + 3 (Fiona Rukschcio, 1999.), fremde (Kathrin Resetarits, 1999.) i Carmen (Anja Salomonowitz, 1999.).

Niz dodatnih simpatičnih mjera poput tiskanja podložaka za šalice na kojima stoje statistički podatci o broju žena u kinematografiji, kratke biografije malo poznatih redateljica (poput Alice Guy- Blaché) i stripovi koji ukazuju na nejednak položaj žena i muškaraca u svjetskoj kinematografiji samo su izgleda prolazne mjere jer nitko ne obraća preveliku pozornost na njih. Ipak su to samo podlošci za šalice! Od 2008. do 2014. umjetnička direktorica festivala je Barbara Pichler, filmska agentica, kuratorica i publicistkinja o kojoj ćete jako malo saznati pokušavate li na Internetu upisati njezino ime, no nadajmo se da je razlog tomu njezina potreba da u prvom planu na festivalu ipak budu filmovi.

{slika}

Kako bih zaista pokazali da su filmovi bili u prvom planu na ovome festivalu, nećemo pisati tko je i zašto dobio grand prix festivala, to je ionako manje važno, nego ćemo vam predstaviti izvrstan film mlade austrijske redateljice Katharine Mückstein u nadi da će te ga pogledati kada budete u mogućnosti te da će vam njezino ime ostati u sjećanju nakon pročitanoga teksta. Katharina Mückstein rođena je 1982. u Beču, a s osamnaest godina odlazi u Hamburg gdje počinje raditi na filmskim setovima. Studirala je filozofiju i ženske studije u Austriji  i Njemačkoj, a od 2004. do 2010. godine filmsku režiju na bečkoj Filmskoj akademiji pod vodstvom Michaela Hanekea. Jedna je od osnivačica LaBanda Film Productiona.

Film Talea (LaBanda Production, 2013.) o kojemu će biti riječi njezin je prvi dugometražni film za kojega je uz samu Mückstein scenarij pisala i Selina Gnos. Radnja započinje u ljeto kada se četveročlana obitelj sprema na put u Italiju. Povučena i stidljiva četrnaestogodišnja Jasmin (Sophie Stockinger) koju je obitelj udomila već u prvim kadrovima filma pokazuje svoju neprilagodljivost društvenoj normi pa tako odbija odjenuti haljinu, a i raduje se čitanju na odmoru što ostatak obitelji zaprepašćuje. Nakon što fizički napadne “sestrinu” prijateljicu koja ju je nagovorila da ipak proba haljinu te joj se poslije rugala, Jasmin bježi od kuće i dolazi kod svoje majke Eve (Nina Proll) moleći ju da provedu vikend zajedno. Eva je nedavno izašla iz zatvora nakon dugogodišnjega odsluženja kazne te iako želi uspostaviti kontakt s kćerkom, uporno ga odbija iz straha od nesnalaženja u posve novoj situaciji. No na Jasminino inzistiranje i skrivanje istine o bijegu one ipak provedu vikend zajedno, u selu Evine pokojne majke Hilde, na mjestu gdje su se posljednji put Eva i Jasmin zajedno fotografirale. Kompliciran, a opet jednostavan odnos majke i kćeri koje žele, a ne znaju kako biti majke i kćeri Mückstein secira monumentalnim kadrovima austrijske šume koja još više pojačava napetost među njima i naglašava zamjenu uloga majke i kćeri. Kćeri koja je prerano odrasla i majke koja je ponovno djevojčica nakon izlaska na slobodu pa želi samo plesati i osjećati se mladom. Duboko suspregnuti osjećaji s obje strane čitavo nam vrijeme mame pa opet kradu suze, a scena u kojoj Eva prije spavanja kaže Jasmin da ju može zagrliti pa počne plakati teško da vas može ostaviti ravnodušnima. Dva paralelna svijeta, dva potpuno drugačija života pod utjecajem iste, nesretne sudbine sjedinjuju se u sceni na travi kada Eva daje Jasmin cigaretu te ju pita je li joj to prva cigareta. Jasmin odgovara: “Nije, druga”. Simbolički, prva je Jasminin život prije Evinoga odlaska u zatvor, onih tri-četiri godine života kojih se ni ne sjeća, ali zna da su postojali, a druga onaj život koji traje. Dok je Eva u zatvoru i sada kad je izašla, ali kao da je i dalje ‘zatvorena’ jer ju ne želi primiti k sebi. Ona i jest tjeskobna, zatvorena u vremenu koje si je oduzela, vremenu bez kćeri, ali i bez sebe. Tijekom boravka u selu ona upoznaje vlasnika prenoćišta Stefana (Philipp Hochmair) s kojim provodi noć samo zato da bi se osjetila ponovno poželjnom. Sva potisnuta strast i žudnja za životom iza rešetaka dolaze na vidjelo kada ona stavlja crveni ruž i oblači haljinu iz ‘vremena prije zatvora’. I Evi i Jasmin zajednička je potreba za oslobođenjem – od svijeta, sebe i od nakupljenih frustracija, nagomilanih kroz godine šutnje. Jedna i druga malo pričaju, no plešu. Ples je njihova revolucija! Fascinantna je scena Jasmininoga plesa na zabavi koju je priređena u lokalnom klubu kada ona otpušta sve svoje socijalne i intimne strahove i postaje osoba koja ima želje i nadanja. Njima je potrebna ljubav, a ta ljubav kao da im stalno izmiče iz fokusa. Film završava Evinim povratkom na posao i Jasmininim učenja plivanja. U uvodnoj sceni filma Jasmin sjedi kraj bazena i gleda djevojke koje treniraju plivaju, a u kratkoj svađi s majkom na selu ona joj predbacuje kako ju nikada nije naučila plivati jer je nije bilo kad ju je trebala. Završetak filma u kojemu ona sama uskače u bazen i uči se plivati potvrđuje glavnu liniji ovoga filma, a ona je izbor koji ove dvije protagonistice čine kako bi živjele najbolje moguće u zadanim okolnostima. Svijet nije onakav kakav priželjkujemo, no dovoljno smo jake da možemo postavljene granice prilagoditi svim svojim žudnjama.

Mückstein je ovom dirljivom, no nimalo patetičnom dramom u potpunosti uspjela izaći iz filma i pustiti ga da paralelno s njezinom kreira svoju priču. I kako sam naziv filma sugerira, n. talea[1] (u botanici; rezanje radi razmnožavanja), ponekad je potrebno iz umjetnosti iščupati ono “staro i zastarjelo” da bi se rodilo i širilo ‘novo i svježe’. A Katharina Mückstein je dokaz kako je to novo jedino sinergija dobre priče, predanoga rada i istančanoga senzibiliteta za bitno!


[1] Glazba u filmu: Alessandro Mannarino Statte zita, Wolfgang Möstl Ready to go te Tirana s naslovnom pjesmom Talea iz čijega imena i projekta stoji Veronika Eberhart zajedno sa svojim indie/punk bendom Plaided kojega čini još i Julia Mitterbauer.