Raste broj tražiteljica i tražitelja azila

Broj ljudi koji u Hrvatskoj traže azil i dalje nezaustavljivo raste. Prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova, prošle su godine azil zatražile 1.193 osobe što je oko 50 posto više nego godinu dana ranije.

Najviše ljudi stiglo je iz Afganistana, nešto malo manje od jedne trećine ukupne brojke. Značajno se, pak, povećao broj ljudi iz Somalije koji su lani stigli u Hrvatsku u potrazi za sigurnijim životom. MUP-ovi podaci pokazuju da je lani azil zatražilo 295 osoba iz te afričke zemlje, dok ih je godinu dana ranije bilo svega 42, prenosi Novi list.

Zbog povećanog broja tražitelja i tražiteljica azila, državi je, očito, i potrebna i dobrodošla pomoć organizacija civilnog društva koje “uskaču” kada je sustav preopterećen. Tako je, uoči Božića, Centar za mirovne studije (CMS) na svojim stranicama objavio poziv građanima i građankama da “doniraju deke i slična pokrivala zbog nedostatka istih u prihvatilištima za tražitelje i tražiteljice azila”.

“Unazad godinu dana u Hrvatskoj se značajno povećao broj tražitelja i tražiteljica azila, a zbog niskih temperatura postaje problem nedostatne opremljenosti s toplim pokrivalima”, naveli su u pozivu. Donacijama u pomoć priskače i Hrvatski Crveni križ (HCK).

“I nedavno smo dali 200 deka, a posljednjih tjedana po sto komada jer je to potrošna roba. Građani i građanke mogu donirati sve osim hrane, znači odjeću, obuću, dječju odjeću, posteljinu, deke”, kazala nam je Sanja Pupačić, voditeljica Službe za zaštitu migranata pri HCK-u.

I u Crvenom križu i u CMS-u potvrđuju da prihvatilište u Kutini ponekad zna biti prenapučeno, pa se tražitelji azila prebacuju na druge lokacije, primjerice u Valbandon ili u hotel Porin u zagrebačkom naselju Dugave.

“Bilo je situacija kada su u Kutini premašeni kapaciteti, a to se događa jer se u posljednjih godinu, dvije jako povećao broj tražitelja i tražiteljica azila”, pojašnjava Tea Vidović iz CMS-a.

U civilnom društvu i UNHCR-u očekuju ipak da će država uskoro riješiti problem i to povećanjem kapaciteta unutar hotela Porin.

“Prihvatilišta za tražitelje i tražiteljice azila u Kutini i Zagrebu trenutno imaju prihvatne kapacitete za oko 500 osoba, a u 2013. godini MUP će osigurati smještaj za još 200 osoba u Zagrebu. Dakle, ukupno oko 700 osoba moći će biti smješteno na adekvatan način odjedanput”, ističu u UNHCR-u. No, zamjeraju što prihvatni centri još nisu definirani kao trajni pa se zalažu “da Republika Hrvatska osigura lokaciju i smještajne kapacitete trajnog tipa”. To će, očito, biti osobito važno nakon pristupanja Hrvatske Europskoj uniji kada se očekuje novi značajan porast broja tražitelja i tražiteljica azila.

Vrijeme je za obračun s kulturom koja pretvara muškarce u silovatelje

Nikada dosad nije se pridavalo toliko pažnje silovanju i seksualnom nasilju. Posljednjih su godina mediji i društvene mreže bili preplavljeni brojnim takvim slučajevima. Iako smo na dnevnoj bazi bili upoznati sa njima , nedostajao je kontekst koji bi povezivao ove, samo naizgled, nepovezane tragedije seksualnog nasilja.

Nebrojeno puta, neki novinari i novinarke, komentatori i komentatorice pokušali su nas utješiti udaljavajući i umanjujući važnost svakog pojedinog slučaja riječima poput “ovaj se slučaj dogodio nekad davno”, “ovaj se slučaj tiče Azijata, a ne bijelca”, “ovaj se slučaj dogodio u drugoj državi”, žrtva nije imala sreće ili je bila izrazito ranjiva”  ili “silovanja uopće nije bilo”.

Uvjeravali su nas da nas se te priče ne tiču jer se događaju negdje drugdje, nekom drugom.

Zbog takvog načina izvještavanja teško je bilo uočiti na koji su način ti naizgled nepovezani slučajevi zapravo povezani i kako mogu biti relevantni nama ili našim sestrama i braći, majkama i očevima, prijateljicama i prijateljima. Percepcija o tim pričama drastično se promijenila kada su prošlog tjedna Ministarstvo  pravosuđa i Ured za nacionalnu statistiku objavili brojke koje su otkrile svakodnevicu  Velike Britanije. Prema tim statistikama, jedna od pet žena u Ujedinjenom Kraljevstvu bila je žrtva seksualnog nasilja u svojem odraslom životu, a broj žrtava seksualnog nasilja svake godine kreće se oko 473.000, uključujući 60.000 do 90.000 silovanja dok se godišnje procesuira samo 1.070 prijestupnika.

Iznošenje ovakvih statističkih podataka približava nam te probleme. Sada više nije riječ o nekoj drugoj zemlji, nekoj drugoj kulturi, nekom celebritiju koji se izvukao bez kazne za silovanje ili nekoj žrtvi koja je sve to pogrešno protumačila.  Sada je riječ o 70.000 žena koje su žrtve silovanja u Velikoj Britaniji te 500.000 onih koje su doživjele neki oblik seksualnog nasilja.

Ovdje, u ovom trenutku, radi se o 70.000 tisuća žrtava silovanja u samo jednoj godini i o oko 500.000 onih koje su žrtve seksualnog nasilja. Unatoč tome, samo 15 posto seksualnih prekršaja prijavljuje se policiji, a još manje slučajeva dospijeva na sud.

Te nam brojke ukazuju da se ne radi samo o feminističkoj paranoji koja strahuje od seksualne kulture koja nas okružuje. Jedna poruka je jasna. Žrtve seksualnog nasilja rekle su statističarima/kama da su se sramile prijaviti seksualno nasilje i  da su mislile da im policija neće pomoći. Razlog tome je jednostavan problem u našem društvu. Predugo su se vremena za silovanje krivile žrtve optužujući ih da preuveličavanju ili da su si same krive za zločin. Nažalost, živimo u kulturi koja oduvijek govori ‘sama si kriva’.

Možemo biti zgroženi izjavama nekih javnih ličnosti u Indiji o žrtvi nedavnog stravičnog grupnog silovanja i ubojstva, ali tendencija da se krivnja prebaci s počinitelja na žrtvu prevladava i u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Ako to želimo promijeniti, moramo žrtve shvatiti ozbiljno. Jedna od rečenica koju sam čula  prošle godine, a koja će mi ostati urezana u sjećanje jest ‘samo žene’. Kada je urednik Newsnighta navodno odlučivao o tome hoće li objaviti priču o britanskoj televizijskoj zvijezdi Jimmyju Savileu, dvoumio se iz razloga jer je imao za izvore – samo žene. Savile je danas osumnjičen za 199 slučajeva seksualnog zlostavljanja, uključujući 31 silovanje

Jasno je da novinari i novinarke moraju imati vjerodostojne izvore da bi objavili/e priču i nikog se ne smije ‘obmanuti’ optužbama za silovanje bez dokaza. Međutim, nešto nas smeta u odbacujućem tonu tih riječi, nešto što ima važnost za sve koji su bili žrtve ili su radili sa žrtvama. Žrtve Jimmiya Savilea, žrtve iz Rochedalea, i tih 85 posto žena koje nikada zločine ne prijave policiji, sve su one samo žene, samo djeca. Samo žrtve.

Iz te diskriminirajuće izjave, spomenut ću još jednu rečenicu koja mi je odzvanjala u glavi. Radi se o riječima ‘vjerujemo ti’. Ova poruka naziv je kampanje za podizanje svijesti protiv zločina silovanja koju provodi roditeljska internetska stranica Mumsnet, čiji je cilj  bio podići svijest o seksualnom nasilju te o problemu stigmatiziranja žrtava.

“Želimo pokazati da ne postoji tipična žrtva silovanja i razuvjeriti žrtve da nikada nisu same krive”, predivna izjava o solidarnosti, koju često šapućem sebi za vrijeme mojeg svakodnevnog rada s prognanicima i prognanicama, koji/ su pobjegli/e od seksualnog nasilja i koji/e se bore uvjeriti vlasti u stvarnost njihovog iskustva.

Uz preispitivanje naših indiferentnih stavova prema žrtvama i brigu o tome da ih se u budućnosti shvati ozbiljno sada moramo poduzeti još jedan korak. Moramo biti spremni preusmjeriti pažnju sa žrtve na počinitelja.

Predugo vremena žrtve nose breme zločina i sramotu, te se krug u kojem zločinci prolaze nekažnjivo naprosto mora prekinuti. No da bi doista došlo do toga moramo pokazati muškarcima da ne smiju biti nasilnici jer za to ne postoji opravdanje, da se o tome ne smije šaliti, i da rješenje nije samo slijegati ramenima. Također trebali bi malo proučiti kulturu u kojoj odgajamo naše dječake. Pretpostavka da je žena samo objekt, sredstvo koje treba pružiti muškarcu  zadovoljstvo te ohrabrivanje dječaka da susprežu svoje osjećaje, da ne budu sentimentalni jer kao takvi nisu pravi muškarci 

Sve dok toleriramo takve pretpostavke u ime muškosti ili ženskosti, teško ćemo lišiti društvo od seksualnog nasilja.

Unatoč svemu, postoje razlozi za nadu da je ovoga puta došlo vrijeme za promjene. Ne umanjujem veličinu problema tako što ukazujem na neke pozitivne stvari. Jedna od tih pozitivnih stvari je to što seksualni zločin više nije tabu. A druga je činjenica da danas postoje nova mjesta poput internetskih projekata Everyday Sexism i Women Under Siege gdje žrtve te njihove obitelji i prijatelji i prijateljice podijeliti informacije i iskustva.

Inicijative da se podigne svijest i da se naprave koraci prema promjenama koje dolaze od ministarstava, kao što je ono za vanjske i unutarnje poslove, potiču na borbu protiv seksualnog nasilja. Također, pozitivna su stvar i prosvjedi koji dolaze iz žarišta problema – Indije te projekti poput  One Billion Rising, jednodnevnog prosvjeda koji će se održati 14. veljače. Nijedna od tih inicijativa sama za sebe ne može pokrenuti promjene koje želimo i nijedna ne može biti učinkovita u izolaciji. No, ako radimo zajedno, korak po korak, vidjet ćemo sveopću promjenu.

Prevele i prilagodile Kristina Samadržoč i Ela Tončić

Prva Povorka ponosa u Makedoniji?

U suradnji nekoliko nevladinih udruga sprema se prvi Skoplje Pride! Objavljeno je to na službenom Facebook profilu udruge LGBT United Macedonia koji su naveli kako će se Povorka ponosa organizirati u suradnji dvije LGBT organizacije, dvije organizacije za prava žena i drugih podržavatelja/ica te aktivista/kinja za ljudska prava u Makedoniji i regiji.

Kao datum Pridea određen je 22. lipnja. Iako su trenutne informacije poprilično šture, narednih ćemo tjedana i mjeseci zasigurno čitati više o prvoj ovakvoj inicijativi u Makedoniji.

Podsjetimo, makedonski Antidiskriminacijski zakon ne priznaje diskriminaciju nad LGBT populacijom, pa je često nasilje nad homoseksualcima i homoseksualkama u zemlji u kojoj ‘vječno sunce sja’.

Pleši za Hrvatsku slobodnu od mina

Preko 700 četvornih kilometara Hrvatske vodi se kao minski sumnjivi teritorij. Mine su jedno od najjeftinijih i najpodmuklijih ratnih oružja. Njihovo uklanjanje je izrazito dugotrajan, opasan i skup proces. Koliko još minskih naprava spava u zasjedi i čeka da ubije, uništi i ozlijedi? Jesu li razminirana područja uistinu sigurna? U 2013. godini Montažstroj će ispitati koliko je naša zemlja slobodna testirajući tijelima plesača minsku opasnost. Dokumentarno-igrani film “Protunapad” pratit će sazivanje i sastavljanje istoimene izvedbene skupine čiji će plesači biti dovoljno hrabri i društveno osviješteni da stupe na razminirana polja i zaplešu na njima.

Projekt će započeti edukativno-kreativnom radionicom od 28. siječnja do 2. veljače 2013. godine u prostorima Tribine Grada Zagreba (Kaptol 27) na kojoj će prijavljene zainteresirane osobe upoznati pirotehničare, predstavnike Hrvatskog centra za razminiranje, stradalnike minskih incidenata te teoretičare i stručnjake kako bi na taj način iz prve ruke upoznali specifičnosti i doseg minske zagađenosti u Hrvatskoj kao i sustav razminiranja u Hrvatskoj. Radionica će završiti javnom tribinom 2. veljače na kojoj će svi sudionici radionice javnosti predstaviti relevantne probleme minske  opasnosti u svrhu edukacije i zagovora u javnosti.

{slika}

Tijekom pohađanja radionice plesači će odlučiti imaju li dovoljno hrabrosti za priključenje izvedbenoj skupini koja će tijekom 2013. i 2014. godine uz pratnju snimateljske ekipe otputovati na 12 razminiranih lokacija u Hrvatskoj u 12 još uvijek zagađenih županija kako bi svojim plesom u predivnim krajolicima naše zemlje zagovarali ljudsko pravo na slobodu kretanja. Na svakoj će lokaciji plesači uspostaviti komunikaciju s lokalnim stanovništvom i stručnjacima kako bi utvrdili razinu sigurnosti stupanja na razminirani teritorij te kako bi otvorili niz pitanja vezana uz minski problem u Hrvatskoj.

Montažstroj poziva plesače, ali i sve ostale koje vole ples i imaju hrabrosti da se prijave na sudjelovanje u početnoj kreativno-edukativnoj radionici slanjem kontaktnih podataka i kratkog životopisa na elektroničku adresu protunapad@montazstroj.hr sve do 26. siječnja 2013. godine. U projektu “Protunapad” ples je više od umjetnosti. 

Zašto je moja sedmogodišnja kći ateistkinja?

Odgojena sam kao katolkinja i kao većina ljudi moje dobi koji su odgojeni u istoj vjeri ne odlazim nedjeljom u crkvu. Mi smo “osviješteni katolici i katolkinje”. Tako se barem većina nas naziva. Još uvijek smo zgroženi/e postupcima Crkve zbog načina na koji je pokušala prikriti seksualno zlostavljanje počinjeno protiv moje generacije i preokrećemo očima na njihovo stajalište o stvarima kao što su pobačaj, istospolni brak i ženska prava. A ipak, moj me katolički odgoj formirao u osobu koja sam danas i velikim dijelom obilježio moju mladost, kao i većinu moje generacije, i teško mi je u potpunosti zanemariti taj dio mog identiteta. 

Na pitanje jesmo li religiozni automatski odgovaramo: “Odgojeni/e sam kao katolici/katolkinje”. Svi znaju što to znači: više ne vjerujem na onaj način na koji sam prije vjerovao/la, ali to što sam odgojen/a kao katolik/katolkinja je kao da sam bio u Vijetnamu. To je nešto što te nikada ne napušta, koliko god se trudili/e. Teško je izbrisati sjećanje na one stare ljude koji ti u zlatnim haljinama unose tamjan u lice i dodiruju dječake sa strane. Obojeni stakleni prozori, zvuk orgulja, sjedenje u drvenim klupama, stajanje, klečanje. Zapravo to nikada ne nestaje. Nalazi se negdje u tebi. Sveto srce Isusovo, božićna igra, Marija, euharistija. Sve to postoji, negdje u tebi. Ali ne i križ. Jer Isuse, ta stvar je ipak golema.

A ipak, unatoč tome što mislim o doktrini Vatikana, nedodirljivim starcima koji ženama govore što da rade sa svojim tijelima i kako da imaju uspješan brak, ne žalim što sam odgojena kao katolkinja. Kako biti dobra osoba velikim sam dijelom naučila u crkvi, iako je svećeniku koji nam je vodio evanđelje poslije oduzeta svećenička služba zbog neprimjerenih dodira. Željela sam biti dobra osoba, ne samo zato što dobri ljudi idu u raj. Jednostavno mi se sviđala ta ideja. Ponizni će naslijediti Zemlju. Zvučalo je ispravno. Nekako će se sve ovo sranje koje sada trpim kasnije isplatiti.

Sada sam više-manje agnostkinja  (ponekad vjerujem više, a ponekad mislim da je sama ideja o postojanju Boga smiješna), ali cijenim način na koji mi je ideja o Bogu pomogla u teškim trenutcima. I to mi je nagrada. Nekako ta spoznaja da postoji čovjek na nebu, s dugom kosom i velikim ogrtačem, koji će ti svojim rajskim zagrljajem priskočiti u pomoć i prenijeti te do plaže kad popiješ previše vina i ne možeš stabilno stajati na zemlji, budi u meni utjehu. Ima nešto ispravno u slici Isusa kao Boga, kao brata, ako razumijete što hoću reći.

Način na koji sam doživljavala Boga promijenio se kroz godine. Od osobe i čovjeka postao je stvar, pojam. Dobrota. Jedinstvo u svemiru. S nečim ženstvenim u tome. Energija koja drži cijelu stvar u pokretu. Bog kojeg sada znam nekako je koktel smiješan  od budizma, feminističkog aktivizma i malo soka od đumbira (jer, prijatelji i prijateljice moje, na to uvijek možete računati).

S druge strane, moja je kćer u zreloj dobi od sedam godina uvjerena  kako Bog ne postoji. Da, moje je dijete ateistkinja. I takva je otprilike od svoje pete godine života.

Ne radi se o nedostatku izloženosti Bogu ili božanstvu i duhovnosti jer je išla u crkvu, no to nije ostavilo nikakav utjecaj. Zajedno smo se molile. Ponekad pričam o Bogu, u pozitivnom smislu. Kada sam je nedavno upitala zašto ne vjeruje u Boga kratko mi je dogovorila: “Zato što znam previše o znanosti”.

I tu je imate – najgoru noćnu moru evangelizma. Znanost je nadmudrila Boga. Moja je kćer kao mini Darwin imala duhovno buđenje u dobi dok još nije mogla izbjeći ni luckaste nesreće. I bila je sposobna to postići, ne zato što je bila indoktrinirana od strane “Crkve secirane žabe” nego zato što je bila potpuna indoktrinirana Ocem, Sinom i Duhom Svetim. Upravo zato što joj od rođenja nije u glavu utuvljena ideja da na nebu živi čovjek koji vidi sve što radimo, cijela joj se stvar čini smiješnom.

Jedan dan za vrijeme večere moja me kćer pogledala i upitala: “Tko je stvorio Zemlju?”. A ja sam rekla: “Pa, neki vjeruju kako je Bog stvorio Zemlju, dok drugi vjeruju kako je priroda svijet za sebe”.

Moja je kćer na to odgovorila: “Ja mislim da je priroda svijet za sebe”.

“Znaš, prilično si nepokolebljiva u tome da Bog ne postoji”, rekla sam joj.

Na to mi je odgovorila: “Pa, ja mislim da on ne postoji. Ako postoji, onda je duh, a to je čudno. Jednostavno ne vjerujem u to. Znaš, postoji Svemir izvan našeg Svemira. Ima još puno toga nakon što prođeš galaksiju Mliječne staze.”

Wow. Kad sam ja imala sedam godina nisam znala ni da postoji svijet izvan mog grada.

Divim se znanstvenom umu svoje kćeri. Ja sam umjetnica, i pri tome emocionalno osjetljiva, što ne znači da moja kćer nije takva. Ali volim to što je već u ovoj osjetljivoj dobi sposobna sama za sebe donositi odluke. Toliko snažno posjedovati svoje misli da one postanu njezinim osjećajima. “Ne vjerujem da Bog postoji.” Neupitno. Zbog toga što nije naučila da joj je svakodnevna Božja prisutnost potrebna kako bi preživjela. Već je sada shvatila da se jedino može pouzdati u samu sebe.

Volim to kod nje.

Voljela bih da sam i ja naučila imati toliko samopouzdanja kao dijete. Umjesto toga naučila sam kako se u svojoj obitelji ne mogu ni na koga osloniti, u stvari, naučila sam da od niti jednog ljudskog bića na ovom svijetu ne mogu očekivati razumno postupanje. Morala sam se okrenuti Bogu kako bi se netko lijepo ponašao prema meni, kako bi mi oprostio, zagrlio me i volio. Bog, neki fantomski otac na nebu, bio je čovjek koji me volio i upravo sam zbog toga cijeli svoj život tražila fantomske ljude s poluotvorenim ili potpuno zatvorenim srcima, tražeći od njih ono što samo duhovi mogu dati: ništa. Fantaziju. Zabludu. Laž.

Moja majka, naravno, smatra kako je odgoj djeteta bez religije opasan.

“Razumijem da sad misliš kako ona ne treba Boga, Carolyn, ali moraš joj dati vjeru kako bi je imala kasnije, ako joj zatreba. Kad bude sranje, kad se sve raspadne. Kad shvatiš da jedino Bogu možeš vjerovati”, govori moja majka.

Pogodilo me kad mi je to mama rekla prošle godine. U tom sam trenutku shvatila tako puno o svom životu. Što ako dobro odgojim svoju kćer, što ako joj pružim pažnju i sigurnost koju treba, učeći je kako da vjeruje svojim instinktima, dajući joj do znanja da će uvijek imati pomoć i da je uvijek može zatražiti od bilo kojeg ljudskog bića, što ako to bude značilo da joj Bog neće biti potreban? Zato što se neće dogoditi nikakvo sranje? Zato što je dorasla svladavanju problema i može proći kroz život bez da on bude strašna tragedija koja se svodi na puko preživljavanje, a završava odlaskom u raj? Aha, kako ne?

Kako bi bilo da umjesto ideje o mističnom stvorenju, proizvodu nestalog i nikad objašnjenog oca i emotivno odsutne majke, čuje priču o svom stvarnom podrijetlu? Narasla si u mojem tijelu. Doktori su me otvorili i tebe izvadili van. Ovaj čovjek je tvoj otac. Voljela sam ga najviše što sam mogla, dok me nije počelo previše boljeti. Tada sam otišla. Ja te odgajam. Ja sam ovdje. Tvoj otac je isto ovdje. Upoznaj njega. Upoznaj mene. Upoznaj sebe. Svi smo ovdje, na Zemlji. Tvoja razmišljanja ne moraju biti na nebu. Ne moraš nigdje odletjeti, lebdjeti izvan svoga tijela kako bi se nosila sa životom. Ja ću ti pomoći. Ja ne idem nikada. Budi sa mnom sada, ovdje, na Zemlji koju je priroda stvorila.

Mislim da se Bog s tim slaže. Ako se i ne slaže, ja se slažem. Ali ono što je najvažnije, moja kćer se slaže i divim joj se zbog toga.

Prevela i prilagodila Mirna Šimunović

Multimedijalno putovanje kroz žensku povijest

Radical Women’s History Project je kronološko multimedijalno putovanje koje svakodnevno putem kratkih, specifičnih činjenica donosi povijesna postignuća žena u svijetu. Poseban fokus je na ženama druge rase, lezbijkama, ženama s invaliditetom, kao i ne-zapadne žene, prenosi Vox Feminae.

Iza projekta stoji feministička aktivistkinja Shelby Knox koja sebe naziva “sakupljačicom ženske povijesti”. Sve je započelo još prije godinu dana kad je Knox krenula objavljivati informacije na svom Twitter računu.

“Ženama i muškarcima predugo je uskraćivana povijest polovice populacije. Ako znamo što su žene prije nas radile i koje su prepreke prevazišle, to nam daje inspiraciju da i same djelujemo i borimo se s preprekama,” navodi Knox. Dijeljenje glasova i priča koje patrijarhat želi utišati i potisnuti može se smatrati “revolucionarnim činom.”

RWHP sastoji se od tri dijela: Tumblr stranice, dnevnih činjenica na Twitteru te Facebook stranice, na kojoj su objavljene duže bilješke o činjenicama i općoj ženskoj povijesti. Na RWHP tumblru tako možete saznati kada je prvi put pogubljena žena na električnoj stolici, kada je prva žena izabrana u američki Senat ili kada se Japan službeno ispričao zbog seksualnog zlostavljanja žena u Drugom svjetskom ratu.

Kao što je Gerda Lerner, pionirka ženske povijesti, rekla: “Ženska povijest je primarni alat za žensku emancipaciju.”

Svoje sugestije i doprinose možete poslati na e-mail radicalwomenproject@gmail.com.