Branimo svoje dostojanstvo, radna mjesta, plaće i kulturu

Kulturni radnici i radnice ujedinjeni pod nazivom Branimo svoje dostojanstvo, radna mjesta, plaće i kulturu, danas su prosvjedovali pred ulazom u Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu.

Zaposleni/e u kulturi među prvima su se odrekli regresa, božićnica i dijela jubilarnih nagrada, no ispalo je kako to nije ni približno kraj njihovim odricanjima. Plaće su im smanjene za 10 do 30 posto zakonskom prisilom ili otkazima kolektivnih ugovora, a radna mjesta su im ugrožena “zapošljavanjem podobnih a ne sposobnih”. Gaženje dostojanstva hrvatskih kulturnih radnika nastavilo se prijedlogom da im se ukine zakonsko pravo na primjenu povoljnijeg prava (članak 7. ZOR-a), koje vrijedi za sve druge radnike u Hrvatskoj.

“Danas je kultura na ulici, ali čini se da je to početak istjerivanja naroda na ulicu. Ova se vlast boji izravne komunikacije jer se boji da nema narodu što reći. Udara se na obrazovanje, znanost, kulturnjake, javne službenike, a onda i na sve ostale”, kazao je sindikalist Krešimir Sever te dodao da je ovo poruka predsjedniku Vlade “koji se ukazuje rjeđe od djevice Marije u Međugorju”.

 

Na prosvjednom skupu su, pored zaposlenika HNK Zagreb, sudjelovali i članovi ansambla Lado, zaposleni u Muzeju Mimara, Hrvatskom državnom arhivu, Hrvatskom restauratorskom zavodu, te predstavnici drugih sindikata javnih službi, te povjerenici ustanova u kulturi Grada Zagreba.

Prodsvjedni skup začinjen simbolično izvedbom Zbor Židova iz Verdijevog Nabucca, a zaključen domoljubnom “u boj u boj” iz opere Nikola Šubić Zrinski.

Žene – ostaci

Huang Yuanyuan radi dokasno u radijskoj redakciji u Pekingu. Također se nalazi pod velikim stresom zbog činjenice da će sljedećeg dana napuniti 29 godina.

Strašno. Godinu dana sam starija,” kaže. “Nervozna sam.”

Zašto?

Zato što sam još uvijek sama. Nemam dečka. Osjećam veliki pritisak da se vjenčam“: pritisak od strane njenih roditelja, prijatelja, ali i čitavog društva.

Huang je samouvjerena, naočita mlada žena koja ima dobru plaću, vlastiti stan, MA diplomu jednog od kineskih najboljih sveučilišta te mnoštvo prijatelja. Ipak, zna da danas u Kini, single, obrazovane žene iz grada poput nje nazivaju “sheng nu” ili “ženama koje su ostatak” (“leftover women”) – i to boli.

To je čudna etiketa u zemlji u kojoj zapravo postoji višak mladih muškaraca samaca.

Televizijska drama, koja se prikazivala prije nekoliko godina pod nazivom “Starije žene bi se trebale udati”, govori o tridesettrogodišnjoj ženi koja promatra kako se njena mlađa sestra udaje, prolazi kroz spojeve na slijepo (uključujući i spoj s muškarcem za kojeg se ispostavilo da je diler) te podnosi svoju obitelj koja joj govori da prestane biti tako izbirljiva i da jednostavno pronađe muškarca.

Ovakva vrsta poruke učvršćena je na više načina kroz kineske državne medije. Čak su se i na web stranicama vladine navodno feminističke Ženske federacije Kine mogli pronaći članci o “ženama-ostacima”, sve dok se dovoljno žena nije pobunilo.

Dakle, o čemu se ovdje radi?

Tvrdim da je ovaj pojam zapravo dio seksističke medijske kampanje od strane vlade koja se suočava s ozbiljnom demografskom krizom,” navodi Leta Hong-Fincher, Amerikanka koja piše  doktorat iz sociologije na Sveučilištu Tsinghua u Pekingu.

Ona je pisala o fenomenu “žena-ostataka” i kaže da su državni mediji počeli koristiti taj termin 2007. godine, iste godine kad je vlada objavila da rodna neravnoteža, prouzročena selektivnim pobačajima zbog tzv. politike jednog djeteta, predstavlja ozbiljan problem u zemlji.

Sve od 2007. godine, državni su mediji agresivno širili ovaj pojam, u anketama, izvještajima, kolumnama, crtanim filmovima, stigmatizirajući tako obrazovane žene iznad 27 ili 30 godina koje su još same.”

Ali rodna neravnoteža u Kini odnosi se na činjenicu prevelikog broja muškaraca u odnosu na broj žena. Procjenjuje se da ima 20 milijuna muškaraca mlađih od 30 više nego žena mlađih od 30. Čemu onda pritisak na žene da se vjenčaju – pogotovo obrazovane žene koje žive u gradovima? Huang Yingying kaže da to ima veze sa željom muškaraca da se vjenčaju s osobom koja je obrazovno i ekonomski ‘ispod’ njih.

Postoji mišljenje da će muškarci A kvalitete pronaći žene B kvalitete, muškarci B kvalitete pronaći će žene C kvalitete, a muškarci C kvalitete tražit će žene D kvalitete,” kaže Huang. “Osobe koje ostaju su žene A kvalitete i muškarci D kvalitete. Dakle, ako si “preostala žena”, spadaš u kategoriju A kvalitete.”

A prema Leti Hong-Fincher, upravo su žene A kvalitete one žene za koje vlada najviše želi da rađaju djecu, kako bi se popravila “kvaliteta” populacije.

Kineska populacijska politika i službeno je imala zakon koji je promovirao eugeniku;  zapravo je sadržavala riječ ‘eugenika’ u imenu,” navodi Leta Hong-Fincher. “Sada je to promijenjeno, jer su prepoznali da je pomalo uvredljivo. Ali to je ono što politika planiranja obitelji uistinu jest.”

Hong-Fincher kaže da neka tijela lokalne samouprave u Kini organiziraju zabave upoznavanja, gdje obrazovane mlade žene mogu upoznati prihvatljive neženje. Cilj nije samo popraviti genetsku bazu, nego postići da se što veći broj muškaraca upari i oženi, kako bi se izbjegla vojska nemirnih muškaraca samaca koji uzrokuju društveno razaranje.

Neke žene traže muškarce određene visine, razine obrazovanja ili prihoda, ili one koji već imaju kuće i automobile, a mnogi muškarci inzistiraju na tome da žene moraju biti mlade, prekrasne, ali nikako imućne ili obrazovane kao oni.

Stoga državni mediji nastavljaju s pregršt poruka za izbirljive obrazovane žene. Evo izvadak iz jedne pod naslovom “Preostale žene ne zaslužuju naše suosjećanje.”

Lijepe djevojke ne trebaju veliko obrazovanje kako bi se udale u bogatu i moćnu obitelj. Ali djevojke prosječnog ili ružnog izgleda teško će to postići. Te se djevojke nadaju unaprijediti svoje obrazovanje kako bi povećale vlastitu konkurentnost. Tragedija je u tome što ne shvaćaju da žene starenjem vrijede sve manje i manje. Tako da su one, dok postignu svoju diplomu ili doktorat, već stare.”

Jao!  Onda opet, čak i u SAD-u, žene određene dobi sjetit će se članka u Newsweeku iz 1986. godine u kojem se tvrdilo da žene koje se nisu vjenčale do četrdesete imaju veću šansu biti ubijene od strane terorista nego pronaći muža. Taj je članak stvorio val tjeskobe kod obrazovanih žena u to doba te je bio naširoko citiran – primjerice u filmu “Romansa u Seattleu”.

Žena: Samo zato što neka traži dragog dečka, ne znači da je očajna.

Muškarac: A grabežljiva i gladna ljubavi?

Žena: Ne.

Muškarac: Vjerojatnije je da te ubiju teroristi nego da pronađeš muža nakon dobi od…

Žena: To je apsolutno netočno.

Muškarac: Da, dušo. U redu.

Bila je u pravu. Iz Newsweeka su naposljetku priznali da su bili u krivu, a nastavak studije pokazao je da su se dvije trećine neudanih, fakultetskih obrazovanih američkih žena, koje su 1896. godine bile u dobi od 40 godina, zapravo vjenčale do 2010. godine.

Tako da je pomalo čudno nazivati obrazovane Kineskinje iznad 27 ili 30 godina – ostacima! Čak i ako Kina ima dugu tradiciju rane udaje žena, prosječna dob stupanja u brak raste, kao što se često događa u područjima gdje žene postaju obrazovanije. Dvadesetdevetogodišnja  marketinška stručnjakinja, koja želi da bude predstavljena svojim engleskim imenom, Elissa, kaže mi da  i nije tako loše biti single u njenim godinama .

Živim sama, što znači da mogu raditi što god želim. Mogu pozvati društvo kad god poželim,” kaže Elissa. “Volim svoj posao, a mogu puno stvari raditi posve sama, kao što je čitati ili ići u kazalište. Mislim da je jedan od razloga zbog kojih uživam u single životu i taj što imam mnogo prijatelja i prijateljica koji također nisu u braku tako da možemo prvoditi puno vremena skupa.”

Naravno, kaže, njeni roditelji bi željeli da pronađe nekoga pa je zbog njih otišla na nekoliko spojeva na slijepo.

Katastrofa! Nisam to radila zato što sam željela, nego zato što su moji roditelji to željeli, a ja sam željela da se oni prestanu brinuti. Međutim, ja ne vjerujem u spojeve na slijepo. Kako uopće možeš upoznati osobu na taj način?”

Elissa kaže da bi voljela upoznati “pravog” muškarca, ali to će se dogoditi kad se dogodi. U međuvremenu, život je dobar i ona se mora vratiti natrag na posao.

 

Prevela i prilagodila: Jelena Tešija

Zašto je tako malo nobelovki?

Nobelova nagrada za književnost utemeljena je 1901. godine i predviđeno je da se dodjeljuje svake godine za “the most outstanding work of an idealistic tendency” (najizvrsnije djelo s idealističkim tendencijama) bez obzira na nacionalnu, vjersku, spolnu, rodnu i kulturološku pripadnost autora. O laureatima odlučuje Švedska akademija, a moguće je da nagrada i ne bude dodijeljena budući da u statutu Nobelove zaklade, između ostalog, stoji: “Pokaže li se da nijedno djelo koje se razmatra za nagradu ne odgovara zadanim kriterijima, novac od nagrade prenosi se u sljedeću godinu. Ne bude li ni tada nagrada dodijeljena, iznos se prebacuje u fond Zaklade”. Nagrada nije dodijeljena 1914., 1918., 1935., 1940., 1941., 1942., i 1943., zbog Prvog i Drugog svjetskog rata,  te 1958. kada Boris Pasternak zbog prisile sovjetskih vlasti odbija primiti nagradu. Za razliku od Pasternaka, Jean Paul Sartre dobrovoljno je 1964. odbio primiti nagradu jer je inače odbijao sva službena priznanja. Od 109 dobitnika Nobelove nagrade za književnost, samo je 12 žena. Prva laureatkinja bila je Selma Lagerloef, koja je nagrađena 1909., a pet godina kasnije izabrana je u sastav Švedske akademije.

Zašto je tako malo nobelovki?

Činjenica je da su mogućnosti žena i muškaraca kroz historiju bila znatno različita i da su prije svega uvjetovane društveno-političkim prilikama i falocentičnim kulturalnim odrednicama gdje muškost kao univerzalna kategorija predstavlja ono što je razumno, umno, intelektualno, stabilno, dok ženskost personificira strastvenost, emotivnost, reproduktivnost, seksualnost, krhkost, nestabilnost. Ženama je obrazovanje (i znanost koja bez njega teško da se može zamisliti) najčešće nije bilo dostupno te da im je pristup visokom obrazovanju omogućen tek jedno stoljeće.

Početkom 19 st. u Francuskoj se javljaju dvije struje feminizma koje se zalažu za prava žena na obrazovanje, s tim da je prva struja bila konzervativnija -njene pristalice su tražile pravo na obrazovanje za žene ali su se protivile da žene dobiju građansko političko pravo glasa. Dok su feministkinje druge struje izražavale potrebu za priznanjem građanskih političkih prava za žene, prava na obrazovanje i prava na dostupnost svih zanimanja. Slična situacija bila je i u konzervativnoj Engleskoj, gde je tek krajem šezdesetih godina 19 st. osnovan prvi ženski koledž. Spisateljica Wirginia Woolf, na početku 20 st. mogla je da posjeti univerzitetsku biblioteku samo u pratnji muškarca, a napisala je genijalna djela. Možemo samo da se hipotetički zapitamo: Kakva li bi tek njena djela bila da je imala mogućnost formalnog obrazovanja?! Naravno formalno obrazovanje ne znači nužno i sposobnost kreativnog stvaranja, ali svakako mu doprinosi. Kad bismo išli dalje mogli bismo utvrditi da je W.W čak bila i sretnica jer je imala mogućnost bar neformalog obrazovanje (bila je iz ugledne porodice koja je imala bogatu biblioteku i koja je organizovala kućna druženja na koja su dolazili intelektalci), za razliku od siromašnih žena koje nisu imale tu mogućnost jer su bile prinuđene provesti svoj život radeći i do 16 sati dnevno kao sobarice, švalje, peračice odjeće, prostitutke, radnice u tvornicama i sl. da bi prehranile sebe i mnogobrojnu porodicu.

Dugo je crkva držala veto na univerzitetsko obrazovanje žena. U intelektualnim krugovima često su se vodile debate o pitanju umne sposobnosti žena. Tek je 1863. godine na Univerzitetu u Cirihu dozvoljeno da studiraju i žene (a na univerzitete Cambridge i Oxfordprve studentkinje su zakoračile tek 1870. i 1878. godine). Nažalost, borba za pravo na obrazovanje još uvijek nije gotova. Žene su još uvijek podvrgnute određenim društvenim normama, praksama isključivanja, kulturološkim stigmama, političkoj, socijalnoj i religioznoj kulturi moći. Tako je trenutno u Islamskoj republici Iran, na 36 univerziteta ženama zabranjeno pohađanje čak 77 predmeta. Zabranjeni su im predmeti koje tradicionalno upisuju muškarci, kao što su mašinstvo i geologija, ali i oni koje pretežno pohađaju žene, poput hemije, pedagogije, engleskog jezika, književnosti i knjigovodstva. Mnogi univerziteti otišli su i korak dalje u sprovođenju ovih ograničenja, tako da na nekim univerzitetima ženama stoji na raspolaganju samo jedan predmet. A razlog tog apsurdnog poteza je smanjivanje naglog porasta broja studentica jer u Iranu trenutno 60% studentske populacije čine žene. Da bi se trend porasta žena koje studiraju zaustavio, parlament je prvo raspravljao o uvođenju kvota za muškarce, a sada se pokušava sa ograničenjem broja predmeta dostupnih ženama. Odluku parlamenta podržali su i određeni mediji mizoginim tekstovima, od kojih je najužasniji tekst u časopisu “Entekhab” : “Naučno je dokazano da razdvajanje studentkinja i studenata pozitivno deluje na njihov uspeh na fakultetu, studenti su mirniji i koncentrisaniji, jer se razdvajanjem izbegava pobuđivanje želje za promiskuitetom i sprečava se gledanje na seksualnost kao na robu. Isto tako je dokazano da mnoge žene smatraju da su univerziteti najbolje mesto za upoznavanje muškaraca, što je razlog za veliki broj studentkinja. Ovaj neravnopravan odnos broja studenata i studentkinja dovodi do toga da će u budućnosti biti sve više obrazovanih žena a sve manje obrazovanih muškaraca, što je za bilo kog muškarca nepodnošljivo poniženje”.

Iako su falocentrični mehanizmi isljučivanja jaki, za loš položaj žene ne bi trebalo okrivljivati samo muškarce kao nositelje patrijarhata – Tek kad se žena, kao zaštitnica/obnavljačica patrijarhata, potpuno odrekne diskurzivnih elemenata (svog) tijela, biće joj omogućeno nadilaženje dihtomičnih suprotnosti i pronalaženje pozicije izvan okvira zacementiranih granica mizoginije. A za nobelovke se može reći da su to uspjele.

Selma Ottilia Lovisa Lagerlöf (1858. – 1940.) 

Nobelovu nagradu dobila je 1909. godine čime postaje prva žena koja je dobila ovo priznanje za svoj literarni rad. Prvo djelo “Gösta Berling” (“Gösta Berlings saga”) objavila je 1891. U njemu, uz obilje fantastičnih elemenata, prikazuje život u pokrajini Värmland u 19. st. Svijet događaja i likova vrti se oko okosnice ljubav – smrt, zlo – dobro. U romanu “Antiristova čuda” (1987) nastojala je sjediniti kršćanstvo i socijalizam Njezin stil je liričan, jednostavan i ispovijedan. Slijedi putovanje u Palestinu koje ju inspiriše za stvaranje velikog romana “Jerusalem, I, II” (1901-02). U njemu opisuje vjersku sektu iz švedske pokrajine Dalarna koja putuje u Jeruzalem da bi osnovala naseobinu. U domovini je danas poznata prvenstveno kao autorica knjige za djecu “Čudesno putovanje Nilsa Holgersona kroz Švedsku”, I, II (“Nils Holgersons underbara resa genom Sverige”, 1906-07). Djelo je napisano po narudžbi s ciljem unapređenja nastave geografije u osnovnoj školi. Generacije Šveđana su stjecala prve spoznaje o svojoj domovini kroz pustolovine dječaka Nilsa koji je proputovao zemlju leteći na guski. A izvan Švedske Lagerlö je poznata kao ativistinja za ravnopravnost spolova koja se naročito zalagala za pravo glasa žena. Početkom 2. svjetskog rata, kada je Sovjetski Savez pretendirao na Finsku koja je historijski bila daleko usmjerenija Švedskoj nego Rusiji, Finskoj je vladi poslala svoju Nobelovu medalju kako bi im financijski pomogla. Dirnuti ovom gestom, članovi Vlade su potreban novac sakupili na drugi način, a medalju su, uz zahvale, vratili njezinoj vlasnici. Preminula je nedugo potom, u martu 1940. na svome imanju Mårbacka, u pokrajini Värmland. Pedesetak godina kasnije, 1991. Švedska izdaje novčanicu od 20 kruna s njezinim likom.

 

Grazia Deledda (1871. – 1936.)

Njeno formalno obrazovanje završeno je kad je imala jedanaest godina. Od tada je vrijeme provodila u opsežnom iščitavanju talijanske, ruske, francuske i engleski književnosti. Napisala je više od trideset romana i oko četristo pripovijetki u koje je unijela duh sardinijske kulture: narječje, tradiciju, ljude i krajolike. O likovima u svojim djelima jednom prilikom je rekla: “Rođena sam u malom gradu Nuoro na Sardiniji. Moj otac je bio prilično dobar i sposoban zemljoposjednik koji obrađuje svoju zemlju. On je također bio gostoljubiv čovjek i imao je prijatelje u svim gradovima okolnim Nuoro. Kad bi ti prijatelji i njihove porodice morali doći u Nuoro na posao ili za vrijeme vjerskih praznika obično su boravili u našoj kući. Tako sam počeo znati razne likove mojih romana. “. U pojednostavljenim rasponima tog prohujalog svijeta otkriva sukobe koji potresaju modernoga čovjeka koji se opire tradicionalnim društvenim normama. Nobelovu nagradu za književnost dobila je 1926. godine. Umrla je u Rimu, u 64-oj godini.

 

Sigrid Undset  (1882. – 1949 .)

Od petnaeste godine počela je pisati i iščitavati različite vrste dostupne literature od Shakespearea preko Ibsena do sestara Bronte i Jane Austen. Tako da je dobi od dvadeset dvije uspjela da napiše svoj prvi roman čija radnja je postavljena u srednjovjekovnoj Danskoj. U romanu se prepoznaje poetika romantizma , a počinje rečenicom glavne protagonistkinje koja je sablaznila puritanske čitatelje – “Ja sam bila nevjerna mom mužu”. Njen najpoznatiji rad je Kristin “Lavransdatter”, trilogija o životu u Skandinaviji u srednjem vijeku, portretirao kroz iskustva žena od rođenja do smrti. Tri sveska tog djela objavljena su između 1920 i 1922. Nobelovu nagradu za književnost dobila je 1928.  

                   

Pearl Sydenstricker Buck (1892. – 1973.)

 Budući da je mnogo godina provela u Aziji njena djela tematiziraju azijske kulture, pa je 1938. godine dobila Nobelovu nagradu “za svoje bogate i istinski epske opise seoskog života u Kini.” Mnogo prije nego što je to bilo moderno ili politički sigurno učiniti, Buck je uzburkala američku javnost pričajući o rasizmu, spolnoj diskriminaciji i patnji hiljada neželjene djece koja su rodile azijske žena poslije silovanja ili kratkotrajnih veza sa američkim vojnicima. 1964, osnovala je Pearl S. Buck zakladu (sada se zove Pearl S. Buck International) za “rješavanje siromaštva i diskriminacije s kojima se suočavaju djeca u azijskim zemljama.” A 1965 otvorila je Opportunity House, sirotište u Južnoj Koreji. Pri otvaranju Opportunity House, rekla je: “svrha (…) je objaviti nepravde i predrasude o djeci (…) kojoj nije dopušteno da uživaju u obrazovnim, društvenim, privrednim i građanskim privilegijama dodijeljenim “normalnoj” djeci “.

Gabriela Mistral (1889. – 1957.)

Gabriela Mistral bio je pseudonim koji je koristila Lucila de MaríadelPerpetuo Socorro Godoy Alcayaga, čileanska pjesnikinja, prosvjetiteljica, diplomatinja i feministkinja. Prvo pjesničko priznanje dobija 12. decembra 1914. godine, kada osvaja prvu nagradu na državnom pjesničkom takmičenju “Juegos Florales”, održanom u Santijagu. Na poziv tadašnjeg ministra obrazovanja, Gabriela 1922. godine odlazi u Meksiko gdje radi na reformi biblioteka i škola. Tada objavljuje ‘Desolación’, koja joj donosi međunarodnu pažnju. Na povratku u Čile dodjeljena joj je akademska titulu profesora španskog na Čileanskom Univerzitetu, a njen međunarodni status omogućava joj da održi niz predavanja u Sjedinjenim Američkim Državama i Evropi. Od 1932. godine pa do smrti, radi u Napulju, Madridu, Petrópolisu, Nici, Lisabonu, Los Angelesu, Santa Barbari, Veracruzu, Rapallu i New Yorku. U Madridu objavljuje stotine članaka u magazinima i novinama na španskom jeziku. U Madridu, 1924. godine, objavljuje djelo “Ternura” (Nježnost), zbirku uspavanki i rondi za djecu, u kojem se fokusira na žensko tijelo.Popovratku u Čile dobija penziju učiteljice. Od 1925. do 1934. godine, Gabriela Mistral uglavnom boravi u Francuskoj i Italiji, gdje radi za Ligu za intelektualnu koperaciju Lige naroda, i predaje na Bernard Collegeu Columbia Univerzieta, Vassar Collegeu i na Univerzitetu Porto Rico. Čuvena Gabrielina zbrika “Tala” , u kojoj slavi običaje i folklor Latinske Amerike i Mediterana, objavljena je 1938. godine u Buenos Airesu, a sav prihod od prodaje donirala je sirotištu za djecu iz Španskog građanskog rata. Osim Nobelove nagrade za književnost (1945), Gabriela Mistral je dodijeljen i počasni doktorat Mills Collegea u Oaklandu (1947), kao i čileanska državna nagrada za knijževnost (1951). Tokom posljednih godina života uglavnom živi u SAD-u, gdje umire od raka 10. januara 1957. godine, u Hampsteadu. U Čileu je proglašena trodnevna žalost zbog smrti velike pjesnikinje, a hiljade Čileanaca su došli da je isprate. 

 

Leonie (Nelly) Sachs (1891. – 1970.)

Poeziju je počela pisati kad je imala skoro 50 godina, nakon što je emigrirala iz nacističke Njemačke u Švedsku da ne bi zbog svog jevreskog porijekla završila u koncentracionom logoru. Svojom poezijom ispisivala je tragediju svoga naroda. Iz švedskog egzila objavljuje devet knjiga poezije, od kojih su najvažnije “Mojoj mrtvoj braći i sestrama, u kućama smrti”  (1947), “Pomračenje zvijezda” (1947), “I niko ne zna kako dalje” (1957), “Smrt još slavi život” (1960). Slavu u Njemačkoj stiče početkom šezdesetih godina 20. st.:1960. dobija nagradu Droste, a 1965. Nagradu za mir njemačkih izdavača. Nobelovu nagradu dobila je 1966., a novac od nagrade poklanja u humanitarne svrhe i prijateljici Gudruni Harlan. Šezdesetih godina veliki dio vremena provodi u psihijatrijskim ustanovama zbog učestalih paranoidnih psihoza koje je tadašnja psihijatrija lečila elektrošokovima. Umrla je od raka 1970. godine u Štokholmu.

 

Nadine Gordimer (1923.)

Južnoafrička spisateljica i politička aktiviskinja, rođena u rudarskom gradu u provinciji Gauteng. Formalno obrazovanje dobila je u katoličkom samostanu, ali je veći dio vremena provodila kod kuće zbog zdravstvenih problema. Tada počinje intenzivno da čita i piše kao bi preratila vrijeme. U svojim djelima: U lažljive dana (1953), Konzervator (1974) , Burger kći (1979), Priča mog sina (1990) i Kurva (2001) otvara moralna i rasna pitanja, naročito ona u vezi sa apartheidom u Južnoj Africi. Dugo vremena je bila aktivna u pokretu za ukidanje apartheida, te se priključila Afričkom nacionalnom kongresu u vrijeme kada je ta stranka bila zabranjena. Nobelovu nagradu dobila je 1991. Odnedavno je aktivna i u borbi za prava HIV/AIDS pacijenata.

 

Toni Morison (1931.)

Toni Morrison je pseudonim Chloe Anthony Wofford, jedne od najznačajnijih živućih književnica. 1955 godine magistrirala je engleski jezik, a 2005 sveučilište u Oxfordu dodijelio joj je počasni doktorat. Njeni najpoznatiji romani su: Voljeni (1987), Jazz (1992), Paradise (1997,) Ljubav (2003). Nobelovu nagradu dobila je 1993. za sabrana djela koja odišu epskim temama, živim dijalozima, izuzetno detaljnim crtama afroameričkih likova. Posljednjih godina je objavila seriju dječjih knjiga sa sinom Sladeom Morrisonom.

 

Wisława Szymborska (1923. – 2012.)

Bila je poljska pjesnikinjaprevoditeljica i književna kritičarka. Studirala je polonistiku i sociologiju, ali nikad nije diplomirala. Nakon studija radila je u redakciji lista Życie Literackie (Književni život). Svoju prvu zbirku pjesama Zato živimo (Dlatego żyjemy) objavljuje 1952. godine, a potom slijede zbirke Pitanja sebi (Pytania zadawane sobie, 1954.), Dozivanje Jetija (Wołanie do Yeti, 1957.), Sol (Sol, 1962.), Stotinu radosti (Sto pociech, 1967.) i druge. Njena poezija se odlikuje proširenim metaforama, često obogaćenih ironijom i gorkim humorom. Međunarodnu je slavu stekla 1996. kada je osvojila Nobelovu nagradu za književnost. Kad su je novinari pitali zašto je objavila manje od 350 pjesama, odgovorila je :“Zato što imam kantu za smeće u kući”. Zazirala je od slave i medijske pažnje, a jednom prilikom je izjavila, završi li u paklu, sigurno će morati da daje intervju.

 

Elfriede Jelinek (1946.)

Austrijska književnica, prevoditeljica, scenaristkinja, esejistkinja, dobitnica je Nobelove nagrade za književnost 2004. godine. U obrazloženju Nobelovog komiteta istaknuto je da njena djela imaju: “…Muzički protok glasova i protuglasova u romanima i dramama, koje otkrivaju s izvanrednom lingvističkom žarom, apsurde i prisilne moći društvenih klišeja..,” Elfriede Jelinek piše protiv zlostavljanja u javnom, političkom, ali i u privatnom životu austrijskog društva. Koristi sarkastičan, provokativni stil, opscenibogohulnivulgarni i podrugljivi stil pisanja zbog kojeg je od protivnika nazvana Nestbeschmutzer (njem: onaj koji kalja vlastito gnijezdo). Komentirajući dodjelu Nobelove nagrade rekla je da se osjeća sretnom i očajnom u isto vrijeme: “očajnom zbog činjenice da postajem poznatom, javnom osobom.” Tipično za njenu skromnost i profinjenu samoironiju upitala se – feministička književnica s reputacijom – da li je dobila nagradu najviše zbog činjenice što je žena i rekla da bi među austrijskim autorima Peter Handke, kojeg ona drži za “živućeg klasika,” bio mnogo prikladniji odabir.

 

Doris Lessing (1919.) 

Rođena u Persiji, sadašnjem Iranu, u vrijeme kada je njen otac bio kapetan u britanskoj vojsci. Dio djetinjstva provela je u Africi i to iskustvo predstavila je u svojim djelima: “Zlatna sveska” iz 1962. godine, potom serija novela “Djeca nasilja”, objavljenih između 1952. i 1959. godine i roman “Dobri terorista” iz 1985. godine. Nobelove nagradu za književnost dobila je 2007. godine, za cjelokupna književna djela.U saopštenju Akademije navodi se da je Lesingova “hroničar ženskog iskustva, koja skepticizmom, žarom i vizionarskom snagom ispituje civilizacijske podjele”. 2008. naThe Timesovoj listi “50 najboljih britanskih pisaca od 1945” zauzla je peto mjesto. Lessing se ne sviđa ideja da se njena djela interpretiraju kao “žensko pismo” i da se okarakteriše kao feministička autorica. Kada je upitana zašto, ona pojašnjava: Ono što feministice žele od mene je nešto što nisu ranije ispitale zato što to dolazi iz religije. One me žele kao svjedoka.

Ono što bi one, u stvari, željele of mene je da kažem “Ej, sestre, stojim s vama, rame uz rame u vašem davljenju prema zlatnom dnu gdje svih tih zvjerskih muškaraca nema više”. Da li one ustavri žele da ljudi daju jednostavne tvrdnje o muškarcima i ženama?!  Zaista, one to žele. Do ovog zaključka došla sam sa velikim željenjem.”

 

Herta Müller (1953.)

 Književnica, esejistkinja i pjesnikinja, porijeklom iz Rumunije. Nakon što je završila studij germanistike i romanske književnosti, Herta je 1967. počela raditi kao prevoditeljica za jednu inžinjersku kompaniju. Zbog odbijanja saradnje s tajnom policijom u doba komunizma izgubila je posao prevoditeljice, te je 1979. počela preživljavati dajući privatne časove iz njemačkog jezika. U svojim djelima opisuje ljudsku destrukciju u razdoblju režima u Rumuniji i bezobzirnost političkog azila u kojem se i sama našla. U svojim najpoznatijim djelima – kratkom poetskom romanu Niederungen (Nizine) i Druckender Tango opisala je licemjerstvo seoskog života i nemilosrdnu opresiju nekonformista. Portretirala je i fašistički mentalitet njemačke manjine u Rumuniji, te je bila optužena za uništavanje idilične slike njemačkih seoskih naselja u Rumuniji. Zbog cenzure Niederungen je izašao tek 1982. 

Borba protiv lošeg humora

Volim se smijati. Ljudi pričaju viceve. O crncima, gejevima, ženama, Muji i Hasi, plavušama – neki su smiješni. Toga će uvijek biti. Satira je sastavni dio kulture i života. Ali ne znam što da kažem kad čujem da se za nisku curu kaže da je “na razini zadatka”, za drugu da je trebala ostat u kuhinji, pa se to sve još skupa potkrijepi time da smo slabiji spol i da ako želimo ravnopravnost, zašto ne lopatamo snijeg, sve popraćeno gromoglasnim smijehom.
Doživjela sam čak i da mi se cijeli stol smije dok uz sedam muških pijem vino jer, mala moja, pa budi žensko, ne toči preko reda! I svi se tome smiju!! Njima je to urnebesno smiješno, a iz kojeg šašavog razloga, ja nemam svemirskog pojma.
Što se više boriš protiv takvih i sličnih glupih izjava, to si manje ‘dobra’ i nemaš smisla za humor (na stranu što je taj imbecilni humor dosadniji od viceva o plavuši iz 90-tih sa čekanjem Večernjeg lista).
Teško mi je vratiti humorom na isti način i reći im da su trebali ostat u šupi s alatom jer mi nije u cilju omalovažavati nekoga. Da se razumijemo, jednako tako su mi dosadne šale i pošalice na račun malih muških spolnih organa.
Na kuhinjske viceve sam počela odgovarati da zadnji put kada sam čula taj vic, skoro mi pobjegla ptica Dodo, ali naravno niti itko kuži aluziju na prastarost, niti im je smiješno.
A s obzirom na to da je humor postao u zadnje vrijeme skoro jedini razlog zašto se nešto sluša, čita, gleda i uopće percipira (predstave, satirični crtići i serije), preostaje mi da ih pitam gdje mi je mamut za večeru.
Ili da im se beljim dok ne prestanu.
Ili im dam ovu facu
Ili da upotrijebim njihovu kreativnost i derem se “I TVOJA MAMA ISTO”

Srećom, biram svoje društvo i nisam često izložena ovakvim biserima, ali svi ponekad naletimo na neke “prijatelje od prijatelja”, kolege s posla na usiljenoj večeri.
I dok uglavnom imam sreću pa me se i sasluša u društvu, ima cura i žena kojima je jedini način da budu prihvaćene taj da vrište od smijeha njihovim super cool šalama i glasno se pravdaju “ja nisam luda feministkinja, ja imam smisla za humor”.
Zapravo krenula pisati Libeli da neke od njenih autorica kažu kako se nose s ovakvim situacijama, ali se ovo pretvorilo u otvoreni tekst. Vi slobodno napišite neke svoje ideje u komentare. Svima će nam prije ili kasnije trebati.

Francuska od danas ima bračnu jednakost za sve građane i građanke

Francuska Nacionalna skupština usvojila je najvažniji članak nacrta reformskog zakona o zakonskom priznavanju istospolnih brakova kada su u subotu zastupnici s 249 glasova ‘za’ i 97 glasova ‘protiv’ potvrdili izmjenu definicije braka kao zajednice između dviju osoba, a ne samo između žene i muškarca, javlja AFP.

Socijalisti predsjednika Francoisa Hollandea i njihovi lijevi partneri podržali su članak zakona, dok su protiv bili zastupnici konzervativnog UMP-a te dio zastupnika centra. Nacrt zakona, koji se usvaja članak po članak i također uključuje i odredbu o mogućnosti da istospolni parovi usvajaju djecu, predstavlja jednu od najvećih društvenih reforma u Francuskoj od ukidanja smrtne kazne 1981. godine.

Ministrica pravosuđa Christiane Taubira je u Skupštini kazala da je sretna što su prošli ovu fazu te da će Francuska ‘ponuditi slobodu svakome da bira svoju partnericu ili partnera u izgradnji zajedničke budućnosti’.

Na cijeli zakon je ukupno predloženo više od 5.000 amandmana i očekuje se da će rasprava potrajati još tjednima. Kompletan zakon trebao bi proći cijelu proceduru i stupiti na snagu do ljeta, javlja BBC. Ankete javnog mišljenja pokazuju da istospolne brakove podržava oko 60 posto Francuza i Francuskinja, ali njihovo pravo na posvajanje djece nešto ispod 50 posto.

Reforma je izazvala velike podjele u Francuskoj i dosad je održano nekoliko velikih prosvjeda protiv njega, uključujući i prošlomjesečni u Parizu na kojem je sudjelovalo više stotina tisuća ljudi, piše Reuters.

Žene, majke, kraljice u tisku

Kada napokon dobiju svoje “mjesto pod suncem” iliti u vodećim dnevnim novinama, žene su još uvijek tek “žene, majke, kraljice” te dakako senzualne i seksi ljepotice, pokazala je to analiza predstavljenosti žena u Jutarnjem i Večernjem listu u razdoblju od 29.10.-10.11.2012.

Unatoč pretpostavci o konzervativnijem Večernjem listu, nasuprot liberalnijem Jutarnjem listu, analiza koja se sastojala od ukupno 1.113 članaka VL-a, odnosno 859 članaka JL-a, opovrgnula je prethodno spomenutu tezu. Naime, od ukupno 1.113 članaka VL-a, tek 135 članaka (12 posto) u glavnoj je ulozi imalo žene, dok je broj članaka s aktericama u glavnoj ulozi u JL-u iznosio 113, odnosno 13 posto, budući se radi o manjem broju članaka JL-a. Razlika od svega 1 posto u prilog Jutarnjeg lista, gotovo je nezamjetna, uzme li se u obzir smanjeni opseg članaka. Valja spomenuti kako su analizom obuhvaćeni novinski članci međusobno usporedivih rubrika dvaju dnevnih listova.  U Večernjem su listu to su bili članci iz sljedećih rubrika: Aktualno (koja uključuje vijesti dana, crnu kroniku i svijet), Biznis, Panorama, Otvoreno, Sport, Kultura i scena. U Jutarnjem je listu povučena paralela s tematski identičnim i/li sličnim rubrikama, koje su: Vijesti, Politika, Crna kronika, Svijet, Novac, Društvo, Komentari, Sport, Kultura i Dnevni magazin. Daljnjom obradom, članci su svrstavani u kategorije rodno obojenih ili rodno neutralnih, ovisno o tome je li u članku bila riječ o muškarcu kao glavnom akteru priče, ženi kao glavnoj akterici ili pak priči, odnosno, članku koji se svrstava u kategoriju rodno neutralnog, budući u njemu niti žena niti muškarac ne zauzimaju dominantnu poziciju. No, još zanimljiviji dio analize bila je kategorizacija glavnih aktera/ica prema zanimanjima i/li pozicijama koje zauzimaju u društvu. Tu je na vidjelo izašao sav mogući seksizam i prljavština skrivena iza imena vodećih dvaju dnevnih novina koje službeno nemaju oznaku tabloida, već barem načelno, nastoje biti ozbiljne dnevne novine. Kako bi se opravdano došlo do takvog zaključka, bilo je potrebno u obzir uzeti i aktualni društveno-vremenski kontekst u kojemu su se nalazile analizirane novine.

{slika}

Ipak, vjerojatno je ključno pitanje tko bi bio dovoljno lud da analizira nešto tako beznačajno poput zastupljenosti/predstavljenosti žena u novinama?! Ili možda bolje, kome je toliko dosadno u životu da se usuđuje dirati u stereotipizirane novinske članke o talentiranim i uspješnim muškarcima i glupim, ali lijepim ženama?! Kako je jednom prilikom S. Sarnavka rekla: Ženski se glas još uvijek rijetko doživljava kao dovoljno uvjerljiv, zanimljiv, autoritativan, da bi ga se uvrstilo među događaje dana, vijesti tjedna, misli desetljeća ili, ne daj bože, genijalne umotvorine tisućljeća.

Upravo je to povod jednoj ovakvoj analizi – činjenica da unatoč tome što živimo u 21. stoljeću i volimo se nazivati suvremenima i civiliziranima, umovi mnogih još su uvijek na razini neandertalaca. Iako ublaženi, patrijarhalni sustav u kojemu živimo još uvijek diktira i pravila medijske igre. Simplificiranje i marginaliziranje žena tek su jedna od vodećih pravila te igre. No, ne kažu uzalud da su pravila tu da se krše (dapače, svakodnevno smo svjedoci i svjedokinje očite ispravnosti takve izjave, ako je suditi po umnim potencijalima državnoga vrha koji nam kroje sudbine). Ovo je pravilo kao stvoreno za kršenje, bez imalo grizodušja ili skrivenog žaljenja, a put do njegova kršenja nepostojeći je ukoliko se o njemu ne govori/prigovara. Uzmemo li u obzir moć medija koje se nerijetko naziva četvrtom vlašću ili sedmom silom, jasna je nužnost kršenja prethodno spomenutog pravila, kako bi se zaustavilo posredstvo medija koje u svijesti gledatelja/ica, slušatelja/ica, čitatelja/ica produbljuju stereotipizirano shvaćanje muškog i ženskog spola/roda.

Nakon što su dileme oko razloga i potrebe za analizom barem djelomično razjašnjene, sljedeći će reci biti posvećeni isključivo hvalospjevima izvedenima iz analize uloga, pozicija i zanimanja aktera/ica novinskih članaka Večernjeg i Jutarnjeg lista.


“Žene, majke, kraljice”

Analiza članaka Večernjeg lista pokazuje kako se žene kao glavne akterice najčešće pojavljuju u ulozi poznatih osoba iz showbizza, odnosno scene (9 posto), odmah potom su umjetnice (3,6 posto) i građanke (2 posto). Dok su ‘posvuduše’, žene u Večernjaku nikada nisu znanstvenice, vojna i policijska lica te u osobe iz svijeta religije. Istovremeno, muškarci su kao glavni akteri najčešće vodeći sportaši, političari i državni dužnosnici.

U člancima u kojima je riječ o uspješnim poduzetnicama, političarkama ili državnim dužnosnicama, njihove su profesionalne pozicije u potpunosti zanemarene. Stoga, način prezentiranja primjerice, uspješne državne dužnosnice kroz njezinu majčinsku ulogu, odjeću koju nosi ili pitanja o njezinom slobodnom vremenu, sasvim je suprotan prikazivanju iste državne dužnosnice temeljem njezinih profesionalnih sposobnosti i poteza koje poduzima na toj dužnosti. Dobar je primjer za to onaj Capricije Penavic Marshall, šefice protokola Baracka Obame u kojem se preko dva novinska lista pisalo o njezinom incidentu kada je u haljini pala na stražnjicu te o tome kako je dobra prijateljica Hillary Clinton i druga mama njezinoj kćeri. O načinu prezentiranja žena dovoljno sami za sebe govore naslovi koji prate članke: “Trierweiler je samo izazivala neugodnosti” (VL, 7.11.2012.), “Izluđuje tjelohranitelje” (VL, 30.10.2012.), “Novo prijateljstvo između glumice i pjevačice” (VL, 31.10./1.11.2012.), “Manekenka postala direktorica” (VL, 3.11.2012.), “Domaće glumice volontiraju i pomažu u skloništima za životinje” (VL, 6.11.2012.), “Nova lica na RTL-u vremensku prognozu učinile su opuštenijom” (VL, 6.11.2012.), “Žena koja misli kao muškarac”. Dakako, to je samo dio u nizu ekstravagantnosti prema kojima su žene nježne dušice i prijateljice koje svoj uspjeh stječu jer ‘misle kao muškarci’ ili ih je pak priroda obdarila lijepim izgledom. Uz sve to, kakve bi to žene bile kad ne bi izluđivale tjelohranitelje ili izazivale neugodnosti? Ipak, nije sve tako crno. Svjetliji su primjeri u kojima su žene zaista predstavljene kao sportašice ili umjetnice, bez ikakvih diskutabilnih konotacija o njihovom uspjehu (npr. članak iz kulture o Ani Netrebko, članak iz sporta o Sanji Jovanović i sl.). Ipak, članci u kojima su žene glavne akterice ne zauzimaju puno prostora u novina, obično je riječ o minimalističkim člancima skrivenim u pojedinom kutu novina. Izuzetak čine članci o ženama iz showbizza i uglavnom forma human interest stories i ponekad vijesti iz kulture.

{slika}

A što je s muškarcima? Oni su dakako jači spol koji upravlja svojim ljepšim polovicama. Stoga je logično za pretpostaviti kako Sammir “muški” podnosi bol (VL, 6.11.2012.), a “zaručnik prsate glumice kontrolira njezine financije” (VL, 8.11.2012.).

Bilo je tu priča i o 30 godina karijere Doris Dragović, točnije, o tome kako njezine “mama i obitelj mole za svaki njen uspjeh” (VL, 29.10.2012.). Tko kaže da se o sportašicama ne piše? Kako ne, kad je Blanka proslavila rođendan u nadi da se neće udebljati te zaključkom kako za udaju ima vremena (VL, 9.11.2012.). Zločeste i nevaljale djevojke također pune novinske stupce, ali i one su ‘ranjive i sićušne’, budući je Aleksandra je Ljuba zaplakala u sudnici, zbog čega moramo zahvaliti VL na tako važnoj informaciji.

Sve su to vijesti koje su mlade, perspektivne žene relativizirale i predstavile široj javnosti kao djevojke iz susjedstva, ni po čemu značajne i posebne, osim možda po visokoj razini emotivnosti i nužnosti očuvanja starog patrijarhalnog obrasca.

Jutarnji voli “fatalno” i “seksi”

U Jutarnjem listu, žene su najčešće predstavljene kao poznate osobe iz showbizza (6,89 posto), umjetnice (6,11 posto) i političarke (3,57 posto). Slično kao kod Večernjeg lista, žene ne zauzimaju uloge sportskih djelatnica, znanstvenica, vojnih i policijskih lica te osoba iz religije. Da ne bi ispalo kako se ne želi spomenuti da su u jednoj skupini muškarci podzastupljeni spol, točnije, uopće se ne pojavljuju, dobro je spomenuti kako muškarci u JL-u nisu prezentirani kao aktivisti. Ipak, lako za to, kad su glavne face u ulogama sportaša, političara i državnih dužnosnika.

No, kako bi se opravdao naslov posvećen JL-u, riječ je o njegovoj zanimljivosti, gotovo specifičnosti ili pak fetišu na riječi fatalno, senzualno i seksi. Prilikom čitanja JL-a, vrlo se brzo dobije osjećaj kako je njima sve upravo takvo – fatalno, senzualno i seksi. Tko zna, možda tako utječu na pozitivan stav svojih čitatelja/ica, tipa, mantrom “senzualno, fatalno, seksi” postižu da se i čitatelji/ca tako osjećaju? Ovo ironično pitanje na sreću ostaje tek retoričko. Ipak, u oči upada kako su im naročito žene takvih epiteta, fatalne odvjetnice, lijepe glasnogovornice, senzualne ljepotice i seksi dive. Tako je vrhunska slovenska skijašica predstavljena kao “ljepotica koja je oduvijek znala privući pažnju, čak i kad to nije željela”, “seksi Slovenka” i “na skijama, s mikrofonom, kao model” (JL, 2.11.2012.). U svojoj senzualnosti, kako to ide ruku pod ruku stereotipiziranim kriterijima ženstvenosti, one su i krhke (“Dora Fišter, krhka glumica koja je široj javnosti poznata iz serije ‘Odmori se, zaslužio si'” (JL, 2.11.2012.).

“Fatalna fratrova bankarica zna gdje je zakopan novac?” (JL, 31.10./1.11.2012.) pitanje je koje muči novinare/ke Jutarnjeg lista, a samim time nužno i hrvatsku javnost kojoj bi barem teoretski trebalo biti svejedno je li ona fatalna ili ne. Sličan je slučaj i kada Aleksandru Ljubu nepravomoćno osuđuju pa kada sudac “lijepu glasnogovornicu osuđuje na osam mjeseci zatvorske kazne” (JL, 31.10./1.11.2012.).

{slika}

Jutarnji list tako se ne trudi kaskati za Večernjim listom, unatoč brojkama koje pokazuju malo bolje stanje po pitanju spolne/rodne ravnopravnosti u člancima (u odnosu na Večernji list, ne u ukupnom omjeru muškaraca i žena unutar Jutarnjeg lista). Ipak, sukladno prethodnoj praksi prikazivanja svijetlog primjera VL-a, i JL ima svojih rijetkih primjera nesterotipiziranog i fair-play izvještavanja. Jedan od njih svakako je članak od 29.10.2012., o hrvatskoj fotografkinji “u vihoru sirijskog rata”, koji novinarku, odnosno, fotografkinju ne prikazuje na stereotipiziran način, već se govori o stanju u Siriji i njezinom iskustvu, koliko je god to moguće, nepristrano i pošteno.

No dio o fatalnom JL-u valja okončati fatalno, odnosno, takvim primjerom. “O majčinoj ljubavi do 3. godine ovisi kako će se razviti djetetov mozak”, stoji u članku Jutarnjeg lista od 30. listopada, stavljajući naglasak na ulogu majke, no ne samo naglasak, već i odgovornost, jer druge strane, odnosno, oca čija je ljubav logično također važna i relevantna djetetu, u tekstu nema.

  VEČERNJI LIST JUTARNJI LIST
POZICIJA / ZANIMANJ ∑ M % ∑ Ž % ∑ M % ∑ Ž %
Političari/ke 55 10,15 11 2,03 40 10,2 14 3,57
Državni dužnosnici/e 46 8,49 1 0,18 30 7,65 4 1,02
Državni i javni službenici/e 10 1,85 6 1,11 6 1,53 5 1,28
Aktivisti/ce 1 0,18 3 0,55 0 0 3 0,77
Pripadnici/e manjina 3 0,55 0 0 2 0,51 0 0
Sportaši/ce 62 11,44 12 2,21 40 10,2 6 1,53
Sportski djelatnici/e 46 8,49 1 0,18 22 5,61 0 0
Umjetnici/e 30 5,54 20 3,69 37 9,44 24 6,11
Znanstvenici/e 2 0,37 0 0 3 0,77 0 0
Poznate osobe iz showbizza 22 4,06 49 9,05 19 4,85 27 6,89
Poduzetnici/e i Gospodarstvenici/e 35 6,46 6 1,11 18 4,59 4 1,02
Osumnjičenici/e, Kriminalci/ke i Osuđenici/e 33 6,09 5 0,92 22 5,61 3 0,77
Građani/ke 17 3,14 13 2,4 6 1,53 10 2,55
Medijski djelatnici/e 10 1,84 2 0,37 5 1,28 7 1,79
Tijela lokalne i regionalne (samo)uprave 6 1,1 2 0,37 7 1,79 2 0,51
Vojna i policijska lica 7 1,28 0 0 3 0,77 0 0
Predstavnici/e religijskih zajednica 4 0,74 0 0 6 1,53 0 0
Ostalo 18 3,32 4 0,74 13 3,31 4 1,02
407 75,09 135 24,91 279 71,17 113 28,83

Pozicije / Zanimanja glavnih aktera/ica u prilozima VL-a i JL-a u razdoblju od 29.10.-10.11.2012.

Last, but no least, ono što su oba lista potvrdila jest pretpostavka da se pri oslovljavanju, odnosno, imenovanju pojedinih društvenih skupina i/li zanimanja koriste bez sufiksa koji bi tvorili ženske nazive za istu društvenu skupinu.