sdadmin

Reisman će otići, ali oni ostaju

Posted on by sdadmin

Danas je Judith Reisman sa svojim suradnikom Timothyem Tateom gostovala u Hrvatskom saboru na poziv Kluba zastupnika HDZ-a. Bio je to jedan tužan skup. 

Prvo je bio tužan jer je prije svega iskorišten kako bi Hrvatska demokratska zajednica glumila utjelovljenje dijaloga, tolerancije, mira i zajedništva među narodima, nasuprot zločestim liberalima, neokomunistima i lijevim radikalima zamaskiranima u sveučilišne profesore. “Danas je” rekao je Stier “pobjedila sloboda govora” i zaori se dvoranom pljesak. A svi znamo kako ova zemlja završi kada se na čelo slobode govora postavi HDZ. Jedan je nadahnuti zastupnik čak rekao da “dok ONI imaju svoje parade ponosa, može se reći da je ovo NAŠ skup ponosa”. A taj skup ponosa izgledao je točno onako kako svaka hrvatska feministkinja zamišlja pakao. U ne tako velikoj prostoriji natiskali su se Ivan Zvonimir Čičak, Vice Batarelo, don Damir Stojić, Krešimir Miletić, Darko Milinović, dr. Ante Čorušić, Zvonimir Hodak, i ostali vrli muži. Ženske boje branile su Ruža Tomašić, Ivanka Roksandić i novopečena ikona hrvatske fundamentalističke desnice novinarka Karolina Vidović Krišto.

Drugo što je bilo tužno, bio je nastup Judith Reisman. Jer kad netko sebe naziva znanstvenicom, istraživačicom, stručnjakinjom, a pozove se na podatke Daily Maila onda to može biti samo tužno. Bez argumenata, bez podataka, bez sposobnosti da se dade odgovor na dobronamjerna HDZ-ova pitanja. Primjerice Steir je htio nešto saznati o američkoj debati o seksualnoj edukaciji. Nije dobio odgovor. Jandroković je molio da mu se kaže gdje je hrvatski zdravstveni odgoj u odnosu na takve sadržaje u obrazovnim sustavima zemalja Europske unije. Nije dobio odgovor. Reisman se pokazala kao najobičnija šarlatanka na križarskom pohodu protiv jednog čovjeka i njegovih ideja, koja iz nekog nejasnog razloga tretira mlade ljude kao djecu, kao potpuno infantilna bića bez sposobnosti da uključe mozak. Kao objekte koje treba držati za ruku i voditi kroz život. P(r)okazala se kao tipična predstavnica američke radikalne desnice koja jedino priznaje religiju i heteroseksualnu obitelj. Na momente tog uistinu jadnog izlaganja i jadnih pokušaja da se da odgovor na vrlo konkretna pitanja, pitala sam se jel možda ipak Miletiću i Batarelu kroz glavu prolazi misao “Zašto smo za Boga miloga doveli ovu šarlatanku? Pa mi smo sposobni dati suvislije argumente”. Nije da imam osobito visoko mišljenje o spomenutima, ali od njih s vremena na vrijeme dobijem dojam da su i pročitali koje istraživanje, pa makar i ono metodološki upitno. Reisman pak čita Daily Mail.


Ovaj je slučaj također još jednom pokazao koji smo mi provincijalci/ke i malograđani/ke kad je dovoljno da nam se dovede neka pseudoznanstvenica s druge strane Antlantika, i svi se pretrgnu da je prime na najvišem nivou. Tužno je i to.


No to što je Reisman obična šarlatanka i što je sve ovo skupa najobičniji cirkus, ne znači da cijela priča nije opasna. Reisman će otići, ali osobe koje tvrde da je rodno osviještena politika bjelosvjetska zavjera, ostaju ovdje. Ljudi koji pokušavaju opet žene svesti na puku biologiju, ostaju ovdje. Ljudi koji su spremni voditi dijalog o tome kako je homoseksualnost bolest i kako se ne može smatrati jednakovrijednom seksualnom orijentacijom kao i ona heteroseksualna, ostaju ovdje. Ljudi koji pokušavaju našoj djeci nametnuti rigidan fundamentalistički pogled na seksualnost, ostaju ovdje. Ostaju ovdje, imaju hrpu novaca, utjecaj Katoličke crkve iza sebe i plašljivu vlast ispred sebe. Kako reče Ivan Zvonimir Čičak – vode se neki tajni dogovori i ima naznaka da će se cijela ova situacija smiriti.

Reisman će otići. Mi ostajemo. Borba je tek na početku. I to za puno važnije stvari od zdravstvenog odgoja.

Otkazana tribina o seksualnom odgoju na Filozofskom fakultetu

Posted on by sdadmin

VELIKA dvorana Filozofskog fakulteta u Zagrebu, popularna “sedmica”, večeras je jednostavno bila premala za sve koji žele prisustvovati sučeljavanju Judith Reisman i profesora Aleksandra Štulhofera.

U dvoranu D7 naguralo se dva do tri puta više ljudi nego što ih unutra može stati. Također, veliki broj ljudi ostao je vani. S obzirom da se dvorana nije uspjela isprazniti do podnošljive mjere, dekan Filozofskog fakulteta Damir Boras odlučio je otkazati sučeljavanje.

Studenti i studentice na FF-u su se počeli okupljati već oko 18 sati. Dvorana je otvorena oko 18:50 sati, te je u nju ušlo barem duplo više ljudi nego što u tu dvoranu može stati. Također, pred vratima dvorane je ostao velik broj ljudi koji su isto željeli svjedočiti sučeljavanju.

Vrlo brzo je postalo jasno da se sučeljavanje u takvim okolnostima ne može održati. Pred okupljene je u 19:10 izašao dekan Damir Boras, te poručio da će sučeljavanje biti otkazano ukoliko se dvorana momentalno ne isprazni.

“Od simpozija neće biti ništa dok se dvorana ne isprazni do količine ljudi koja je nužna za optimalan rad”, rekao je Boras. Svima onima koji će morati propustiti sučeljavanje Boras je poručio da će kompletna snimka biti dostupna na internetu. Međutim, to ih nije uvjerilo da napuste dvoranu.

Dekan FF-a naglasio je kako mu je drago što je ova tema privukla velik interes javnosti, ali isto tako je upozorio da se predavanje pred tolikim brojem ljudi jednostavno ne može održati zbog sigurnosnih razloga. Iako je tribina otkazana, studenti/ce i dalje ne napuštaju dvoranu.

{slika}

Ranije danas Reisman je održala predavanje na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.

Iako tribina nije bila ni približno burna kao jučerašnja na FPZG-u, Reisman su opet dočekali manji problemi. Tijekom predavanja ugasio joj se Powerpoint, a netko je iz publike doviknuo da je to “vjerojatno zato što se u predavanju nalazi pornografija”. Na ulazu u dvoranu dočekala ju je strudentica s transparentom: “Ova propaganda je sramota za medicinu i znanost”.

Reisman je na Medicinskom fakultetu dočekala prepuna dvorana studenata/ica, profesora/ica i novinara/ki. Na samom početku tribine pročitana je njezina biografija, a dekan Davor Miličić obratio joj se riječima: “Moramo biti otvoreni, demokratični i tolerantni za različite poglede. Moramo biti pristojni. Moramo poštivati ljudski život, stoga vas pozivam da budete kritični, ali pristojni i tolerantni“.

Reisman: Došla sam pružiti podršku Karolini

“Došla sam u Hrvatsku nakon što je Karolina prikazala emisiju na televiziji nakon čega je nažalost završila pod disciplinskim postupkom. Za mene to nije bilo u redu jer je radila svoj novinarski posao, a ljudi onda sami mogu zaključiti što je dobro, a što nije. Došla sam njoj dati podršku i razgovarati o problemima ljudske seksualnosti”, kazala je u početku svog Reisman.

Govorila je o Alfredu Kinseyju, napominjući da je on promijenio našu kulturu, ali i dovela u pitanje metode kojima je došao do svojih saznanja. Tvrdi da njegova istraživanja nikako ne mogu predstavljati znanost, a napala je i Hugha Hefnera.

“Kinsey je radio svoja istraživanja u vrijeme II. svjetskog rata. U to vrijeme on s nikime nije mogao razgovarati. S kim je on onda razgovarao i kako je došao do svojih zaključaka”, upitala je studente Reisman.

“Spolni odgoj doveo je do većeg broja silovanja, pobačaja…”

Reisman je tijekom svog predavanja naglasila i kako se od uvođenja spolnog odgoja u škole povećao broj silovanja žena, zlostavljanja djece, pobačaja i spolnih bolesti, a govorila je i o utjecaju pornografije na mozak tinejdžera. Zaključila je i da literatura za seksualni odgoj u školama, zbog fotografija koje sadržava, potiče djecu na masturbaciju.

Nakon dugotrajnog pljeska, koji je očito bio znak da će Reisman na Medicinskom fakultetu naišla na veće odobravanje nego jučer na FPZG-u, studentima/icama je dopušteno postaviti svega nekoliko pitanja.

Jedan od studenata se osvrnuo na njezinu izjavu kako je Kinsey bio pedofil koji je promijenio svijet, a kasnije je rekla da nije bilo poznato je li bio homoseksualac, biseksualac ili heteroseksualac, te ju je upitao na temelju čega to tvrdi. Odgovorila mu je kako je Kinsey mučio djecu i promatrao seks između muškarca i dijeteta i na temelju toga radio istraživanja.

12 kandidata i kandidatkinja

Posted on by sdadmin

Pred saborskim odborima kandidati za pučkog pravobranitelja već su se pojavili prije dva mjeseca, no nakon njihovog predstavljanja odlučeno je napraviti novi krug izbora je vladajući SDP odlučio ne podržati niti jednog kandidata, pa niti jedan nije mogao dobiti većinu glasova. Jedno od obrazloženja koje se čulo jest bilo ono po kojem kandidati nisu dovoljno prepoznati u javnosti kao borci za ljudska prava, pogotovo ne kao prethodna dvojica pučkih pravobranitelja – Ante Klarić i Jurica Malčić.

I na drugi se natječaj javilo pet kandidata koji su bili pred odborima prošli puta. Među 12 kandidata bilo je i suradnika aktualnog pučkog pravobranitelja, odvjetnika, sudaca, djelatnih vojnih osoba… Među njima su bili i oni s bogatim životopisima, ali i onih koji su se, uz obranu ljudska prava, odlučili za promjenu poziva isključivo radi rješavanja egzistencijalnih pitanja.

Silvija Arko Gorski, aktualna savjetnica pučkog pravobranitelja, predstavila je ’empatiju prema građanima kojima su ljudska prava ugrožena’ kao jednu od svojih prednosti u izboru te se u procesu besplatne pravne pomoći obećala zalagati za snažniji angažman odvjetnika, a ne samo udruga koje se bave pravnom problematikom. Njezina kolegica Kristina Gogić zalaže se za osnivanje ispostava Ureda pučkog pravobranitelja u najmanje dva grada – Osijeku i Splitu, kako ljudi mogli doći nadležnima i izravno im se obratiti sa svojim problemima.

Ivana Goranić, inače ravnateljica Pravosudne akademije, također se zalaže za decentralizaciju aktivnosti Ureda pučkog pravobranitelja, te na upit kako bi reagirala na govor mržnje odgovorila kako ‘ne bi čekala da je netko pozove na reakciju. Za Branku Jusufhodžić Kranjac jedan od ključnih problema ljudskih prava u Hrvatskoj jesu prava na zapošljavanje osoba s invaliditetom.

Virovitički odvjetnik Boris Kozjak predstavio se kao ‘borac za pravdu’ i pohvalio se sa šest dobivenih presuda pred Sudom za ljudska prava u Strasbourgu. Ustvrdio je i kako je u Hrvatskoj ‘vrlo malo kršenja ljudskih prava’. Jedan od kandidata je i Marko Lapaine, koji je podnio ustavnu tužbu kojom traži privremeni prekid aktualnog postupka izbora pučkog pravobranitelja. Upravo je ta činjenica i zanimala zastupnika Nenada Stazića, jer mu nije bilo jasno zašto se na natječaj javio netko tko smatra da je postupak nezakonit. Lapaine je odgovorio kako ‘mora održati ritam sudjelovanja u postupku, jer bi bilo pogrešno povući se’.

Sutkinja za mladež Lana Petö Kujundžić istaknula se kako se ponovno javila na natječaj za izbor pučkog pravobranitelja ‘ne zbog sebe, nego zbog potpore 15 nevladinih udruga i osobe od ugleda koje stoje iza nje’. Ocijenila je radna i socijalna prava kao najugroženija danas. Kolegica joj sa Županijskog suda u Karlovcu, Dubravka Rudelić ne misli da su kandidati koji ne dolaze iz Zagreba u neravnopravnom položaju. Za predmete koje stoje dugo na sudovima tvrdi kako je to nedopustivo i da se mora reagirati na takvu praksu.

Brigadir Domagoj Sivrić, angažiran u Oružanim snagama RH, uz osmjeh je primijetio kako za njega ‘ne trebaju raditi sigurnosnu procjenu, jer su to učinili drugi, niti mora polagati prisegu, jer ju je položio prije 21 godinu kad je pristupio vojsci’. Požalio se i kako djelatne vojne osobe, osim prava na plaću i glasovanja na izborima, drugih prava nemaju.

Bivša zamjenica pučkog pravobranitelja, danas angažirana u Zajednici hrvatskih županija, Marta Vidaković Mukić smatra kako ‘ispunjava sve, ali sve uvjete za pučkog pravobranitelja’. Po njoj, ozbiljnije bi se i brže trebalo reagirati na masovne pritužbe građana. Ocijenila je medije kao najvažnijeg saveznika pravobranitelja te ukazala na nužnost otvaranja tog ureda javnosti.

Lora Vidović, predstojnica ureda UNICEF-a u Hrvatskoj, ukazuje kako uloga pučkog pravobranitelja mora biti i proaktivna i reaktivna. Za hrvatske zakone je rekla kako su dobri, ali ‘provedba kaska’. Na upit o aktualnom problemu uvođenja zdravstvenog odgoja u škole, ocijenila je kako u tom slučaju ‘uloga i prava roditelja nisu smanjena i prekršena’.

Posljednja od kandidata, sutkinja iz Hrvatske Kostajnice Renata Žličarić osvrnula se na predavanje Judith Reisman na Fakultetu političkih znanosti, rekavši kako je trebao reagirati pučki pravobranitelj i zaštititi predavačicu za koju je rekla da ‘ima pravo na drugačije mišljenje’. Za polemiku oko zdravstvenog odgoja rekla je kako je propust pravobraniteljice za djecu, jer se nije oglasila o tome.

Već sutra sastat će se Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina te dati svoje prethodno mišljenje o kandidaturama Odboru za Ustav, Poslovnik i politički sustav. Nakon toga će odluka o najmanje dvoje kandidata koji su ušli u najuži krug biti proslijeđen Saboru na glasovanje. ‘Ovoga puta imamo malo širu i bolju mogućnost izbora, nego prošli put. Najavljivalo se kako bismo prije kraja veljače trebali dobiti novog pučkog pravobranitelja, no to će očito biti puno prije toga’, potvrdio je Peđa Grbin, predsjednik Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav.

Aktualni pučki pravobranitelj Jurica Malčić osam je godina na toj dužnosti i njegov mandat traje do onog trenutka kad se izabere njegov nasljednik, odnosno nasljednica.

Sve se više žena bavi stripom

Posted on by sdadmin

Lea Kralj Jager je nova mlada nada animirane umjetnosti u Hrvatskoj. Rođena 1985. godine u Zagrebu, od djetinjstva pokazivala je interes za strip i animaciju. Stripovi su joj objavljivani na InkCollective, DTM te Curvy, a sama vrlo često i piše utjecaju stripa na današnju umjetnost i društvo u cjelini. Radi na stripu o Mariji Jurić Zagorki u suradnji sa Centrom za ženske studije. Autorica je kolumne Žene i strip koja je objavljivana na portalu Cunterview, a ta je suradnja nastavljena s portalom Vox Feminae. Sudjelovala je na festivalima Lfest i PitchWise. Snimila je svoj prvi debitanski film pod nazivom “Na prvi pogled”.

Lea je jedna od rijetkih žena u svijetu stripa te se od samih početaka svoga rada zalaže za promjenu prikaza žene u stripu kao i afirmaciju te prepoznavanje ženskog rada i talenta u tome području. S obzirom na njezin rad i doprinos ovoj grani umjetnosti, odlučile smo s Leom detaljnije porazgovarati o razvoju hrvatskog stripa te njezinim sadašnjim i budućim projektima.

 

Zašto ste se baš odlučili za studij animiranog filma na Akademiji likovnih umjetnosti?

Ne znam, nekako je animacija nešto što me isto kao i strip prati čitav život. Odrasla sam na animiranim segmentima Monty Pyhtona, Animaviziji, MTV produkciji animiranih i Animeima koji su se vrtili na njemačkoj televiziji. Odlučila sam se na taj odsjek minute kad sam saznala za njega još u srednjoj. Bliže mi je no grafika ili slikarstvo, i najpovezanije sa stripom, a strip je u biti jedina stvar koju želim raditi u životu.

Možete li procijeniti na koji ste vaš uradak najponosniji?

Taj se još nije dogodio. (smijeh) Svaki rad mi je najdraži dok ga radim. Jako sam samokritična, što na kraju dana nije toliko loše jer se ionako tek razvijam kao autorica.

{slika}


O čemu govori Vaš prvi debitantski film Na prvi pogled?

O nemogućnosti komunikacije i o načinu na koji utječemo jedni na druge dok toga uopće nismo svjesni. Pokušavam to ispričati kroz tri međusobno povezane priče, bez dijaloga. Tehnika je lutka film, iliti stop-motion.

Zašto ste odlučili raditi na stripu o Mariji Jurić Zagorki?

Zagorka je neki veseli hajlajt mojeg djetinjstva, odrasla sam uz Gričku Vješticu. To je recimo prvi razlog, drugi je što želim, ili bolje rečeno pokušavam napraviti koherentnu i cjelovitu biografiju odlične i subverzivne novinarke. Izvan Zagorke želim se nastaviti baviti biografijama poznatih ženskih autorica/novinarki/slikarica/književnica iz regije. Imamo zanimljive i povijesno relevantne žene, nadam se uperiti svjetlo na njih.

{slika}


Često se mogu čuti kritike na prikaz žene u stripu, odnosno da je ona prikazana na šovinistički i seksistički način. Koje je vaše stajalište o tome? Smatrate li da su vidljivi neki pozitivni pomaci na tome polju?

Mijenja se definitivno. Sve se više žena bavi stripom, i kao publika i kao autorice, tako da stvari definitivno idu nabolje.

Mora li umjetnost biti društveno angažirana?

Ne nužno i da apsolutno. (smijeh)

Pročitala sam da za Vas slikarstvo predstavlja mješavinu mazohizma i autobiografije. Zašto je tomu tako?

Autobiografsko jer još uvijek polazim od svojeg osobnog iskustva. Moje slike/instalacije su intimne jer mislim da moram proći tu prvu etapu. Moram biti iskrena u tome što radim ako želim da moj rad ima težinu. S druge strane vjerujem da što god radili, to djelo ima tračke autobiografskog u sebi, nehotično ćemo uvijek pomalo “pisati i sebe”.

Mazohizam? (smijeh) Kada vidite kako slikam sve vam postane poprilično jasno. Koristim puno tekstura u slikama i crtežu što znači da dosta sati provodim radeći sitne crte s najtanjim kistom ili 0.01 Rapidografom. Generalno sav moj izričaj je uvijek izveden na način zbog kojeg me ljudi pitaju “Kako mi se to da radit?”, bio to crtež, pletenje ili animacija.

{slika}

U svojim djelima često se bavite pitanjima transrodnosti. Zašto vas ta tema intrigira?

Fascinira me i privlači rodni performativ, lakoća prelaženja iz jednog roda u drugi, odmicanje od binarne podjele. Odmicanje od podjele osobe na samo muško ili žensko.

 

Kako biste ocijenili stanje QUEER scene u Hrvatskoj i probleme s kojima se ona suočava?

Jao jao (smijeh) godinu i nešto sam se prvenstveno bavila samo filmom, i vjerujte mi ne znam kakvo je stanje na bilo kojoj sceni (smijeh).

Tko će usvojiti Putina?

Posted on by sdadmin

Ima više od mjesec dana da su počele turbulencije po medijima u kojima se postavljalo pitanje hoće li ruski predsjednik Vladimir Putin napraviti grešku života i potpisati kontroverzni zakon o zabrani posvajanja ruske djece američkim građanima, točnije, američkim obiteljima.

Taj sporni zakon, koji je uzdrmao rusku javnost, u ruskom parlamentu stupio je na snagu početkom godine, a donesen je kao odgovor na američki “Akt Magnitskog“ kojeg je 6. prosinca 2012. donio američki kongres i potvrdio predsjednik Barack Obama.
“Aktom Magnitskog” je za oko 60 ruskih državljana zabranjen ulazak u SAD, zbog toga što su, po tvrdnjama Washingtona, krivi za smrt odvjetnika Sergeja Magnitskog, koji se bavio slučajevima korupcije a koga su ruske vlasti optužile za utaju poreza te koji je preminuo u ruskom pritvoru 2009. godine jer mu nije pružena adekvatna medicinska pomoć. Novi ruski zakon predviđa i sastavljanje “crne liste” Amerikanaca nepoželjnih u Rusiji, za koje se sumnja da su narušili prava ruskih građana.

I tako se greška njegova života uistinu i dogodila. Putin je zaista potpisao. Možda nesvjestan, ali vjerojatnije svjestan onoga što će uslijediti. Mjesec dana kasnije, nakon potpisanog i izglasanog zakona, u svijetu sve vrvi od natpisa u kojima ga se osuđuje, kako se njegov potez ne vidi nikako drugačije nego političkim potezom, kako je time narušio dobre odnose sa Amerikom itd. Isto tako, u nedjelju, 13. siječnja 2013., u centru Moskve okupilo se desetak tisuća ljudi prosvjedujući natpisima “Marš protiv podlaca“ zbog donošenja “zakona Dime Jakovljeva” koji američkim državljanima zabranjuje usvajanje ruske djece. Okupljeni prosvjednici i prosvjednice uzvikivali su parole protiv politike vlasti i zatražili raspuštanje državne Dume, koja je skoro jednoglasno glasala za donošenje zakona. Nosili su plakate sa natpisima “sramota” a na jednom od plakata pisalo je “Poslanike u dječje domove, a Putina u starački dom“.

{slika}

U jednom od brojnih obrazloženja, Putin je rekao kako ne vidi razloga da ne potpiše zakonski prijedlog koji Amerikancima zabranjuje posvajanje ruske siročadi i najavio da će novim zakonima potaknuti bolju skrb za njih u domovini. Nije mi jasno kako će točno potaknuti tu bolju skrb kada se zna da je u Rusiji više od 650 tisuća siročadi, uključujući djecu koju su napustili roditelji i koja su oduzeta roditeljima zbog neodgovarajuće skrbi. Od tog broja, prema podacima ruskih vlasti, 110 tisuća djece živi u državnim ustanovama. Prema podacima agencije Reuters, broj posvojene djece u ruskim obiteljima vrlo je skroman, u 2011. godini  samo 7400, dok su stranci posvojili 3400 djece. Od toga su gotovo tisuću ruskih mališana posvojile američke obitelj, dok su u posljednih 20 godina američke obitelji usvojile čak 60 tisuća ruske siročadi. Kritičari zamjeraju Rusiji da se igra životima djece, ali isto tako, ovo utječe i na stotinjak američkih obitelji koje su upravo sad u procesu posvajanja. Zastupnici djece ističu da je ruski sustav zbrinjavanja siročadi manjkav i da će novi zakon to još pogoršati. A da je tome tako svjedoče i statistički podaci za period od 1991. do 2006. koji kazuju da je u ruskim obiteljima, od ukupno 92 tisuće usvojene djece poginulo 1220, dok je u inozemstvu, od ukupno 158 tisuća usvojene djece iz ruskih sirotišta, život izgubilo njih svega 18. A to zapravo znači da kada rusko dijete usvoji neka ruska obitelj, šanse da će ono preživjeti je 39 puta manja od one koju ima dijete čiji novi roditelji žive u nekoj od zapadnih zemalja. S obzirom da su podaci ovako jasni, i crno na bijelom,  otkud Putinu pravo da potencijalno uništi budućnost djece koja nisu tražila da budu u sirotištima? Otkud mu pravo krojiti tuđu sudbinu? Nije toliko Amerika ili bilo koja druga zemlja sama po sebi bolja od Rusije nego je apsolutno ludo uskratiti djeci mogućnost da nađu obitelj, u Americi, Japanu ili bilo gdje drugdje.

{slika}

Ovo je samo statistika i ona nažalost ne odražava u potpunosti svu tragičnost realne situacije. U Rusiji je čest slučaj da se za nestalo dijete uopće  ne otvara predmet po kome će se potom voditi istraga o kaznenom djelu. Kraće rečeno, ovakve slučajeve policija nerado zapisuje. Na primjer, kada su 2008. u Nižnjem Tagilu sasvim slučajno pronađena tijela 15 (ili više, čak se ni to ne zna sigurno) djevojčica sustavno ubijanih od strane bande svodnika, jer su ova prethodno ukradena djeca odbijala baviti se prostitucijom, pokazalo se da povodom nestanka ovih djevojčica nije otvoren nijedan predmet.

U Rusiji je svakoga dana 60% štićenika u sirotištima podrvgnuto nasilju i za to nitko ne odgovara. Kada roditelj ubije dijete, to je onda opasan i težak psihološki poremećaj konkretnog čovjeka. Ali kada po sirotištima širom zemlje siluju 60% njihovih štićenika, e to je već karakteristika društva. To je onda vrlo kratak ali istovremeno i veoma iscrpan opis čitavog državnog ustrojstva.

Putina prozivaju što dobrobit djece koristi za politička manevriranja, smanjujući njihove šanse za pronalaženje obitelji. Koliko god se Putin trudio uvjeriti javnost da odluka nije ruski odgovor na tzv. “Akt Magnitskog” i koliko god govorio da je to emocionalna ali adekvatna odluka, jedno je sigurno – djeca pate i to jednostavno nije u redu! Nije u redu da se djeci uskrati prilika za bolju i(li) lakšu budućnost. Odjednom i na prepad. Nije u redu da djeca “plate glavom” zbog političkih igrica i nadrkavanja između dvije zemlje koje ne znaju drugim metodama riješiti svoje probleme. Nije u redu svjesno podržavati statistike za koje se zna da idu ovako: oko 10% djece iz ruskih sirotišta završavaju život samoubojstvom, najmanje njih 40% postaju narkomani i alkoholičari, a ne manje od 60% djece izloženo je konstantnom seksualnom nasilju.

Kao šlag na kraju, u ponedjeljak, 7. siječnja 2013., u ponoćnoj božićnoj propovjedi, poglavar Ruske pravoslavne crkve Kiril pozvao je ruske vjernike da usvajaju djecu. Patrijarh Kiril je rekao da Gospodin govori sljedbenicima da ako žele doći do Kraljevstva božjeg moraju pomagati ljudima u nevolji, ponaprije invalidima, starijima i djeci. “Kao što smo proslavili Božić, želim na sve apelirati: ako možete učiniti ovaj važan korak u životu usmjeren na usvajanje djece i pomaganje siročadi učinite taj korak”, poručio je Kiril, ustvrdivši da u Rusiji ne bi trebalo biti siročadi.

{slika}

A da ljudskoj gluposti nema kraja, potvrđuje nam izjava Vsevolda Čaplina: “Djeca koju su usvojili Amerikanci neće dospjeti u Carstvo Nebesko”. Fascinantno je da su i dan danas ljudi na visokim pozicijama u stanju nešto ovako pomisliti a kamoli izreći naglas. I ne radi se o visokim pozicijama, radi se o tome da bi to trebao biti učen i razuman čovjek, s obzirom da je riječ o najbližem suradniku patrijarha Kirila. To bi trebao biti netko tko opravdava poziciju na kojoj se nalazi, netko tko ulijeva povjerenje, netko tko je glas razuma, netko tko širi milost, oprost i dobro i netko kome mi možemo vjerovati. Na kraju ispada posve suprotno. Ali i to je klasika kada je riječ o crkvi i svemu što ima veze sa crkvom. Jer, eto, nesretna djeca koju su usvojili amerikanci, neće vidjeti Carstvo Nebesko. A ona koja nisu usvojena, sretni li su oni. Oni pogotovo neće ugledati Carstvo Nebesko…ili će ga, po svemu sudeći, ugledati i prije “novopečene američke djece”.

Rodni nesrazmjer u u korištenju Interneta šteti globalnoj ekonomiji

Posted on by sdadmin

Rodni nesrazmjer u u korištenju Interneta šteti globalnoj ekonomiji te milijunima žena, naglašava novoobjavljena  studija. Prema izvješću nazvanom ‘Žene i Mreža’, omogućavanje pristupa Internetu za 600 milijuna žena u roku od tri godine bi rezultiralo rastom BDP-a u iznosu od 13 do 18 bilijuna američkih dolara za više od 144 zemlje u razvoju.

Izvješće je rezultat studija koje sponzoriraju Intel, američka multinacionalna kompanija za proizvodnju mikroprocesora, Dalberg, tvrtka koja se bavi upravljačkim savjetovanjem, a specijalizirana je za globalni razvoj te Globescan, tvrtka koja se bavi istraživanjima javnog mnijenja u više od 70 zemalja.

World Pulse, neprofitna medijska mreža koja uključuje žene iz 190 zemalja diljem svijeta, također je doprinijela studiji.

Prema izvješću, žene su u 25% posto manje slučajeva ‘online’ nego muškarci.

“Za žene zemalja u razvoju, Internet može biti platforma za ostvarivanje brojnih materijalnih koristi kao što su prilike za zapošljavanje i obrazovanje, ali i nematerijalnih koristi kao što su samopoštovanje, smjelost i osnaživanje”. 

Što stoji između žena i Interneta?

Golema barijera je nepismenost. 25% žena u zemljama u razvoju je nepismeno, za razliku od 14% muškaraca.

Prema izvještaju, kulturne norme nekih zemalja nalažu da je Internet neprimjeren za žene.

Mnoge žene uopće ne znaju što je Internet, niti kako bi mogao poboljšati njihove živote. Neke se nikada nisu naučile služiti Internetom.

“Žene nisu po prirodi manje vješte od muškaraca kada je tehnologija u pitanju, štoviše, analize su pokazale da je takozvana ‘tehnofobija’ posljedica rodnih razlika po pitanjima obrazovanja, zapošljenja i prihoda.”, stoji u izvještaju.

Što duže se žene koriste Internetom, veća je vjerojatnost da će se uključiti u neke online aktivnosti od kojih će imati stvarne koristi.

“Žene s više od pet godina ‘online iskustva’ dvostruko češće traže informacije o financijskim uslugama i bankarstvu ili informacije povezane s njihovim prihodima od žena koje su na Internetu aktivne tek od prošle godine. Također je 50% posto veća šansa da će kupovati online”, stoji u izvješću.

Izvješće je predstavljeno 10. siječnja na Međunarodnom forumu za žene, informacijsko komunikacijske tehnologije i razvoj (WICTAD), što je dvodnevni forum kojeg sponzoriraju američki Državni ured za globalna ženska pitanja te UN Women, a održao se na Institutu za međunarodno obrazovanje u Washingtonu. Forum je okupio brojne predstavnike i predstavnice iz civilnog, akademskog, vladinog i privatnog sektora te organizaciju Ujedinjenih Naroda kako bi se procijenile društvene, ekonomske i političke implikacije rodnog nesrazmjera u korištenju Interneta.

Prema riječima Melanie Verveer, savjetnice za globalna ženska pitanja pri američkom Državnom uredu, pristup Internetu je oruđe za postizanje ravnopravnosti u 21. stoljeću.

“Ako ne uspijemo anulirati rodni jaz u korištenju Interneta koji već postoji, podbacit ćemo u mnogim drugim stvarima”.

Verveer također tvrdi da je američki Državni ured poduzeo brojne inicijative usmjerene na žene i djevojke kako bi se uspješno premostio taj jaz.

Primjerice, cilj inicijative mWomen je omogućiti ženama što veći pristup mobilnim tehnologijama. Čak i žene koje se bave poduzetništvom u primarnom gospodarskom sektoru mogu koristiti mobitele kako bi, primjerice, pratile vremensku prognozu koja je ključna za poljoprivredne aktivnosti te kako bi pratile tržište. 

Inicijative TechWomen and TechGirls omogućavaju ženama i djevojkama poduzetnicama dolazak u SAD kako bi proširile svoja znanja o tehnologiji i poslovanju te to potencijalno primjenile u vlastitim zemljama.

Prevela i prilagodila: Ivana Živković

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org