Vatikan, Iran, Rusija, Egipat i Sudan protiv deklaracije UN-a u kojoj se osuđuje nasilje nad ženama

Vatikan, Iran i Rusija nastavili su u petak s protivljenjem nacrtu deklaracije Ujedinjenih nacija u kojem se osuđuje nasilje nad ženama zbog pasusa o religiji, običajima i tradicijama, izjavili su diplomati i diplomatkinje, javlja agencija Fena.

Neslaganje prijeti da ne uspije 57. godišnja sjednica UN-ove Komisije o statusu žena koja se završava ovog petka. Više od 6.000 predstavnika i predstavnica civilnog društva sudjeluje u radu konferencije od 4. ožujka.

Dok skandinavske zemlje insistiraju da se u završnu deklaraciju uključi skup striktnih kriterija za borbu protiv nasilja nad ženama, druge zemlje, kao Vatikan, Iran, Rusija, Sudan i Egipat trude se da je ublaže, prenosi Radiosarajevo.ba.

Oni se posebno protive pasusu u kojem se tvrdi da religija, običaji i tradicije ne mogu služiti kao izgovor nekoj vladi da izbjegne svoju obavezu zaustavljanja nasilja.

Iste države su protiv toga da seksualni odnosi koje ženi nameće suprug ili partner budu smatrani silovanjem i osporavaju pozivanje na pravo na abortus.

Muslimanska braća u Egiptu ocijenila su u petak da je tekst o kojem se razgovara u UN-u u suprotnosti s islamom i da će dovesti do ‘potpune propasti društva’ u slučaju da bude usvojen.

Posljednji pokušaj UN-a da usvoji tekst o nasilju nad ženama propao je 2003. godine.

Prema jednom izvještaju Svjetske banke koji se spominjao na konferenciji, veći broj žena u dobi od 15 do 44 godine umre od nasilne smrti nego od malarije, side i raka zajedno.

Muškarci koji mrze žene

U meni se prije nekog vremena stvorila potreba glasno izreći neke poprilično bitne stvari, možda baš na isti način kako se to ponekad stereotipno prikazuje u serijama i filmovima – dok grupica ljudi koji dijele zajedničke probleme i ovisnosti sjede jedni drugima nasuprot u većim ili manjim krugovima slijedi prvi korak, javno priznanje:

“Pozdrav svima, ja sam Neven Vulić, i ja sam ženomrzac.

Da, ja mrzim žene, ali moja mržnja nije ekskluzivna i usmjerena samo prema njima. Ona nije one vrste koja će me nagnati da nekoga ubijem, ili ona koja će povećati ionako poraznu statistiku seksualnog ili obiteljskog nasilja. Tako da o manifestacijama tog mog negativnog osjećaja nećete čitati u člancima crne kronike dnevnih novina, nerijetko prezentiranima na nezdravo senzacionalistički način.

Moja mržnja je sasvim drugačije vrste, tiha je i većini gotovo nezamjetna, u tom pogledu nije statistički vidljiva, ali je poprilično očigledna, pogotovo kada se osvijesti taj dio moje osobne i kolektivne ličnosti.

Moja mržnja je za svaku osudu, niska je, nezdrava i motivirana strahom, ali isto tako, moja mržnja je osviještena i gotovo je nestala, jer želim živjeti bolje i kvalitetnije nego što sam do sada činio.

Mogu reći kako mi je teško smatrati žene jednakima sebi, jednakima muškarcu, jer su me tako odgajali, jer sam to nekritički preuzimao od okoline, iz društva, iz filma u kojem Ally McGraw bude šamarima disciplinirana od strane Steve McQueena, iz ortodoksnog stava da je ženi mjesto u kuhinji, pa do time potaknutih izjava da su one ‘za madraca, a ne za mudraca’, i to navodno u obranu digniteta našeg Sabora.

Moja mržnja je osviještena sasvim slučajno, igrom prilika, i to sada shvaćam kao ozbiljan problem, jer ako meni nije bilo stalo, postavlja se pitanje koliko je ljudi zapravo meni slično, i koliko je to zapravo opasno.

Ne želim živjeti u društvu u kojem zastrašujući postotak sredovječnih muškaraca temu ženske ravnopravnosti smatra neakademskom i trivijalnom, očiglednom u svojoj logičkoj netočnosti.

Kada pomislim kako ću možda jednoga dana imati djecu (možda s namjerom, a možda i slučajno, što se na trenutak postavilo kao realna mogućnost ovih dana), i kada zamislim kako bih istom vjerojatnošću mogao imati kćer kao i dječaka, nekako ne želim da se oni rode u ovakav svijet, u svijet kojem nisam ništa niti pokušao promijeniti.

No bez brige, naivnost je iz mene odavno isprana, tako da ne gajim ni neke iluzorne nade kako će se naše malo društvo transformirati na bolje toliko skoro ili potpuno bezbolno, ali gruba realnost govori kako je u prosjeku oko 90% seksualnog ili obiteljskog nasilja izvršeno nad ženama, i to je nešto što treba glasno i oštro osuditi.

Moja mržnja prema ženama plod je istog straha koji me priječi da prihvatim stvari koje su mi strane, koje me uznemiruju i koje su mi ponekad nedostižne, no to nije ništa manji razlog da osudim taj dio sebe i da možda nekome barem na tren pružim poticaj za promišljanje.

I premda moja mržnja prema ženama ne uzrokuje direktnu fizičku patnju i doživotne ožiljke, svejedno ne želim da moje prešućivanje i izostanak reakcije uzrokuju nešto što se moglo izbjeći, samo da se na vrijeme reagiralo.

I to sam ja”.

A tko smo mi?

Nadam se da smo mi oni koji za početak žele posvjedočiti pripitomljavanju zastrašujućih brojki koji govore o nasilju nad ženama, jer je i od tih neosjetljivih postotaka realnost također surovo drugačija – većina se kaznenih djela niti ne prijavljuje.

Gruba statistika kaže kako je potrebno da 8 od 9 nasilnika odustane od svog zločina nad nekim ženskim ljudskim bićem kako bi se statistike nasilja izvršenog nad ženama i nad muškarcima brojčano izjednačile.

Tek tada bismo, u tom manje nasilnom imaginariju, svi, bez obzira na rod i spol, bili jednaki, a broj počinjenih nasilnih djela pao bi za 80%. To je taj toliko bolji svijet o kojem se usudim sanjati, što dovoljno govori o poraznosti i ozbiljnosti trenutne situacije.

Na putu do tog manje nasilnog imaginarija stojimo ispriječeni gotovo svi mi, i muškarci i žene, okamenjeni u svojim stavovima i percepciji naših odnosa, obuzeti strahom od nepoznatog i uronjeni u javni prostor preobilan nezdravim stavovima koji samo perpetuiraju ovu tragediju, jer su neki i dalje nespremni na promjene, ponekad nesvjesno, ali gotovo uvijek nauštrb drugoga.

Potreba da se o ovom pitanju govori pristrano, nažalost, i dalje postoji. Danas žene trpe previše upravo zbog naše neosjetljivosti, i to je zaista težak uteg oko naših kolektivnih udova.

Stranke zadovoljile kvotu, ali…

Sredinom sljedećeg tjedna biti će poznate sve kandidacijske liste za izbore za Europski parlament, no političke stranke počele su predavati liste i izlaziti u javnost s imenima. Kako su već upozorile ženske feminističke organizacije kvota od najmanje 40% žena na izbornim listama vrijedi i za europske izbore u travnju na kojima će Hrvatska izabrati dvanaestero zastupnika i zastupnica.

Liste su objavili najveći – koalicija SDP-HNS-HSU, koalicija HDZ-HSP dr. Ante Starčević te Hrvatski laburisti. Iako nije bio težak zadatak, iznenađujuće je da su sve tri liste zadovoljile kvotu od 40% žena.

Na listi HDZ-HSP AS kandidirano pet žena. Listu predvodi saborska zastupnica i bivša dubrovačka gradonačelnica Dubravka Šuica, a uz nju na listi su još i s izuzetkom saborske zastupnice Ruže Tomašić, široj javnosti možda manje poznate osobe – bivša državna tajnica u Ministarstvu financija Ivana Maletić, bivša saborska zastupnica Zdravka Bušić, te savjetnica Vjekoslava Bevande, predsjedatelja Vijeća ministara BiH te bivša veleposlanica BiH u Francuskoj i Španjolskoj Željana Zovko. Većina kandidtakinja pozicionirana je u prvom dijelu liste.

Koalicija SDP-HNS-HSU na svojoj listi ima sedam žena, ali njih pet nalazi se na donjem dijelu liste. Najviše pozicionirana žena na listi koju predvodi Tonino Picula je saborska zastupnica i aktualna promatračica u europskom parlamentu Biljana Borzan kao druga, a izgledni mandat u EU parlamentu smiješi se i najmlađoj saborskoj zastupnici Sandri Petrović Jakovina. U donjem dijelu liste nalaze se još podpredjsednica HSU-a Marija Ilić, potpredsjednica mladih europskih liberala, HNSovka Vedrana Gujić te SDP-ovke Sabina Glasovac (savjetnica ministra obrazovanja i kandidatkinja za zamjenicu gradonačelnika Zadra), Melita Mulić (saborska zastupnica i predsjednica Povjerenstva za ravnopravnost spolova Grada Zagreba) i Snježana Španjol (zamjenica ministra poljoprivrede).

Hrvatski laburisti kandidirali su šest žena i šest muškaraca. Saborski zastupnik i aktualni europromatrač Nikola Vuljanić nositelj je liste, a iza njega je dr.sc. Marita Brčić Kuljiš docentica na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Splitu. Preostale žene su ekonomistica Dina Domijan, pravnica i vanjska članica saborskog Odbora za ravnopravnost spolova Silvija Dološić, magistra pedagogije Zdenka Brebrić, magistra ekonomije Marija Schubert te magistra informacijskih znanosti Aljana Kovačić. Od šest kandidatkinja njih četiri nalazi se na donjem dijelu liste.

Zajednički izlazak na europske izbore najavili su HSS i HSLS čiju listu predvodi Miroslav Rožić, a prema dostupnim informacijama na njoj su najmanje tri žene Renata Šeperić Petak, Diana Pečkaj Vuković te Ružica Vukovac. Cjelovita lista biti će objavljena u ponedjeljak.

Iako su žene adekvatno zastupljene na izbornim listama onih za koje se očekuje osvajanje najvećeg broja mandata, ne može se ne primijetiti da su osim u slučaju HDZ-a žene kandidirane u drugoj polovici lista tako da se sigurnim zastupnicama mogu smatrati tek Dubravka Šuica, Biljana Borzan, i Sandra Petrović Jakovina.

Činjenica da su stranke sposobne sastaviti rodno uravnotežene liste ne mora nužno uljevati optimizam pred lokalne izbore. Europski parlament je još uvijek nešto relativno apstraktno i nije posve jasno koliko moći i utjecaja članstvo u njemu donosi pojedincima i pojedinkama u hrvatskim političkim krugovima, a koliko odsutnost iz kuloara domaće političke scene može otežati nečiju političku karijeru. Stoga je sasvim realno za pretpostaviti da osim možda nekoliko stručnjaka i stručnjakinja za vanjsku politiku i Europsku uniju nije bilo niti prevelikog interesa za ove pozicije pa je tako i ostalo mjesta za žene. Valja imati na umu i da se ovi zastupnici i zastupnice biraju na nepunih godinu dana. Oni pravi izbori za Europski parlament nam slijede u proljeće sljedeće, 2014. godine. Kako je jednom prilikom rekla i ministrica Vesna Pusić – ovo je tek generalna proba.

Europski sindikati protiv politike štednje

Nekoliko tisuća ljudi iz više zemalja članica EU okupilo se u Bruxellesu na poziv europskih sindikata kako bi prosvjedovali protiv politike štednje. Najviše je prosvjednika iz Belgije, zatim Njemačke, Francuske, Velike Britanije i Poljske, prenosi Civilno društvo.

“Ekonomske i socijalne posljedice krize, eksplozija nezaposlenosti i rastuća nejednakost dosegnuli su socijalno prihvatljive limite u nizu zemalja Europske unije. Stoga smo organizirali okupljanje kako bi od čelnika zemalja članica zatražili da prekinu s mjerama štednje te da donesu mjere za zapošljavanje, posebice mladih. Povjerenje tržišta ne ovisi o štednji nego o povjerenju građana i građanki te o potpori Europske središnje banke”, ističe Europska konfederacija sindikata u svom proglasu, prenosi Hina.

Među prosvjednicima i prosvjednicama bilo je i nekoliko predstavnika i predstavnica iz Hrvatskog sindikata pomoraca.

“Mala hrvatska flota ne može zaposliti toliki broj pomoraca i pomorki te se oni moraju ukrcati na strane brodove. Sindikat hrvatskih pomoraca preuzima tu odgovornost i želi pomoći tim pomorcima i pomorkama u njihovim pregovorima sa stranim kompanijama”, kaže Romano Perić, predstavnik sindikata.

Europski čelnici u četvrtak predvečer započet će proljetni summit, koji će uglavnom biti posvećen gospodarskim temama.

S ovoga se summita ne očekuju nikakve odluke, a čelnici zemalja članica razgovarat će o provedbi brojnih mjera i reformi koje su donesene od početka krize, a koje su uglavnom obuhvaćale rezanje rashoda i ozdravljenje javnih financija, te kako u tim okolnostima potaknuti gospodarski rast i zapošljavanje.

Većina zemalja članica slaže se da je srednjoročno i dugoročno gledajući nemoguće osigurati rast bez zdravih i održivih javnih financija, ali dio zemalja koje su najteže pogođene krizom željele bi imati više vremena za dovođenje svojih financija u red kako bi na taj način pokušale pokrenuti rast ili barem zaustaviti pad gospodarskih aktivnosti.

Studenti i studentice katoličkih sveučilišta protiv diskriminacije LGBT osoba

Studenti i studentice Sveučilišta u Portlandu prošlog su tjedna prosvjedovali zalijepivši trakom usta i zahtijevali da Sveučilište odbaci naslijeđe diskriminacije. Studenti i studentice od Sveučilišta traže da u svoju politiku nediskriminacije uključi i seksualnu orijentacije te rodni identitet.

Ista se rasprava pokrenula na katoličkim sveučilištima diljem zemlje. Sve se veći broj mladih queer friendly ljudi protivi tradicionalnoj antigej politici sveučilišta. Na sveučilištu Notre Dame i Američkom katoličkom sveučilištu održane su javne rasprave o ustrajanju sveučilišta na katoličkom učenjima u vrijeme kada studenti na fakultetima osnivaju gay friendly studentske grupe i udruge.

Sveučilište u Portalndu katolička je institucija koja je dopustila studentima i studenticama osnivanje Gay-Straight Partnership 2008. godine. Tom odlukom mnogi su bili nezadovoljni, a konzervativni internetski portal LifeNews u to je vrijeme pisao: “Iako je Gay-Straight Partnership imalo problema s izjavljivanjem da će ostati pri učenju Crkve o seksualnosti, iskustvo je pokazalo pristalicama obiteljskih vrijednosti da takva partnerstva obično rezultiraju pokušajem normaliziranja i afirmiranja aktivnog homoseksualnog načina života među studentima i studenticama kao moralno prihvatljivog”.

To je upravo ono što na Sveučilištu danas žele studenti i studentice – kampus gdje se svi studenti i studentice osjećaju sigurno i dobivaju podršku, bez obzira na njihovu seksualnu orijentaciju.

Studentica sociologije Andrea Merrill rekla je da je administracija Sveučilišta samo jedan od uzroka represivne atmosfere u učionicama i među studentima i studenticama.

“Osjećam se bespomoćno kada se moram opravdavati studentima i studenticama te profesorima i profesoricama. Zbog toga ne treba kriviti pojedince i pojedinke već atmosferu na Sveučilištu u kojoj se zataškava većina problema manjina “, rekla je Merrill koja se izjašnjava kao genderqueer. “.”

“Višegodišnje objašnjavanje queer identiteta ljudima na kampusu bilo je vrlo iscrpljujuće”, dodaje.

Rektor Sveučilišta u Portlandu Bill Beauchamp rekao je studentskim novinama kako je institucija već napravila gestu prema LGBT studentima i fakultetskom osoblju tako što je prihvatila ‘izjavu o inkluziji’ 2011. godine koja obvezuje sveučilište na nediskriminaciju seksualnih manjima. Također, Beauchamp je rekao da bi dodavanje seksualne orijentacije u službenu nediskriminirajuću politiku Sveučilišta značilo da sveučilište oprašta seksualne prakse koje Katolička crkva ne prihvaća.

Studentica Anna Barlow također je posegnula za Biblijom kad je formirala svoj stav o politici Sveučilišta, ali došla je do drukčijeg zaključka nego Beauchamp. Barlow je heteroseksualka, ali smeta joj diskriminacija njezinih prijatelja i prijateljica.

“Trebamo prekinuti svrstavati ljude u razne kategorije temeljene na njihovih razlikama. Radije ujedinimo studente i studentice tei fakultetsko osoblje oko vrijednosti kojima nas Isus Krist uči u Bibliji”, rekla je Barlow.  

Prevela i prilagodila Ela Tončić

Religiozni muškarci vas se boje

Drage djevojke,

Vi ste moćne više nego riječi mogu izreći, jer prijetite razjasniti kontrolu korumpiranih muškaraca koji zlorabe svoj autoritet.

U Sjedinjenim Američkim Državama prošli tjedan su ljudi zabranili dječacima igranje finala košarkaškog prvenstva jer je djevojčica igrala u protivničkom timu. Morala je provesti na klupi dvije utakmice zbog njihovih zahtjeva. Zašto? Jer je ona, kao dobra sportašica i članica tima, bila izabrana? Da li je bila dobra i poštena kada je pristala na njihove zahtjeve? Zašto ih nisu tražili da predaju svoje utakmice? Kakve su poruke poslane njoj i njenim suigračima? Ovo nije komplicirano. Poslana je kriva poruka. Zbunjujuća poruka. Nedosljedna poruka. Trebate znati da je njoj trebalo biti dopušteno da igra, a ne da prosjedi dvije utakmice. Ovi ljudi i drugi poput njih u svijetu, vođeni isključivo od strane religioznih muškaraca, boje se vas i neće vam dopustiti da bude po vašem. Konstantno ih brinete.

Da niste moćne, ne bi vas shvaćali ozbiljno, a shvaćaju vas vrlo, vrlo ozbiljno. I vi biste trebale, štoviše, vi možete zapaliti svijet!

Nemate takav osjećaj, znam. Ako je to istina, mislite, onda ne bih trebala sjediti na klupi na košarkaškim utakmicama iz poštovanja prema religijskim uvjerenjima koji zahtijevaju moje pokorenje i nazivaju to darom. Ne bih bila odbijena od službe Bogu sa svojom braćom. Ne bih bila učena da sam zla kušnja ili čuvarica vrline za muškarce. Ne bi moje djevičanstvo gospodarilo nad mnom i bilo oružje protiv mene, a moja vrijednost se određivala po mojoj utrobi. Ne bih bila pljuvana i nazivana kurvom od muškaraca s osam godina jer su moje ruke gole. Ne bih bila otrovana jer idem u školu. Ne bih bila prisiljena da s devet godina nosim blizance nastale iz mučenja djeteta. Ne bih se morala ubiti da izbjegnem brak sa svojim silovateljem. Ako je ovo istina, oni bi progonili mog silovatelja umjesto da mene kamenuju za njegove zločine. Mene i još tisuću drugih ne bi ubijali zbog ‘časti’.

Djevojke, ove se stvari događaju jer postoje muškarci koji imaju moć i žele vas kontrolirati. Znam da sam poredila relativno bezazlenu košarkašku utakmicu s ubojstvima iz časti, ali s obzirom na to da je jedno svakodnevna, naizgled bezazlena, mikroagresija, a drugo smrtna makroagresija – one dijele isti korijen. Osnova oba slučaja jest – da vas nauče lekciju – ‘znaj gdje ti je mjesto’. Znam također mjesta gdje su djevojke marginalizirane i ozljeđivane koja nisu religiozna. No u cijelome svijetu ovi licemjerni, pobožni muškarci, koji su sramotno i očito u krivu, predstavljaju oštar vrh ledenjaka, vidljivu površinu duboke i goleme štete. Oni upotrebljavaju pun domet svojih zemaljskih i ‘božjih’ utjecaja da se pobrinu, što je ranije moguće, da vi i dječaci oko vas razumijete kakve uloge oni žele da nosite. Gdje su religije patrijarhalne, tamo djevojke u varirajućim stupnjevima pate. Shvatite da su ovi muškarci samo nasilnici. Ne usvajajte ono što oni žele da vjerujete.

Vaše samo postojanje ih čini nervoznima. A njihova nervoza je posebno visoka jer imate nešto što nijedna generacija djevojaka nije prije imala – globalno povezane zajednice muškaraca i žena koje podupiru vašu jednakost i slobodu. Kao oružje, ova transformirajuća tehnologija koja mi dopušta da vam ovdje pišem, mijenja geografiju, mijenja društva i razoružava sistem kontrole – čini svijet manjim mjestom i kreira (iako u nekim mjestima sporije) pozitivne promjene za djevojke poput vas. Vidite, do sad su ovi muškarci mogli računati i osigurati da ste vi i druge djevojke oko vas vezane za kuću i izolirane. Mnoge od vas još uvijek jesu. No sada milijuni ljudi razmišljaju o vama i izazivaju ove muškarce svaki dan. Vi imate brzinu svjetlosti na vašoj strani i osim ako netko trajno ne ugasi svjetlo, ti loši dani su prošlost. Iako se možda osjećate da ste same, niste.

Kako ih ugrožavate? Kako ih ugrožava djevojka? Jedna djevojka? Tako da ste sposobne, jake, samouvjerene i besramne. Ne morate ‘prirodno’ biti zainteresirane za domaćinstvo, pobožnost, čistoću i podložnost, a oni se oslanjaju na vašu obvezu prema tim stvarima tako da bi uredili njihov svijet. Njihove akcije, od jedne strane spektra do druge, dizajnirane su da vas popune sa sumnjom u sebe i na kraju – strahom, tjelesnim ili duhovnim, jer drugačije vi i mladi dečki oko vas ćete biti potpuno svjesni vaše snage i potencijala.

Zbog ovoga, njihovi ograničeni umovi fokusiraju svu pažnju na vas, vaše tijelo, vašu odjeću, kosu, sposobnosti i tjelesnu slobodu. Kada njihovi ‘maniri’ i ‘morali’ nisu univerzalno primjenjivi, a drugačiji su za dečke i za djevojke, možete biti sigurni da je ovo razlog. Teže vas suptilno naučiti kroz sitna očekivanja od spolova da ste ‘drugačije’, ‘slabe’, ‘bezvrijedne’, ‘nesposobne’. Tužno je što u njihovoj percepciji, ako niste nijedno od ovoga, onda su oni slabi, bezvrijedni i nesposobni. Ovo nije izgovor, već objašnjenje. Zato nalaze beskonačne ‘dobronamjerne’ načine da vas pokopaju i omalovažavaju, sve u ime ‘Božje riječi’. Kada to ne upali, rezultat je nasilje. Posvuda u svijetu se njihova anksioznost manifestira u akcijama koje se kreću od blagog paternalizma, poštivanja ‘odgovarajućih granica’, pa sve do smrti uzrokovanih provođenjem njihovih pravila.

Strah je razlog zašto ovi muškarci ‘službeno’ istražuju Ženske Izviđačice, a zapravo štite silovatelje djece. Zato su opčinjeni vašom ‘čistoćom’. Zato vas segregiraju u javnosti i privatnim prostorima. Zato uče dječake da su tijela djevojaka ili sramotna i prljava ili sveta i pripadaju muškarcima. Strah ih motivira da uče da vi zagađujete druge svojom samom prirodom. Pobrinuti će se da ostanete kod kuće i ne uključite se potpuno u svijet. Vodi ih do dozvole za brak starog muškarca s osmogodišnjom djevojčicom. Uvjerava ih da su silovanje i njegove posljedice ‘dar od Boga’. Zato daju moć drugima da vas kamenuju do smrti i unakaze vas s kiselinom.

Čak ‘istjerati homoseksualizam batinama’ iz djece, posebno dječaka koji su ‘više poput vas’ je ciljano na vas. Jer ako su dječaci ‘više poput djevojaka’ (a oni vjeruju da su djevojke fundamentalno inferiorne), onda i vi možete biti ‘više poput dječaka’. To uzrokuje dvosmislenost i uništava njihovu oprezno definiranu hijerarhiju – a to ne mogu tolerirati.

Zbog straha oni inzistiraju da nešto fundamentalno nije u redu s vama. Ne vjerujte im. Zbog straha žele prekriti vaša tijela. Ništa ne fali vašim tijelima, ne treba kriviti vaša tijela. Odlučile vi pokriti vaša tijela ili otkriti, uzmite u obzir do koje mjere je vaš izbor proizašao iz vašeg karaktera ili možda iz kulture koja odbija držati muškarce odgovornima za njihove postupke i zahtijeva od vas da se radikalno otkrivate zbog njihovog zadovoljstva ili se povučete od svijeta. Bilo kako bilo, pitajte se tko definira vašu vrijednost i po kojoj mjeri. Strah je razlog zašto vam govore da ste toliko drugačije od dječaka. Vi i dečki koje znate razumijete da su vaša tijela drugačija, ali da ste daleko sličniji nego različitiji. Ugroženi i nesigurni odrasli muškarci kažu drugačije. Ne predajte se. Iako ste tihe. Razlike koje ovi religiozni autoriteti preuveličavaju su jednostavno potporni stupci za opresiju i koriste se za učenje dječaka i djevojaka da je ženino podčinjenje “prirodno” i “božje”. Odbacite njih i njihove ideje.

Ovo je teško za učiniti. Zahtijeva da vi, osobno, budete hrabre, jake, odlučne, neustrašive i samouvjerene. Zahtijeva da tražite da odrasli oko vas obrate pozornost i promijene njihovo ponašanje. To je još teže.

Prva i možda najteža stvar za razumjeti kao djevojka jest da žene koje vas vole i kojima je stalo do vas omogućuju to sve tim muškarcima. Zato ljudi govore: “Nisu SAMO muškarci”. I u pravu su, žene ih podržavaju, pojedinačno i u grupama, na načine koji imaju privatne, javne, političke i socijalne posljedice. Ali ne činite pogrešku – iako su žene provoditelji odluka, one nemaju pravi autoritet u konzervativnim religijskim hijerarhijama, i one to znaju. Da, bez njihove potpore ovi muškarci ne bi mogli nastaviti, no dok te žene nisu potpuno slobodne – tjelesno, ekonomski, psihički, politički – i njihov praktični i duhovni spas nije više posredovan kroz te muškarce, one će ih nastaviti podupirati. Nametanje pravila je racionalan izbor koji im omogućava da prežive u nepravednom okruženju. Vi i njih plašite, jer preispitujete njihovo sudioništvo i izazivate konflikt s njima.

Drugo, zbunjujuće je što muškarci kažu da čine to što čine za vaše dobro. Govore o poštovanju prema vama i vašem dostojanstvu. Želite im vjerovati, imaju moć i autoritet nad vama, vašim roditeljima, vašoj zajednici i vašem pristupu Bogu. Često su ljubazni i bezazleni i vole vas. Zato, moraju biti u pravu. Ali nisu. Demonstriraju vlastito licemjerstvo svaki puta iznova. Kažu da znaju što je najbolje. Ne znaju. Vi znate. Ne vjerujte im kada vas uče na tisuću načina, kroz svete tekstove, pažljive riječi, njegovane tradicije, skrivene prijetnje i primjere zastrašivanja, da ste same po sebi više griješe, nedostojne i pokvarene, manje vrijedne i imate potrebu da vas se stalno vodi. Odbijte ih.

Odrasli oko vas se mogu činiti da vas ne podupiru kada uzmete vašu ljudskost u logične religiozne zaključke. Ne puštajte ih iz vida. Ne dopustite ih da koriste ‘tradiciju’ kao izgovor ili kažu ‘zaista nije bitno’. Ne dopuštajte im da se izvuku s pitanjem i konstatacijama poput: ‘prosjedite utakmicu’, ‘budite dobra cura’, ‘ne radi frku’ ili ‘obuci nešto na sebe’. Ovo su sve mikroagresije koje rezultiraju makroagresijama. Odrasli često ne misle previše o ovome. Često ih i plaši.

Možete reći: “Ništa mi ne fali. Nešto nije u redu s tobom i tvojim svijetom”.

Inače, kada postanete starije, ovi isti ljudi, oni koji vas se boje i mrze vas, konstantno će vas potkopavati. Tražiti će kontrolu nad vašim tijelom, držati vas izvan javne sfere, podčinjavati vas u ime usko definirane ‘obitelji’, kreirati zapreke vašoj jednakosti, posramiti vas na svakom koraku i opravdati vašu kontinuiranu opresiju na načine koji opravdavaju razum i moral. Istraživati će vas jer ste jake, zlostavljati vas, kamenovati do smrti, optužiti da ste vještica, kazniti na svaki zamisliv način da naprave primjer za vašu djecu.

Zato, znajte da ste jake i moćne. Koristite razum. Vjerujte instinktima. Tražite one koji će vas poduprijeti i da, znajte svoje mjesto: na terenu, na ulici, u autobusu (naprijed), u školi, na poslu i javnom uredu.

Niste same i sjajnije ste od sunca.

Prevela i prilagodila Ela Naranđa