Nasrnule na Berlusconija

Tri feministkinje golih grudiju nasrnule su na Silvija Berlusconija, baš kad se on spremao ući u svoje biračko mjesto u Milanu i glasati na općim izborima

Feministkinje nisu uspjele dosegnuti Berlusconija jer ih je policija odmah svladala i privela.

Žene su vikale “Basta Berlusconi” i trčeći se probile kroz grupu novinara i novinarki te snimatelja i snimateljica, kad su skočile preko nekih stolova i okomile se na bivšeg šefa vlade. No, nisu ga uspjele dosegnuti jer ih je policija odmah svladala i privela. 

Berlusconi (76) na izborima traži svoj peti mandat u vladi, iako mu se sudi zbog seksulanog odnosa s maloljetnom prostitukom tijekom tzv. “bunga bunga” orgija u njegovoj milanskoj vili, što on poriče. 

No, iako se Berlusconi pouzdaje u reklamu na svojim brojnim televizijskim postajama, ishod izbora je neizvjestan. Naime, zvijezda ovih izbora koji se održavaju u Italiji ove nedjelje i ponedjeljka (24. i 25.2.) je Beppe Grillo, komičar i glumac koji svojom “tsunami” turnejom po Italiji zabavlja tisuće građana zajedljivim primjedbama. Njegov pokret “Pet zvijezda” je već polučio uspjehe na komunalnim i lokalnim izborima, a sad je cilj i nacionalni parlament. On se glasno protivi planovima dosadašnjeg premijera Montija za štednjom, baš kao što se protivi i planovima o produženju radnog vijeka. 

 

Trebamo li još uvijek “ženske prostore”

Novi klub za žene, Grace Belgravia, prije nekoliko mjeseci me pozvao da u ožujku održim govor o svojoj novoj knjizi “Vagina: nova biografija”. Događaj se trebao održati u ženskom okruženju, a moderirala bi ga Rosie Boycott, britanska feministica kojoj je se već dugo divim.

Kada je kasnije odlučeno da će rasprava ipak biti otvorena za širu javnost, Viv Groskop iz Independenta je prokomentirala specifičan “ženski jezik” na pozivnicama:

Pod pretpostavkom da bi gospođa Carter željela prisustvovati, gospodin Carter bi trebao ostati kod kuće. Na koji način se to razlikuje od golf klubova  70-tih godina? Razumijem da su ljudi umorni od retorike i žele promjenu, pa stoga poduzimaju drastične mjere oživljavajući sestrinstvo i djelom i riječju. Ali postoji vrlo tanka linija koju se prelazi…i stvara se zrcalna slika ekskluzivnih i isključivih javnih mjesta protiv kojih se feminizam borio.”

Slažem se s Groskop, ali također smatram bitnim da žene i muškarci, čak i u istinski egalitarnom svijetu, zadrže neke vrste prostora određenih za isti spol. Ideja za samo ženske klubove ili samo ženske škole i programe, u ovoj fazi feminizma ukazuje na bitna pitanja o tome da li istospolni prostori općenito imaju bilo kakve vrijednosti ili valjanosti. Da li doista postoji linija koja dijeli valjane ženske prostore od onih koji su diskriminatorni ili kontraproduktivni? Mislim da postoji.

Generacija zapadnih feministica 70-tih radikalizirala je ženska okupljanja u borbi protiv koncepta koji ih je definirao uvijek i samo u odnosu na muškarca i muškarčeve potrebe. Spoznaje koje su nastale u to vrijeme, od učenja o ženskoj seksualnosti do svijesti o istospolnoj ljubavi i strasti, ne bi mogle biti postignute u mješovitim grupama. Do pomaka vezanih za posao, od učenja, potrebnih vještina, vodstva, najlakše se dolazi u ženskim okruženjima. Grameen Bank je postigla rekordni uspjeh na području malog poduzetništva osposobljavajući žene koje su ostvarivale male dohotke u samo ženskom okruženju. Uspješan je i program fakulteta Barefoot u Tiloniji u Indiji koji obučava siromašne i nepismene žene iz Kolumbije, Kenije i Jordana da postanu solarni inženjeri unutar šest mjeseci obuke. Uspjehom tog programa se bavi i dokumentarac Jehane Noujaim “Rafea: solarna mama” koji pokazuje kako sestrinstvo, podrška i sloboda od muške intervencije daju dodatnu sigurnost i samopouzdanje ženama u programu.

Savjetnici koji rade sa muškim zlostavljačima znaju da isključivo muško okruženje omogućuje više osobne odgovornosti kada dođe vrijeme da se muškarci suoče s okolinom. Muški i ženski vodiči o seksualnoj segregaciji dopuštaju da se oba spola fokusiraju na učenje koje podupire njihov razvoj. Zbog tih razloga vidim vrijednost u jednospolnim seksualnim programima i okruženjima, čak i danas.

Pojavom trenda transspolnosti i postavljanjem pitanja što je muškarac, ili žena; kako opravdati događanja, programe ili ideologije samo za žene? Kako ih opravdati kada je najbolja i najprivlačnija verzija feminizma na fakultetima ona u kojoj se mladi muškarci osjećaju uključenima u istraživanje rodnih pitanja? A studentska populacija, i muška i ženska, sve više s pravom pita da li uopće trebaju postojati “ženski centri” na kampusima.

Smatram da sve javne ustanove, događanja i okupljanja trebaju biti otvoreni svima bez diskriminacije. Da li treba postojati mjesto za povremene rasprave istospolnih grupa, programi za obučavanje ili privatna okupljanja? Vjerujem da treba. U mom idealnom svijetu, dok god imamo veći cilj, ono što smo naučili odvojeno će uvijek biti usmjereno natrag na diskusiju koja nas ponovno spaja.

 

                                                                  Prevela i prilagodila:  Iva Butorac

 

Žene, rat i izgradnja mira na Balkanu

Centar za ženske studije iz Beograda u saradnji sa dr Oliverom Simić, Griffith Law School (Australija), otvara nagradni konkurs za najbolji esej, kritički tekst ili ogled na temu ŽENE, RAT I IZGRADNJA MIRA NA BALKANU

Da bi se ohrabrio nastanak nove generacije feminističkih teoretičarki koje se bave feminističkim pristupom miru i studijama tranzicione pravde, Olivera Simić će sponzorisati nagradni konkurs na godišnjem nivou, počevši od 2013. godine. Autor/autorka najboljeg eseja osvojiće novčanu nagradu od 500 USD. Pored novčane nagrade, izabrani rad će, na temelju sopstvene inovativnosti, interdisciplinaranosti i zasnovanosti u feminističkoj teoriji i praksi,biti objavljen u časopisu Genero

Uslovi konkursa:

Nagradni konkurs je otvoren za studentkinje i studente dodiplomskih, diplomskih (master) i postdiplomskih studija, mlade istraživačice i istraživače i aktivistkinje iz sfere ženskih ljudskih prava iz svih zemalja na prostoru bivše Jugoslavije.

Svi eseji moraju biti na BHSC jezicima i napisani u skladu sa uputstvom za dostavljanje tekstova za časopisGenero ( za detaljno uputstvo posetiti stranicu Centra za ženske studije Upustvo za dostavljanje tekstova za časopis Genero u elektronskoj formi ).

Dužina eseja ne treba da prelazi 8000 reči (uključujući fusnote, isključujući bibliografiju). 

Svi eseji treba da budu poslati u MS Word formatu (.doc ili .docx) i svi treba da imaju bibliografiju. O svim podacima o načinu oblikovanja rada, konsultovati stranicu s uputstvima za dostavljanje tekstova za časopis Genero .  

Svi eseji treba da sadrže sledeće informacije na naslovnoj strani: naslov rada, ime i prezime autorke/a, punu poštansku adresu, broj telefona, e-mail adresu/e. Naslovna strana mora da bude potpuna.

Dokument treba nasloviti svojim imenom i prezimenom (npr. vida.tomasevic.doc).

Esej treba da potpiše jedna osoba.

Esej treba da bude originalan i neobjavljivan.

Esej mora da koristi feminističke teorijske okvire i rodno osetljiv jezik.

Esej treba da poslati elektronski na adresu  konkurs.zeneimir@gmail.com.

Rok za dostavljanje tekstova je 31. maj 2013.

Komisija koju čine predstavnice Centra za ženske studije i Olivera Simić donosi konačnu odluku o pristiglim radovima koji zadovoljavaju uslove konkursa i proglašava najbolji esej.

Proglašenje najboljeg eseja za 2013. godinu, održaće se 15. oktobra 2013 .

Pričajmo o starijim ženama na TV-u

Kad god vidim ženu na TV-ekranu u njenim četrdesetima – neovisno o tome imaju li 50, 60 ili 70 godina, na sekundu se opustim. Do mene prvo stignu pozitivne informacije: žene zaista žive nakon svoje četrdesete! I često su zabavne, pametne, uspješne i mudre!

Naravno, trenutak nakon toga moj mozak čini sve odavno istrenirane kalkulacije: Kako ona izgleda? Izgleda li mlađe nego što jest? Ima li bore? Što to govori o mome licu? Izgledam li bolje ili gore od nje? Je li to dobro ili loše? Približavam li se smrti?!

Ova druga runda mojih misli može dijelom objasniti zašto televizija nastavlja izbjegavati riskirati u nešto što bi mogla biti unosna i vrijedna ciljana skupina: starije žene. Možda jesu dovoljno imućni i vječno spremni na skupocjene reklame krema protiv bora, ali, zaboga, poprilično plaše ostalu publiku.

U ovom gostujućem blogu, Women of a Certain Age, istražit ću kako su žene, koje demografski izlaze iz okvira ciljane skupine, često zapostavljene na televiziji. Razgovarat ćemo o tome kako je kabelska televizija pomogla i povrijedila starije žene, za kojim smo portretiranim ženskim likovima još uvijek nostalgični (Cagney, Lacey, Rose, Blanche, Dorothy, nedostajete nam!), te kako starjeti po uzoru na današnje junakinje. Hm da, Betty White će se najvjerojatnije spomenuti.

Takva portretiranja starijih žena su važna za sve nas. Televizijsko prikazivanje svijeta u kojem manjka žena iznad četrdesete uzrokuje podsvjestan strah kod mlađih žena: što se dovraga toliko strašno događa u poodmaklom životu da to ne možemo niti vidjeti? Ustanovili smo masom primjera da što više Amerikanaca i Amerikanki vidi određeni karakterni lik na televizijskom programu, to im je više ugodnije s njima, dapače, mogu se s njima i poistovjetiti, iako su dotad bili pripadali drugim skupinama.

Pretpostavljam da bi se moje mahnito uspoređivanje izgleda sa svakom starijom ženom koju vidim na televiziji smirilo kad bi jednostavno bilo više bora i sijede kose na ekranu. Mislim da bi moj strah od starenja bio lakši kada bih bila okružena ženama starijima od sebe. Kada bismo ih gledali na televiziji kao osobe koje imaju slične probleme svima bi donijelo nešto dobroga, a i navelo nas da, osim o borama, razmislimo o koječemu drugome. Kvragu, postoji šansa da se ulovimo kako se smijemo dosjetkama tih dama a da niti jedan trenutak ne pomislimo o nastanku bora od smijeha.

Hej, možemo sanjati, zar ne?

                                                                             Prevela i prilagodila: Andreja Pančur

Neustrašivih dvanaest: Žene koje ćemo gledati 2016.

O našim nadama za ženskom predsjednicom govorimo od … pa od kad se sjećam. I većinu toga vremena, kao i svaki drugi dugo iščekivani san, ni ovaj nije doživio stvarnost.

Za početak, politička je arena uvijek bila prepuna muškaraca koji su imali priliku steći više iskustva, za razliku od ženskih kandidata kojima nije bilo tako lako progurati se – fenomen kojeg su Rebecca Deen i Victoria Farrar-Myers, profesorice političkih znanosti Sveučilišta u Texasu, nazvale Pipeline Theory (teorijom cjevovoda): napori žena da dođu na položaje postali su značajni u posljednjih dva ili tri desetljeća, objasnile su profesorice za sveučilišne novine, “trebalo im je dugo da dođu do cilja” na zasluženim pozicijama.

Sve se to nedvojbeno promijenilo 2008. godine kada je Hillary Clinton bila nadomak predsjedničke nominacije Demokratske stranke. Uspjeh bi možda bio bolji da se nije natjecala protiv kandidata koji je također pokušao promijeniti povijest. Ali i bez pobjede, Hillaryn veliki skok u predsjedničkoj utrci potvrdio je značajan val ženskih političarki diljem Amerike. Dok su danas žene na samo 97 od 535 mjesta u Kongresu (18,1%) važno je sagledati njihov put: prije samo deset godina zastupljenost žena u Kongresu činila je samo trećinu njihove sadašnje zastupljenosti i od tada su njihovi dobitci vidljivi i u usponu.

Zašto su druge zemlje izabrale ženske vođe, dok Amerika nije? To bi, začudo, moglo imati neke veze s našim političkim sustavom. Kako je primijetio Cokie Roberts, politički komentator, žene su dobile najviše dužnosti u zemljama s parlamentarnim sustavom. “Postaneš vođa svoje stranke, i stranka bude izabrana”, rekao je Roberts, “a taj je glas jednostavnije osvojiti, od onog jednog kojeg mi imamo za predsjednika SAD-a.”

S pogledom usmjerenim na 2016. godinu, može li se zaključiti kako Hillary Clinton želi predsjedništvo, ili barem nominaciju svoje stranke? S jedne strane, kao što je nedavno primijetila Arianna Huffington, “za cijelu jednu generaciju Hillary je bila prvi primjer uspješne žene – njezina radna etika, sposobnost, njezina volja i želja da bude uspješna u svakom pogledu, što se očitovalo i u njezin aspiracijama za Bijelu kuću. Ali treba misliti i na druge političarke, u obje stranke, koje su, inspirirane primjerom Hillary Clinton, počele raditi strategije svojeg dolaska u Ovalni ured.

Može li Demokratska senatorica iz New Yorka, Kirsten Gillibrand, koja je 2000. godine pomogla Hillary Clinton osvojiti poziciju na kojoj je sada, nadmašiti svoju prethodnicu u utrci za zlato? Može li Nikki Haley, republikanska guvernerka Južna Karoline – čije je se ime kratko spominjalo 2012. godine kao moguće potpredsjednice Mitta Romneya – slijediti zahtjeve svoje stranke za temperamentnijom politikom i postaviti se kao vođa čopora? Ili najbolje izglede ima netko izvan glavnoga grada i države, kao što je glavna kalifornijska odvjetnica Kamala Harris, koja je zbog svoje snažne borbe za vlasnike kuća pod hipotekama postala privlačna kandidatkinja u nacionalnoj politici?

Mogućnosti ženskih kandidatkinja su beskonačne. Napokon!

Pregledali smo dugačak popis potencijalnih predsjedničkih aspirantica, žena čija su se imena spominjala više puta nakon izbora u studenom, i smanjili ga na njih dvanaest za koje mislimo da imaju najveću šansu za pobjedu.

Je li prerano reći da ove žene imaju stvarnu šansu i da se ne može pojaviti puno drugačiji favorit? Sjetite se Billa Clintona 1992. No, morate negdje početi, zar ne?

Bacite pogled na naš popis i recite nam što mislite. I, naravno, kao i uvijek, uključite imena onih koje smo mi izostavili. Za žene diljem svijeta ovo je jedna od onih situacija u kojoj više znači bolje.

{slika}

                                                                               Prevela i prilagodila: Mirna Šimunović

Neustrašivih dvanaest: Žene koje ćemo gledati 2016.

{slika}

O našim nadama za ženskom predsjednicom govorimo od … pa od kad se sjećam. I većinu toga vremena, kao i svaki drugi dugo iščekivani san, ni ovaj nije doživio stvarnost.

Za početak, politička je arena uvijek bila prepuna muškaraca koji su imali priliku steći više iskustva, za razliku od ženskih kandidata kojima nije bilo tako lako progurati se – fenomen kojeg su Rebecca Deen i Victoria Farrar-Myers, profesorice političkih znanosti Sveučilišta u Texasu, nazvale Pipeline Theory (teorijom cjevovoda): napori žena da dođu na položaje postali su značajni u posljednjih dva ili tri desetljeća, objasnile su profesorice za sveučilišne novine, “trebalo im je dugo da dođu do cilja” na zasluženim pozicijama.

Sve se to nedvojbeno promijenilo 2008. godine kada je Hillary Clinton bila nadomak predsjedničke nominacije Demokratske stranke. Uspjeh bi možda bio bolji da se nije natjecala protiv kandidata koji je također pokušao promijeniti povijest. Ali i bez pobjede, Hillaryn veliki skok u predsjedničkoj utrci potvrdio je značajan val ženskih političarki diljem Amerike. Dok su danas žene na samo 97 od 535 mjesta u Kongresu (18,1%) važno je sagledati njihov put: prije samo deset godina zastupljenost žena u Kongresu činila je samo trećinu njihove sadašnje zastupljenosti i od tada su njihovi dobitci vidljivi i u usponu.

Zašto su druge zemlje izabrale ženske vođe, dok Amerika nije? To bi, začudo, moglo imati neke veze s našim političkim sustavom. Kako je primijetio Cokie Roberts, politički komentator, žene su dobile najviše dužnosti u zemljama s parlamentarnim sustavom. “Postaneš vođa svoje stranke, i stranka bude izabrana”, rekao je Roberts, “a taj je glas jednostavnije osvojiti, od onog jednog kojeg mi imamo za predsjednika SAD-a.”

S pogledom usmjerenim na 2016. godinu, može li se zaključiti kako Hillary Clinton želi predsjedništvo, ili barem nominaciju svoje stranke? S jedne strane, kao što je nedavno primijetila Arianna Huffington, “za cijelu jednu generaciju Hillary je bila prvi primjer uspješne žene – njezina radna etika, sposobnost, njezina volja i želja da bude uspješna u svakom pogledu, što se očitovalo i u njezin aspiracijama za Bijelu kuću. Ali treba misliti i na druge političarke, u obje stranke, koje su, inspirirane primjerom Hillary Clinton, počele raditi strategije svojeg dolaska u Ovalni ured.

Može li Demokratska senatorica iz New Yorka, Kirsten Gillibrand, koja je 2000. godine pomogla Hillary Clinton osvojiti poziciju na kojoj je sada, nadmašiti svoju prethodnicu u utrci za zlato? Može li Nikki Haley, republikanska guvernerka Južna Karoline – čije je se ime kratko spominjalo 2012. godine kao moguće potpredsjednice Mitta Romneya – slijediti zahtjeve svoje stranke za temperamentnijom politikom i postaviti se kao vođa čopora? Ili najbolje izglede ima netko izvan glavnoga grada i države, kao što je glavna kalifornijska odvjetnica Kamala Harris, koja je zbog svoje snažne borbe za vlasnike kuća pod hipotekama postala privlačna kandidatkinja u nacionalnoj politici?

Mogućnosti ženskih kandidatkinja su beskonačne. Napokon!

Pregledali smo dugačak popis potencijalnih predsjedničkih aspirantica, žena čija su se imena spominjala više puta nakon izbora u studenom, i smanjili ga na njih dvanaest za koje mislimo da imaju najveću šansu za pobjedu.

Je li prerano reći da ove žene imaju stvarnu šansu i da se ne može pojaviti puno drugačiji favorit? Sjetite se Billa Clintona 1992. No, morate negdje početi, zar ne?

Bacite pogled na naš popis i recite nam što mislite. I, naravno, kao i uvijek, uključite imena onih koje smo mi izostavili. Za žene diljem svijeta ovo je jedna od onih situacija u kojoj više znači bolje.

                                                                                     Prevela i prilagodila: Mirna Šimunović