sdadmin, Author at Libela - Page 1245 of 1806

Pussy Riot žale se Europskom sudu za ljudska prava

Posted on February 7, 2013 by sdadmin

Članice ruskog punk banda Pussy Riot žalile su se Europskom sudu za ljudska prava zbog kršenja njihovih temeljnih prava tijekom sudskog postupka u Rusiji.

“Europskom sudu za ljudska prava uložena je žalba zbog kršenja Europske povelje o ljudskim pravima”, kazala je njihova odvjetnica Irina Krunova.

Podnositeljice žalbe tvrde da su im tijekom sudskog procesa bila uskraćena prava koja jamče osobnu slobodu, slobodu izražavanja, pravo na pravedan proces i na zabranu mučenja, prenosi Hina.

U veljači 2012. godine, Nadežda Tolokonjikova, Ekatarina Samucevič i Marija Alehina su na oltaru ruske pravoslavne crkve Krista Spasitelja u Moskvi izvele “punk molitvu” i zatražile od Djevice Marije da s vlasti otjera Vladimira Putina.

Njih je tri sud u Moskvi osudio na dvije godine radnog logora zbog “huliganizma” i poticanja na vjersku mržnju.

Tijekom žalbenog postupka kazna Ekatarine Samucevič je preinačena u uvjetnu te je oslobođena.

U petak se bira nova Pučka pravobraniteljica

Posted on February 7, 2013 by sdadmin

Saborski Odbor za Ustav, poslovnik i politički sustav zastupnicima će predložiti da novu pučku pravobraniteljicu izaberu između dvije kandidatkinje – aktualne ravnateljice Pravosudne akademije Ivane Goranić te predstojnice Ureda UNICEF-a u Hrvatskoj Lore Vidović.

Kako je na sjednici Odbora za Ustav podsjetio njegov predsjednik SDP-ovac Peđa Grbin, Sabor je za novog pučkog pravobranitelja, nakon prvog neuspjelog pokušaja izbora, raspisao natječaj na koji se javilo 12 kandidata. Nakon što se utvrdilo da svih 12 kandidata udovoljava uvjetima natječaja, Odbor za Ustav proveo je s kandidatima i razgovore. Još prošli tjedan mišljenje o potencijalnim kandidatima dao je i saborski Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, koji je kao najbolje kandidatkinje izdvojio šeficu UNICEF-a za Hrvatsku Loru Vidović te sutkinju za mladež Lanu Petö Kujundžić.

Iako je Odbor za ljudska prava da svoje mišljenje, ono za Odbor za Ustav, koji predlaže Saboru kandidate, nije bilo obvezujuće. Stoga su u Odboru za Ustav, na osnovu tajnog glasovanja, zastupnicima na izbor nove pučke pravobraniteljice ponudili aktualnu ravnateljicu Pravosudne akademije Ivanu Goranić, te šeficu UNICEF-a Loru Vidović.

Ivana Goranić, osim što trenutno obnaša funkciju ravnateljice Pravosudne akademije, iza sebe ima bogato iskustvo u domeni ljudskih prava. Krajem 90-ih bila je stalna članica Glavnog odbora za ljudska prava Vijeća Europe, 1998. bila je kandidatkinja Vlade RH za sutkinju Europskog suda za ljudska prava, ali i radila u Vladinoj komisiji za izradu Programa o pravima djeteta, Vladinoj koordinaciji za ljudska prava te Vladina komisiji za obrazovanje o ljudskim pravima. Aktualna je članica Upravnog i Programskog vijeća Akademije za europsko pravo, ali i članica radne skupne za izradu programa građanskog odgoja i zaštite ljudskih prava.

Njena protukandidatkinja Lora Vidović, koju su kao potencijalnu pučku pravobraniteljicu istakli i Odbor za ljudska prava i Odbor za Ustav, prije nego što je postala šefica UNICEF-a za Hrvatsku, bila je zamjenica pravobraniteljice za djecu, zadužena za opće poslove. Pet godina radila je u Odjelu za ljudska prava Ministarstva vanjskih poslova, ali i obnašala funkciju atašea za ljudska prava u hrvatskom veleposlanstvu u Norveškoj.

Saborski zastupnici novu će pučku pravobraniteljicu najvjerojatnije izabrati u petak.

Rada Borić u Širenju područja borbe

Posted on February 6, 2013 by sdadmin

U petak, 8. veljače, u 11.15 sati ne propustite emisiju Širenje područja borbe na Radio Studentu. Gošća emisije jest Rada Borić, izvršna direktorica Centra za ženske studije.

Povod je globalna kampanja protiv nasilja nad ženama, Jedna milijarda ustaje!, u sklopu koje će se 14. veljače u 14 sati na Zrinjevcu održati plesni ustanak protiv kulture nasilja nad ženama.

Širenje područja borbe emisija je Radio Studenta koja se bavi ljudskim pravima, civilnim društvom, aktivizmom i volonterizmom. Nekoliko mladih djevojaka sa studija novinarstva na Fakultetu političkih znanosti odlučilo je proširiti frontu te ukazati na drugačiji pogled na svijet, predstaviti teme, događaje i osobe koje su nedovoljno zastupljene u mainstream medijima, ukazati na alternativna rješenja i upoznati slušatelje i slušateljice s događajima vezanima za civilno društvo. ŠPB informira, nasmijava, te ima stav.

Širenje područja borbe emitira se svaki petak u 11.15 sati na 100,5 na području Zagreba ili putem web streama www.radiostudent.fpzg.hr.

Emisiju uređuju: Svjetlana Knežević i Maruška Mileta
Emisiju pripremaju: Andreja Pančur i Sara Jerman

Gdje su djevojčice u medijskim sadržajima za djecu?

Posted on February 6, 2013 by sdadmin

Nedostatak medijske predstavljenosti je veliki problem za žene, a mogao bi biti još veći za djevojčice. Sa tako mnogo današnjih dječjih medija usmjerenih na dječake, za djevojčice može biti teško zaključiti gdje je njihovo mjesto. Mnogi mainstream dječji filmovi pokušavaju sakriti ili prikriti ženske protagoniste – ako uopće i postoje. Priče koje uključuju jake djevojčice i žene često označavaju kao “girl power” filmove čime se dječaci često isključuju od gledanja filma (djevojačka snaga = film za djevojke), ali i od učenja i prepoznavanja kako su djevojčice sjajne. Još gore, mnoge od poznatih priča sa glavnim ženskim likovima sadržavaju iste uloge i karaktere – djeve u nevolji i kraljice kuje. Te priče prelaze svaku granicu kako bi njihovi ženski likovi bili neumorno sveti ili neupitno zli. Podsjeća me na citat Virginie Woolf u “A Room of One’s Own”: “Ako ženino postojanje nije zabilježeno u prozi od strane muškaraca, zamišljali bi ju kao osobu … beskonačno lijepu i odvratnu u krajnosti… Ali to je žena u prozi”. Sve u svemu, nije dobra poruka za djevojčice.

Margot Magowan piše često o “girl gone missing” temi i nedavno se dotakla mnoštva postera za filmove za djecu 2013.

Smatra kako:

“Od 21 postera za djecu čini se da 4 imaju ženske protagonistice; 16 muškog protagonista i 10 od tih filmova su nazvani prema muškoj zvijezdi. U jednom slučaju “Peabody and Mr. Sherman”, naslov filma je dan prema 2 muška protagonista.”

To je priličan jaz, koji zapravo nema smisla, uzevši u obzir da su mnogi likovi animirani. Animirani filmovi koji bi lako mogli biti adaptirani da imaju priču o jakoj djevojčici, ali umjesto toga oslanjaju se na ista sranja kao i filmovi za odrasle. Vrlo kreativno! Odličan posao!

Naravno, Magowan priznaje da ne može suditi o tim filmovima jer ih još nije pogledala – ali ima jaki argument za filmske postere kao poseban medij, te nadodaje da “Ako dijete ne pogleda film, vidi oglase posvuda. Čuje naslove filmova”.

Nastavlja kako: “Od 4 glumice, samo su dva filma nazvana po njima. Film sa malim budžetom od 7 milijuna iz Moskve, “Snježna kraljica”, koji je hrabro nazvan prema ženskoj ulozi. “Frozen” je naslov u Disneyevoj verziji, istom studiju koji je naslov “Zlatokosa” promijenio u “Vrlo zapetljana priča”, kako bi prikrili žensku zvijezdu. Pogodno, na posteru za “Frozen”, ženski lik nestaje u pozadini. “Dorothy” i “Epic”, zaštićuju žene sa muškarcima, Epic sa njihovom konstelacijom i “Dorothy” sa, ne manje od sedmero muških likova pri vrhu postera.”

{slika}

Naravno, ne samo da je broj ženskih likova mali, već i one koje uđu u uži krug nisu uvijek najjači likovi. Postoji očiti problem sa predrasudama, ali tu je i lik kojeg Magowan naziva “Minority Feisty”. Pustit ću nju da objasni: “Bez obzira koliko je Minority Feisty likova u animiranom filmu, predstavljeni su kao manjina. Ironija je, naravno, da žene nisu manjina, specijalni interes, čak ni granična grupa. Žene čine polovicu populacije. Djevojčice su polovica dječje populacije. Zašto nisu tako predstavljene u filmovima za djecu?

“Minority Feisty” nazivam “živahnim” jer je to konstantno pridjev koji kritičari koriste kako bi opisali ženski lik u animiranom filmu. “Živahan” je umanjenica. Tako nazivaš nekoga tko se pretvara da je jak, a ne one uistinu jake. Da li bi ikada nazvali Supermana “živahnim”? Kako bi se osjećao kada bi?

Uloga Minority Feistya, kao i navijačice ili Prve Dame, je pomoći muškoj zvijezdi u njegovoj misiji. Djeca moraju vidjeti žene u prvom planu, kao protagonistice, heroine vlastitih priča.”

Ovaj lik je posebno problematičan jer često nema dječačkog feisty lika u programima namjenjenim za djevojčice – vjerojatno zbog pretpostavke da dječaci ne gledaju emisije za djevojčice. Dakle, Minority Feisty je dodan u filmove za dječake kako bi i djevojčice dobile mjesto i svi su sretni. Samo što dječaci nemaju često priliku vidjeti pozitivne portrete jakih djevojčica. Možemo čak nadodati da se prikazivanje takvih portreta žena gradi poremećena slika tko su i što su žene. Kako djeca svoje mišljenje uvelike oblikuju medijima, kakvu to poruku šalje dječacima, ako je jedina prezentacija koju vide ona o davnim princezama, nedodirljivim luđakinjama ili ljubaznim navijačicama?

Filmovi, TV, i drugi mediji – ne samo posteri nego i fast food, pelene, odjeća itd. – ne mogu nadoknaditi za loše roditeljstvo, ali može otežati odgoj dječaka koji djevojčice vide kao sebi ravna ljudska bića.

A kako se to odražava na emocije djevojčica, to je nešto s čime se mnoge od nas mogu povezati. Kao dijete i ja sam težila savršenstvu Disneyevih princeza, možda podsvjesno znajući da to nikada ne mogu postići, počela sam se zamišljati u avanturističkijim muškim ulogama. Razgovarala sam sa mnogim ženama koje su imale slična iskustva. Zbog nedostatka pristojnih ženskih uloga, nije začuđujuće da mnoge djevojčice žive priče kroz oči dječaka ili muških likova.

{slika}

Postoji odlomak u autobiografiji Margaret Cho iz 2002. “I’m the One That I Want” koja o ovoj temi govori u terminima rase. Ovo je parafrazirano, ali ona u suštini kaže kako kao djevojčica nije mogla dočekati da odraste i postane bijela kao svi na TV-u. Mislim da se ovo iskustvo rezonira na mnogo ljudi.

Zahtjevi za glavnim muškim likovima mogu se objasniti demografskim očekivanjima. Znamo da će djevojke pogledati film koji ima muške uloge, ali im se govori kako dečki ne žele gledati djevojačke stvari. To je možda istina, ali samo zbog strogih pravila uloge i priče sa djevojkama. Dok ne dobijemo više jakih ženskih glavnih uloga u pričama koje će gledati sva djeca, kako se stvari mogi promijeniti?

Magowan zaključuje: Kada pogledate postere nakon teksta, zapitajte se: Tko je protagonist/zvijezda/glavni lik? Kako bi poster izgledao kada bi se pozicije, broj muških likova i naslovi promijenjeni u ženske likove? Zašto su djevojčice, polovica dječje populacije predstavljene kao manjina u dječjim filmovima= zašto je izmišljeni svijet, mjesto gdje bi sve trebalo biti moguće, seksističko?

Sve su to dobra, poštena pitanja na koje su potrebni odgovori.

Reel Girl’s Gallery of Girls Gone Missing From Children’s Movies in 2013

Prevela i prilagodila Ana-Marija Špehar

Irska i crkva prisiljavale djevojčice na ropski rad

Posted on February 6, 2013 by sdadmin

Nakon desetljeća pritisaka irska vlada jučer je napokon priznala sudjelovanje države u sustavnom maltretiranju i porobljavanju djevojaka u katoličkoj odgojnoj ustanovi Azil Magdalene iliti Praonica Magdalene (Magdalene Laundry). No dugo očekivani izvještaj možda je još više razbjesnio žrtve koje tvrde da im irska vlada nije uputila čak ni ispriku

U izvještaju senatora Martina McAleeseja stoji da je umiješanost države u 70 godina porobljavanja i torture ‘zabludjelih’ djevojaka bila, kako se izrazio, ‘značajna’. Time je službeni Dublin odustao od dosadašnjeg stava da su Praonice Magdalene privatno vodile katoličke časne sestre.

Magdalenini azili postojali su u Irskoj od kraja 18. stoljeća (tada ih je bilo i u drugim zemljama Europe), a svrha im je bila katolički preodgoj djevojaka koje bi ‘moralno zastranile’ – upuštale se u predbračne intimne odnose, bavile se prostitucijom i slično. No ideja rehabilitacije i vraćanja u društvo početkom 20. stoljeća se zagubila, pa su Praonice Magdalene poprimile zatvorski ustroj, znatno postrožile režim i, prema svjedočanstvima zatvorenica, uvele okrutan sustav kažnjavanja.

Prema tim svjedočanstvima, u praonicama su mogle završiti i silovane djevojke, siročad ili pak one djevojke koje su se na neki drugi način moralno odmetnule od nazora ultrakonzervativne irske provincije.

Procjenjuje se da je preko 30 tisuća irskih djevojaka prošlo kroz te azile u najkritičnijem periodu. Mnoge od njih su i pokopane na groblju ustanove. Najmanje 988 žena koje su ondje pokopane vjerojatno je u instituciji provelo veći dio svog života.

Upravo su otkriveni grobovi i bili povod skandala koji je nastao tek početkom 90-ih godina prošlog stoljeća, jer se o naravi tih praonica nije mnogo govorilo u javnosti. Posljednja ustanova zatvorena je 1996. godine u Waterfordu.

Jučerašnji izvještaj pokazuje da je najmanje 2500 žena u Azil Magdalene direktno poslala država. Istovremeno je država potpisivala vrlo povoljne ugovore s praonicama, ne zanimajući se za uvjete rada i visinu nadnica u tim, de facto robovlasničkim ustanovama.

Vlada priznaje i da su postojali slučajevi u kojima su djevojčice i žene, koje bi uspjele pobjeći, u praonice vraćala policija.

No u izvještaju se navodi i da u 70-godišnjoj politici radnog logora nisu zabilježeni slučajevi seksualnih i fizičkih napada na zatvorenice. Organizacije žrtava Praonica Magdalene žestoko osporavaju tu stavku izvještaja.

Pored izjave aktualnog premijera Ende Kennyja da mu je ‘žao što stigma koja je obilježila svih 10 tisuća stanovnika ustanove nije skinuta još davno prije’, žrtve još čekaju na jasnu, potpunu i nedvosmislenu ispriku države. I smatraju da ih je jučerašnjim izvještajem još jednom ostavila na cjedilu.

Nisam dadilja, ja sam roditelj

Posted on February 6, 2013 by sdadmin

Kada ljudi ugledaju Kevina Krusea s njegovom djecom često ga znaju pitati je li to on dadilja. Takvi upiti ovog profesora povijesti sa sveučilišta Princeton još uvijek ljute, unatoč njihovoj učestalosti.

“Ne. Dadiljaš tuđu djecu. Ovo su moja djeca pa se to zove roditeljstvo”, kaže Kruse.

“Ovakvo ponašanje je zamijećeno jer je rijetko, baš kao kada zimi cvijet procvjeta”, objasnila je Diane Kobrynowicz bivša sveučilišna profesorica koja sada radi kao zdravstvena trenerica. Prije negoli je napustila akademsku zajednicu Kobrynowicz je provela studiju iz koje je proizašao rad Decoding Subjective Evaluations: How Stereotypes Provide Shifting Standards. S koautoricom, profesoricom psihologije sa Sveučilišta u Kansasu Monicom Biernat, Kobrynowicz je očekivala su stereotipi donekle dosljedni. Međutim ono što su one otkrile pokazuje da su se i muškarci i žene ocjenjivali subjektivno drugačije, osobito što se tiče roditeljstva.

Identične riječi se mogu upotrijebiti za opis jedne majke i jednog oca, ali te riječi ne zadržavaju dosljednu definiciju: one se koriste tako da odražavaju roditeljske stereotipe. Jedan otac i jedna majka mogu biti opisani kao “vrlo uključen/a”, no većina ljudi ima rodna očekivanja o tome što “vrlo uključen/a” znači i to nema puno veze s vremenom koje se provodi s djecom ili odgovornostima koje se podrazumijevaju u vezi njih. Bilo je slučajeva u kojima su se, bez obzira na to što se radilo o istom ponašanju, drugačije ocjenjivali jedna majka koja je rekla da ona može više i jedan otac koji je rekao da je napravio mnogo.

“Sve vrijeme mi se nepotrebno laska samo zato što sam s djetetom vani”, kaže Adam Mansbach, autor bestselera Go the F**k to Sleep te dodaje “Samo stoga što mi se dijete nasmrt ne smrzava ja sam odličan otac”. Kada mu je knjiga bila na vrhuncu uspjeha tretiralo ga se kao uzornog oca, dok je u stvarnosti on iskusio samo frustrirajuće dugo vrijeme za odlazak na spavanje o čemu je i pisao 25 posto vremena. No,to se uglavnom ignoriralo kada bi to istaknuo.

{slika}

“Dobro ili loše roditeljstvo nije se ocjenjivalo na objektivno stvarnom i očiglednom ponašanju već u odnosu na druge ocjenjivačke standarde, a ti ocjenjivački standardi nisu jednaki za muškarce i žene”, naglasila je Kobrynowicz.

Ako se fenomen na koji Kevin Kruse nailazi analizira teorijom dvostrukih standarda, onda se njegovo roditeljstvo smatra izvanrednim samo zbog toga što se radi o muškarcu. A ako bi se to isto ponašanje ocjenjivalo u odnosu na to što društvo očekuje od majki onda se ono doživljava znatno manje izuzetnim, ako ne i potpuno nevidljivim.

“S vremenom se mikro očekivanja gomilaju”, kaže Janet Jakobsen, direktorica centra Barnard Center for Research on Women te nadodaje “Postoji dovoljno uvjerljivih dokaza prikupljenih istraživanjima koji pokazuju da ljudi mogu iznova ponavljati diskriminatorne oblike ponašanja čak i bez namjere”.

To ne znači da bi se muškarci koji dijele roditeljske dužnosti trebali ignorirati ili da takvo njihovo ponašanje nužno isključuje pohvale, no kako pristupiti ovom problemu pitanje je kojemu treba posvetiti veću pozornost i raspravu. Načini na koji ljudi reagiraju kada vide ovakve situacije mogu koristiti većoj rodnoj ravnopravnosti, ali je, isto tako, mogu i osujetiti.

“Mi u praksi socijaliziramo jedni druge”, istaknula je Kendall King, lingvistica i profesorica drugih jezika i kultura na Sveučilištu u Minnesoti.

Razmotrimo način na koji odrasli razgovaraju s djevojčicama. Sociološka istraživanja su pripomogla tome da je u prošloj dekadi sve veći broj roditelja aktivno izbjegavao zvati svoje kćeri lijepima i da su okrenuli drugim tradicionalnim rodno specifičnim frazama kao naprimjer Ma, zar ti nisi prava lutkica! Ovo su naizgled pozitivne riječi, ali isto tako one mogu označiti nečiju sudbinu. Ako se djevojčice hvali na takav način te ako one vide da se njihovoj braći govori da su pametni ili snažni onda će one pretpostaviti da trebaju živjeti onako kako se to od njih društveno očekuje.

“Kada se ovo društveno i jezično normalizira onda to postaje norma”, kaže King.

Najpotrebnije je da se načini na koje će se komentirati muška umiješanost u živote njihove djece budu i dalje pozitivni, ali nikako da budu neka vrsta ocjenjivanja kao ni da se o tome donose sudovi. I dok ne razvijemo takav jezik dobro je zapamtiti da su rodne predrasude višeslojne te da djeluju i na razini međuljudskih odnosa i na razini institucija. U zamjenu za daljnja istraživanja Kobrynowicz sugerira nešto praktičniji pristup te kaže: “Otiđite do takvih očeva pa ih pitajte o njihovoj situaciji – što im je od pomoći kada čuju, a što nije”.

Prevela i prilagodila Veronika Matijačić